Vjera je i odluka (razmatranje o vjeri, 2. dio)

Da bi molili – treba nam VJERA. Kako ću moliti ako nemam vjere? Čovjek može upasti u kolebanja, ali je važno da se ne okreće natrag. Nema se što gledati sa strane ni unazad. Važna je konkretizacija – da znam kad ću moliti. I ne odustati. Čovjek je kadar izmišljati razne stvari samo da ne moli.

……….

Vjera je također i odluka. Htjeti vjerovati. Ako smo svoje strasti utišali da možemo čuti glas Božji u duši čovjek dođe do toga da se treba odlučiti. Tu se najbolje vidi zašto MLADI sve manje razmišljaju O BRAKU na ozbiljan način. Ili, u ‘najboljem slučaju’, razmišljaju o zajedničkom životu bez sakramenata. A ako o braku i razmišljaju onda razmišljaju na neozbiljan način, kao da nije za cijeli život i kao da se to može i promjeniti. Poprimili su mentalitet da nema razlike između vjenčanja kao sakramenta i vjenčanja u matičara. Nema dovoljno vjere – da će živjeti taj sakramenat. Netko se i boji. Nasluti da je to nešto veliko, prevažno, ozbiljno jer to traži da se obaveže za cijeli život.

Tako susretnem na veze u Italiji koje traju i po deset godina a da se nisu oženili. Njemu se nije žurilo, a ona ga je čekala. Znam npr. i jedan slučaj iz Bosne gdje je djevojka hodala s jednim muslimanom 27 godina. A o braku se ne govori. Kakvog to smisla ima? Čemu to služi? Kao tim hodanjima dati smisao? Tu se nije shvatilo osnovne stvari. Obavezivanje na vjernost do kraja, vjernost u dobru i u zlu, ljepotu da se ima djecu, da se živi za Boga i da se bude pravim čovjekom. Očito – nisu upoznati s tim što gube.

Ima i parova koji dođu s tim problemom. Jednom mi je jedna cura koja se bila spremna vjenčati, dovela momka koji se boji vjenčati jer ga je strah posati otac i muž. Oni žive ‘kršćanski’, ali nije jaka vjera. Ili drugi primjer gdje strah može čovjeka paralizirati. On je iz obitelji razveneih roditelja pa se boji vezati jer se boji da će i on doživjeti neuspjeh. I tako, iako ima sve preduvjete, nije se oženio.

vjencanjeKod donošenja odluke – kao brak – vidimo da je potrebna vjera. Ne samo vjera u ljubav, kao neki apstraktni pojam nego u osobu. Da vjeruju u ljubav jedno drugog, ali da postoji i vjera u ljubav treće osobe – a to je Bog. Vjera u onog koji će ih podržavati u toj ljubavi. Zato je brak sakramenat. Bog ih preko sakramenta snaži i jača i čini čuda. Ono što se čini nemoguće – da budu zajedno u dobru i u zlu do kraja života – postaje moguće. Takvi brakovi su prava čuda i svjedočanstva.

Kako se u braku vjeruje u drugog, tako se mora vjerovati i u Boga. Čovjek može donijeti odluku za brak iako zna da je slab. No zna također da će ga Bog podržati, on će pomagati u onom što nedostaje. Nitko sebi ne može garantirati zdravlje. To nije nešto što je u njegovoj moći. Kad nam stvari idu u ruke skloni smo sve pripisivati sebi. Mislimo da zbog tih zasluga možemo sami sebi dati sigurnost. Mislimo da zbog veza i talenata imamo sigurnost. Ali to je sve – ralativno. Kad čovjek ode u mirovinu sve njegove veze postaju ko prah i pepeo. Kad vidi da gubi zdravlje i sve drugo izgubi vrijednost. I kuće i firme postaju – ništa. To nije u našoj moći. Potrebna nam je Božja pomoć. I onda vidimo da u našem životu zaista postoje čuda. Što smo mi više navikli na čuda to ih manje primjećujemo. To što je čovjek živ – već to je jedno čudo. S obzirom i na to koliko se pobačaja čini – čudo je da se i rađaju djeca. Čudo je i začeće. Nije to zasluga roditelja. Novo biće je željeno od Boga. Svatko je svoj život dobio od Boga. Kad bi se Bog odmakao jednu sekundu i preustio nas samima sebi mi ne bi mogli živjeti. On drži u postojanju dobre i zle. To je čudo o kojem mi i ne razmišljamo.

Koliko cijenim ono što imam? Znam li živjeti u sadašnjosti? Naši stari nisu izbjegavali one granične situacije, nisu se bojali djecu poslati i na sprovod jer je i to sastavni dio života. Tako i djeca vide da smo mi ljudi smrtni. A mi smo to danas udaljili od sebe. I djeca se onda odgajaju u iluziji da su besmrtni, a nisu. Ima svjedočanstava gdje se doktori na onkologiji, gdje su ljudi u svojoj završnoj fazi života, obraćaju Bogu jer su tu suočeni sa smrću. Njih je to iskustvo dovelo do Boga. Čovjek može umrijet ispunjen s pouzdanjem u Boga. Pita se što je čovjek? Što je iza smrti? Kako se ja odnosim prema tim pitanjima?

Vjera je na koncu jedna odluka. I nije dovoljno donijeti odluku jedan put u životu već je tu odluku potrebno i obnavljati. (Kao i u braku. Potrebno je ljubav podržavati, iskazati, što onda pomaže da taj bračni odnos raste, razvija se.)  Tako je i u odnosu s Bogom. Taj odnos s Bogom treba razvijati iz dana u dan. Kako konkretizirati tu želju da se odnos s Bogom razvija?

Crkva nam daje sakramenat – da sve više živimo kao vjernici. Mi možemo i to živjeti olako i dolaziti na misu u zadnji čas. Ispunili smo svoju dužnost, ali na planu milosti – nismo dobili koliko smo mogli da smo se pripremili. A tako je i kod ispovijedi. Više milosti dobijemo kad bolje ispitamo svoju savjest. Ispovijed imam bolji učinak. Stvari onda ne ostaju iste. Bog nam daje milost da se možemo mijenjat. To sve važi i za druge sakramente.

krunica-crkva-klupeOsim toga tu je i molitva. Misaona molitva. A također i čitanje duhovnog štiva. Možemo organizirati svoje vrijeme i vidjeti kad ćemo naći mjesta za Boga. Kad nađemo vrijeme za Boga – to će biti blagoslov. Mi mislimo kako nam molitva oduzima vrijeme. Čini nam se da ćemo biti djelotvorniji. No, vidimo kad više molimo da imamo više rezultata. Tereza Avilska je govorila da se Bog ne da nadići u velikodušnosti. Bog će sve nadoknaditi i dati plodove. Nekada je bilo normalno da cijela obitelj moli krunicu pola sata prije večere, a sada to izgleda kao nemoguća misija. Ali ako možemo imati upaljen TV možemo i moliti. To se može žrtvovati, a bit će biti vrijeme radosti za cijelu obitelj.

I vraćamo se opet na početak – da bi molili – treba nam VJERA. Kako ću moliti ako nemam vjere? Čovjek može upasti u kolebanja, ali je važno da se ne okreće natrag. Nema se što gledati sa strane ni unazad.

kriz-u-rukamaVažna je konkretizacija – da znam kad ću moliti. I ne odustati. Čovjek je kadar izmišljati razne stvari samo da ne moli. Zna se reći „moja molitva nije zapravo razgovor s Bogom i zašto ću onda moliti?“ Razgovor se može odvijati u mislima, može se i samo biti u Božjoj nazočnosti,… No događa se da želim da sve bude spontano, da molim kad mi se moli – ali ne možemo molitvu svoditi na osjećaje (kad mi se da). Tako se ne može funkcionirat. Vjera je odnos s Bogom koji je našim osjetilima nedostupan. On je drugačiji nego mi. U skladu s tim trebam poduzimati i svoje korake. To je jedan specifičan odnos kojeg trebamo razvijat.

Svatko ima dovoljno iskustva da zna kako se treba organizirati. Promjene se ne rade odmah. Treba pustiti milosti da djeluje. Kao što je to u životu poljoprivrednika. Treba učiniti svoje, a jednom, u vječnosti ćemo vidjeti plodove.

razmatranje o vjeru, don J.M. duhovna obnova, 18.9.2016.

Vidi 1. dio RAZMATRANJA O VJERI

Print

You may also like...