SV. BENEDIKT: „Ora et labora!“ – za život vječni & vječni odmor

Volio je samoću i povukao se od svijeta, u špilju, ali svijet ga je pronašao. Jedni ga htjeli za poglavara samostana pa kad je postrožio pravila – požalili su. Htjeli su ga i otrovati. Opet je otišao u samoću, ali mnogi su mu tamo dolazili. Među njima mnogo dobre braće koji su iskreno tražili Boga i željeli spas duša. Htjeli su njega za svog vođu. S njima on osniva benediktince. Poznato je njegovo je geslo: “Ora et labora” – “Moli i radi!”

…

Rijetko je čuti nekog da kaže – Jedva čekam ić na posa’… Češće se čuje: „Jedva čekam vikend, … jedva čekam godišnji… jedva čekam praznike… jedva čekam mirovinu…“ A možda je to i zato jer je Bog u nas od početka stavio čežnju za vječnom srećom, tamo gdje nema rada, tamo gdje nema suza, ni znoja, ni boli… Samo odmor. Vječni odmor s Bogom. Vječni vikend. Vječni praznici. Vječna mirovina. Taj vječni odmor nitko od nas ne bi mogao zaslužiti da ne znam koliko godina na zemlji mukotrpno radi. Ako bi jednom godinom mukotrpnog rada mogli zaslužiti i samo jednu godinu raja… što je s ostalim godinama u vječnosti? Tko njih može zaslužiti? A ipak, Isus nam obećaje taj vječni odmor u raju kakav se ne da opisati, samo ako ne prekinemo (nekim teškim grijehom) prijateljstvo s Njim.

A do onog vječnog odmora s Bogom ostaje nam – raditi. Ali – ne zgrćući blago na zemlji, već u nebu. A to blago u nebu se ne zgrće bez molitve, bez druženja s Bogom, bez razgovora s Njim, bez usklađivanja svojim želja i planova s Očevom voljom… Zato je svima nama dobro imati na umu ono pravilo svetog Benedikta: „Ora et labora!“ – „Moli i radi!“

A tko je sveti Benedikt? Rodio se u Italiji, u Nursiji, krajem petog stoljeća. Kao dijete bio je jako nadaren i roditelji su ga poslali u Rim.  S vremenom je uvidio da gradski život nije za njega. Bojao se za svoju dušu i izbjegavao loše društvo. A onda je odlučio napustiti svijet i posvetiti se Bogu, u samoći i molitvi. Pustinjak Romano ga je poučio kako će živjeti kao redovnik, u jednoj špilji, a on će mu donositi hranu, spuštajući je k njemu na užetu. I tako je Benedikt tri godine proveo u toj špilji. Iako je Benedikt bio daleko od lošeg društva, spavao na tvrdoj zemlji i hranio se oskudno, nisu ga zaobišle napasti. A kad bi napasti postale veće on bi se znao baciti u trnje ili koprive da odbije od sebe sotonska zavođenja.

Jednoga dana pastiti su čuvali ovce i naiđoše na špilju u kojoj je živio Benedikt. Više nije mogao ostati skriven. Počeli su mu dolaziti ljudi da od njega dobiju duhovne hrane.

A kad je uskoro u nekom samostanu umro poglavar (opat) predložiše za to mjesto Benedikta. A Benedikt je znao da to nije tek čast nego i teška dužnost, budući da je među redovnicima bilo i onih koji su se samo željeli zvati redovnicima, ali ne i živjeti kao redovnici. Vrlo brzo su požalili što su ga izabrali jer je Benedikt postrožio njihova pravila. Neki su ga redovnici toliko zamrzili da su ga pokušali otrovati. I to su stvarno jednog dana i namjeravali kad su mu dati da popije čašu vina u kojoj je bio otrov. Kako je Benedikt uvijek sve blagoslovio prije nego je pio ili jeo tako je učinio i ovaj put. Kad je blagoslovio čašu ona se raspala i vino razlilo. Dozvao je redovnike, znajući što su namjeravali, i bez imalo ljutnje im rekao: „Neka vam Bog oprosti, braćo moja. Zašto ste mi to htjeli učiniti?! Zar vam nisam rekao da se vaše ponašanje ne slaže s mojim. Potražite sebi drugog poglavara koji će vam biti po volji, jer ja vam poglavar više ne mogu biti!“

S tim riječima Benedikt se udalji od samostana i ode natrag u svoju špilju. Žarko je želio život provoditi sam, u molitvi s Bogom, daleko od svijeta.

No, nije bila Božja volja da Benedikt živi u špilji, jer su ljudi dočuli za njegovu svetost i često mu dolazili radi duhovnog vodstva. Tako je Benedikt sa ovom skupinom iskrenih učenika, koji su željeli živjeti za Boga i spas duša započeo opet samostanski život. Na brdu Subiaco sagradio je dvanaest samostana. Kasnije se povukao u osamljeno mjesto Monte Casino. U tom samostanu, danas nadaleko poznatom, Benedikt je živio još četnaest godina, a tu je i pokopan. Tu je Benedit sastavio i pravilo za redovnike, a kasniji redovnici su svoja pravila pisali po uzoru na ovo.

Benedikt je sa svojim redovnicima jako zaslužan za širenje kršćanstva u Europi. Oni su neumorno naučavali, vrijedno prepisivali važna djela za kasnije generacije, učili narod kako će živjeti kršćanski, ali su poučavali narod i obrađivanju zemljišta te su svojim vrijednim radom i zalaganjem za narod bili pravi blagoslov gdje god bi došli. Učili su ih na svom primjeru što to znači: „Moli i radi!“

Benediktu s dolazili mnogi ljudi po savjet, pa i svjetski moćnici kao što je bio Atila pred kojim je strepila cijela Italija. Benedikt mu je rekao da je dosta zla učinio i da je vrijeme da prestane. Ovaj je kleknuo preda nj i zatražio blagoslov.

Sv. Benedikt slavi se 11. 7.

Red benediktinaca dao je svijetu mnogo svetaca, od početka pa do 15.og stoljeća – njih 5460. (!). Iz toga reda poteklo je 35 papa, 200 kardinala, 1164 nadbiskupa, 3512 biskupa i 15000 opata koji su bili na glasu svetosti i učenosti…

A gdje su sada svi ti benediktinci? Oni su svojim samostanskim životom, životom odricanja, rada, molitve i pokore došli do vječnog prebivališta, na vječni odmor, kod vječnog Boga Oca koji i za nas priprema mjesto. Nije li Isus rekao svojim učenicima da odlazi, ali da im priprema mjesto? Ne priprema li mjesto za svakog svog učenika u žarkoj želji da na to mjesto i dođemo, a ne da to mjesto ostane prazno?

Zamisli da neki kralj uplati za tebe za cijelo ljeto odmor kakav samo možeš poželjeti…  a ti ne odeš (!) Nađeš neku ispriku. Rekli bi ljudi: „A budale!“ Po mjerilima svijeta  – takva prilika nije se smjela propustiti. A što je odmor na zemlji u usporedbi s onim odmorom kojeg Isus priprema? Ništa. Neka se onda budalom smatra onaj tko tu Isusovu ponudu o vječnoj sreći uopće ne uzima u obzir i o njoj ne razmišlja…

M.G.

Izvor za podatke o sv. Benediktu: Gospodnje i svetačke propovijedi, fra A.Ž., str 235-237.