O VJERI (razmatranje, 1. dio; praktični ne-vjernici)
Kad molimo krunicu na početku imamo tri mala zrnca na koja molimo za vjeru, ufanje i ljubav. Nema ufanja ako nema vjere. Ako nema vjere nema ni ljubavi. A na kraju, poslije smrti tek, vjera nam neće biti potrebna. Tad ostaje samo – ljubav.
Crkva sv. Ivana Krstitelja, Postira
Postavlja se pitanje – koliko nama znači vjera? Kako možemo rasti u vjeri? U tomu postoje razne zapreke, a postoje i pomagala. Mnogi ljudi se udalje od vjere i zbog sablazni. A onom tko sablažnjava, Isus reče, „bolje mu je da mlinski kamen sebi zaveže oko vrata“ nego da to čini. To je veliko zlo i čini da se mnogi ljudi odvrate od vjere.
Zapreka za vjeru je i to da se prilagođavamo svijetu. Loše ponašanje vjernika. Čini se da i nema razlike – između vjernika i nevjernika. Jedno opravdanje za ne ići na misu (kad se promjenila vlast) „zašto ću ići, sad idu u crkvu i bivši komunisti, …“ To ima jedno svoje opravdanje – jer je istina da se ‘vjernici’ loše ponašaju – i tako od vjere odbijaju druge ljude.
Ni mi nismo toga pošteđeni. A kaže se da će i u Rimu biti izgubljena vjera (na talijanskom to bolje zvuči, jer se rimuje…) Tamo gdje je najveća koncentracija Bogu posvećenih osoba. U tom ogromnom mnoštvu će senaći loših primjera. I ako ih netko traži lako će ih naći. No to često bude i izgovor da se čovjek ne potrudi oko svoje vjere. Čovjek sam sebi može naći uvjerljiv razlog da se ne trudi. I sebe i druge uvjeri. A iza toga najčešće stoji – lijenost. Tako se može biti lijen i u duhovnim stvarima.
Zapreke nisu samo vani, nego i u nama. Moramo biti dovoljno samokritični da bismo sebi to priznali te tražiti od Boga da pobjeđujemo lijenosti i slabosti koje nas udaljavaju od vjere.
Kad gledamo pozitivno onda ono osnovno za vjeru je – odnos s Bogom. Vjerujem li u Boga? To je ono iza čega stoji odluka. Djeca idu u crkvu zato jer im tako kažu roditelji, ali to mora postati osobna odluka da će vjerovati i da će ići u crkvu. I to je onda skok od pasivne vjere u jednu osobnu vjeru, prelazak iz tradicije u aktivnu vjeru. Svatko to treba doživjeti, ako želi imati oslonac u životu.
Kad sam jednom bio pozvan u jednu mladu obitelj, gdje je dvoje mlađe djece, gdje se vjera živjela iz tradicije, sve je išlo u redu – priča otac obitelji – posao, žena, djeca, ali on je uvidio da mu nešto tu fali. Počeo se pitati o Bogu. Upao je u krizu srednjih godina. Kao što žene imaju menopauzu, tako i muškarci imaju svoju antropauzu. Bog i to daje čovjeku kao jednu novu šansu da ponovo vidi bitne stvari u životu, da se povede više računa o bitnom. Kao što postoji pubertet, tako i to. No neki odluče ostati u pubertetu, ostati odrasli – infatilni ljudi.
No i onda – i kad Bog čovjeku daje novu šansu čovjek opet može izabrati vezati se za ovaj svijet, razmišlja kako mora naći ljubav, promijeniti posao, mjesto boravka, i misli da će tako riješiti svoj problem. A iza svega toga stoji jedna – žeđ za Bogom. Ta žeđ se u životu pojavi na razne načine,a nekada u tim prijelomnim fazama života, kad duša traži Boga i kad vidi da je jedini odgovor taj. Bog.
U konačnici vidimo da vjera nije samo spoznaja. Puno je razumnije vjerovati nego nevjerovati. Bez obzira što su nam u školi isprali mozak sa “velikim praskom“ i „teorijom evolucije“. Gledajući i samim razumom vidimo da jer razumno vjerovati, da iza reda i sklada koji postoji u svijetu mora postojati netko tko je to stvorio. I sv. Pavao opominje – bezuman je onaj tko ne vidi da iza toga stoji – Bog. U konačnici to nije samo pitanje razuma nego i drugih stvari – i požuda i želja. Ako su želje vezane samo uz dobra ovoga svijeta onda smo mi organizirali svoj život KAO PRAKTIČNI NEVJERNICI.
…
(sa duhovne obnove 18.9.2016., 1. dio 1. razmatranja, don J.M. Postira, Brač)
