Isus, obećani Spasitelj, 2. dio – don Josip Mužić
Ime Isusovo ima posebnu snagu. Ime Isusovo znači da je samo ime Božje prisutno u osobi Njegova Sina…. To također znači da jedino božansko ime donosi spasenje. I od sada ga mogu zazivati svi jer se utjelovljenjem On ujedinio sa svim ljudima.
Tako čitamo u Djelima apostolskim da nema ni u kome drugom spasenja, „nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ Tako je ime Isus ono najkraće i najpotrebnije što predstavlja naše spasenje.
I vidimo da onda nije slučajno što se javlja pobožnost Imenu Isusovu. IHS (Isusov monogram) se stavljao na ulazu u kuće, na vrata, u kućama, u crkvama. To pokazuje da je ime Isusovo pomagalo ljudima… To ima svoju poveznicu i sa Starim zavjetom, jer vidimo kad se u Egiptu trebala prinijeti žrtva Jaganjca, da se onda sa krvlju tog Jaganjca označavalo te kuće vjernika, pa je anđeo koji je pomorio prvorođence zaobilazio te kuće i izraelski prvorođenci bili spašeni, zahvaljujući tome znaku. U Jeruzalemskom hramu svećenik koji je prinosio žrtvu u svetinji nad svetinjama zazivao je samo jednom godišnje ime Boga Spasitelja da okaje Izraelov grijeh. Tu se škropi krvlju i zaziva ime Boga Spasitelja, jednom godišnje. Onda su i za samo ime Jahve Židovi bili vrlo oprezni i puni strahopoštovanja tako da su izbjegavali izgovarati to ime i jednostavno bi koristili sinonim: Gospodin ili Bog nad vojskama i sl. ali samo ime Bog su izbjegavali, jer su bili svjesni svetosti koja je tu sadržana. Zato jednom godišnje izgovarati ime – i to je izgovarao veliki svećenik kako bi se okajali Izraelovi grijesi snagom Božjeg imena. A pomirilište je bilo mjesto Božje prisutnosti. Bog je bio posebno nazočan u hramu. Sveti Pavao kaže o Isusu da ga je Bog izložio da krvlju svojom bude pomirilište (Rim 3,25) Time želi potvrditi da je u njegovu čovještvu Bog u Kristu svijet pomirio sa sobom. Tu vidimo snagu svećeničke službe, mogućnosti izgovarati ime Isus, kako je je to činio Veliki svećenik, i to je nešto što daje snagu našemu životu, radost, jasno ako izgovaramo s vjerom. …Ne bilo kako… Čovjek može sa raznim nakanama moliti i izgovarati riječi. Jasno da se traži ispravna nakana, sabranost i onda nas same riječi upućuju na to otajstvo. Mi o tom razmišljamo, ulazimo u to otajstvo, razvijamo prisan odnos sa Gospodinom. Zato je to jedno pomoćno sredstvo i to je nešto što nam je svima na raspolaganju.
Isusovo uskrsnuće, proslava Boga Spasitelja, jer samo ime Isusovo već očituje vrhovnu moć, kako kaže Pavao u poslanici Filipljanima, „Ime nad svakim drugim imenom“. Nije to više ono obično židovsko ime. To je sad ime koje je proslavljeno, i zato se zli duhovi boje Njegova imena, i zato u ime Isusovo učenici čine čudesa, ozdravljanju bolesne, uskrisuju mrtve…
Isus kaže „I sve što zatražite u moje Ime, dobit ćete.“ … Traži se vjera i onda samo ime Isusovo ima ogromnu snagu, mijenja zakone.
Nije čudo, stoga, što je ime Isusovo u središtu kršćanske molitve.
Sve liturgijske molitve završavaju molitvom: „Po Gospodinu našem Isusu Kristu!“. Molitva Zdravo Marijo dosiže vrhunac u riječima: plod utrobe tvoje – Isus. Molitva kod istočnjaka, zvana Isusova molitva kaže: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji smiluj se meni grešniku!“ Vidimo u Ispovijestima ruskog hodočasnika – to je nešto što oni izgovaraju, … Oni koji nemaju obitelji, imaju duhovni poziv i ta se molitva svede na to da da bez stajanja izgovaraju ovaj zaziv imenu Isusovu.
Drugi kršćani, kao sv. Ivana Arška umiru sa samo jednom riječju na usnama, a to je ISUS.
I kroz povijest Crkve su se događala velika čudesa preko imena Isusova.
Nedavno sam naišao na informaciju kako su se pravoslavni monasi za vrijeme komunizma u Rusiji skrivali u planinama, i onda je vlast odlučila 70-ih godina da tome stane na kraj pa su poslali vojsku, poslali su helikoptere, navodili su vojsku da ide za njima i oni su došli u stupicu, na jedno brdo, nisu više imali kuda, vojska je bila iza njih, tu je odmah počinjao ponor. I onda krajnji epilog – jedan je od njih napravio veliki znak križa i hodao je po zraku (!) Drugi su krenuli za njim. On se nakon toga obratio.
Bog može činiti čuda, ako je potrebno, kad postoji vjera. Čudo je već samo to što smo mi danas živi. Bog je mogao učinit da se bura razmaše još više i sve nas odnese. Mogao je bilo kome od nas uskratiti svoju podršku i mi ne bi bili živi. Bog podržava svakoga od nas svake sekunde u životu. To je nešto na čemu doista možemo bez prestanka zahvaljivat. Čudo je sve ono što nas okružuje, ali mi kao posebno čudo Božje prepoznajemo one izvanredne zahvate Božje koji odudaraju od onih redovitih zakona.
Da je Isus Krist Sin Božji, pravi Bog, jedne naravi s Bogom Ocem to nam svjedoče PROROCI koji obećanom Spasitelju daju imena …Bog.
Tako kaže Izaija: Bog sam će doći i spasit će nas. Zovu ga Emanuel, s nama Bog, Iz 7, 14. Presveti, Mirotvorac. Zemaljsko mu je ime dao sam Bog preko anđela.
Osim proroka i Nebeski Otac je posvjedočio da je Njegov Sin.
To imamo na početku javnog djelovanja, na Jordanu, kad ga Ivan Krstitelj krsti, događa se teofanija – objava Boga, očituje se Druga Božanska osoba u liku goluba, i da se čuje glas Očev: Ovo je Sin Moj ljubljeni. Drugi put je otac posvjedočio za njega na gori Tabor kod preobraženja: „Ovo je Sin moj ljubljeni!“ U nekim drugim situacijama, vidimo da se otac također očitovao i da su to … nisu razumjeli riječi, … jasno očituje da je Isus Njegov Sin.
Svjedočanstvo Očevo se pribraja svjedočanstvu Isusovu – što je on sam o sebi tvrdio: da je On Sin Božji.
Kad su židovi pitali Isusa – ako si ti Krist reci nam jasno (je li Mesija, pomazanik Božji) Isus im govori jasno. Da im je to Isus rekao na početku tko bi mu vjerovao? Postupnim učenjem, čudima, da su ga mogli upoznati, vidjeli su da živi neporočno i malo pomalo ih je vodio do toga da im može obznaniti istinu da je on – očekivani Mesija. No, vidimo da je to kod Samarijanke bilo drugačije. Samarijanki je to otkrio u razgovoru koji je mogao trajati 15 minuta, pola sat, on je otkrio njoj ono za što su židovima trebalo mjeseci i godine.
Petar i apostoli su došli do toga, bili su uz Isusa nekoliko godina, kad Petar govori: Ti si Krist, Sin Božji. Imamo različite ljude, različitu raspoloživost, različitu otvorenost, i ona koja je bila grešnica bila je spremnija nego židovi koji su živjeli čestito, jer u tom ispravnom, moralnom načinu života, pitanje je koliko je Bog bio na prvom mjestu, koliko su tražili Boga. A ona koja je bila grešnica iz dna duše vapi za Bogom. Kad su ga Židovi pitali: ako si ti Krist reci nam jasno, onda im on odgovara: „Govorim vam pa ne vjerujete, djela koja ja činim u ime Oca svojega ona svjedoče za me, ja i Otac jedno smo.“
Poziva se na djela. Djela su riječita. Ona govore da to što Isus čini može činit samo Bog. A onda kaže i više od onoga što su ga pitali: Oni su ga pitali je li Pomazanik, Mesija, a on kaže: Ja i Otac, jedno smo. Izjednačuje se s Bogom i zato ga oni optužuju da bogohuli, da se pravi bogom. Kako čovjek sebe može pravit bogom. I kad su mu židovi to progovorili reče im: Kako vi kažete onom koga je otac poslao … ako meni ne vjerujete, djelima vjerujte, da je Otac u meni i ja u Ocu.“
Znači, imamo da Isus to očituje riječima, i da se poziva na djela koja govore isto. Pred velikim vijećem, kad ga ne mogu tužiti, ne pronalaze dovoljan broj svjedoka koji će se složiti u istome svjedočanstvu, onda ga veliki svećenik pita izričito: Ti si dakle Sin Božji?
Isus odgovara: Vi velite, JA JESAM. (Ja jesam – to je Jahve) i na temelju toga biva osuđen. Ako je prije toga taktizirao i pripremio učenike i one koji su ga slijedili da prihvate tu istinu da je On Bog, kad je došao njegov čas, da ne ostane nikakve dileme on se dakle očitovao jasno i zato je bio osuđen. I to je glavni razlog njegove osude. Ono što su ga lažno pred Pilatom da želi preuzeti zemaljsko kraljevstvo, i da ne priznaje rimskoga cara, to je bila izlika. Oni su ga osudili prije toga. Već mnogo prije toga on se nazvao sinom koji poznaje Oca, koji je različit od slugu što ih je Bog prethodno slao, …samih anđela. On je razlikovao svoje sinovstvo od sinovstva svojih učenika. Ne govori Oče naš, osim kad je njima naredio: Vi dakle ovako molite: OČE NAŠ… Tada je naglasio tu razliku: Bogu mojemu i Bogu vašemu. Razlikovao je to sinovstvo od onog na koje smo svi pozvani u Kristu od onoga koje on sam ima odvijeka. Taj svoj nauk Isus je posvjedočio na tri načina: svojim životom, vidimo u njegovu životu da se ne može pronaći ni najmanji grijeh, zato i predstavnik Rimske vlasti Pilat kaže: ne nalazim na njemu nikakve krivice!
Nije on to rekao samo zato što je Isusa upoznao, nego je on imao i informacije od drugih, Rimljani su bili okupatori, oni su pazili na sve što se događa, ¸bojali su se nemira jer su se židovi stalno bunili i onda oni su imali špijune svugdje. I Isus koji je oko sebe okupljao veliko mnoštvo i prolazio kroz razna mjesta i gradove i jasno da im je upao u oko. Oni su sakupljali informacije o njemu, dostavljali ih Pilatu. Pilat je odavno stekao sliku o Njemu da je on za njega politički bezopasan, jer ne poziva na revoluciju, ne poziva na rat, da je njegovo poslanje duhovno, i rimljani nisu u njega dirali. Slušali su o njemu tri godine, nije im smetao, jedino je smetao židovima. Tu mislimo na farizeje i pismoznance, Oni su ga doživljavali kao onog koji njih ugrožava, i oni su se organizirali protiv njega. Pilat je imao jedan sud o njemu, i na temelju informacija taj sud je samo bio potvrđen. Sam njegov izdajica Juda je priznao da je izdao pravednu krv, da je izdao pravednika. Isus sam je mogao upoznati svoje neprijatelje. Koji će me od vas ukoriti za grijeh, recite imate li koji grijeh protiv mene? Oni koji su ga optužili nisu ni pomišljali da ga osude za nešto nemoralno, nisu mogli ništa nać, Znali su da je bio transparentan, poznat svima, ljudi su ga slijedili, ništa mu se ne može prigovoriti. Optužba je bila: pravi se bogom. Naprotiv u Kristovu životu nema kreposti koja … dosljedan, brinuo se za slavu Božju i za svačije spasenje, …onima koji su u potrebi… bio je poslušan…
Bio je takva veličanstva da takvoga svijet nije nikoga vidio, učitelji u hramu se dive njegovoj mudrosti, čude se otkud mu toliko znanje da se ravnopravno može nositi s njima, raspravljati i pokazuje veću mudrost nego oni. Kad je počeo javno djelovati nakon krštenja, vidimo da kao magnet vuče učenike za sobom. I narod se u velikom mnoštvu skuplja oko njega gdje god se pojavi. Ljudi i djeca traže od njega blagoslov. To je bi jedan masovni pokret. U Hrvatskoj 71 masovni pokret naroda … a evo ovo je u Isus je stvarno za sobom povukao mase. Tako da su se farizeji prepali, ako ga ne zaustave, da će cijeli narod otići za njim. Nije se radilo više o nekoliko stotina učenika, nego se radilo o nepreglednom mnoštvu, koji su ga nakon umnažanja kruha
htjeli zakraljit. Nisu to bili ljudi koji su sebi umišljali da će učinit nešto što je nemoguće nego su vidjeli da je to izvodivo. Da ih ima brojčano toliko da su već jedna većina u narodu i da to mogu provest, da je to provodivo. Bez obzira što imaju tu rimljane, da će cijeli narod, da će većina naroda krenuti za njima i da će oni to moći ostvariti.
Sluge poslane da ga uhvate u hramu ostaju zapanjeni od njegovih riječi i kažu – nikad nije čovjek govorio kao što govori ovaj čovjek. Oni su služili praktički cijeli život u hramu, čuli su sve moguće, učitelje, pismoznance, jer je tu bilo stjecište cijelog židovskog naroda iz Izraela, iz cijele Palestine, ali i iz dijaspore, oni su se toga nagledali i naslušali.
Kad je netko sakristan u jednoj župi cijeli život upozna sve moguće svećenike. No kako vidimo kod Isusa su uočili jednu bitnu razliku – nitko nikad nije tako govorio. Zaključuju da takav nauk, takav način govora jednostavno dotad svijet nije upoznao.
Oni koji su ga došli uhititi u vrtu – na riječi Ja sam – oni padnu na zemlju. „Ja sam“ (Ja jesam) pokazuje da je on Jahve, Bog, ima snagu koja pokazuje da oni njemu ne mogu ništa, ako se On ne želi predat njima u ruke, daje im do znanja kakav je tu odnos koji postoji, i čudesa potvrđuju Kristovo božanstvo. Čudo je jedno izvanredno vidljivo djelo koje nije izazvala nikakva prirodna sila nego samo svemogućnost Božja, npr. da oživi čovjek koji je umro, to sotona ne može učiniti, to ne mogu učiniti ni ljudi. Da bi se nekog proglasilo svetim traži se da su se dogodila čuda – jedno čudo za proglašenje blaženim – jedno za proglašenje svetim, jer preko tih čuda Bog daje potvrdu da se tu radi o svecu.
Bog ne može posvjedočiti što ne bi bilo istina.
Isus je činio mnogo čudesa, pretvorio vodu u vino, kad je počeo javno djelovanje, s nekoliko kruhova je nahranio tisuće ljudi, utišao je vjetar i valove, jednom riječju je liječio bolesne, slijepe, hrome, nijeme, gluhe, i to samo na jednu riječ uskrisiva mrtve, u više navrata, kao mladića u Nainu, kći Jairovu, i na koncu Lazara koji je najduže bi mrtav, izgonio je nečiste duhove. Ta je čudesa činio da preko njih pokaže svoje božansko poslanje i da dokaže da je pravi Bog, zato se poziva na djela i kaže: Djela koja činim svjedoče za mene da me Otac poslao, djelima vjerujte da je Otac u meni i ja u Ocu – kaže na drugom mjestu. To Ivan donosi oba puta.
Mi danas imamo umjetna čuda, kao mađioničari, to je neka vrsta opsjene – koriste se raznim trikovima da stvore privid čuda. Danas imamo i tehnologije koje mogu to učiniti. Mogu sa projekcijama na nebu učiniti da mi na nebu vidimo razne stvari i da nam se to čini stvarno. To se događa preko moći tehnologije, ali to su sve prividi – nisu čuda u pravom smislu riječi.
Isus je svoj nauk potvrdio i svojim proroštvima. Sve ono što je prorekao to se doslovno i izvršilo. Time je Isus pokazao da je pravi Bog. On je prorekao samo ono što je Bog unaprijed mogao znati: da će biti predan glavarima svećeničkim, da će ga osuditi na smrt, to je više puta prorekao. Da će ga predati neznabošcima, poganima, predali su ga rimljanima. Prorekao je Judinu izdaju, Petrovo zatajenje, odreknuće, Prorekao je da će se njegovo evanđelje propovijedati po svemu svijetu. O Jeruzalemu je rekao unaprijed da će ga neprijatelji opkoliti i da neće ostati ni kamen na kamenu. Prvi kršćani su prihvatili ovo proroštvo, i kad su prvi kršćani vidjeli da se bliži njegovo ostvarenje svi su se spasili tako da su pobjegli u gore kako je Isus i tražio. Mnogi će od naroda židovskoga pasti od mača, a drugi će se raspršiti po cijelome svijetu. Sva su se ta proroštva izvršila. Neka se i danas ispunjaju kao npr. da Crkvu neće nadvladati vrata paklena.
Isus svojim životom, čudima, proroštvima i na koncu – svojom smrću potvrđuje svoje božanstvo. Kad ga veliki svećenik zapita pod zakletvom: „Jesi li ti Krist Sin Božji?“ – Odgovori Isus – Ti kaza. To znači – da. Ali od sad vidjet ćete Sina čovječjega koji sjedi s desne i dolazi na oblacima nebeskim.
Kasnije će i Stjepan reći (prilikom mučenja) da ga vidi s desne strane Bogu – ispovijeda vjeru u Kristovo božanstvo i zato će biti kamenovan.
To su dakle nedvojbeni dokazi na temelju kojih možemo mirno prihvatiti vjeru da je Isus pravi Bog i pravi čovjek.
Vjera nije nerazumna, traži sudjelovanje našeg razuma onoliko koliko razum može dat. I zato prva zapovijed kaže da ljubimo Boga svim svojim umom, znači, onoliko koliko čovjek može spoznat Boga, dužan je to učinit, da bude razumno utemeljena da može i s tom jednom moću duše koja je izuzetno važna da može prihvatit Boga i da može izgrađivat odnos s njime.
Bilješke: M.G. – duhovna obnova, 26.11.2023.