Ako poganski bogovi, grčki, rimski, bili kadri činiti dobro i zlo mi znamo da kod našeg Boga nema ničega zla. Bog ne trpi zlo. On mrzi zlo, ljuti se i kažnjava ga. To (ljutnja na zlo) je nešto drugčije od odnosa prema osobama. On ljubi svakog čovjeka, pa tako i grešnika. Zato je u kršćanstvu jasno razlučeno dobro od zla. Sv. Pavao kaže: „Vidim što bi trebao, a radim drugo!“ Bez obzira na to mi smo stvoreni samo za jedno – za Boga. Psalmist kaže: „Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
²već uživa u zakonu Jahvinu,
o zakonu njegovu misli dan i noć.
³On je k’o stablo zasađeno
pokraj vódâ tekućica
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišće mu nikad ne vene,
sve što radi dobrim urodi.

⁴Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su k’o pljeva što je vjetar raznosi.
⁵Stoga se opaki neće održati na sudu,
ni grešnici u zajednici pravednih.
⁶Jer Jahve zna put pravednih,
a propast će put opakih.

Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su k’o pljeva što je vjetar raznosi.
⁵Stoga se opaki neće održati na sudu,
ni grešnici u zajednici pravednih.
⁶Jer Jahve zna put pravednih,
a propast će put opakih.

(Ps 1,1-6)

Mi vidimo kad netko ide putem dobra ili ide putem zla. Na kraju će se vidjeti i konačni ishod. Ako je netko cijelim putem hodao odvojen od puta dobra, teško da će se i na kraju puta promijeniti. Srce je tad otvrdlo, volja je slaba, oholost proradi i teže se odlučiti za Boga. Na put zla navodi nas i savjet opakih – koji nagovaraju na zlo. Industrija, reklame, puno puta svoje promidžbe rade na onome što je grijeh. Vidimo da se sve svodi na to. Stalno nagovaranje na grijeh. I to nama postane normalno. Pa i najveće opačine. Najprije se prihvate gay parovi, a onda kasnije i zoofili traže svoja prava, jer žele imate odnose sa životinjama. I to polako prolazi. Ako su englezi dozvolili istospolne brakove zašto ne bi i zoofile? Zlo ima jaku promidžbu. To je jedna mašinerija koja ruši. I grijeh se počinje gledati sa simpatijom. Lako je zaključiti da smo se od Boga puno udaljili.

Grešnici imaju svoj put, svoj đir, i privlače i druge da hodaju s njima na tom putu. U kakvom se društvu i na kakvom se putu mladi kreću? Kad jedna mlada osoba krene na studij pa ode u đački dom i i tamo se nađe u lošem društvu pitanje je hoće li poći dobrim ili lošim putem. Bolje da ga se povuče pa da putuje na studij od kuće nego da živi u takvom društvu. Ima jedna izreka: „S kim si takva si!“ Ako smo mi okruženi ljudima koji loše žive ne možemo ostati imuni. Ako smo u društvu gdje svi puše, svi varaju žene, …i  ako se nastavljam družiti s takvima onda je samo pitanje dana kad ću i ja pasti. „ne sjeda u zbor podrugljivaca“ To je danas lako vidjeti. Neki novinari žive od toga da se izruguju. Jedne naše dnevne novine (neću im spominjati ime da ih ne reklamiram) napadaju Blanku Vlašić i to nije slučajno. Svako drugi, treći članak je protiv Crkve, protiv vjere. Treba se pitati – zašto ja to kupujem? Ja onda financiram ruganje sa svetinjom! Sa vjerom. Neke stvari treba zaustaviti. Ako ne dozvoljavam da se netko vrijeđa moju obitelj – po kojoj onda logici dopuštam da se netko ruga mojim svetinjama? Ruganje ostavlja posljedice ako mi to dopuštamo.

Mi smo na zemlji samo putnici. Hodočasnici, može se reći. Ako Boga odbacujem to će biti jedan put – u propast. Svaki naš dan ima nove izazove. Kao na hodočašću. Npr. kad idemo na hodočašće do Gospe Sinjske moramo prijeći Klis. Tu je prvi izazov. Onda idemo dalje i stignemo nadomak Sinju i teški su nam i zadnji kilometri… Taj put ima svoju dinamiku. Također biram i s kojim društvom ću ići, kako ću se postaviti. Tako je i u životu. Koristimo mudrost i iskustvo. U starosti znamo da nemamo snage kao prije. Svaki dan se treba uputit svjesno s nakanom da idem svom konačnom Cilju. Rat je u stalnom biranju između dobra i zla.  Čovjek može obraćati pažnju na druge, ali on zna da ide konačnom cilju. Može malo i skrenuti s puta, pa kad ide u Sinj, skrenuti malo  u Krušvar, ali zna da onda postoji rizik da neće stići na cilj. Ne Možemo sebi dopustiti taj luksuz da lutamo okolo. I onda propustimo puno dobra koje smo mogli napraviti.

Knjiga Sirahova kaže: „Ako hoćeš možeš držati zapovijedi,  u tvojoj je moći da budeš vjeran. …  ”  Ako čovjek koristi darove i sposobnosti koje ima one može birati dobro ili može zatvarati kanale preko kojih je mogao primiti milosti Božje njemu namjenjene.

Razmislimo što nam pomaže u vjeri, a što nam odnemaže.

Možemo birati i poruge u vjeri.

A možemo birati družiti se s ljudima koji nam u vjeri pomažu.

Ako u obitelji netko nije okružen onima koji mu pomažu onda može primati savjete opakih. A može se odlučiti i na savjete dobrih kad je u situacijama nedoumice i kolebanja. Ne samo da čovjek može dobiti zaštitu od zla nego i podršku na svom putu vjere.

Čovjek se pita koji je put dobar. I normalno da sebi postavlja ta pitanja. No, razum ima granice, a onda – počinje vjera. „Tajna vjere!“ – na misi se tom formulom želi reći da ono što mi pokušavamo sebi približiti, ne možemo do kraja shvatiti. Promjenila se bit. Pretvorba. Mi ne osjećamo da  je kruh i vino postalo tijelo i krv Kristova. To je nešto što nadilazi naš razum. Razum može ići do određene mjere, ali ne iznad toga. Ako je Isus onda mogao činiti čuda onda može i danas. Ja to ne mogu shvatiti, ali mogu prihvatiti. Tu razum staje, a nastupa vjera.

Što je dobro i koji je put dobra?

Sva ta pitanja mogu biti potaknuta i od napasnika. No možemo ih gledati i u pozitivnom svjetlu, da posvijestimo putove gdje hodamo, da bolje rasporedimo snage. Kod velikih hodočašća, kao npr. u Chestohowu u Poljskoj, treba i po mjesec dana. Hodočasnici rasporede svoje snage tako da svaki dan prijeđu 30 km, organiziraju mjesta gdje će se okrijepiti, gdje će biti sveta misa, i bez problema dođu do cilja. Ako se ide bez promišljanja može se htjeti prijeći 75 km u jednom danu i tada se „izduši“, snaga ode, dobije žuljeve i sve se poremeti. Važna je razboritost i da se čovjek organizira.

U Italiji su hodočašća, kao što je naše hodočašće u Sinj, puno bolje organizirana. Ako hodočašće traje cijelu noć onda se cijelu noć ima jedan program. Postoji razglas i stalno se nešto događa. Svjedočanstva  i sl. Kod nas je drugčije. Kad se npr. ide u Sinj svatko je prepušten sebi. Na taj način se ne izvuče sve dobro koje se moglo izvući iz tog hodočašća.

Čovjek treba razmišljati o nakani, sagledati što je sve pred njim i izići iz toga sa što više dobra. Protivštine su dio svakog puta. Na to se čovjek pripremi. Kad čovjek ide kod zubara  može se pripremiti da to može i radosno podnijeti. Put jednog sportaša je put odricanja i znoja, a vidimo da i oni pronalaze radost i zadovoljstvo. Sveti Pavao koristi sliku sportaša u odnosu sa Bogom. Potrebno je da budem kao sportaš koji je spreman na odricanje, žrtve, da izvučem od sebe što više. I bogati mladić iz evanđelja je sebi postavljao ova pitanja. Bogati mladić je sebi postavljao ta pitanja, sagledavao svoj život, želio postići više… a koliko mladi ljudi danas sebi postavljaju ta pitanja? Sudeći po krizmama u vrijeme koje se smatra vrijeme zrelosti, većina mladih ta pitanja – ne postavlja. On je bio daleko ispred drugih. Ali, on to nije bio kadar provesti u djelo, jer je Isus od njega tražio da se odreče svega. Isusa nije vrednovao toliko da bi mogao ostaviti sve. I otišao je tužan. Imao je čežnju za tim višim ali nije bio spreman. I zato je na kraju ostalo opet – razočaranje.

Sveti Pavao nakon obraćenja u Damasku pita se – „Što trebam činiti?“

Vjera je povezana sa životom, sa djelima. Pavao govori: Spoznao sam da sam činio krivo. Ali on ne ostaje tu. Da je ostao tu mi danas ne bi imali svetog Pavla, apostola, propovjednika, i mnoge druge kršćane danas… Vidimo i danas da obraćenici nadiđu one koji su cijeli život bili u vjeri. Otkriju ljepotu Boga, puste da ih ta ljepota osvoji, slijede taj Put bez kompromisa i vidimo da to donosi ogromne plodove. Velikodušnost i spremnost da se provodi život u vjeri.

Kad vjeru ne provodimo u život to je zakržljala vjera. Neki misle da to nije za njih i da bolje ne znaju. Vidimo to danas na raznim područjima gdje se umiruje savjest. Mladi počnu zanemarivati šestu zapovijed pa devetu zapovijed – vezane uz bludnost, kasnije odbacuju sedmu – krađu, pa se odbacuje i osma, dopušta laž, jer ne možeš uspjet bez toga, i tako se ovisno o okolnostima izbacuju pojedine zapovijedi, a na kraju života se onda pita – koje je zapovijedi uopće i poštivao.

A kad idemo s povjerenjem u Boga i kad nam je teško, kasnije vidimo da se isplatilo.

Predbračna čistoća je žrtva, ali se nije dovelo u pitanje jedinstvo duša, raste se u vjeri i zajedništvu i međusobno su najbolji prijatelji, a ono tjelesno je ostavljeno za brak. Tako oni brzo raščiste jesu li jedno za drugo. Bez toga je ono tjelesno u prvom planu, misli se: mi se slažemo, a sve drugo ćemo naknadno rješavat, problemi se bacaju pod tapet umjesto da se stave na pravo mjesto. I nije to (zapovijedi) jer nas Bog želi psihološki maltretirat nego zato jer nam želi dobro, da čovjek izvuče najbolje od sebe, da povjeruje u Boga, a ne da misli da zna bolje od Boga što je dobro a što je zlo.

Svaki put u nedoumici trebam se pitat – što je s mojim povjerenjem u Boga. Jesam li to spreman pokazati na djelu?

Kod bogatog mladića vidimo da je to usko povezano s načinom života. Ako iz vjere izbacim moral onda ta vjera ne vodi nigdje. Na Zapadu je došlo do formalne vjere, a praktične nevjere. Nisu otpali imenom, ali jesu životom. Na njih se ne može ozbiljno računati ni u čemu. Ni kod donošenja zakona oni ne mogu dati ono što se od njih očekuje.

Svaki čovjek ima zadatak da svoj život uskladi prema svome konačnom Cilju. Kako uskladiti obitelj, život, penziju, slobodno vrijeme – s Bogom. Tu dobivamo ispravan odgovor na pitanje kako upotrijebiti vrijeme koje imamo. Vjera i djela su nerazdvojivi.

Pred čovjekom je slobodan odabir.

Kod novih izbora moramo birati da ponašanje bude sukladno našoj vjeri. Može se živjeti i protivno vjeri. Čovjek je slobodan u donošenju odluka. Čovjek koji je bolestan i dalje ima slobodu kako će se postaviti u toj svojoj bolesti, hoće li je prihvatiti ili će se prepustiti mržnji i gunđanju. Po tomu što je unutra će nas Bog i sudit. Teške odluke, strah i slabost često su breme, no poslije mogu postati blagoslov. Ne možemo pobjeći od toga. Kad se naučimo nositi s tim kad je teško, s vremenom postajemo sve jači.

Sv. Pavao je opisivao i što je to – kukavica … Svaki čovjek osjeća strah, to je naša ljudska reakcija, kad znamo da je situacija pogibeljna. No izbor ostaje – hoću li biti kukavica. A mogu također biti i heroj. Bitno je kako se čovjek postavi.

Neka nam Majka Božja bude u pomoći u svim protivštinama života.

……………

Razmatranje o vjeri, 3. dio, s duhovne obnove, don J.M., 18.9.2016.

……………

Vidi također:

1. dio, o praktičnim nevjernicima itd..

2. dio, Vjera je odluka…