Katakombe
Rim je grad katakomba: više od 100 km podzemne mreže, četrdesetak poznatih katakomba, barem dvadesetak hipogeja “privatnog vlasništva”, šest židovskih katakomba. Obilje tih starokršćanskih grobnih spomenika posljedica su nekoliko čimbenika: a) posebna pogodnost zemljišta; b) Rim kao najznačajnija metropola u Sredozemlju; c) rimska kršćanska zajednica, koja se zbog grobova dvojice apostolskih prvaka (Petra i Pavla) smatrala najuvaženijom u kršćanskom svijetu. Katakombe su danas velikim djelom dostupne, iako su samo neke od njih otvorene za javnost.
Starokršćanska rimska groblja ušla su u kolektivnu svijest pod pomalo neobičnim i upitnim pojmom – “katakombe”, koji je isprva služio za oznaku lokaliteta. Naime, pojam “in catacumbas” (u značenju: kod udubina/rupa) odnosio se na lokalitet na kojem se nalazi današnja bazilika i groblje sv. Sebastijana na Apijskoj cesti (Via Appia). Kako je u srednjem vijeku to groblje bilo najpristupačnije, a istodobno i najpoznatije, dogodilo se da je narod toponim “in catacumbas” protegnuo na sva podzemna groblja pa su tako sva rimska starokršćanska groblja nazvana “katakombe”-
Veliko otkriće (Kalistove katakombe)
Tragajući za kršćanskim starinama, De Rossi je 1849., kao strastveni dvadesetsedmogodišnji arheolog, ušao u jedan vinograd smješten na uglu između dviju cesta, Apijske i Sedmorih crkava. U vinogradu se nalazila mala crkvica, nekoć posvećena papi mučeniku Sikstu, a u De Rossijevo je vrijeme bila napu- štena i pretvorena u magazin. Stručnjakovo oko zaustavilo se na fragmentu jedne razbijene mramorne ploče, koju je vlasnik vinograda upotrijebio za jednu od stuba u svom vinogradu. Na oštećenom kamenu nalazio se natpis: “[…] NELIVS MARTYR”. De Rossi je odmah uočio da natpisu nedostaje prvi dio slovā od punog imena pa je pronađeno NELIVS kompletirao s “COR” te dobio puno ime: CORNELIVS. Odmah je shvatio da pred sobom ima dio natpisa i ploče koja je nekoć prekrivala grob pape Kornelija, mučenika, koji je 253. umro u Centumcelae (današnja Civitavecchia) i, koju godinu kasnije, prenesen u jedan hipogej uz Kalistovo groblje. Bio je uvjeren da se u podzemlju toga vinograda kriju Kalistove katakombe. Da bi njegove pretpostavke dobile i potvrdu, trebalo je zaviriti u “utrobu” vinograda, tj. izvršiti iskapanja. A to se nije moglo jer se radilo o privatnom posjedu. Stoga se De Rossi uputio k papi Piju IX.: želio ga je izvijestiti o svom otkriću i nagovoriti ga da otkupi taj vinograd kako bi se slobodno moglo istraživati. Nakon što je Papa uvažio De Rossijevu molbu o otkupu vinograda, strastveni je stručnjak odmah započeo s iskapanjem i istraživanjem. Njegove pretpostavke pokazale su se točnima. Ne samo da je našao podzemnu grobnicu, uz koju je pronašao i ostatak natpisa kojeg je intuitivno već bio nadopunio – tako da je u svom punom obliku glasio CORNELIVS MARTYR EP(iscopus) – već je na tom mjestu otkrio i grobnice drugih papa22. Naravno, i Papa je zaželio vidjeti to otkriće. Došavši na grobove svojih prethodnika, bio je duboko ganut. Zajedno je s De Rossijem postavio natpise papa iz 3. stoljeća koji su ondje pronađeni te sa suzama u očima upitao: “To su, dakle, grobne ploče mojih prethodnika koji su ovdje počivali?”, na što je De Rossi s ponosom potvrdno odgovorio.
Kao i druga starokršćanska podzemna groblja, ni Kalistove katakombe nisu izdubljene u kratkom vremenu. Naprotiv, nastajale su postupno: spajanjem pojedinih hipogeja koji su, neovisno jedan o drugom, sagrađeni u različitim vremenskim razdobljima; svaki je hipogej isprva imao vlastiti pristup, tj. stube, te je bio sastavljen od nekoliko galerija i ponekog kubikula. Katakombe su, spomenusmo, dobile ime po đakonu i kasnijem papi Kalistu I. (217.-222.), koji se rodio u jednoj robovskoj obitelji i mukotrpno radio u rudnicima na Sardiniji; nakon što je stekao slobodu postao je đakon i suradnik pape Zeferina (199.- 217.): gotovo dvadeset godina bio je čuvar i upravitelj ovoga groblja, priskrbljujući brojnim siromašnim kršćanima dostojan ukop. Nakon Zeferinove smrti izabran je za papu, a njego pontifikat je trajao pet godina, jer je, navodno, uslijed jedne pučke pobune (222.), umro mučeničkom smrću.
Zbog opasnosti, nije mogao biti pokopan u “svojim”, Kalistovim katakombama, već je u “žurbi” pokopan na Kalepodijevu groblju, na Aurelijskoj cesti26. Kalistove katakombe sadrže brojne znamenitosti. Budući da na ovom mjestu nije moguće sve navesti, ograničujemo se spomenuti samo neke od njih, zapravo one najistaknutije: kriptu papa, kriptu sv. Cecilije, sakramentalne kubikule i druge znamenite kripte. (kao npr. kripta papa i kripta sv. Cecilije)
Kripta papâ
Otkrio ju je De Rossi 1854. godine i odmah ju nazvao “malim Vatikanom” i “središnjim spomenikom svih kršćanskih grobalja”27. Začetak joj je privatni kubikul. Nakon darovnice toga prostora rimskoj kršćanskoj zajednici kubikul je u cijelosti restrukturiran i pretvoren u kriptu koja sadržava dvanaest lokula (tj. grobnica pravokutnog oblika), četiri sarkofaga i jednu monumentalnu grobnicu u podnožju zida. U kripti je sahranjeno devet papa i osam biskupa.
Kripta sv. Cecilije
Kripta ove kršćanske djevice i mučenice iz 3. stoljeća nalazi se u blizini kripte papa. Budući da su se mnogi kršćani željeli pokopati u blizini grobova kršćanskih mučenika, tako se dogodilo i s grobom sv. Cecilije, u čijoj su blizini kršćani željeli imati svoj grobni smiraj. Kako je njezin grob ubrzo postao meta brojnih hodočasnika, došlo je do preuređenja kripte, pri čemu su učinjeni određeni zahvati i proširenja. Tijelo mučenice pokopano je na mjestu na kojem se danas nalazi njezina statua. Tu je ostalo sve do 821. godine, kada ga je papa Paskal I. (817.-824.) premjestio u baziliku posvećenu u njezinu čast: bazilika je sagrađena na mjestu svetičine rodne kuće, s desnu stranu Tibera (in Trastevere). Današnja je Cecilijina statua u Kalistovim katakombama kopija originala, koju je izradio Stefano Maderno (1566.-1636.), dok se original nalazi u bazilici sv. Cecilije. …
…
Katakombe su, uistinu, golemo blago Crkve. Po njima se može hodati satima, zagledavati i promišljati satima. O njima se mogu ispisati brojne stranice. Ali sve to ne će biti dostatno da se sagleda, ispiše ili spomene cijelo Vjerovanje, što ga one sadržavaju.
Izvor: pdf, Željko Tolić