Opasna duhovnost – Bruno Gröning (“Krug prijatelja”)

Niti je Bruno Gröning, niti je njegov »Krug prijatelja« prihvaćen od Katoličke Crkve kao dio nauka na kojem bi se katolici trebali nadahnjivati, niti bi ga trebali slijediti. Njegov način iscjeljivanja nije nov u povijesti čovječanstva, jer su se još i naši djedovi i bake liječili od mnogih bolesti prirodnim putem i prirodnim pripravcima. Jednako tako, i drevna i suvremena znanost zna da vjera u Boga pomaže, a novija znanstvena istraživanja provedena u Sjedinjenim Američkim Državama i dokazuju da su vjernici zdraviji. Kod Gröninga valja upozoriti da njegovo učenje o »božanskoj snazi« nije u skladu s katoličkim učenjem o Bogu iscjelitelju ili ozdravitelju i njegovoj ozdraviteljskoj i spasenjskoj milosti.

Nije nam namjera nijekati niti osobu, niti postignuća njegove metode, već jasno reći da njegovo učenje o »životnoj snazi« ili »božanskoj snazi« nije u skladu s katoličkim naukom, jer uči da se određenim položajem tijela dolazi do ozdravljenja, jer čovjekovim tijelom tada teče »Heilstrom« – »iscjeljujuća struja«. U krugu njegovih poklonika čak se i ne provode medicinski pregledi kojima bi se, dakle, utvrdila bolest i pravo zdravstveno stanje onoga tko se osjeća bolesnim. Smatramo da to, zdravorazumski – ali i ne želeći uvrijediti bilo koga tko pripada tome krugu – nije prihvatljivo. Dapače, može biti i vrlo štetno za zdravlje pojedinca jer, premda se odlazak liječniku i uzimanje lijekova ne zabranjuju, oni se – ne preporučuju. A ta preporuka može biti i manipulacija, a utjecaj tako jak da se netko tko bi pristao biti poklonik te metode više ne usudi ne slušati »krug«.

Mi Vam preporučujemo, kao katoličkoj vjernici, da poslušate nauk svoje Crkve: »Bolesne liječite! (Mt 10, 8). Tu je zadaću Crkva primila od Gospodina i trudi se da je izvrši brigom za bolesne i zagovornom molitvom kojom ih prati. Crkva vjeruje u oživljujuću prisutnost Krista, koji je liječnik duše i tijela. Ta je prisutnost posebno djelotvorna u sakramentima, a najosobitije u euharistiji, kruhu koji daje život vječni; na povezanost toga kruha s tjelesnim zdravljem upućuje sv. Pavao. Apostolska Crkva, međutim, poznaje i poseban obred za bolesnike, o čemu svjedoči sveti Jakov: ‘Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se (Jak 5, 14-15). Predaja je u tom obredu prepoznala jedan od sedam sakramenata Crkve« (Katekizam Katoličke Crkve, 1509-1510). A to je bolesničko pomazanje, čija je osnovna milost – milost potpore, mira i ohrabrenja za nadvladavanje tegoba vlastitih teškoj bolesti ili staračkoj nemoći. Ta milost je dar Duha Svetoga koja obnavlja pouzdanje i vjeru u Boga, jača protiv napasti Zloga, to jest napasti obeshrabrenja i tjeskoba smrti. Ta potpora Gospodnja snagom njegova duha privodi bolesnika k ozdravljenju duše, a i tijela, ako je to volja Božja. Upravo za to vjernik moli: ne moli samo za ozdravljenje, nego da se u bolesti, u dobru i u zlu, uvijek vrši volja Božja, Božji plan s njime, a on da se sjedini mukama Kristovim. Vjernik nije okrenut prema sebi, ne želi položajem tijela i ruku postići ozdravljenje, nego je okrenut Bogu čiju volju prihvaća.

IZVOR: Glas Koncila 6 (1703)