Vjerujemo (li) u Crkvu – koju je Krist htio?

CI kod intelektualaca i kod drugih čuje se krilatica: “KRIST DA, CRKVA NE!”, iako se nazvaju katolicima.

Na koju CRKVU se pri tom misli? Je li to Crkva sačinjena od grešnika, ili od svetaca? Je li to Crkva u kojoj se nalaziš i ti, a ne samo svećenici?  … Misli li se na onu Crkvu koju je htio Krist?

Najčešće se ne misli ništa. Samo se ne kritički usvaja ovu krilaticu „Krist da, Crkva ne“.

Koji su razlozi ovoga stava?

1. NE POZNAVANJE SADRŽAJA SVOJE VJERE. Nemamo razumske argumente za svoju vjeru jer se nismo potrudili da ih dobijemo. Kako o svakoj stvari možemo razmišljat, da dođemo do nekih svojih argumenata, stavova i sl. tako i o vjeri možemo razmišljat. Ako se o vjeri ne razmišlja onda nam razum ne samo da ne pomaže nego odnemaže. Dobivat će protivne argumente i bit će nam smetnja u vjerovanju. Ne pozanajemo Sveto Pismo i što nam ono kaže o pitanju Crkve i o pitanju Krista a niti poznamo dobro kršćansko učenje. Čovjek se može deklarirati vjernikom, a ne zna se što on misli pod „Crkvom“, niti se zna što on misli kad kaže da vjeruje u Krista.

2. Drugi razlog ovomu je KONFORMIZAM. To je stav čovjeka koji uvijek ide za riješenjem koje je za njega lakše. To se najbolje vidi U NEPRIHVAĆANJU SPASENJSKOG POSLANJA CRKVE. „Izvan Crkve nema spasenja“. To je jedno teološko načelo. Sastavni dio naše vjere. Koliko mi to danas čujemo? – das eizvan Crkve čovjek ne može spasiti. A zašto nam je to pobjeglo?  Zato što nije popularno to govoriti. Kao što nam bježi jedincatost Isusa Krista i zato je “Dominus Iesus” bio toliko osporavan kao dokumenat jer je tadašnji kardinal Ratzinger samo ponovio ono što Crkva oduvijek uči – a to je da je KRIST JEDINI SPASITELJ I DA SE SVAKI ČOVJEK MOŽE SPASITI JEDINO PO NJEMU. Izbjegavanje takvih tema koje su današnjem čovjeku neprihvatljive ili teško prihvatljive pa će to nazvat „NETOLERANCIJOM“ pokazuje da je kod nas prodro duh KONFORMIZMA i da se jednostavno PRILAGOĐAVAMO SITUACIJI, pa onda ONE ISTINE KOJE SU NEUGODNE ZA ČUT IZBJEGAVAMO. Tako dolazi do podilaženja svijetu i ulaženja u mentalitet svijeta. Često se tim povezuje i kompleks manje vrijednosti. mass-mobbed3. POVRŠNOST. Ne razlikujemo često ono što čini Bog, a što čini čovjek. Konkretno, po pitanju Crkve. Kad razmišljamo kad je riječ o tomu „Krist da, Crkva ne“ Ne pitamo se što je tu ljudsko a što božansko, ne pitamo što nas vjera o tom uči nego sve svodimo samo na horizontalu, i jasno da onda tu ne možemo doć do nikakvomg riješenja. /To je isto kao da po pitanju EUHARISTIJE rečemo da “vjerujemo samo ono što vidimo”. Ako je tako onda je samo komad kruha i malo vina, to nije živi Krist, to je samo uspomena na Posljednju večeru i ništa drugo./ Jasno kad gledamo Crkvu samo ljudskim očima da onda vidimo samo slabost od strane ljudi koji tu Crkvu sačinjavaju. Ne misli se samo na svećenike nego i na one koji idu u crkvu, pogotvo na one koji idu i preko tjedna na svetu misu, pa se zna reći: “kako se to netko ponaša, a ide u crkvu… ” i onda ispada da čovjek smije ići u crkvu samo onda ako je – bezgrešan. A znamo da je od ljudi samo Gospa bezgrešna, a Isus je Bog. Isticanje tuđe grešnosti služi da se ide linijom manjeg otpora, ugađajući naravi i svijetu. Ukazivanje na tuđe grijehe, a zaboravljanje svojih dovede čovjeka do toga da otpadne od bilo kojeg prakticiranja vjere i od prakticiranja sakramenata, nema više snage da se nosi sa grijehom i potpuno podlegne grijehu.

(dio s tribine za studente, o Kristu i Crkvi, 2011., don Josip Mužić)

vidi također: Vjerujemo u Isusa, a kakvog?

Print

You may also like...