Došli smo do sjemeništa u Travniku. Tu nas je dočekao duhovnik vlč. Pavo Šekerija, koji nam je rekao ponešto o Petru Barbariću, vrijednom đaku i uzornom kršćaninu, a onda nas potakao na evangelizaciju po uzoru na slugu Božjeg Petra.

Eto tih par podataka i na stranici: Isusovci

“PETAR BARBARIĆ rođen je u selu Klobuk (zaselak Šiljevište) kod Ljubuškog u hrvatskoj obitelji devetero djece od pobožnih roditelja. Djetinjstvo je proveo na paši s ovcama uz pobožne knjige. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je blizu rodnog sela otvorena škola. U dvije godine završio je četiri razreda škole s odličnim uspjehom. Roditelji nisu imali novaca za njegovo daljnje školovanje pa je u Vitini izučio trgovački zanat. Kao trgovački pomoćnik, primljen je u sjemenište u Travniku sa željom da postane svećenik, uz pomoć bivšeg učitelja Tomislava Vuksana. Živio je vrlo pobožno. Govorio je da će radije umrijeti, nego uvrijediti Isusa. Preveo je s talijanskog jezika na hrvatski, životopis Pavla Kolarića, bjelovarskog isusovca koji je umro u Rimu, na glasu svetosti. Razbolio se od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši redovnički zavjet. Obraćao je grešnike, uveo je u sjemenište pobožnost Srcu Isusovu, a u svojoj rodnoj župi, osnovao je Bratovštinu Gospine krunice. Hrvati u Bosni i Hercegovini i manjim dijelom u Hrvatskoj, utječu se njegovom nebeskom zagovoru. Mnogo kulturnih društava nazvano je njegovim imenom. Pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Životopis mu je preveden na više jezika.”

Kako reče pater Pavo – Petar Barbarić se pokapao 4 puta.

Prvi put na gradskom groblju,

pa 1935. u sjemenišnu crkvu,

pa mu je tijelo 1944. zakopano u blato i zazidano da bi se sakrilo do naroda,

Kad se nakon zadnjeg rada, obnavaljala gimnazija, tijelo se pronašlo i sada su njegovi zemni ostaci u crkvi sv. Alojzija Gonzage (vidi sliku).

Danas mu se oko groba u molitvi okupljaju učenici gimnazije kao i ostali narod.

Okupili smo se i mi oko groba u uputili Petru svoje molitve. U tišini. A onda smo se spustili u podrum sjemeništa gdje je pronađeno njegovo tijelo. Pater Pavao reče da je evangelizacija i poklanjanje krunica, pa su se hodočasnici uputili i u suvenirnicu. Možda je netko i pronašao koji dobar Petrov životopis. Osobno nisam zadovoljna izborom. Najbolji životopis koji se mogao pronaći je prepričana verzija onog kojeg je napisao Petrov duhovnik, a knjižica se zove “Uskrsna zvona”. Pa ni na samoj isusovačkoj internetskoj stranici nema opširnijeg životpisa. Tek vrlo šturi podaci. Vratila sam se iz suvenirnice u crkvu, na Petrov grob, da mogu kleknuti na grob u miru…

A i sad – razmišljam nešto… o Crkvi… o crkvama i suvenirnicama. O evangelizaciji. Evangelizirati se i te kako može dobrim knjigama, a u naše moderno doba i preko interneta.  Zašto se onda Petar nekako i danas od javnosti skriva umjesto da se njegov primjer života učini očitijim, da postane svijetlo za nas koji živimo danas? Ne znam. Teško je i na interentu pronaći neki opširniji životopis. Tek vrlo šturo. Šteta.

I Petrovo tijelo je bilo skrivano u blato. A skriva se, na neki način – i istina o njegovoj blaženoj duši.

…

Nakon Travnika smo se uputili kod Gospina vrila. Ima tu jedan izvor vode, na kojem “tako pričaju” (ne znamo je li negdje nešto i zabilježeno), su se “dogodila i neka ozdravljenja… “. I tu je onda nastalo jedno malo Gospino svetište gdje se slavi blagdan Male Gospe.

A onda smo se polako uputili natrag.

Po običaju putem se moli Gospina krunica. Tri krunice. A slušamo i snimljena razmatranja sa Radio Marije.

Na povratku mikorofon je osim za krunicu iskorišten i za druge nagovore od strane troje hodočasnika. Ponešto za nasmijati se, ponešto za zahvaliti, a ponešto za začuditi se i zapitati se… (?!). Hodočašće uistinu može biti prilika za evangelizaciju, čiju potrebu je naglasio i pater Pavo, jer ima mnogih hodočašća koja se tako nazovu, a znaju preskočiti ono najvažnije (kao svetu misu u nedjelju). Može to biti i prilika da se ljude privuče bliže Bogu, ali i da ih se privlači za neke druge ciljeve. Zato, svatko od nas može ispitati svoju savjest i o tom – kakav je hodočasnik. Uistinu, svaki je kršćanin pozvan po krštenju na evangeliziranje. Netko će možda pokloniti nekom krunicu, a netko će nekog naučiti kako se ta krunica „koristi“, netko će evangelizirati riječima glasnim, netko riječima tihim, netko fotografijama… U svakom slučaju – nitko od kršćana nema opravdanja da svoju vjeru živi samo za sebe. Nama u Hrvatskoj je to zasigurno (još uvijek) lakše nego Hrvatima u multikulturalnim sredinama, kao u Bosni i Hercegovini, gdje smo postali manjina koju se želi učiniti još manjom manjinom nego već je …

Vraćamo se ulicama i sjednemo u blizini crkve. Prilazi nam jedan dječak musliman da uprosi koji marku. Malo potom dolazi i drugi. Čini se da ovdje i ne bi bilo teško evangelizirati muslimane. Ali nisam to pokušavala. Barem ne na direktan način. Sjetila sam se knjige „Cijena obraćenja“, gdje je jedan musliman započeo svoje obraćenje preispitivajuć Kur’an. Na njegovu priču o praćkama, tuči i nasilju pitala sam ga što Alah o tom kaže. Boji li se Alaha. Na jedno pitanje mi je odgovorio baš onako kako bi i dobar čovjek i dobar katolik odgovorio. Pohvalila sam ga da je bolji od Muhameda. Gledao me malo začuđeno. Nije mi palo na pamet da ga učim kako se koristi krunica, kad je on meni pokazivao kako se koristi praćka. Nekako se nadam da će i on potražiti Istinu. Možda u džamiji, možda kod kuće, nije bitno. Ali tko god istinu traži cijelim svojim srcem – sigruno će je i naći. Tako nas uči i Sveto Pismo (Pnz).

A onda smo ušli u crkvu sv. Ilije. Predivan reljefni oltar sv. Ilije priziva u pamet prizor na Karmelu kad je Ilija želio pokazati narodu i Baalovim svećenicima da je njegov bog pravi Bog, a da je Baal krivi bog. Baalovi svećenici (njih 450) prizivali su svoga boga Baala od jutra do podne da spali žrtvu na žrtveniku (vola) ali se ništa nije događalo. Potom je došao na Iliju red. On je naredio da se sve skupa i vodom polije da čudo bude veće. A onda je zamolio Boga da pošalje vatru s neba. I vatra je sišla i spalila žrtvu na očigled sviju kako bi se uvjerili da Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev… Bog Ilijin – pravi i živi Bog, a vjerovanje u Baala – krivoboštvo.

Danas je takvo što izgleda nepojmljivo. Jer svi bogovi moraju imati jednaka prava uvažavanja. Svako vjerovanje mora imati zajamčenu toleranciju, pa makar se radilo i sotonističkoj sljedbi, kao što ima slučajeva u Americi. I nije li užasavajuća i pomisao na to da u Londonu postoji podignut kip Luciferu, vragu? Ali, eto u ime tolerancije, sve je dopušteno.

Sveti Ilija obrani nas od takvih zala!

Sveta misa nedjeljom je dobro posjećena. Nadajmo se da to nije tek zbog moderne glazbe i novog benda, nego da je to zbog živog Isusa prisutnog na oltaru. Domaćin, svećenik koji je predvodio svetu misu ipak nije bio župnik nego svećenik koji je iz Zenice rodom, a koji je došao na dva dana iz Sarajeva gdje je na službi.

Nakon svete mise otišli smo malo u razgledanje grada i na čevape. Iznenađujuće je bilo vidjeti na svakom kutu po nekoliko pasa „lutalica“. Ima ih po cijelom gradu, navodno, 25 000. Oni nisu ničiji i zapravo su svačiji, jer su ljudi na njih navikli.

S obližnjeg stadiona „Čelika“ dopirali su glasni zvuci: „Život nije lagan, ali nema predaje, mi smo ponos Zenice, Čelik ti si nama sve…“  Zeničani su eto ponosni na svoj “Čelik”, baš kao što su mnogi Splićani ponosni na svoj “Hajduk”. Da smo barem tako ponosni na svoju – katoličku vjeru.

Pa budimo ponosni što smo – katolici.

I nek i katolici u Zenici budu ponosni da su dio Božjeg naroda.

(Hodočašće, 6.11.2016)

Čim smo došli u samostan imali smo svetu misu. U propovijedi je nas (i sestre klarise) don Jozo potaknuo da se ne bojimo živjeti tamo gdje jesmo, gdje nas je Bog stavio, a otkud nas mnogi nastoje otjerati utjeravajući nam strah u kosti. Mi (Hrvati) se stalno pred nekim povlačimo. Iz Bosne su nas tjerali Turci, pa smo se povlačili prema Hercegovini, pa prema sadašnjim prostorima gdje se nalazimo, pa se sad opet bježi u zapadne zemlje kao da će nam tamo biti bolje. Osvrćući se na evanđelje o nemogućnosti da se služi Bogu i bogatstvu u isto vrijeme – podsjeća nas da nema ništa od onog života u kojem se ljudi trude samo skupljati blago na zemlji. To je život limunade, „Fante“, „Cole“ i sl…. Blago na zemlji mnogima postane idol, makar nikad neće priznati da su idolopoklonici. U Americi imamo slučaj da se napravio Baalov slavoluk, za kojeg se naglašava da je to onaj koji se spominje u Starom zavjetu, (u kontekstu idolopoklonstva), i onda su se počele raditi replike tog istog. (…) Živimo u vrijeme kad se naglašava riječ „tolerancija“, pa kako svima treba dati da slobodno žive svoja uvjerenja, onda se se događa svašta. Mi možemo izabrati, kad se o nama radi, da se ne branimo i podnosimo nepravdu. Ali ako vidimo da se nepravda čini nekom djetetu, djevojci, onda nemamo pravo šutjeti kao da se nas to ne tiče. Don Jozo je podsjetio i na opasnost diktature relativizma, o kojoj je govorio papa Benedikt XVI. kojom se nastoji se sve istine prikazati kao jednake, pa prema tome ne postoji jedna istina – svaka je istina relativna. I onda nastane strah od svjedočenja Istine. Vidimo da u našem narodu ima ljudi koji su spremni suprostaviti cijelom jednom pokvarenom sustavu (kao Hasanbegović, Marijana Petir…) Ne trebamo se ni mi bojati. Moramo biti Bogu zahvalni što nam je dao mogućnost da možemo biti svjedoci Istine.

Nakon svete mise obratio nam se i fra Gabrijel, duhovnik sestara. Govorio o franjevačkim samostanima, a među njima posebno o samostanu u Kraljevskoj Sutjesci, te o franjevačkoj trećoredici kraljici Katarini koju franjevci štuju kao blaženicu makar nije (još) proglašena blaženom. Sedamnaest godina je živjela u izbjeglištvu, a djecu su joj oteli i islamizirali. Poznata je također po tomu što je poučavala žene u ručnom radu zbog čega se žene u Kraljevoj Sutjesci i danas sjećaju svoje kraljice na način da nose crne marame oplakujući njenu smrt.

Nakon Brestovskog uputili smo se u mjesto VITEZ kako bi vidjeli crkvu i čuli nešto o Vitezu, međutim i crkva i župnik neočekivano bijahu zauzeti. A koju bi internetsku stranicu preporučila za upoznavanje ovog mjesta – ne znam.

(Hodočašće, 5.11.2016.)

Ako poganski bogovi, grčki, rimski, bili kadri činiti dobro i zlo mi znamo da kod našeg Boga nema ničega zla. Bog ne trpi zlo. On mrzi zlo, ljuti se i kažnjava ga. To (ljutnja na zlo) je nešto drugčije od odnosa prema osobama. On ljubi svakog čovjeka, pa tako i grešnika. Zato je u kršćanstvu jasno razlučeno dobro od zla. Sv. Pavao kaže: „Vidim što bi trebao, a radim drugo!“ Bez obzira na to mi smo stvoreni samo za jedno – za Boga. Psalmist kaže: „Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
²već uživa u zakonu Jahvinu,
o zakonu njegovu misli dan i noć.
³On je k’o stablo zasađeno
pokraj vódâ tekućica
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišće mu nikad ne vene,
sve što radi dobrim urodi.

⁴Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su k’o pljeva što je vjetar raznosi.
⁵Stoga se opaki neće održati na sudu,
ni grešnici u zajednici pravednih.
⁶Jer Jahve zna put pravednih,
a propast će put opakih.

Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su k’o pljeva što je vjetar raznosi.
⁵Stoga se opaki neće održati na sudu,
ni grešnici u zajednici pravednih.
⁶Jer Jahve zna put pravednih,
a propast će put opakih.

(Ps 1,1-6)

Mi vidimo kad netko ide putem dobra ili ide putem zla. Na kraju će se vidjeti i konačni ishod. Ako je netko cijelim putem hodao odvojen od puta dobra, teško da će se i na kraju puta promijeniti. Srce je tad otvrdlo, volja je slaba, oholost proradi i teže se odlučiti za Boga. Na put zla navodi nas i savjet opakih – koji nagovaraju na zlo. Industrija, reklame, puno puta svoje promidžbe rade na onome što je grijeh. Vidimo da se sve svodi na to. Stalno nagovaranje na grijeh. I to nama postane normalno. Pa i najveće opačine. Najprije se prihvate gay parovi, a onda kasnije i zoofili traže svoja prava, jer žele imate odnose sa životinjama. I to polako prolazi. Ako su englezi dozvolili istospolne brakove zašto ne bi i zoofile? Zlo ima jaku promidžbu. To je jedna mašinerija koja ruši. I grijeh se počinje gledati sa simpatijom. Lako je zaključiti da smo se od Boga puno udaljili.

Grešnici imaju svoj put, svoj đir, i privlače i druge da hodaju s njima na tom putu. U kakvom se društvu i na kakvom se putu mladi kreću? Kad jedna mlada osoba krene na studij pa ode u đački dom i i tamo se nađe u lošem društvu pitanje je hoće li poći dobrim ili lošim putem. Bolje da ga se povuče pa da putuje na studij od kuće nego da živi u takvom društvu. Ima jedna izreka: „S kim si takva si!“ Ako smo mi okruženi ljudima koji loše žive ne možemo ostati imuni. Ako smo u društvu gdje svi puše, svi varaju žene, …i  ako se nastavljam družiti s takvima onda je samo pitanje dana kad ću i ja pasti. „ne sjeda u zbor podrugljivaca“ To je danas lako vidjeti. Neki novinari žive od toga da se izruguju. Jedne naše dnevne novine (neću im spominjati ime da ih ne reklamiram) napadaju Blanku Vlašić i to nije slučajno. Svako drugi, treći članak je protiv Crkve, protiv vjere. Treba se pitati – zašto ja to kupujem? Ja onda financiram ruganje sa svetinjom! Sa vjerom. Neke stvari treba zaustaviti. Ako ne dozvoljavam da se netko vrijeđa moju obitelj – po kojoj onda logici dopuštam da se netko ruga mojim svetinjama? Ruganje ostavlja posljedice ako mi to dopuštamo.

Mi smo na zemlji samo putnici. Hodočasnici, može se reći. Ako Boga odbacujem to će biti jedan put – u propast. Svaki naš dan ima nove izazove. Kao na hodočašću. Npr. kad idemo na hodočašće do Gospe Sinjske moramo prijeći Klis. Tu je prvi izazov. Onda idemo dalje i stignemo nadomak Sinju i teški su nam i zadnji kilometri… Taj put ima svoju dinamiku. Također biram i s kojim društvom ću ići, kako ću se postaviti. Tako je i u životu. Koristimo mudrost i iskustvo. U starosti znamo da nemamo snage kao prije. Svaki dan se treba uputit svjesno s nakanom da idem svom konačnom Cilju. Rat je u stalnom biranju između dobra i zla.  Čovjek može obraćati pažnju na druge, ali on zna da ide konačnom cilju. Može malo i skrenuti s puta, pa kad ide u Sinj, skrenuti malo  u Krušvar, ali zna da onda postoji rizik da neće stići na cilj. Ne Možemo sebi dopustiti taj luksuz da lutamo okolo. I onda propustimo puno dobra koje smo mogli napraviti.

Knjiga Sirahova kaže: „Ako hoćeš možeš držati zapovijedi,  u tvojoj je moći da budeš vjeran. …  ”  Ako čovjek koristi darove i sposobnosti koje ima one može birati dobro ili može zatvarati kanale preko kojih je mogao primiti milosti Božje njemu namjenjene.

Razmislimo što nam pomaže u vjeri, a što nam odnemaže.

Možemo birati i poruge u vjeri.

A možemo birati družiti se s ljudima koji nam u vjeri pomažu.

Ako u obitelji netko nije okružen onima koji mu pomažu onda može primati savjete opakih. A može se odlučiti i na savjete dobrih kad je u situacijama nedoumice i kolebanja. Ne samo da čovjek može dobiti zaštitu od zla nego i podršku na svom putu vjere.

Čovjek se pita koji je put dobar. I normalno da sebi postavlja ta pitanja. No, razum ima granice, a onda – počinje vjera. „Tajna vjere!“ – na misi se tom formulom želi reći da ono što mi pokušavamo sebi približiti, ne možemo do kraja shvatiti. Promjenila se bit. Pretvorba. Mi ne osjećamo da  je kruh i vino postalo tijelo i krv Kristova. To je nešto što nadilazi naš razum. Razum može ići do određene mjere, ali ne iznad toga. Ako je Isus onda mogao činiti čuda onda može i danas. Ja to ne mogu shvatiti, ali mogu prihvatiti. Tu razum staje, a nastupa vjera.

Što je dobro i koji je put dobra?

Sva ta pitanja mogu biti potaknuta i od napasnika. No možemo ih gledati i u pozitivnom svjetlu, da posvijestimo putove gdje hodamo, da bolje rasporedimo snage. Kod velikih hodočašća, kao npr. u Chestohowu u Poljskoj, treba i po mjesec dana. Hodočasnici rasporede svoje snage tako da svaki dan prijeđu 30 km, organiziraju mjesta gdje će se okrijepiti, gdje će biti sveta misa, i bez problema dođu do cilja. Ako se ide bez promišljanja može se htjeti prijeći 75 km u jednom danu i tada se „izduši“, snaga ode, dobije žuljeve i sve se poremeti. Važna je razboritost i da se čovjek organizira.

U Italiji su hodočašća, kao što je naše hodočašće u Sinj, puno bolje organizirana. Ako hodočašće traje cijelu noć onda se cijelu noć ima jedan program. Postoji razglas i stalno se nešto događa. Svjedočanstva  i sl. Kod nas je drugčije. Kad se npr. ide u Sinj svatko je prepušten sebi. Na taj način se ne izvuče sve dobro koje se moglo izvući iz tog hodočašća.

Čovjek treba razmišljati o nakani, sagledati što je sve pred njim i izići iz toga sa što više dobra. Protivštine su dio svakog puta. Na to se čovjek pripremi. Kad čovjek ide kod zubara  može se pripremiti da to može i radosno podnijeti. Put jednog sportaša je put odricanja i znoja, a vidimo da i oni pronalaze radost i zadovoljstvo. Sveti Pavao koristi sliku sportaša u odnosu sa Bogom. Potrebno je da budem kao sportaš koji je spreman na odricanje, žrtve, da izvučem od sebe što više. I bogati mladić iz evanđelja je sebi postavljao ova pitanja. Bogati mladić je sebi postavljao ta pitanja, sagledavao svoj život, želio postići više… a koliko mladi ljudi danas sebi postavljaju ta pitanja? Sudeći po krizmama u vrijeme koje se smatra vrijeme zrelosti, većina mladih ta pitanja – ne postavlja. On je bio daleko ispred drugih. Ali, on to nije bio kadar provesti u djelo, jer je Isus od njega tražio da se odreče svega. Isusa nije vrednovao toliko da bi mogao ostaviti sve. I otišao je tužan. Imao je čežnju za tim višim ali nije bio spreman. I zato je na kraju ostalo opet – razočaranje.

Sveti Pavao nakon obraćenja u Damasku pita se – „Što trebam činiti?“

Vjera je povezana sa životom, sa djelima. Pavao govori: Spoznao sam da sam činio krivo. Ali on ne ostaje tu. Da je ostao tu mi danas ne bi imali svetog Pavla, apostola, propovjednika, i mnoge druge kršćane danas… Vidimo i danas da obraćenici nadiđu one koji su cijeli život bili u vjeri. Otkriju ljepotu Boga, puste da ih ta ljepota osvoji, slijede taj Put bez kompromisa i vidimo da to donosi ogromne plodove. Velikodušnost i spremnost da se provodi život u vjeri.

Kad vjeru ne provodimo u život to je zakržljala vjera. Neki misle da to nije za njih i da bolje ne znaju. Vidimo to danas na raznim područjima gdje se umiruje savjest. Mladi počnu zanemarivati šestu zapovijed pa devetu zapovijed – vezane uz bludnost, kasnije odbacuju sedmu – krađu, pa se odbacuje i osma, dopušta laž, jer ne možeš uspjet bez toga, i tako se ovisno o okolnostima izbacuju pojedine zapovijedi, a na kraju života se onda pita – koje je zapovijedi uopće i poštivao.

A kad idemo s povjerenjem u Boga i kad nam je teško, kasnije vidimo da se isplatilo.

Predbračna čistoća je žrtva, ali se nije dovelo u pitanje jedinstvo duša, raste se u vjeri i zajedništvu i međusobno su najbolji prijatelji, a ono tjelesno je ostavljeno za brak. Tako oni brzo raščiste jesu li jedno za drugo. Bez toga je ono tjelesno u prvom planu, misli se: mi se slažemo, a sve drugo ćemo naknadno rješavat, problemi se bacaju pod tapet umjesto da se stave na pravo mjesto. I nije to (zapovijedi) jer nas Bog želi psihološki maltretirat nego zato jer nam želi dobro, da čovjek izvuče najbolje od sebe, da povjeruje u Boga, a ne da misli da zna bolje od Boga što je dobro a što je zlo.

Svaki put u nedoumici trebam se pitat – što je s mojim povjerenjem u Boga. Jesam li to spreman pokazati na djelu?

Kod bogatog mladića vidimo da je to usko povezano s načinom života. Ako iz vjere izbacim moral onda ta vjera ne vodi nigdje. Na Zapadu je došlo do formalne vjere, a praktične nevjere. Nisu otpali imenom, ali jesu životom. Na njih se ne može ozbiljno računati ni u čemu. Ni kod donošenja zakona oni ne mogu dati ono što se od njih očekuje.

Svaki čovjek ima zadatak da svoj život uskladi prema svome konačnom Cilju. Kako uskladiti obitelj, život, penziju, slobodno vrijeme – s Bogom. Tu dobivamo ispravan odgovor na pitanje kako upotrijebiti vrijeme koje imamo. Vjera i djela su nerazdvojivi.

Pred čovjekom je slobodan odabir.

Kod novih izbora moramo birati da ponašanje bude sukladno našoj vjeri. Može se živjeti i protivno vjeri. Čovjek je slobodan u donošenju odluka. Čovjek koji je bolestan i dalje ima slobodu kako će se postaviti u toj svojoj bolesti, hoće li je prihvatiti ili će se prepustiti mržnji i gunđanju. Po tomu što je unutra će nas Bog i sudit. Teške odluke, strah i slabost često su breme, no poslije mogu postati blagoslov. Ne možemo pobjeći od toga. Kad se naučimo nositi s tim kad je teško, s vremenom postajemo sve jači.

Sv. Pavao je opisivao i što je to – kukavica … Svaki čovjek osjeća strah, to je naša ljudska reakcija, kad znamo da je situacija pogibeljna. No izbor ostaje – hoću li biti kukavica. A mogu također biti i heroj. Bitno je kako se čovjek postavi.

Neka nam Majka Božja bude u pomoći u svim protivštinama života.

……………

Razmatranje o vjeri, 3. dio, s duhovne obnove, don J.M., 18.9.2016.

……………

Vidi također:

1. dio, o praktičnim nevjernicima itd..

2. dio, Vjera je odluka…