MANIFEST VJERE I KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE (Kardinal Gerhard Müller)
Ovdje su citati iz Katekizma Katoličke Crkve koje je kardinal Muller naveo u “Manifestu vjere”.
O trojedinom BOGU,… O katoličkoj CRKVI “izvan koje nema spasenja”, o SAKRAMENTIMA: osobito svetoj misi, ispovijedi, sakramentu svećeničkog reda, O MORALNOM ZAKONU: o pobačaju, o eutanaziji, samoubojstvu, o povredama čistoće: o bludnosti, o masturbaciji, o prostituciji, o silovanju, o homoseksualnosti, o ženidbenoj vjernosti, o bračnoj plodnosti, o daru djece, O VJEČNOM ŽIVOTU: o posebom sudu, o paklu, o posljednjoj kušnji Crkve…
Jedan i trojstveni Bog objavljen u Isusu Kristu
254 Božanske su osobe zbiljski medju sobom različite. “Bog je jedini, ali nije osamljenik”.”Otac”, “Sin”, “Duh Sveti” nisu naprosto imena koja naznačuju načine božanskog bića, nego su zbiljski međusobno različiti: “Onaj koji je Sin nije Otac, a onaj koji je Otac nije Sin, niti je Duh Sveti onaj koji je Otac ili Sin” Oni se među sobom razlikuju po svojim izvornim odnošajima: po tomu sto “Otac rađa, Sin biva rođen, a Duh Sveti ishodi”. Božansko jedinstvo je trojstveno (trojično).
679 Krist je Gospodar vječnoga života. Njemu kao Otkupitelju svijeta pripada puno pravo da konacno sudi djela i srca ljudi. On je “stekao” to pravo svojim Krizem. Tako je Otac “sav sud predao Sinu” (Iv 5,22). Sin pak nije dosao suditi, nego spasiti i dati zivot koji je u njemu. Odbijanjem milosti u ovom zivotu svatko vec sudi samoga sebe, prima po svojim djelima; odbijajuci Duha ljubavi, moze sebe osuditi i za vjecnost.
846 “IZVAN CRKVE NEMA SPASENJA” 846 Kako valja shvatiti tu tvrdnju koju su cesto opetovali crkveni Oci? Iskazana pozitivno, znaci da svako spasenje dolazi od Krista-Glave po Crkvi koja je njegovo Tijelo: Oslanjajuci se na Sveto pismo i Predaju, Sveti sabor uci da je ta putujuca Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan medju nama u svome tijelu, koje je Crkva; a naglasavajuci izricito potrebu vjere i krstenja, on je potvrdio i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krstenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu Katolicka Crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ili uci ili pak u njoj ostati.
663 Krist sada sjedi o desnu Ocu: “Pod desnom Ocevom razumijevamo slavu i cast bozanstva, gdje je onaj koji je prije svih vjekova postojao kao Sin Bozji, kao Bog i istobitan Ocu, tjelesno sjeo nakon sto se utjelovio i njegovo tijelo bilo proslavljeno”.
691 “Duh Sveti” vlastito je ime Onoga kojega castimo i slavimo skupa s Ocem i Sinom: Crkva ga je primila od Gospodina i ispovijeda ga u krstenju svoje nove djece. Izraz “Duh” prijevod je hebrejskog izraza Ruah koji, u prvotnom smislu znaci dah, zrak, vjetar. Isus upotrebljava osjetnu sliku vjetra da docara Nikodemu transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Bozji, Duh Bozji. S druge strane, Duh i Svet bozanski su atributi zajednicki trima bozanskim osobama. Ali povezujuci oba izraza, Sveto pismo, Liturgija i bogoslovni govor oznacuju neizrecivu osobu Duha Svetoga, bez moguceg dvoznacja s drugim upotrebama izraza “duh” i “svet”.
Crkva
816 “Jedina Kristova Crkva (…) jest ona koju je nas Spasitelj poslije svoga uskrsnuca predao Petru da je pase te njemu i drugim Apostolima povjerio da je sire i njome upravljaju (…). Ta Crkva, ustanovljena i uredjena na ovom svijetu kao drustvo, opstoji (subsistit in) u Katolickoj Crkvi, kojom upravljaju nasljednik Petrov i s njime sjedinjeni biskupi”: Dekret o ekumenizmu Drugoga vatikanskog sabora razlaze: “Samo se po katolickoj Kristovoj Crkvi, koja je sveopce sredstvo spasenja, moze dostici sva punina sredstava spasenja. Vjerujemo da je samo apostolskom Zboru na celu s Petrom Gospodin povjerio sva dobra Novoga saveza, radi uspostavljanja jednoga Kristova tijela na zemlji, kojemu valja da se potpuno pritjelove svi koji na neki nacin vec pripadaju Bozjem narodu”.
766 Ali Crkva je u prvom redu rodjena iz Kristova potpunog predanja za nase spasenje, anticipiranog u ustanovi Euharistije a dovrsenog na krizu. “Pocetak i rast Crkve oznaceni su krvlju i vodom sto su provrli iz otvorena boka raspetog Isusa”. “Iz boka Krista, usnulog na krizu, proisteklo je cudesno otajstvo citave Crkve”.Kao sto je Eva bila oblikovana od rebra usnulog Adama, tako je Crkva rodjena iz probodena srca Krista umrlog na krizu.
765 Gospodin Isus opremio je svoju zajednicu ustrojstvom koje ce trajati do potpunog ostvarenja Kraljevstva. Tu je prije svega izbor Dvanaestorice s Petrom kao glavom. Predstavljajuci dvanaest plemena Izraelovih,oni su temelji novog Jeruzalema. Dvanaestorica i drugi ucenici sudjeluju u Kristovu poslanju, u njegovoj vlasti, ali i njegovoj sudbini. Svim tim cinima Krist pripravlja i gradi svoju Crkvu.
795 Krist i Crkva jesu, dakle, “citav Krist” [Christus totus]. Crkva je s Kristom jedno. Sveci imaju vrlo zivu svijest toga jedinstva: Cestitajmo si, dakle, i zahvalimo za ono sto smo postali ne samo krscani, nego sâm Krist. Razumijete li, braco, koju nam je milost Bog ucinio darujuci nam Krista kao Glavu? Divite se i radujte se: postali smo Krist. Ako je on Glava a mi udovi, citav covjek jest on i mi (…) Punina Krista je dakle, Glava i udovi. Sto znaci Glava i udovi? Krist i Crkva. Nas se Otkupitelj pokazao kao jedna osoba sa svetom Crkvom koju je uzeo. Glava i udovi jesu kao jedna otajstvena osoba. Jedna rijec svete Ivane Arske pred sucima sazima vjeru svetih ucitelja te izrazava zdrav krscanski osjecaj: “Po mom misljenju, Isus Krist i Crkva jesu jedno, i ne treba od toga praviti poteskocu”.
CRKVA – ISTODOBNO VIDLJIVA I DUHOVNA 771 “Krist, jedini Posrednik, ustanovio je na ovoj zemlji i neprestano uzdrzava svoju svetu Crkvu, zajednicu vjere, ufanja i ljubavi, kao vidljivi organizam po kojemu na sve razlijeva istinu i milost.” Crkva je u isti mah: “drustvo sastavljeno od hijerarhijskih organa i misticno Tijelo Kristovo; vidljiva skupstina i duhovna zajednica; Crkva zemaljska i Crkva vec u posjedu nebeskih dobara”. Te dimenzije zajedno tvore “jednu slozenu stvarnost, sastavljenu od ljudskog i bozanskog elementa”.Crkva je po svojoj naravi ljudska i bozanska, vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena, gorljiva u djelovanju a odana kontemplaciji, nazocna u svijetu, a ipak putnica, ali tako da je ljudsko u njoj upravljeno i podredjeno bozanskome, vidljivo nevidljivome, djelovanje kontemplaciji i sadasnjost buducem gradu koji trazimo. Poniznost! Uzvisenost! Sator cedarski i svetiste Bozje; zemaljski dom i nebeska kraljevska palaca; kuca od blata i carski dvor; tijelo smrtno i hram svjetlosti; ruglo oholih i zarucnica Kristova! Crna si, ali lijepa, kci jeruzalemska; ako te i ruzi trud i bol s duga prognanstva, resi te ipak nebeska krasota.
1330 Spomen-cin Gospodnje smrti i uskrsnuca. Sveta Zrtva – jer uprisutnjuje jedincatu zrtvu Krista Spasitelja, a ukljucuje i prinos Crkve; ili takodjer sveta misna zrtva, “zrtva zahvalna” (Heb 13,15) duhovna zrtva zrtva cista i sveta, jer ispunja i nadilazi sve zrtve Starog Saveza. Sveta i bozanska Liturgija – jer sva liturgija Crkve nalazi svoje srediste i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom Sakramentu, jer je euharistija sakramenat nad sakramentima; tim se izrazom oznacuju euharistijske prilike cuvane u svetohranistu (tabernakulu).
2035 Najvisi stupanj sudjelovanja u Kristovu autoritetu zajamcen je karizmom nezabludivosti. Ona se “odnosi samo na one stvari koje se nalaze u izvorima bozanske Objave”; proteze se i na sve dijelove nauke, ukljucujuci i moral, bez kojih se spasonosne vjerske istine ne mogu cuvati, izlagati ili opsluzivati.
Sakramentalni red
776 Kao sakrament Crkva je Kristovo orudje. U njegovim rukama ona je “orudje otkupljenja svih ljudi”, “sveopci sakrament spasenja” po kojemu Krist “ocituje i ujedno ostvaruje otajstvo Bozje ljubavi prema covjeku”. Ona je “vidljivi nacrt Bozje ljubavi prema covjecanstvu” koji hoce “da se cio ljudski rod oblikuje u jedan jedini Bozji narod, da sraste u jedinstveno Tijelo Kristovo i da se izgradi u jedan hram Duha Svetoga”.
919 Biskupi ce se stalno truditi da razlikuju nove darove posvecenog zivota koje Duh Sveti daje Crkvi; odobrenje novih oblika posvecenog zivota pridrzano je Apostolskoj Stolici.
912 Vjernici trebaju “prava i duznosti sto na njih spadaju ukoliko su clanovi Crkve pomno razlikovati od prava i duznosti koje im pripadaju ukoliko su clanovi ljudskog drustva. Neka nastoje da oboje dovedu u sklad, imajuci na pameti da se u svakoj vremenitoj stvari moraju voditi krscanskom savjescu, jer se nikakva ljudska djelatnost, ni u naravnim stvarima, ne moze oteti Bozjoj zapovijedi”.
874 Sam Krist je izvor sluzbe u Crkvi. On ju je ustanovio, on joj dao vlast i poslanje, usmjerenje i svrhu: Za upravljanje i stalno povecavanje Bozjega naroda Krist je Gospodin u svojoj Crkvi ustanovio razlicite sluzbe koje idu za dobrom citavoga Tijela. Sluzbenici koji imaju svetu vlast sluze svojoj braci, da svi koji pripadaju Bozjem narodu (…) postignu spasenje.
890 Poslanje Uciteljstva vezano je uz konacni znacaj Saveza koji je Bog u Kristu sklopio sa svojim narodom; treba ga stititi od zastranjenja i slaboca i jamciti mu stvarnu mogucnost da bez zablude ispovijeda pravu vjeru. Pastirska je zadaca Uciteljstva dakle usmjerena da budno pazi da narod Bozji ostane u istini koja oslobadja. Da bi ispunili tu zadacu, Krist je pastire obdario karizmom nezabludivosti u pitanjima vjere i morala. Vrsenje te karizme moze poprimiti vise oblika:
1324 “Euharistija je „izvor i vrhunac svega krscanskog zivota‟”. “Ostali sakramenti, kao i sve crkvene sluzbe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni. presveta Euharistija naime sadrzi svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista – nasu Pashu.
1382 Misa je istodobno i nerazdruzivo zrtveni spomen-cin u kojem se ovjekovjecuje zrtva kriza, i sveta gozba pricesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. No, sve je slavlje euharistijske zrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pricesti. Pricestiti se znaci primiti samoga Krista koji se prinio za nas.
1385 Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: “Stoga tko god jede kruh ili pije casu Gospodnju nedostojno, bit ce krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz case pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela” (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teskoga grijeha, treba prije nego pristupi pricesti pristupiti sakramentu Pomirenja.
1457 Prema crkvenoj zapovijedi, “svaki vjernik koji je dosao do zrele dobi treba ispovjediti, najmanje jedamput godisnje, teske grijehe kojih je svjestan”.Tko je svjestan da je ucinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pricest, pa makar osjecao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrjesenje,osim ako se radi o teskom razlogu da se pricesti, a nije mu moguce pristupiti sveceniku.Djeca treba da pristupe sakramentu Pokore prije nego po prvi put prime svetu pricest.
2042 Prva zapovijed (“Sudjeluj u svetoj misi u dan Gospodnji i u druge zapovjedne blagdane!”) zahtijeva od vjernika da sudjeluju u euharistijskom slavlju na kojem se sabire krscanska zajednica u dan spomena na Gospodinovo uskrsnuce. Druga zapovijed (“Najmanje jednom godisnje ispovjedi svoje grijehe!”) jamci pripravu na Euharistiju po primanju sakramenta pomirenja koji produzuje krsno djelo obracenja i oprostenja. Treca zapovijed (“Smjerno primaj svog Stvoritelja bar o Vazmu”) jamci minumum s obzirom na primanje Gospodinova Tijela i Krvi u vezi s vazmenim blagdanima, koji su vrelo i srediste krscanskog bogosluzja.
1458 Ispovijed svakodnevnih pogresaka (lakih grijeha), premda nije nuzno potrebna, Crkva je ipak zivo preporucuje.Redovita ispovijed lakih grijeha pomaze nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas lijeci te da napredujemo u zivotu Duha. Primajuci cesce po ovom sakramentu dar Oceva milosrdja, poticani smo da i sami budemo milosrdni poput njega: Tko priznaje svoje grijehe i osudjuje ih, vec djeluje s Bogom. Bog osudjuje tvoje grijehe, pa ako ih i ti osudjujes, ujedinjujes se s Bogom. Covjek i gresnik su kao dvije stvari: covjek je djelo Bozje, a gresnik je djelo covjekovo. Unisti sto si ti ucinio, da bi Bog spasio sto je on ucinio (…). Kad pocnes osjecati odvratnost nad onim sto si ucinio, tada zapocinju tvoja dobra djela, jer osudjujes svoja zla djela. Dobra djela zapocinju ispovijedju zlih djela. Cinis istinu i tako dolazis k svjetlu.
1589 Crkveni su naucitelji pred velicinom svecenicke milosti i sluzbe osjecali hitnim poziv na obracenje, da bi njihov zivot u svemu odgovarao Onome u ciju eh je sluzbu postavio ovaj sakrament. Tako sveti Grgur Nazijanski, jos kao mlad prezbiter, pise: Treba ocistiti sebe prije nego se pocne cistiti druge; treba biti poucen da bi se moglo poucavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, pribliziti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo; biti posvecen da bi se druge posvecivalo, vodilo za ruku i pametno savjetovalo. Znam ciji smo sluzbenici, na kojoj smo razini i prema komu smo usmjereni. Poznam Bozju velicinu i covjekovu slabost, ali i snagu. [Tko je dakle svecenik?] Branitelj istine, uzdize se s andjelima, slavi s arkandjelima, uzdize zrtve na nebeski oltar, ima udjela u Kristovu svecenistvu, preobrazava stvorenje, obnavlja [u njema] sliku [Bozju], iznova ga stvara za nebeski svijet i, da reknem sto je tu najvece, on je pobozanstvenjen i on pobozanstvenjuje. A sveti Arski zupnik kaze: “Svecenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji” “Kad bi covjek potpuno shvatio svecenikovo mjesto na zemlji, umro bi ne od straha nego od ljubavi” “Svecenistvo je ljubav Isusova srca”.
1592 Ministerijalno svecenistvo bitno se razlikuje od opceg svecenistva vjernika jer ono podjeljuje svetu vlast na sluzbu vjernicima. Zaredjeni sluzbenici vrse svoju sluzbu u narodu Bozjem uceci (munus docendi), slaveci bozanski kult (munus liturgicum) i pastoralno upravljajuci (munus regendi).
1579 Svi zaredjeni sluzbenici u latinskoj Crkvi, izuzevsi stalne djakone, izabiru se redovito medju neozenjenim vjernicima muskarcima koji imaju zelju obdrzavati celibat “radi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i “onome sto se na nj odnosi”, oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog zivota kome se posvecuje sluzbenik Crkve; prihvacajuci celibat radosna srca, postaju znak buduceg svijeta.
1577 “Sveto redjenje valjano prima samo krsteni muskarac”.Gospodin Isus izabrao je muskarce (viri) za zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako cinili i apostoli pri izboru svojih suradnika koji su ih naslijedili u sluzbi. Zbor biskupa, kojima su prezbiteri pridruzeni u svecenistvu, uprisutnjuje i posadasnjuje zbor dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato redjenje zena nije moguce.
Moralni zakon
1815 Dar vjere ostaje u onome tko nije sagrijesio protiv nje. No “vjera je bez djelâ mrtva” (Jak 2,26): ako nije popracena s nadom i ljubavlju, vjera ne sjedinjuje vjernika potpuno s Kristom i ne cini ga zivim udom njegova Tijela.
1. MORALNI ZAKON
1950 Moralni je zakon djelo bozanske Mudrosti. Mozemo ga, u biblij-skom smislu, oznaciti kao ocinsku pouku, kao Bozju pedagogiju. Propisuje covjeku putove, pravila zivotnog ponasanja koja vode k obecanom blazenstvu; zabranjuje stranputice zla koje udaljuju od Boga i od njegove ljubavi. U isto je vrijeme strog u svojim propisima, a sladak u svojim obecanjima.
1955 “Bozanski i prirodni” zakon pokazuje covjeku kojim mu je putem ici da izvrsi dobro i postigne svoj cilj. Prirodni zakon naznacuje prva i bitna pravila koja upravljaju moralnim zivotom. Oslonac mu je teznja i podloznost Bogu, izvoru i sucu svakoga dobra, kao i osjecaj za drugoga kao sebi jednakoga. U svojim poglavitim zapovijedima taj je zakon izlozen u
Dekalogu. A zove se prirodni zakon, ne u odnosu s prirodom nerazumnih bica, nego zato sto je razum, koji ga proglasuje, vlastit ljudskoj prirodi. Gdje su dakle upisana ta pravila, ako ne u knjizi onoga svjetla sto se zove Istinom? Odatle, dakle, proistjece svaki pravedan zakon te se upisuje u srce covjeka koji odjelotvoruje pravednost, ne useljujuci se u njega nego kao utiskujuci se u njega, kao sto slika prelazi s pecata u vosak, ne napustajuci pecat. Prirodni zakon i nije drugo nego svjetlo razuma u nas od Boga uliveno. Zahvaljujuci tome spoznajemo sto nam je ciniti i cega nam se kloniti. To svjetlo ili taj zakon sam je Bog darovao stvorenju.
1033 Ne mozemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlucimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne mozemo ljubiti ako tesko grijesimo protiv njega, protiv svog bliznjega ili protiv nas samih: “tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vjecnoga zivota” (1 Iv 3,14.15). Nas Gospodin upozorava nas da cemo biti od njega odijeljeni, ako u teskim potrebama ne priskocimo u pomoc siromasnima i malenima, njegovoj braci. Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se covjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Bozju, znaci, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konacnog samo-iskljucenja iz zajednistva s Bogom i s blazenicima, koje oznacujemo rijecju “pakao”.
2270-2283,
POBACAJ
2270 Ljudski zivot mora biti cijenjen i sticen bez ogranicenja od casa zaceca. Ljudskom bicu moraju od prvog casa postojanja biti priznata osobna prava, medju kojima i nepovredivo pravo svakog neduznog bica na zivot.Prije nego sto te oblikovah u majcinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego sto iz krila majcina izadje, ja te posvetih (Jr 1,5). Kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, tkan u dubini zemlje (Ps 139,15).
2271 Vec od prvoga stoljeca Crkva je isticala moralnu zlocu svakog izazvanog pobacaja. Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenljiv. Izravni pobacaj, sto znaci pobacaj koji je zeljen bilo kao cilj bilo kao sredstvo, tesko se protivi cudorednom zakonu: Ne ubij dijete pobacajem niti ga pogubljuj nakon rodjenja. Bog, Gospodar zivota, povjerio je ljudima uzvisenu zadacu odrzavati zivot, i tu duznost moraju vrsiti na nacin dostojan covjeka. Stoga zivot, jednom zacet, treba najbriznije stititi; pobacaj i cedomorstvo uzasni su zlocini.
2272 Formalna suradnja u vrsenju pobacaja teski je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga zivota kaznjava zakonskom kaznom izopcenja. “Tko sudjeluje u vrsenju pobacaja, upada, ako dodje do ucinka, u izopcenje unaprijed izreceno” “samim time sto je ucinio prijestup” i pod uvjetima koje Kanonsko pravo predvidja. Crkva time ne kani suziti podrucje milosrdja. Ona iznosi na vidjelo tezinu pocinjenog zlocina, nenadoknadivu stetu ucinjenu ubijenom nevinom bicu, njegovim roditeljima i cijelome drustvu.
2273 Neotudjivo pravo svakog pojedinog neduznog covjeka na zivot predstavlja konstitutivan osnov gradjanskog drustva i njegova zakonodavstva: “Gradjansko drustvo i politicka vlast duzni su priznavati i postivati neotudjiva osobna prava; ljudska prava ne ovise o pojedincima ni o roditeljima niti su povlastica koju bi davala drzava ili drustvo. Ta prava pripadaju ljudskoj naravi i prirodjena su osobi snagom stvaralackog cina od kojeg ona proizlazi. Medju tim osobnim pravima treba u ovom pogledu istaknuti (…) pravo na zivot i tjelesnu cjelovitost svakoga ljudskog bica od zaceca do smrti”. “U casu kad neki proglaseni zakon lisava stanovit soj ljudskih bica zastite koju im gradjansko zakonodavstvo mora pruzati, drzava nijece jednakost sviju pred zakonom. Kad drzava ne stavlja svoju snagu u sluzbu prava svakoga gradjanina, napose onoga koji je slabiji, bivaju ugrozeni sami temelji pravne drzave (…) Dosljedno postovanju i zastiti koja ide djetetu od casa zaceca, morat ce zakon predvidjeti odgovarajuce kaznene odredbe za svako namjerno ugrozavanje njegovih prava”.
2274 Buduci da s ljudskim zametkom od samog zaceca treba postupati kao s osobom, mora on u svojoj cjelovitosti, koliko je moguce, biti sticen, lijecen i njegovan, kao i svako drugo ljudsko bice. Prenatalna dijagnoza moralno je dopustena ako “postuje zivot i cjelovitost ljudskog zametka i ploda i ako joj je namjera sacuvati ga ili iscijeliti (…) No ona se tesko protivi cudoredju kad razmatra mogucnost da, vec prema ishodu pretrage, izazove pobacaj. Dijagnoza … se ne smije izjednaciti sa smrtnom osudom”.
2275 “Treba smatrati dopustenima zahvate na ljudskom zametku uz uvjet da mu postuju zivot i cjelovitost, da ga ne izlazu nesrazmjernim pogiblima nego da im bude cilj njegovo ozdravljenje, poboljsanje zdravstvenih uvjeta, ili njegovo prezivljavanje”. “Nemoralno je proizvoditi ljudske zametke da ih se upotrebi kao raspoloziv `bioloski ma
EUTANAZIJA
2276 Oni kojih je zivot opao ili oslabljen zahtijevaju posebno postovanje. Bolesne i prikracene osobe treba potpomagati da bi mogle zivjeti koliko je moguce normalno.
2277 Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znaci dokraj-citi zivot osobama prikracenima, bolesnim ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti cin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo tesko protivno dostojanstvu ljudske osobe i postovanju prema zivome Bogu, njezinu Stvoritelju. Greska u procjeni u koju je moguce upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav tog ubilackog cina, koji uvijek treba osuditi i otkloniti.
2278 Prekid medicinskih postupaka, tegotnih, pogibeljnih, izvanrednih ili gledom na ocekivani ishod nesrazmjernih, moze biti zakonit. U tom je slucaju rijec o odustajanju od “terapeutske upornosti”. Time se ne zeli izazvati smrt; prihvaca se cinjenica da je nije moguce sprijeciti. Odluku treba donijeti bolesnik, ako je kompetentan i sposoban ili, kad nije tako, oni koji na to imaju zakonsko pravo, uvijek postujuci razumnu volju i zakoniti bolesnikov probitak.
2279 I onda kad se cijeni da je smrt neizbjezna, ne moze zakonito biti prekinuto lijecenje koje se redovito pruza bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublazenje patnji umirucemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, moze biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne zeli ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predvidja i prihvaca kao neizbjezna. Palijativno lijecenje (olaksanje boli) je povlasten oblik nesebicne ljubavi. U to ime, treba ga poticati.
SAMOUBOJSTVO
2280 Svatko je za svoj zivot odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar zivota. Mi smo duzni prihvacati zivot sa zahvalnoscu i cuvati ga njemu na cast a sebi na spasenje. Upravitelji smo a ne vlasnici zivota koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolazemo.
2281 Samoubojstvo protuslovi naravnom covjekovu nagnucu da cuva i trajno odrzi svoj zivot. Samoubojstvo se tesko protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijedja ljubav prema bliznjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi zivoga Boga. 2282 Ako je pocinjeno s namjerom da posluzi za primjer, osobito mladima, samoubojstvo se takodjer opterecuje tezinom sablazni. Dragovoljna suradnja pri samoubojstvu protivi se moralnom zakonu. Ozbiljni psihicki poremecaji, tjeskoba ili tezak strah od iskusenja, trpljenja ili mucenja mogu ublaziti samoubojicinu odgovornost.
2283 Ne treba ocajavati glede vjecnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im moze, putovima koji su samo njemu znani, pruziti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli zivot.
2350-2381,
Zarucnici su pozvani da zive cistocu u uzdrzljivosti. U toj ce kusnji otkriti uzajamno postivanje, vjezbat ce se u vjernosti i u nadi da ce se primiti jedno drugo kao dar Bozji. Odlozit ce za bracno vrijeme ocitovanje njeznosti vlastito supruznickoj ljubavi. Uzajamno ce se pomagati da rastu u cistoci.
POVREDE CISTOCE
2351. Bludnost je neuredna zelja ili razuzdana naslada spolnog uzitka. Spolni uzitak moralno je neuredan kad se trazi radi samog sebe, izdvojeno od svrhovitosti radjanja i sjedinjenja.
2352. Pod masturbacijom treba razumjeti svojevoljno uzbudjenje spolnih organa radi postizanja spolnog uzitka. “U skladu sa stalnom predajom i crkveno Uciteljstvo i moralni osjecaj vjernika masturbaciju su bez kolebanja smatrali cinom koji je u sebi i tesko neuredan.” “Kakav god bio razlog tome, svojevoljno sluzenje spolnom sposobnosti izvan normalnog bracnog opcenja bitno se protivi njenoj svrsi.” Spolni se uzitak tu trazi izvan “spolnog odnosa sto ga trazi moralni poredak i po kojemu se, u okviru prave ljubavi, ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja i ljudskog radjanja.”
2353. Blud je tjelesno sjedinjenje slobodna muskarca i slobodne zene, izvan braka. On se tesko protivi dostojanstvu osobâ i ljudske spolnosti koja je prirodno usmjerana bilo dobru supruznika bilo radjanju i odgoju djece. Osim toga to je teska sablazan kad se time kvare mladi.
2354. Pornografija se sastoji u izvlacenju spolnih cina, stvarnih ili glumljenih, iz intimnosti partnera da se naumice pokazu drugim osobama. Ona vrijedja cistocu jer izopacuje bracni cin, intimni dar supruznika jednog drugome. Ona tesko povredjuje dostojanstvo onih koji joj se predaju (sudionike, prodavace, gledateljstvo), jer svatko postaje za drugoga objekt rudimentarne naslade i nedopustenog probitka. Ona gura jedne i druge u iluziju jednog nestvarnog svijeta. Ona je teski prijestup. Gradjanske vlasti moraju sprijeciti proizvodnju i sirenje pornografskih proizvoda.
2355. Prostitucija vrijedja dostojanstvo osobe koja se prostituira svodeci je na spolni uzitak sto ga nudi. Onaj koji placa tesko grijesi protiv sebe samog: oskvrnjuje cistocu na koju ga obvezuje krstenje i kalja svoje tijelo, hram Duha Svetoga. Prostitucija je drustvena rana. Obicno pogadja zene, ali i muskarce, djecu i mlade u razvoju (u ova posljednja dva slucaja grijeh je u isto vrijeme, i sablazan). Ako je uvijek tesko gresno odavati se prostituciji, ipka krivnja moze biti umanjena uslijed bijede, ucjene i drustvenog pritiska.
2356. Silovanje znaci nasilan ulazak, grubom silom, u spolnu intimnost neke osobe. Ono krsi i pravdu i ljubav. Silovanje duboko vrijedja pravo svakoga na postivanje, slobodu, fizicku i moralnu cjelovitost. Ono nanosi tesku stetu koja moze obiljeziti zrtvu za cijeli zivot. U sebi je uvijek zao cin. Jos je teze silovanje kad ga pocine blizi srodnici (usp. rodoskvrnuce ili incest) ili odgojitelji nad pitomcima koji su im povjereni.
CISTOCA I HOMOSEKSUALNOST
2357. Homoseksualnost oznacava odnose izmedju muskaraca ili zena koji osjecaju spolnu privlacnost, iskljucivu ili pretezitu, prema osobama istoga spola. Ocituje se u vrlo razlicitim oblicima kroz vjekove i u razlicitim kulturama. Njezino psihicko postanje ostaje velikim dijelom neprotumacivo. Oslanjajuci se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao tesko izopacenje,Predaja je uvijek tvrdila da su “cini homoseksualni u sebi neuredni.”Protive se naravnom zakonu. Oni spolni cin zatvaraju daru zivota. Ne proizlaze iz prave cuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slucaju ne mogu biti odobreni.
2358. Nezanemariv broj muskaraca i zena pokazuju duboke homoseksualne teznje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanja ono za vecinu njih predstavlja kusnju. Zato ih treba prihvacati s postivanjem, suosjecanjem i obazrivoscu. Izbjegavat ce se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom zivotu ostvare Bozju volju iako su krscani, da sa zrtvom Gospodinova Kriza sjedine poteskoce koje mogu susresti uslijed svojega stanja.
2359. Homoseksualne osobe pozvane su na cistocu. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadsto uz potporu nesebicna prijateljstva, molitvom i sakramentalnom miloscu, one se mogu i moraju, postupno i odlucno, pribliziti krscanskom savrsenstvu.
III. Bracna ljubav
2360. Spolnost je odredjena za bracnu ljubav muskarca i zene. U braku intimna tjelesnost supruznika postaje znak i zalog duhovnog zajednistva. Izmedju krstenika bracne su veze posvecene sakramentom.
2361. “Spolnost, kojom se muz i zena jedno drugomu predaju cinima svojstvenim i iskljucivim supruznicima, nije nesto tek biolosko, vec zadire u samu jezgru ljudske osobe kao takve. Ona se na uistinu ljudski nacin ostvaruje jedino ako je sastavni dio ljubavi kojom se muz i zena potpuno zalazu jedno za drugo sve do smrti”: Tobija ustade s postelje i rece: “Ustaj, sestro, molimo se da nam se Bog smiluje”. Onda se Tobija poce moliti: “Blagoslovljen da si, Boze nasih otaca (…). Ti si stvorio Adama i dao mu pomocnicu Evu: od njih je proizasao ljudski rod. Ti si rekao: `Nije dobro da covjek bude sam; nacinimo mu pomocnicu slicnu njemu’. Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu svoju sestru, nego iz prave ljubavi. Smiluj mi se i ucini da s njom dozivim starost.” I zajedno rekose: “Amen, amen.” I zaspase oboje te noci (Tob 8, 4-9).
2362. “Cini kojima se supruzi medjusobno u cistoj intimnosti sjedinjuju jesu casni i dostojni. Kad se vrse na doista ljudski nacin, izrazavaju i produbljuju medjusobno darivanje, kojim se supruzi, u radosnoj zahvalnosti, uzajamno obogacuju.” Spolnost je vrelo radosti i zadovoljstva: Sam Stvoritelj (…) je odredio da u tom posvemasnjem uzajamnom fizickom darivanju supruznici osjecaju uzitak i zadovoljstvo tijela i duha. Supruznici, dakle, ne cine nista zlo trazeci taj uzitak i uzivajuci u njemu. Oni prihvacaju sto im je Stvoritelj namijenio. Ipak, supruznici moraju znati drzati se granica prave umjerenosti.
2363. Sjedinjenjem supruznika ostvaruje se dvostruki cilj zenidbe: dobro samih supruznika i prenosenje zivota. Ta se dva znacenja ili vrijednosti zenidbe ne mogu odvojiti a da se ne oslabi duhovni zivot zenidbenih drugova i kompromitiraju dobra braka i buducnost obitelji. Bracna ljubav izmedju muza i zene stavljena je tako pod dvostruki zahtjev vjernosti i plodnosti.
ZENIDBENA VJERNOST
2364. Bracni par oblikuje “intimnu zajednicu zivota i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima”, a koja se “sazdaje bracnim savezom to jest osobnim neopozivim pristankom.” Oboje se daju neopozivo i potpuno jedno drugome. Oni vise nisu dvoje, nego odsada cine jedno tijelo. Savez koji su slobodno sklopili nalaze supruznicima duznost da ga drze jedinstvenim i nerazrjesivim. “Sto je Bog zdruzio, covjek neka ne rastavlja” (Mk 10,9).
2365. Vjernost izrazava postojanost u odrzavanju zadane rijeci. Bog je vjeran. Sakramenat zenidbe muza i zenu uvodi u vjernost Krista svojoj Crkvi. Bracnom cistocom oni tu tajnu svjedoce pred svijetom. Sv. Ivan Zlatousti svjetuje mladim muzevima da odrze ovaj govor svojim suprugama: “Uzeo sam te u svoje ruke i volim te, volim te vise od svoga zivota. Jer sadasnji zivot nije nista, i moj najgorljiviji san jest provesti ovaj zivot s tobom, tako da budemo sigurni da necemo biti odijeljeni u onome koji nam je namijenjen (…). Stavljam ljubav prema tebi iznad svega i nista mi ne bi bilo bolnije nego kad ne bih uvijek mislio kao ti.”
BRACNA PLODNOST
2366. Plodnost je dar, jedna od svrha zenidbe, jer bracna ljubav po svojoj naravi tezi da bude plodna. Dijete ne dolazi izvana da se pridoda uzajamnoj ljubavi supruznika; nice iz samog srca njihova uzajamnog dara kojemu je plod i dovrsenje. Takodjer Crkva, koja se “opredjeljuje za zivot”,uci da “svaki bracni cin mora ostati otvoren za prenosenje zivota”.”Uciteljstvo je ovu nauku izlozilo u vise navrata, i ona se temelji na neraskidljivoj vezi izmedju dvojakog znacenja bracnog cina: znacenja sjedinjenja i radjanja. Tu je povezanost Bog ustanovio, i covjek je ne smije samovoljno raskinuti.”
2367. Pozvani da daju zivot, supruznici sudjeluju u Bozjoj stvarateljskoj moci i ocinstvu. “U duznosti prenosenja i odgajanja ljudskog zivota, sto treba smatrati njima svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki nacin njezini tumaci. Stoga ce svoju zadacu ispuniti s ljudskom i krscanskom odgovornoscu.” 2368. Posebni vidik te odgovornosti tice se regulacije poroda. Iz opravdanih razloga, supruzi mogu zeljeti rasporediti radjanje svoje djece. Na njima je da i provjere da njihova zelja ne dolazi iz sebicnosti, nego da je u skladu s pravom velikodusnoscu odgovornog roditeljstva. Osim toga oni ce uskladiti svoj postupak prema objektivnim moralnim mjerilima: Stoga, kad je rijec o uskladjivanju bracne ljubavi s odgovornim prenosenjem zivota, moralnost postupanja ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o procjeni motiva nego je treba odrediti prema objektivnim mjerilima, koji se temelje na samoj naravi osobe i njezinih cina, mjerilima koji, u okviru iskrene ljubavi, postuju puni smisao uzajamnog darivanja i radjanja koje odgovara covjeku. To se pak ne moze postici ako se iskreno ne njeguje krepost bracne cistoce.
2369. “Ako se cuvaju oba dva bitna vida – vid sjedinjenja i vid radjanja – bracni cin u cijelosti zadrzava smisao uzajamne i istinske ljubavi kao i svoju usmjerenost prema uzvisenoj zadaci roditeljstva, na koju je covjek pozvan.”
2370. Periodicno uzdrzavanje, metode regulacije poroda na temelju samopromatranja te primjena neplodnih razdoblja jesu u skladu s objektivnim moralnim mjerilima. Ove metode postivaju tijelo supruznika, poticu ih na medjusobnu njeznost i pomazu odgoj za autenticnu slobodu. Naprotiv, u sebi je zao “svaki cin koji ili u vidu bracnog cina ili u njegovu vrsenju ili u razvoju njegovih prirodnih posljedica ima za svrhu ili je sredstvo da se onemoguci radjanje novog zivota”: Govoru, koji prirodno izrazava uzajamno i posvemasnje darivanje supruznika, kontracepcija suprotstavlja objektivno proturjecan govor, u kojem vise nije posrijedi posvemasnje darivanje drugome. Iz tog proizlazi da se ne samo pozitivno otklanja otvaranje zivotu vec i krivotvori unutarnja istina bracne ljubavi, koja je pozvana na osobnopotpuno darivanje. Ta antropoloska i moralna razlika izmedju kontracepcije i koristenja ritmickih razdoblja podrazumijeva dva poimanja osobe i ljudske spolnosti koja su nesvodiva jedan na drugi. 2371. “Svima neka bude jasno da se ljudski zivot i duznost njegova prenosenja ne ogranicuju samo na ovaj svijet niti se mogu samo po njemu mjeriti i shvatiti, nego da se uvijek odnose na vjecno odredjenje ljudi.” 2372. Drzava je odgovorna za blagostanje gradjana. Zbog toga je zakonito da ona poduzima mjere u svrhu usmjeravanja demografije pucanstva. To moze to ciniti obavjescujuci objektivno i s postivanjem, a autoritativnim, i prisilnim naredbama. Ona ne moze zakonito zamijeniti inicijativu supruznika koji su prvi odgovorni za radjanje i odgoj svoje djece. Drzava nije ovlastena da promice sredstva demografske regulacije protivna moralu.
DAR DJECE
2373. Sveto pismo i tradicionalna praksa Crkve gledaju u brojnim obiteljima znak bozanskog blagoslova i velikodusnosti roditelja.
2374. Velika je bol bracnih parova koji otkriju da su neplodni. Abraham pita Boga sto ce mu dati i dodaje: “Cemu mi tvoii darovi kad ostajem bez djece?” (Post 15,2). Rahela vice svom muzu Jakovu: “Daj mi djecu! Inace cu svisnuti!” (Post 30,1).
2375. Treba ohrabriti istrazivanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu “u sluzbi ljudske osobe, njezinih neotudjivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Bozjim naumom i njegovom voljom.”
2376. Tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja, zahvatom strane osobe u bracnipar (davanje sperme ili zenske gamete, posudba maternice), tesko su nemoralne. Te tehnike (inseminacija i heterologna umjetna oplodnja) vrijedjaju pravo djeteta da bude rodjeno od oca i majke koje poznaje i koji su medju sobom vezani zenidbom. One su izdaja “iskljucivog prava supruznika da postanu otac i majka samo jedno pomocu drugoga”.
2377. Ako se te tehnike (inseminacija i homologna umjetna oplodnja primjenjuju u krilu bracnog para, mozda su manje stetne ali ostaju moralno neprihvatljive. One odvajaju spolni cin od cina radjanja. Cin zasnivanja djetetova postojanja nije vise cin kojim se dvije osobe daju jedna drugoj, vec cin koji “zivot i identitet zametka povjerava vlasti lijecnika i biologa uvodeci gospodovanje tehnike nad pocetkom i sudbinom ljudske osobe. Takav odnos gospodovanja u sebi je suprotan dostojanstvu i jednakosti koja mora biti zajednicka roditeljima i djeci”.”S moralnog stanovista radjanje je liseno svog vlastitog savrsenstva kad nije zeljeno kao plod bracnog cina, to jest specificnog cina sjedinjenja supruznika (…). Samo postujuci vezu koja postoji izmedju znacenja bracnog cina i postivanja jedinstva ljudskog bica moguce je radjanje u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.”
2378. Dijete nije neki dug, nego dar. “Najuzviseniji dar braka” jest ljudska osoba. Dijete se ne moze smatrati objekttom vlasnistva, cemu bi moglo voditi priznavanje nekoga toboznjeg “prava na dijete”. Na tom podrucju samo dijete posjeduje istinska prava, to jest “da bude plod posebnog cina bracne ljubavi svojih roditelja kao i pravo da bude postivano kao osoba od trenutka svoga zaceca”.
2379. Evandjelje pokazuje da fizicka neplodnost nije apsolutno zlo. Supruznici koji, nakon sto su iscrpli zakonite utoke zdravstvu, trpe od neplodnosti pridruzit ce se Gospodinovu Krizu, vrelu svakoj duhovne plodnosti. Oni mogu pokazati svoju velikodusnost usvajajuci napustenu djecu ili vrseci zahtjevne sluzbe u korist bliznjega. IV. Grijesi protiv dostojanstva zenidbe
2380. Preljub. Ta rijec oznacava bracnu nevjeru. Kad dvoje njih od kojih je barem jedno u braku, stupaju u spolni odnos, makar i prolazan, cine preljub. Krist osudjuje preljub, pa bio ucinjen i jednostavnom zeljom. Sesta zapovijed i Novi zavjet bezuvjetno osudjuju preljub. Proroci ukazuju na njegovu tezinu. U preljubu vide oblik grijeha idolopoklonstva.
2381. Preljub je nepravda. Onaj koji ga pocinja iznevjerava svoje obaveze. On ranjava znak saveza sto ga tvori bracna veza, vrijedja pravo drugog supruga i steti ustanovi braka, krseci ugovor na kojem se temelji. Preljub dovodi u pogibelj dobro ljudskog roda i djece koja trebaju postojanu vezu oditelja.
Vječni život
366 Crkva uči da Bog svaku duhovnu dusu neposredno stvara, da dusu ne “proizvode” roditelji i da je dusa besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrcu i ponovno ce se ujediniti s tijelom u konacnom uskrsnucu.
1021 Posebni sud 1021 Smrt je svrsetak ljudskog zivota kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Bozje koja se ocitovala u Isusu Kristu. Novi zavjet govori o sudu poglavito gledom na konacni susret s Kristom o njegovu drugom dolasku, ali u vise navrata potvrdjuje takodjer neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti, koja ce biti dodijeljena svakome prema njegovim djelima i njegovoj vjeri. Prispodoba o siromasnom Lazaru i Kristova rijec dobrom razbojniku na krizu, kao i drugi tekstovi Novoga zavjeta,govore o posljednjoj sudbini duse koja moze biti razlicita.
1022 Svaki covjek vec od casa smrti, u posebnom sudu koji mu zivot stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj dusi vjecnu nagradu ili kaznu: ili treba proci kroz ciscenje,ili ce neposredno uci u nebesko blazenstvo, ili ce se odmah zauvijek osuditi.Uvecer nasega zivota, bit cemo sudjeni prema ljubavi.
1847 “Bog koji nas je stvorio bez nas, nije nas htio spasiti bez nas”.Prihvacanje njegova milosrdja trazi od nas priznanje nasih krivica. “Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: otpustit ce nam grijehe i ocistiti nas od svake nepravde” (1 Iv 1,8-9).
1035 Crkva u svom naucavanju potvrdjuje opstojnost pakla i njegovu vjecnost. Duse onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, “vjecni oganj”. Glavna se paklena muka sastoji u vjecnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome moze covjek naci zivot i srecu, za sto je stvoren i za cime tezi.
675 Prije dolaska Kristova Crkva mora proci kroz posljednju kusnju koja ce uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo sto prati njezino putovanje na zemlji otkrit ce “otajstvo bezakonja” pod oblikom religijske obmane koja ce ljudima nuditi prividno rjesenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu covjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je dosao u tijelu
2075 “Ucitelju, koje mi je dobro ciniti da imam zivot vjecni?” – “Ako hoces u zivot uci, cuvaj zapovijedi” (Mt 19,16-17).
………..
poslušaj također – audio KKC
