Smrt hrabre majke Chiare Corbelle

Prihvaćala je radosno križ za križem:
bolest i smrt jednog djeteta,  pa vijest da je i drugo dijete u njenoj utrobi bolesno, a onda smrt i drugog djeteta. Nakon dva rođenja i dva sprovoda Chiara je bila ponovo trudna sa zdravim djetetom, no u vrijeme trudnoće dobila je rak. Odbila je terapije kako bi sačuvala zdravlje djeteta.

Umrla je s vjerom i radošću što svijetu daruje novi život u zamjenu za svoj.

***

Svijet ovih dana obilazi vijest o smrti mlade talijanske majke Chiare Corbelle, koja je zajedno sa svojim suprugom na herojski način prihvatila roditi dvoje njihove bolesne djece koja nisu imala šanse preživjeti, a potom i sama dala vlastiti život da bi spasila njihovo treće dijete. Televizijske postaje i drugi mediji u Italiji objavljuju priču o velikoj ljubavi i žrtvi življenoj kroz vjeru, pouzdanje i zahvalnost Svemogućem Bogu na daru života.

Chiara Corbella imala je 28 godina, lijepa, uvijek je zračila s osmijehom na usnama. Bila je udana za Enrica Petrillija, oboje su Rimljani, iz kvarta Aurelio. Najnormalniji bračni par Wojtyline generacije, odrastao u župi i uz Svjetske dane mladih. Nakon što su se upoznali u Međugorju u rujnu 2008, vjenčanjem su okrunili svoju ljubav.

Prvo dijete je živjelo svega pola sata

Nakon nekoliko mjeseci Chiara je zatrudnjela, ali nažalost djevojčici je pri prvom pregledu ultrazvukom dijagnosticirana anencefalija, tj. teška urođena malformacija zbog koje je trebala biti rođena potpuno ili djelomično bez mozga. Dvoje mladih supružnika bez imalo zadrške prihvatilo je taj novi život kao Božji dar, unatoč tome što su ih liječnici više puta pokušavali razuvjeriti. I pratili su Mariju tijekom svih 30 minuta njezina zemaljskog života, slaveći krštenje i prateći je pri njezinom »rođenju za nebo«. Prijateljima je ostao dojmljiv i sam sprovod male Marije jer su roditelji i prisutni tijekom svete mise, molitvom i pjesmom pored malog bijelog lijesa, pokazivali živu vjeru u život vječni.

Drugo dijete nije imalo noge

Nekoliko mjeseci kasnije, nova trudnoća. Ali i u tom slučaju, radost prve vijesti bila je minirana prvim ultrazvukom koji nije dao pozitivne rezultate. Dijete, dječak kojemu su dali ime Davide, nije imao noge. Naoružani vjerom i ljubavlju koja je uvijek podržavala njihov brak, dvoje supružnika koji su čekali rođenje svog drugog djeteta. Bili su uvjereni da ključeve života i smrti čuva jedino Bog. Svjedoče to i prijatelji koji se sjećaju Enrica koji im je pričao o radosti imati dijete, makar ono nema noge. No nažalost, oko sedmog mjeseca novi ultrazvuk otkrio je i malformacije unutarnjih organa. »Dijete je nesposobno za život«, bila je presuda. Nesposobno možda za zemaljski život, ali ne za onaj nebeski. Par je zapravo dočekao rođenje djeteta, 24. siječnja 2010, i nakon što su odmah slavili njegovo krštenje, molitvom su pratili njegov kratki život sve do posljednjeg izdisaja. I Davidov pogreb bio je svjedočanstvo velike vjere.

Treća trudnoća – zdravo dijete ali majka dobiva rak

Trpljenja, traume, osjećaji obeshrabrenja, ali Chiara i Enrico se nikad nisu zatvorili životu, tako da je nakon nekog vremena stigla nova trudnoća: Francesco. I napokon je sve bilo u redu: ultrazvukom je potvrđeno dobro zdravlje djeteta. Ali u petom mjesecu dolazi novi križ. Chiari je dijagnosticirana teška rana na jeziku te se nakon prvog zahvata potvrdila najgora od pretpostavki: karcinom. Unatoč tome, Chiara i Enrico nisu izgubili vjeru i »sklapajući savez« s Bogom odlučili su još jednom reći “da” životu. Chiara je bez imalo promišljanja branila Francesca i iako se izlažući velikom riziku, odgodila je liječenje nastavljajući trudnoću. Naime, tek se nakon poroda mogla podvrći radikalnijem operativnom zahvatu i ciklusima kemoterapije i zračenja. Francesco je rođen zdrav i lijep 30. svibnja 2011, a Chiara je bila tjelesno iscrpljena toliko da je izgubila i vid na desno oko, a nakon godinu dana bitke nije izdržala. U srijedu 13. lipnja ove godine, oko podne, okružena rodbinom i prijateljima, Chiara je završila svoju bitku sa bolešću.

»Druga Gianna Beretta Molla«

Mnoge osobe i obitelji potvrđuju da su živi svjedoci toga svetog života, svih tih kušnja, teških mjeseci kemoterapije i zračenja, koje su nošene s osmijehom i vedrim i neshvatljivim predanjem u Providnost. U svim tim kušnjama Chiara i Enrico se nikad nisu dali obeshrabriti, već su prihvatili volju Onoga koji ništa ne čini slučajno. I svakoga dana su ponavljali svoju molitvu posvete Presvetoj Djevici Mariji završavajući riječima »Totus tuus«, a svojeg su Francesca posvetili Majci Božjoj od Porcijunkule.

»Druga Gianna Beretta Molla«, tako je Chiaru nazvao kardinal Agostino Vallini, papin vikar za grad Rim, koji je predvodio sprovodne obrede u subotu 16. lipnja u crkvi sv. Franciske Rimske. Ceremonija je bila sve drugo samo ne pogrebna: veliko slavlje na kojem je sudjelovalo više od tisuću ljudi koji su ispunili crkvu, pjevajući, svirajući, plješćući i moleći od ulaska pa sve do izlaska lijesa.

»Život je poput veza kojemu vidimo naličje, neurednu stranu i puno krajeva« – rekao je kardinal – »ali s vremena na vrijeme vjera nam omogućuje vidjeti rub ispravne strane.« Chiarin slučaj je, prema kardinalu, »velika života lekcija, svjetlo, plod predivnog Božjeg plana koji nam izmiče, ali koji postoji«. »Ne znam što je Bog pripravio za nas preko ove žene«, posebno je naglasio, »ali sigurno je nešto što ne smijemo izgubiti; zato prikupimo tu baštinu koja nas podsjeća na to da pridajemo ispravnu vrijednost svakoj svakodnevnoj gesti, bila ona velika ili mala.«

»Umirala je ne samo smireno nego sretno«

»Ovo jutro proživljavamo ono što je prije 2000 godina proživljavao rimski stotnik kad je vidjevši da je Isus umro, rekao: ‘Ovaj je uistinu bio sin Božji’«, rekao je zapravo u svojoj homiliji fra Vito, mladi franjevac, poznat u Asizu, koju je duhovno pomagao Chiari i njezinoj obitelji u zadnjem razdoblju života, preselivši se također i u njihovu kuću.

»Chiarina smrt je bila ispunjenje jedne molitve«, nastavio je. Naime, mlada žena, ispričao je fratar, »nakon liječničke dijagnoze u travnju koja je glasila da je ‘u završnom stadiju’, tražila je čudo: ne ozdravljenje, nego da Bog dade da ona i najbliže joj osobe te trenutke bolesti i trpljenja prožive u miru«.

»A mi smo« – još je rekao fra Vito, vidljivo ganut – »vidjeli kako jedna žena umire ne samo smireno, nego sretno.« Žena koja je živjela trošeći svoj život iz ljubavi za druge, sve do toga da je povjerila Enricu »možda ozdravljenje zapravo ne želim, sretan suprug i vedro dijete bez mame predstavljaju svjedočanstvo veće nego žena koja pobijedi bolest. Svjedočanstvo koje bi moglo spasiti toliko osoba«.

Posebna je Chiarina povijest koja je pokopana odjevena u svoju vjenčanicu, kao i pismo koje je tjedan dana prije smrti Chiara napisala svom sinu Francescu, a koje je na sprovodu čitao suprug Enrico: »Idem u nebo brinuti se za Mariju i Davidea, a ti ostani s tatom. Odande ću moliti za vas.« Znakovita je i njezina želja da se na njezin sprovod ne donosi cvijeće, već je njezina obitelj svakom sudioniku poklonila maleni cvijet kao znak i simbol života, kao i njezinu sliku s pjesmom koju joj je napisao i posvetio suprug Enrico.

Svjedočanstvo supruga Enrica Petrilla

Enrico Petrillo, Chiarin suprug kroz mikrofon Benedette Capelli dao je sljedeće svjedočanstvo:

»Živjeti s mojom suprugom, s Chiarom, kako tijekom hodanja tako i u braku, bilo je prelijepo. Imali smo uistinu ispunjen život. Ne znam kako to dobro definirati… Također smo i kroz život naše djece otkrili da život, trideset minuta ili sto godina, nema velike razlike. I bilo je uvijek predivno otkrivati tu sve veću ljubav svaki puta kad smo se suočavali s problemom, s dramom. Ustvari, mi smo u vjeri vidjeli da se iza toga krije veća Gospodinova milost. I prema tome, svaki puta smo se zaljubljivali sve više jedno u drugo i u Isusa. Ta ljubav nas nikad nije razočarala i stoga, svaki puta, nismo gubili vrijeme, iako su nam svi oko nas govorili: ‘Pričekajte, nemojte žuriti imati drugo dijete.’ Naprotiv, mi smo govorili: ‘Ali zašto moramo čekati?’ Dakle, živjeli smo tu ljubav koja je jača od smrti. Milost koju nam je dao Gospodin bila je ta da nismo stavljali zapreke Njegovoj milosti. Izrekli smo taj ‘da’, uhvatili smo se za Njega svim našim snagama, također zato što je ono što je od nas tražio sigurno bilo veće od nas. I onda, imajući to uvjerenje znali smo da sami to nećemo uspjeti, ali s Njim da.

Imali smo uobičajeno vrijeme hodanja, prekinuli smo, malo smo se svađali, kao i svi parovi. Ali, u jednom trenutku, kad smo odlučili ozbiljno učiniti stvari, sve se promijenilo. Otkrili smo da je jedina izvanredna stvar sam život. Kaže Gospodin: ‘Onima koji su ga primili dao je moć da postanu djeca Božja.’ Chiara i ja smo duboko željeli postati Gospodinova djeca. Mi smo oni koji trebaju odabrati je li ovaj život slučaj, ili postoji Otac koji nas je stvorio i koji nas ljubi.«

Na primjedbu da je to što se dogodilo Chiari umnogome slično iskustvu Gianne Berette Molle koju je Ivan Pavao II. nazvao »himnom životu, sveticom svakodnevice« i da je ljubav prema životu bila ta koja je upravo vodila Chiaru u čitavom njezinom životu, suprug Enrico je odgovorio: »Da, upravo tako. Chiara je od malena od izvrsnih roditelja bila odgajana u kršćanstvu, za susret s Isusom, i odmah je pokazivala posebnu osjetljivost i poslušnost Duhu, njegujući od malena poseban odnos s Djevicom Marijom. To je nosila za čitav život i logično, tko ljubi Isusa Krista, kako ne bi mogao ljubiti život u svim njegovim aspektima?«

Križ nije ružan kako se čini

Chiara je izrekla rečenicu: »Gospodin stavlja istinu u svakoga od nas; ne postoji mogućnost da je se krivo tumači«, podsjetila je novinarka i priupitala koja je istina koju je on otkrio. »Ta rečenica« – odgovorio je suprug Enrico – »odnosi se na činjenicu da današnji svijet, prema našem mišljenju, nudi pogrešne izbore kao abortus pred bolesnim djetetom, eutanaziju pred starcem u završnoj fazi života… Gospodin odgovara ovom našom povijesti koja se pomalo sama ispisala: mi smo pomalo bili gledatelji nas samih, u ovim godinama. Odgovara na tolika pitanja koja su od nevjerojatne dubine. Ali Gospodin uvijek odgovara vrlo jasno: mi smo oni koji vole filozofirati o životu, o tome tko ga je stvorio i prema tome na kraju sami se dovodimo u zbrku želeći postati gospodarima života i nastojeći pobjeći od Križa koji nam Gospodin daruje. Ustvari, taj križ – ako se živi s Kristom – nije ružan kako se čini. Ako se čovjek pouzdaje u Njega, otkriva da u toj vatri, u tom križu neće izgorjeti i da u boli postoji mir, a u smrti postoji radost. Mnogo sam razmišljao, posebno ove godine, o rečenici iz evanđelja koja kaže da nam Gospodin daje sladak križ i lagan teret. Kad sam gledao Chiaru kako umire, razumljivo da sam bio u velikom šoku. Onda sam smogao hrabrosti i nekoliko sati prije – bilo je oko osam ujutro, Chiara je umrla u podne – to sam je pitao. Rekao sam joj: ‘Chiara, ljubavi moja, ali je li ovaj križ doista sladak, kako kaže Gospodin?’ Ona me pogledala, nasmiješila mi se i tankim glasom mi rekla: ‘Da, Enrico, vrlo je sladak.’ Tako, čitava obitelj, nismo vidjeli tek da Chiara umire smirena: vidjeli smo je da umire sretna, a to je nešto posve drugo.«

Osjećam je živom više danas nego prije

Na upit što će pričati svom sinu Francescu od onoga što se dogodilo i posebno što će mu pričati kad ga bude pitao za mamu Chiaru, suprug Enrico je rekao: »Sigurno ću mu pričati kako je lijepo prepustiti se Božjoj ljubavi, jer ako se čovjek osjeća ljubljenim može učiniti sve. To je prema mom mišljenju bît, najvažnija stvar u životu: dopustiti da budemo ljubljeni, za nas u našem slučaju ljubiti i umrijeti sretni. To je ono što ću mu pričati. I pričat ću mu da je to učinila mama Chiara. Ona je dopustila da bude ljubljena i, u jednom određenom smislu, čini mi se da pomalo ljubi čitav svijet. Osjećam je živom više danas nego prije. A onda, činjenica da sam je vidio umrijeti sretnu za mene je bila pobjeda nad smrću. Vrlo velik strah mi je izazivala pomisao, također nakon iskustva s mojom djecom Davideom i Marijom, da bih mogao vidjeti kako umire moj sin Francesco. Danas znam da postoji nešto prelijepo s druge strane što nas čeka.«

Upitan je li ga uznemiruje što se govori da postoji miris svetosti oko Chiare, suprug Enrico je rekao: »Iskreno, ostavlja me prilično indiferentnim. U smislu da smo Chiara i ja činili druge izbore za život: toliko smo željeli zajedno ostarjeti. Ali, i u tom trenutku naše povijesti vidim kako me Bog svaki dan zadivljuje… Znao sam da je moja supruga posebna: vjerujem u blaženstvo, da jedna osoba bude proglašena blaženom jer blaženi znači biti sretni. Chiara, a dijelom i ja smo čitavu ovu povijest živjeli s velikom radošću u srcu, i to mi je davalo nazrijeti velike stvari. Ali, danas sam zadivljen, jer mi se čine mnogo većima od onoga što bih mogao zamisliti.«

Izvor: Glas Koncila

http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=20834