Eutanazija? Bog je Gospodar života i smrti!
BOG – GOSPODAR ŽIVOTA I SMRTI
EUTANAZIJA
Hvala ti, Gospodine, za onog gospodina, koji je posve jasno ustao protiv eutanazije u emisiji “Radio referendum” Plavog radija, 3. travnja ove godine! Govorio je o bolesti tuberkuloze, koja ga je pratila od 14. godine života, o sadašnjoj svojoj bolesti raka, o smislu patnje u životu čovjeka, o patnji Isusa Krista. Znao je Isus Krist dobro da ga čeka jezovita muka i smrt na križu, pa ipak u Getsemanskom vrtu nije posegnuo za eutanazijom, reče onaj gospodin. Hvala ti, Gospodine, i za onu obraćenicu, koja je isto tako odlučno ustala protiv eutanazije i u obranu Crkve, koju je jedna slušateljica, odobravajući eutanaziju, napadala i nazvala nazadnom!
Nizozemska je prva zemlja u svijetu koja je ozakonila eutanaziju pod određenim uvjetima, kad je kod bolesnika riječ o nepodnošljivim bolovima i o neizlječivoj bolesti. Zakon je prihvaćen 28. studenog 2000. u Donjem domu i 10. travnja 2001. u Gornjem domu njihova Parlamenta. Tada su se čuli vrlo zabrinuti glasovi u Crkvi: taj zakon je protiv ljudskog dostojanstva, protiv civilizacije i savjesti, to je jezovita i pogrešna odluka, izbor očaja, ubijanje pacijenta, kriminalni čin. U novijoj povijesti bilo je u više zemalja pokušaja da se ozakoni eutanazija, no u tome se nije uspjelo. S pravom sada postoji bojazan da će primjer Nizozemske slijediti i mnoge druge zemlje. Hitler je 1939. potpisao odredbu prema kojoj se bolesnim osobama, koje su bile proglašene neizlječivima, mogla primijeniti eutanazija. Pred sudom u Nürnbergu 1945/1946. godine ustanovljeno je da je na temelju te odluke smaknuto 275.000 ljudi, a jedan od liječnika, dr. Brandt, osuđen je na smrt. U dalekoj prošlosti, kod primitivnih Bretonaca, razbijala se “posvećenim čekićem” lubanja onima koji su predugo umirali. Ni danas nisu nepoznati slični postupci kod nekih primitivnih plemena. Starogrčki liječnici protivili su se eutanaziji.
U Hipokratovoj zakletvi, na koju se i danas liječnici zaklinju, stoji: “Kunem se… da neću nikome, makar me on i molio, dati sredstvo koje donosi smrt, niti takav savjet…”
Što je to eutanazija? Sama riječ grčkog je porijekla: “eu” dobra “thanatos” smrt. U davnini eutanazija je označavala prirodnu blagu smrt, bez teških muka. No danas ona označava namjerno prekidanje života, smrt iz samilosti da se odstrane posljednje patnje. Ublažavanje patnje sve do časa prirodne smrti, makar kako se daleko išlo, ne naziva se eutanazijom. Kod eutanazije riječ je o namjernom prekidanju, skraćivanju života da bi se bolesniku odstranile patnje.
U pogledu eutanazije papa Ivan Pavao II. piše u enciklici Evanđelje života: “Ono što bi se moglo činiti logičnim i ljudskim, gledano dublje, predstavlja se apsurdnim i neljudskim” (br. 64). Da ljudska patnja može biti doista velika i da je se ne smije podcjenjivati, potvrđuju i neki sveci, koji su jako mnogo trpjeli u posljednjim časovima života. No, eutanazija je “apsurdna i neljudska” u prvom redu zato što Bog zabranjuje oduzimanje ljudskog života: “Ne ubij!” Potom, Bog sebe proglašava gospodarom ljudskog života: “Ja usmrćujem i oživljujem” (Pnz 32, 39) I nitko od ljudi nema pravo oduzimati život ni sebi ni drugomu. Čovjek preko eutanazije dira u stablo iz raja zemaljskoga s kojega je Bog zabranio jesti plodove prvim ljudima. Ozakonjenjem eutanazije nastavlja se put u veliko bezakonje. Počelo je s ozakonjenjem pobačaja, ubijanjem nerođene djece; sada su na redu teški bolesnici, a to su uglavnom starci; a jednog dana možda pokuca na vrata i zakon o eliminaciji nenormalne djece ili mentalnih bolesnika. Tko će, potom, moći spriječiti ozakonjenje ubrzanja smrti, eutanazije radi presađivanja ljudskih organa!? Zato Papa ima pravo kad kaže da je eutanazija “apsurdna i neljudska”.
U kršćanstvu patnja, pa i velike boli kod neizlječivih bolesnika, ili kod umirućih, ima svoj smisao.
Ona nije besmislena. Čovjek po patnji sudjeluje na Kristovoj patnji i sjedinjuje se s njegovom otkupiteljskom žrtvom. Ona ulazi u Božji spasiteljski plan. Kršćanin može pronaći snagu za podnošenje teških boli i u riječima Svetog pisma: “Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati”. (1 Kor 10, 13) Jedna naša redovnica, medicinska sestra, svjedoči kako je na njenom odjelu u bolnici bila bolesnica koja je hulila na Boga zbog velikih patnja izazvanih bolešću raka. Nakon što joj je redovnica protumačila kršćanski smisao patnje, ne samo da je prestala huliti na Boga nego je svjesno odbijala ublažavajuća sredstva. I spokojno je umrla.
No u završnoj fazi bolesti dopušteno je uzimanje analgetika i sredstava, opojnih sredstava za umirenje, da bi se bolesniku olakšala bol, pa i uz rizik ograničavanja svijesti i skraćivanja života. No umirućega se ne smije lišiti svijesti bez teškog razloga, jer on mora biti u stanju ispuniti svoje moralne i obiteljske obveze a nadasve pripremiti se s punom sviješću za konačni susret s Bogom, kako naglašava papa u spomenutoj enciklici.
Glavni problem Zapadne civilizacije jest što umirućega napušta i obitelj i društvo i liječnik, a svećenika se smatra suvišnim. Teški bolesnik, umirući, trebao bi osjetiti u prvom redu ljubav i toplinu članova svoje obitelji, kao što je to običaj u Africi, Latinskoj Americi… I ne bi smio u posljednjim trenucima nipošto ostati sam. A u kršćanstvu, u Crkvi, svećenik tu ima nenadoknadivu ulogu, koju bi mu trebalo vratiti.
AUGUSTIN KORDIĆ
Izvor: Eutanazija, Veritas
