Htio bih napraviti jednu paralelu

Vidimo da ne trebamo imati neku posebnu MISU OZDRAVLJENJA, nego da je svaka misa višeslojna prilika za ozdravljenje. Danas nas privlači ono senzacionalno, posebni darovi, polaganje ruku, govor u jezicima, sve to može biti dobro, a svemu tome treba pristupati i s oprezom. Onaj govor u jezicima to je onaj najniži dar. Težite za onim višim darovima, najveći dar je ljubav. Dati se razapeti. I kod toga dara jezika (kao i kod drugih) moraš biti oprezan u smislu da ti govoriš riječi koje ne razumiješ. I zato, kaže Pavao, treba biti netko drugi tko će ti protumačit što ti govoriš. Tvoja nakana može biti dobra, ali riječi ne moraju odgovarati nakani, može se umiješati zao duh, možeš izgovarati psovke i bogohule – i što onda? Onda smo u problemu. I zato je važno da bude uvijek netko tko će tumačiti. Vidimo da sa tim nadnaravnim darovima treba biti oprezan.

Pričali su mi za jednu karizmatsku grupu blizu Splita, to je vodio jedan laik, dobronamjeran čovjek, i ljudi bi se okupljali u velikom broju i kad bi došli poznati karizmatici da mole, onda bi taj molitelj rekao: „Evo, Isus sad ozdravlja nekog od te i te bolesti…“, i taj voditelj zajednice kad bi vidio da se nitko ne ustaje na tu bolest koja je bila rečena, onda bi on pretpostavio evo sad je stvarno netko ozdravio, ali taj se ustručava izići van, onda bi se on digao – da je njega Isus ozdravio. Tu je dobra nakana, ali to nije dobro. Kad ljudi vide da se to nije dogodilo toj osobi, onda će to diskreditirati sve ono drugo dobro koje se tu događa. Ne možemo se služit lažima ni u maloj stvari, treba se do kraja držati istine. Zato Crkva traži da u svim tim zajednicama bude razborit i pobožan svećenik koji će pomoć da se tu stvari ne otmu kontroli, da ne odu krivim putem. Mi možemo tražiti duhovne senzacije, ali to nije smisao duhovnosti. Smisao duhovnosti, konačni cilj na kraju, jest da postanemo sveti. Svetost uključuje i križ. Uključuje i uskrsnuće, ali uključuje i muku i križ.

Misu možemo podijeliti u 5 dijelova i svaki dio mise povezat sa jednim ozdravljenjem.

Ona misa svakodnevna, ona misa na koju idemo nedjeljom, ona u sebi sadrži najmanje 5 karizmi koje nama prolaze nezapaženo.

1.Na početku imamo ozdravljenje duše. To je onaj POKAJNIČKI ČIN.

U tom pokajničkom činu, znamo da možemo dobiti oproštenje za male grijehe. Velike grijehe treba ispovjediti. Ne može se dobit oproštenje bez odrješenja koje Isus daje preko svećenika. Za teške grijehe se moramo ispovjediti, da bi mogli pristupiti pričesti. No za sve druge grijehe, koji nisu teški, koji nisu smrtni, jer teški i smrtni je jedno te isto – a zove se smrtni jer tako zavrjeđujemo pakao – i za te lake grijehe mi tražimo oproštenje od Boga, kajemo se. U staroj misi, pred-koncilskoj, tzv. Tradicionalnoj, puno se više prostora ostavljalo za taj obred pokajanja. Svećenici bi prolazili kroz crkvu, škropili ljude… Neki su svećenici to radili u vrijeme korone, škropili bi i ljude bi blagoslivljao na taj način. Prije je bilo više molitava koje je svećenik sam molio, koje je molio skupa s narodom, a mi smo to sada sve skratili. Bilo je to nekih deset minuta, a još ako se malo stane, napravi pauza, i više. A pošto mi danas svi trčimo, brzo stvari obavljamo, onda mi nemamo vremena za to. Pa i svećenici požure, evo i ja sam zastao – koliko – 30 sekundi. Zato je dobro da se mi sami organiziramo, dođemo prije, saberemo se, predamo Bogu sve te male grijehe s vjerom da će nam on ozdraviti dušu od svih tih malih stvari, ali se nakupi toga puno.

Mi kažemo ono što smo sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Svatko od nas sagriješi na tim područjima malim grijehom. I čovjek ne bi htio. Krenimo od misli. Kad vidiš nekog tko je debeo, pomisliš da je neumjeren, a možda je čovjek bolestan i debeo je radi toga. Možda ima neke probleme, možda je u depresiji, ali možemo stvoriti krivi sud. Vidiš neku ženu izazovno obučenu pa počneš razmišljat; kako, zašto, pobude se neke želje, osjećaji i vidiš da to nije dobro, htio bi da toga ne bude; slušaš vijesti nekog od naših političara, kako su nadmeni, kako se bahate, koliko puti bi ljudi ispovijedali za to, da bi se ljutio, kleo, psovao za vrijeme dnevnika. Ne bi čovjek to htio, ali krene. Misao mu pobjegne. Koliko puta čovjek sebe uhvati da o drugom stvori sud, a nije ga čuo, nije ga saslušao, zaključio je, odmakao se od njega, odbacio ga je. Logično, da nije to sve grijeh, ti pokreti u našoj misli dođu spontano. Grijeh su kad mi vidimo da je to loše i na to pristanemo. Nije grijeh osjetiti, grijeh je pristati. Ali mi vidimo da lako na to pristanemo. Prema tome na početku mise trebamo Bogu to predati, da mi misao krene pozitivno, u dobrom smjeru, da vidim koje su mogućnosti, potencijali, darovi u toj osobi, da vidim u toj osobi muku, nevolju, jad, potrebu, da drugi stav imam. Stav koji otkriva ono što je dobro, a ne da vidim samo ono što može biti loše.

Riječju. Sveti Jakov kaže se da je najteže kontrolirat jezik. Ali nije samo to ženama, to je jednako i muškarcima. Muškarci na svoj način, žene na svoj. Žene će više komentirat, pretresat, prepričavat, upast u ogovaranje, a mi se muškarci brzo naljutimo pa će to završit u psovci, ponekad u bogo-psovci, i onda ljudi kažu: to je navika, temperament, nagao sam, imam kratak fitilj i sl. Sve to je ali se to može i mijenjat. To mogu predat Bogu i tražit da me ozdravi od toga! Da mi da da budem blage naravi, da mi da da kontroliram svoje riječi, da me ozdravi od tih brzih startova. Sveti Franjo Saleški je bio poznat kao kolerik, kao onaj koji se lako naljuti, i na kraju postao primjer blagosti. Svetom Jeronimu je to izgleda slabije išlo od ruke. Jer on kad se makao od Rima, od svih ovih blještavila svijeta, ipak je tamo u pustinji u Betlehemu, vidimo kako ga prikazuju da se tuče s kamenom i govori: „Oprosti mi Gospodine, jer sam Dalmatinac“. I ako mi takvu narav dajemo Bog da nas ozdravi, ozdravit će. Sjetit se kakvih se sve nedostataka skupilo, predaj to Bogu, sa živom vjerom, i ako ne bude ozdravljenje odmah vidljivo vidjet ćeš, kao kad uzimaš antibiotik, treba popit cijelu dozu lijeka, a to traje sedam dana. Ali onda se pokaže da je djelovalo, da je terapija bila pogođena. Ne očekuj da će rezultat biti vidljiv, ali s vjerom predaj to Bogu i vidjet ćeš da se stvari mijenjaju. Traži oproštenje za to. Ako smo imali neku neugodnost na poslu ili težak dan onda smo  živčani u kući, pokažemo to izvana na neki način. I skupi se tih sitnica i za sve to možemo tražiti Gospodina da nas ozdravi od toga. Da ne zakazujemo u tim djelima.

I ono što vidimo da zauzima najviše prostora u našem životu je – pitanje propusta.

Bl. Ivan Merz, kao i toliki drugi sveci su imali takozvanu jednu asketsku vježbu već na početku dana, Znači, kad ti zazvoni sat nemoj se rastezat u krevetu nego se ustanu u roku od jedne minute. To je ona tzv. „herojska minuta“ . Ustani i krenuo si u dan sa jednom malom pobjedom. Sad kad je zima to se vrlo lako propusti pa ostanemo u krevetu 5-6 minuta. Možda i više i to se skupi. Vidimo da preko dana susretnemo nekoga tko je u potrebi. Ako je naporan ne javimo se na telefon. Ili nekoga sretnemo na ulici, pa nemamo vremena sjesti na kavu, a znamo da se čovjek želi pojadati i sl. a takvih slučajeva bude puno. Ili u samoj obitelji. Djeca traže da im se posveti više vremena, a ti odeš na mobitel. Ili, kad si zadnji put sa suprugom da vas dvoje u miru prošetate, popričate i sl. za to se nema vremena, trči se, ali se za dnevnik ima vremena, za mobitel ima vremena. To su propusti koji slabe obiteljski život, obiteljsku povezanost, ljubav. I to mogu predat Bogu. Bog će me ozdraviti i od toga. Ovo ozdravljenje duše je veliko, važnije nego ozdravljenje tijela. Jer ako mi u duši dobro funkcioniramo onda nije problem ni bolest. Jedna svetica, Talijanka, umrla je kao djevojka u teškoj bolesti – (Benedeta Boro?) – ona je bolovala nekih 8 ili 9 godina teško, bila je u kolicima, ona je na koncu svog života zahvaljivala Bogu što joj je dao jedan lijepi život. Zamislite da je imala toliko ozdravljenu dušu, da ju je to ispunjalo da joj ono tjelesno nije predstavljalo nikakvu prepreku da bude sretna. A što bi više htjeli u životu? To je put svetosti.

Dakle, misa ozdravlja dušu. Može ozdraviti dušu. Ako mi obratimo pažnju, ako mi to tražimo od Boga. Donesimo mu sve ono što smo vidjeli da nam je taj dan opteretilo dušu.

2. Drugo ozdravljenje je ono koje se događa preko SLUŽBE RIJEČI.

Preko čitanja. (Evo danas, prvo čitanje, psalam, drugo čitanje, evanđelje; običnim danima prvo čitanje, psalam, evanđelje) To je dio koji služi za ozdravljenje uma. Tu možemo tražiti od Gospodina da nam ozdravi razum. Mi smo bombardirani informacijama, predozirani smo informacijama, postali smo ovisni o informacijama. I to su najčešće bespotrebne, glupe informacije koje opterećuju našu memoriju, naš zdrav razum, i onda mi mislimo da to nije važno. Objektivno, to nije važno, ali kad je velika količina toga onda to šteti. Jer onda oduzima prostora za ono dobro. Božja riječ je ona koja nas može vratiti na mentalno zdravlje. Može nas vratiti na one prave postavke. Može jednostavno oblikovat dušu, oblikovat razum drugačije, da u svemu vidi Boga na djelu. Da razmišlja pozitivno, da ga ta Istina Božja oslobađa. Istina će vas oslobodit, kaže Isus. Obratit pažnju na čitanja koja smo čuli, propovijed… ne moramo mi to sve popamtiti što je pročitano u čitanjima ili rečeno u propovijedi. U Italiji u mnogih crkvama imate one listiće za misu, Donesene su sve molitve koje vjernici mole na misi, donesena su čitanja, i to imate sve na onoj preklopnici A4, i onda čovjek može pratit sve ono što je čitano i ništa mu ne mora pobjeći. No, nije to poanta. Poanta je da se mi zadržimo na onom što nas je posebno pogodilo, od svih tih čitanja, od svih tih riječi koje smo čuli. Što nam je Gospodin poručio preko jedne riječi, možda jedne rečenice, dvije rečenice, to je ono što je bilo da mi otvori srce za Gospodina, da dade prosvjetljenje mom razumu da mogu vidjeti koji mi je sljedeći korak.

Jednom mladom svećeniku je rekao jedan vjernik da ga se duboko dojmila njegova propovijed. I nakon toga što je rekao u propovijedi počeo je redovito dolaziti na misu. I onaj svećenik je bio ponosan što se to dogodilo, pomislio je ulagao sam truda, vidi se da se to isplati, zahvalio mu je na svjedočanstvu i onda kad je pošao upitao je: možete li mi reći koja vas je stvar baš pogodila? A on kaže: pa jedna rečenica koju ste rekli u propovijedi da „treba svake nedjelje ići na misu!“ On nije išao na misu osim jedan put, dva puta godišnje, slučajno je tu bio, nije planirao ići na misu, to je čuo i doživio je kao da je to poruka za njega. I on je od tada krenuo svake nedjelje ići na svetu misu. Kad je svećenik razmišljao kako je uopće rekao tu rečenicu, kaže – „pobjegla mi je slučajno, nisam uopće to planirao reć, tema je bila neka druga“, i Bog se poslužio tim, Duh Sveti je dao te riječi jer su bile potrebne za tog čovjeka. Jedna talijanska poslovica kaže: „Pametniji su čovjek i magarac nego sam čovjek.“

Prema tome uvijek možemo od drugoga nešto naučit, posebno u homiliji, uvijek možemo dobit nešto što će nas stvarno potaknut. Dopustiti Gospodinu i tražiti da nam ozdravi misli, da nas ozdravi preko svoje Riječi preko Službe Riječi. To je drugo ozdravljenje.

3. Treće ozdravljenje je PRIKAZANJE DAROVA.

Mi tada na oltar donosimo kruh i vino koji će poslužiti kao materija, nad kojom će svećenik molit pa će se dogoditi pretvorba, …  … Mi donosimo tu svoj doprinos da Gospodin učini čudo i bude nazočan pod prilikama kruha i vina. Ali mi tu možemo donijeti i cijeli svoj život, sve ono što se događalo taj tjedan, sve to prikazat Bogu, sve to predat Bogu, sve brige, i to je ozdravljenje srca. Vidimo da je kod svetog padre Pia misa trajala 2 sata. A nije bilo propovijedi. Evo mi smo sinoć ostali s onom hladnoćom i s Ivom od 6 do 8 ipo, ostali smo dva i pol sata, ali je tu bilo i klanjanje, bila je kateheza, bila je Misa, bilo je više stvari. Kod njega sama misa, bez propovijedi, dva sata. To je bio prosjek. Onda su ga makli tamo sa strane da jednostavno ne odudara toliko od drugih, On bi za prikazanje darova odvojio preko 20 minuta. To je koliko u našim župama inače cijela misa traje. Jedan župnik bivši u Splitu je bio poznat po tome što bi mu bisa trajala 14… 15 minuta. Express A padre Pio 20 minuta samo na prikazanju darova. I ljudi su se okupljali oko te svet mise, vidjeli su da je to nešto drugačije, da je tu Bog na djelu, da tu Bog čini velike stvari. Dakle tu Bogu možemo predat sve ono što mi imamo u životu, imetak, posao, zdravlje, brige, sve ono do čega mi je stalo. Sve ću to na kraju morat ostavit. Evo, Gospodine, donosim ti to sve na oltar, primi sve to, primi moje uspjehe, rezultate, sve ono što činim, … Zašto je to važno? Važno je za to da naše srce bude slobodno.

Sjetimo se onog (Isusova susreta) sa bogatim mladićem. On je tražio više i tako je došao do Isusa. Isus mu kaže – obdržavaj zapovijedi. A on kaže sve sam to čuvao od svoje mladosti. Nije to lako. Nisu Židovi držali samo 10 zapovijedi, nego su imali još 623 propisa koja su morali držat. I on, mladić u naponu snage on je to sve držao. čuvao. I onda mu Isus kaže: Idi prodaj sve što imaš, razdijeli siromasima i dođi i slijedi me. I mladić ode tužan, jer je imao veliko bogatstvo.

Svetom Antunu Pustinjaku je došao jedan koji je htio biti pustinjak – i prodao je sve što je imao, ali je jedan mali dio imetka zadržao za sebe. I pita on svetog Antuna: Što ja trebam činit da postanem pustinjak?

Rekao mu je da otiđe u grad, da kupi 5-6 kg mesa, zaveži to sebi oko pasa, dođi ovdje pa ćemo popričat. Tada je to trajalo malo duže, nije bilo mogućnosti da on koristi kola, konje, auta i sl i on je putovao na povratku možda i dan, dva.

I putem su ga napadale ptice i ranjavale ga, uzimajući nešto od tog mesa da nešto pojedu. Vjerojatno je počelo puštat i neke mirise, i sl. I kad je došao svetom Antunu pita ga on: Jesi li napravio ono što sam rekao? On kaže: Jesam.

I kaže mu: Vidiš koje ti je to posljedice donijelo. Tako isto – ako misliš bit pustinjak moraš biti slobodan od svega. Moraš se svega odreć i onda te sotona neće imat zašto hvatat, zašto napastovat.

U zamjenu mu daje puno više: da bude njegov učenik, da bude s njim stalno. I obećava svojim učenicima – Vi koji ste sve ostavili dobit ćete stostruko već na ovoj zemlji, ne samo život vječni. Neće mu falit ništa.

Narod prepozna ljude koji žive za Boga, koji žive za Krista. Bog će providit. Ako ništa providit će preko onog gavrana da mu donosi hranu. Ali to daje jednu slobodu, da je čovjek oslobođen briga, ne mora mislit o osiguranju, o osiguranju auta, o osiguranju kuće, od lopova, o ovome, onome, kako ćeš kad dođe inflacija, sve te stvari koje moraš riješavat i onda čovjek nema slobodno srce, čovjek ne može bit sretan, ne može bit ispunjen Bogom. Ne mora svatko od nas (biti pustinjak) Nismo svi pozvani biti pustinjaci, biti svećenici, redovnici. Ne traži se od većine kršćana da to stvarno materijalno i naprave. – da sve prodaju i razdaju siromasima, al se traži da u svakom trenutku mogu to ostavit, da budu ne navezani na to, da budu od toga slobodni. To se traži od svakog kršćanina. Zato mi možemo sve to Bogu predat. Bog će nam to vratit uvećano. Sigurno je da će svatko od nas morat umrijet i sve će to morat ostavit. Važno je da mu srce ne ostane ovdje na zemlji, nego da bude spremno za Nebo.  Važno je i zato ako dođu progonstva – da te ne mogu ucjenjivat, moraš napravit kompromis, moraš izdat Isusa, ako želiš zadržat kuću, ako želiš zadržat posao, ako želiš zadržat socijalno, ako želiš primat penziju, Onda ćeš se prodat – ako nisu unutra slobodan. Bog nudi mogućnost kad smo na svetoj misi da oslobodimo svoje srce, da ponovo sve predamo Bogu, da budemo slobodna srca. Da možemo ljubit svim svojim snagama, i Boga, i bližnjega i sebe.

4. Imamo i četvrto ozdravljenje – koje odgovara četvrtom dijelu mise, a to je EUHARISTIJSKA MOLITVA.

To je sama Isusova molitva, to su njegove riječi. On tu moli Oca da se dogodi čudo pretvorbe. zahvaljuje Ocu. Isus čini Pretvorbu preko svećenika. Svećenik na oltaru slavi misu „in persona Christi“, u osobi Isusa Krista. On je poslužitelj. Tu se mi možemo spojit s njegovom molitvom i tu možemo otkriti molitvu hvale koja daje pravu radost – onu koju je imao sveti Franjo. Sveti je Franjo, znamo, živio evanđelje radikalno. Nije bio svećenik bio je cijeli život redovnik, propovijedao je po ulicama, nije mogao po crkvama, jer nije bio svećenik, po trgovima. Živio je siromaštvo i bio je zaljubljen u siromaštvo tako da on bi prosio ostatke od ručkova večera njegovih mještana, u gradovima gdje bi djelovao. I što bi mu ljudi mogli dat. Mogli bi mu dat okrajke, nije on prosio samo od bogataša, prosio je i od siromašnih ljudi, tada se živio nizak standard života. koji su radili težačke poslove, mogao je tražit malo kruha, malo juhe, i ostatke ostataka, imali su brojne obitelji. I on je s tim bio sretan. U njegovim molitvama mi nalazimo samo hvalu. Nigdje ne traži od Gospodina da mu da ni zdravlja ni imetka ni uspjeha. ni novih samostana ni slično, nego zahvaljuje, slavi Boga. Evo zato je potrebno uključit se u Isusovu molitvu, da naša molitva bude ozdravljena, da ne molimo samo za ono što je meni potrebno, nego da otkrijemo ljepotu Boga da se možemo radovat u Bogu, da možemo slavit Boga, zahvaljivat Bogu na dobru, da nas to dobro ojača, potiče da idemo naprijed. To je četvrta dimenzija ozdravljenja mise. I zato je dobro da se tu isto odvoji više vremena. zato sam ja večeras izbrao prvu euharistijsku molitvu, ona je najduža, a ona je i najbogatija sadržajem.

5. I peto ozdravljenje mise imamo U PRIČESTI.

 Imali smo *ozdravljenje duše, *ozdravljenje razuma, *ozdravljenje srca, pa smo dobili *ozdravljenje molitve i sad imamo *POTPUNO OZDRAVLJENJE. Tu dobivamo živog Isusa. Što su ljudi činili da dođu do Isusa dok je bio u Palestini? Donijeli su onog bolesnika, raskrili su krov, spustili su ga, jer nisu mogli drugačije doći pred njega, spustili su ga pred njega da ga Isus ozdravi. Bili su sretni ako mogu dodirnut njegove haljine jer se na dodir haljine oni bi ozdravili. A mi se možemo sjedinit s Njime. Tu se sad događa ne samo da jedemo njegovo tijelo i krv, nego jedemo živoga Isusa. On je tu prisutan svojim božanstvom. Tu se sad događa da je to otajstvo toliko veliko da nije da mi jedemo Njega nego ON preobražava nas u sebe. I tu možemo tražit da nas ozdravi od bilo čega, da nam da potpuno ozdravljenje, i sve one tjelesne nedostake: boli me zub, smeta me kralježnica jer sjedim previše za računalom, boli me ovo i ono  – pa sve to predaj Bogu: „Gospodine, ozdravi me od svega toga, ako je to Tvoja volja.“ I zašto ne – događat će se čuda. Treba dolaziti s vjerom.

Evo vidimo koje se bogatstvo krije u svetoj misi, a prolazimo mimo nas a da mi to ne registriramo. Tražimo senzacije, a ono pravo bogatstvo prolazi nam mimo nas i mi to ne znamo kapitalizirat, ne znamo se time okoristit, ne znanom od toga živjet. Zato je važno razmišljat o Božjim otajstvima sadržanim u Misi, sabirat se u misi, molit, zahvaljivat, i evo zato je ona zahvala nakon Pričesti, kad smo od Gospodina tražili da nas ozdravi, zahvalit se na onomu što smo mogli primit.

I evo s tim ću završit večeras.

Don Josip Mužić

Izvor: Video/ audio – s trodnevnice Sv. Nikoli, u župi svetog Nikole (Rijeka)

Dr. Robert Malone

Tekst deklaracije kaže: „Ovo nije lijek. Ovo nije iskazivanje brige. Ove odredbe mogu zapravo predstavljati zločin protiv čovječnosti.”
Kako je izvijestio LifeSite , dr. Malone se prvotno sastao s grupom liječnika u Portoriku kako bi napisao takvu deklaraciju. Heather Gessling i dr. Ryan Cole bili su među liječnicima koji su se sastali u San Juanu u Portoriku početkom rujna. U videu govori nekoliko sudionika tog manjeg skupa, među njima dr. Malone i dr. Cole, kao i dr. Pierre Kory. Mnogi od ovih liječnika poznati su po svom hrabrom stavu tijekom ove korona krize u korist istine i protiv tekućih manipulacija vlade i medija.

Dr. Malone kasnije je istu deklaraciju pročitao publici na Međunarodnom summitu Covida 12. i 14. rujna 2021. u Rimu . Sudionici samita također su usvojili ovaj tekst, pa otuda i njegov naslov „Rimska deklaracija“.

Međunarodni summit Covid u Rimu usredotočio se na pitanje ranih protokola liječenja za COVID, od kojih neki uključuju ivermektin i hidroksiklorokin.

Rimska deklaracija kritizira snažan pritisak države na njihove metode liječenja pacijenata s COVID-19.

“Zvanje medicine koje poznajemo nalazi se na raskrižju”, stoji u manifestu. “Došlo je do neviđenog i namjernog napada na našu sposobnost brige o našim pacijentima. Liječnici i svi pružatelji zdravstvenih usluga moraju imati slobodu bavljenja medicinskom umjetnošću i naukom bez straha od odmazde, cenzure, klevete i disciplinskih mjera, uključujući mogući gubitak licence i bolničkih privilegija, gubitak ugovora o osiguranju i uplitanje vlade entiteti i organizacije – sve nas dodatno sprječava u brizi za pacijente kojima je briga potrebna.”

Ovi liječnici ističu da većina današnjih liječnika svojim pacijentima s COVID-19 “govori da jednostavno idu kući, dopuštajući virusu da se umnoži” i da se vrate tek kad razbole, što prema deklaraciji rezultira “stotinama tisuća nepotrebne smrti pacijenata zbog neuspjeha liječenja. ”
Ta bi se politika, dodaju, na kraju čak mogla nazvati “zločinom protiv čovječnosti”.

“Ovo nije briga”, pišu.

Nadalje, u Rimskoj deklaraciji navodi se da bi svjetski znanstvenici, vješti u biomedicinskim istraživanjima, trebali “inzistirati na svojoj sposobnosti provođenja i objavljivanja objektivnih, empirijskih istraživanja bez straha od odmazde u pogledu njihove karijere, ugleda i sredstava za život”.

Među prvim potpisnicima Rimske deklaracije – koji dolaze iz cijelog svijeta – su dr. Geert Vanden Bossche (SAD), dr. Ira Bernstein (Kanada), dr. Pierre Kory (SAD), dr. Eivind H. Vinjevoll ( Norveška), dr. Olufemi Emmanuel Babalola (Nigerija), dr. Richard Urso (SAD), kao i dr. Peter McCullough (SAD).

Doktor Bernstein iz Toronta ovdje u video intervjuu objašnjava svoje stavove i sudjelovanje na Globalnom summitu Covid.
Kako se na web stranici Global Covid Summita (Rim) navodi, „iako su potpisnici deklaracije različiti po svojim specijalnostima, filozofiji liječenja i medicinskim mišljenjima, oni su ustali da zauzmu kolektivni stav protiv autoritarnih mjera korporacija, medicinskih udruga i vlada i njihove odgovarajuće agencije. ”
“Cilj deklaracije je povrat njihove vodeće uloge u svladavanju ove pandemije.”

Izvor: lifesitenews.com

Liječnik piše autoru stranice “Duc in altum” Aldu M. Valliju – da će biti suspendiran s posla i sankcioniran jer se odbija podvrgnuti obvezi cijepljenja. Ističe da ne spada u anti-vaxere, ali da su ovdje ne radi o cjepivu nego o eksperimentalnoj terapiji. Razlozi njegove odluke da se ne podvrgne cijepljenju su sljedeći:

– terapija je tek nedavno započela posljednju eksperimentalnu fazu…

– U eksperimentiranju su sudjelovali zdravi ispitanici, pa reakcije koje bi se mogle dogoditi kod ispitanika koji pate od različitih bolesti još nisu poznate. Vjerojatno će trebati još 2-3 godine.

– Sigurnost i stvarna djelotvornost stoga nije poznata.

– Učinci na trudnoću i dojenje nisu poznati

– Postoje jasni dokazi da se u nekim slučajevima imunitet ne može razviti, i postoje jasni dokazi da cijepljena osoba može prenijeti zarazu i može i sama oboljeti. Dokaz tomu je i to što je još uvijek potrebno održavati mjere zaštite…

Budući da je liječnik vjernik, govori također da ne može prihvatiti upotrebu stanica od pobačenih živih plodova (jer moraju biti takvi i u petom mjesecu trudnoće)

Osim toga, postoje utemeljeni razlozi za smatranje da je odredba o cijepljenju povređuje slobode i prava osobe, i jako se protivi različitim člancima našeg Ustava, koji se smatraju svetima i nepovredivima samo kad je to prikladno. …

Izvor: AMV

Isus i drugi pastiri

Isus u svom javno djelovanju propovijeda, ozdravlja, čini čudesa. U ovom događaju kreće od toga da je vidio silan svijet. Nisu se okupili tek tako. Imali su oni i druge učitelje, ali hrle Isusu ne zato što trebaju ozdravljenje nego zato jer su kao ovce bez pastira. Oni imaju pastire formalno, ali su zakazali, ne daju ovcaa ono što treba, ponašaju se kao najamnici i ovcama škode. I ti pastiri ne mogu se mjeriti sa Isusom. To je druga razlika. Jasno im je da im je Bog potreban. I kad čovjek u svom životu ostane bez Boga, vez vjere, osjeća se izgubljen, ne zna kako dalje. Neki izgube i nadu. I kako dalje?

Nije dovoljno biti sit i zdrav. Prije svega važno je – ZDRAVLJE DUŠE

Ne  živi čovjek samo o kruhu. Nije dovoljno biti sit i zdrav. Znamo da i Švicarska spada u najbogatije zemlje Zapadnog svijeta pa opet ima najveći postotak samoubojstava. Nije dakle najvažnije biti sit i zdrav, nego je najvažnije da DUŠA BUDE ZDRAVA, na mjestu. To može dati samo BOG. Isus kaže: Tražite najprije Kraljevstvo Božje i sve drugo će vam se nadodati. Okrenimo redosljed prioriteta. Svjesno ili nesvjesno živimo po diktatima ovoga svijeta: dugo školovanje, karijera, briga za sebe, za potomstvo, za ovo i ono, a nikad vremena za Boga! I duša se tada osjeća gladna, napuštena i zapuštena. U takvoj situaciji kad čovjek ne može dalje, čovjek se preda, sve se raspada,… Visoku standardi (život u Njemačkoj, u inozemstvu…) nije garancija sreće. Ako nema Boga i povezanosti s Bogom a za što se treba boriti svaki dan, kroz molitu svakodnevnu, ne može se nositi taj teret koji nam svijet nameće i čovjek pada. Ali ne kao što Isus pada pod križem. Čovjek ne vidi smisao zašto mu se to događa. I bol je nekad izlaz. Mnogi se razbole jer im je dosta. A bolest duše je najopasnija.

Isus se brine za ljude i čini pravo čudo

Kad su ljudi u miru s Bogom onda u miru prelaze u drugi svijet. Onda i najveće izazove nose drugačije.  Isus vidi potrebe duše. Daje im pouke da im vrati nadu da izbavi narod od očaja i osposobi ih za borbu. Oni su došli iz daleka, ako su išli dan hoda to je ožda 20-30 km, i sad ne traje ta pouka 10 minuta kao što se propuča da traje propovijed, već jeda sat, dva sata, jer za neke to je jedina prilika… Isus to zna i govori. Djeca u školi stoje po 5-6 sati… a evo i oni su ovde stali i nije im bilo dugo. Znali su da im je to hrana do kraja života i vrednovali su taj treutak. No, prošlo je vrijeme, kasno je, ljudi su bez hrane, trebaju misliti na tijelo. Prva briga je za dušu, a onda za tijelo. Svi koji su ga slušali ostali su puni povjerenja. Isus skrbi za to. Ako je tu 5000 muškaraca, ne računajući žene i djecu, onda ih je ukupno moglo biti 15-20 000. Kao na jednom stadionu. S onim što se ima – što se može? Što se može s 5 kruhova i 2 ribe? Ali Isus traži da daju što imaju i njihovo pouzdanje je nagrađeno.

Čudo umnažanja kruha kao priprema na čudo euharistije

Ne treba taj događaj (Isus hrani mnoštvo) shvaćati samo slikovito, kao da je to bila samo metafora. Tako neki protestantski egzegete niječu da se tu radi o čudu. Pet kruhova i dvije ribe – to se namnožilo i nahranilo oko 15 000 ljudi – to je ČUDO! I to je priprema na ČUDO EUHARISTIJE, koja nije samo simbolika Posljednje večere. Mogli smo se toga sjećati i u kući, za ručkom i večerom, ali nije to poanta. Poanta je da se tu uprisutnjuje ona ISTA ŽRTVA kad je Isus umro na križu u patnjama. Jedna jedina žrtva uprisutnjuje se svaki put u pretvorbi. OLTAR – je žrtvenik. Nije to stol. Kuhinjski stol nije žrtvenik. Pravi žrtvenik je od kamena.

Zato je za nas kršane ovo čudo umnažnaja kruha jedna priprema na euharistijsko čudo. Ako Bog može umnažati kruh kada je to potrebno isto tako može učiniti i ovo DRUGO ČUDO –  to je  da se kruh promijeni u svojoj biti i da POSTANE TIJELO I KRV KRISTOVA. I to imamo u pričesti, njegovo tijelo i njegovo božanstvo je tu, hranimo se Bogom.

Grijeh se ne smije ohrabrivati

Stoga, ne možemo dozvoliti svakakva ponašanja na pričesti. Prva stvar na pričest se može ići svakako, ne može se ići u smrtnom grijehu. Jer to je onda svetogrdna pričest, na propast. Svetogrdna pričest je dvostruko zlo. Ne ići na pričest ako se nismo ispovijedili i ako nismo slobodni od teškog grijeha. Za svetu misu se treba i pripremiti, a onda i zahvaliti. (Jedan primjer bratske opomene u bogosloviji…) Djeca znaju u crkvu doći sa žvakom, ljeti neki dolaze polugoli, muški u kratkim hlačama, žene u majicama na špaline,… po savjesti ne možemo im dati svetu pričest (!). (Primjer kad na pričest dolazi tako neprimjereno obučena… reći ispod glasa, bez da se ponizi, … )  Ne živi se od forme, nego od bitnog. Forma mora biti prilagođena bitnom.

Svatko od nas će odgovarati Bogu za ono što čini. I svećenik će odgovarati i svi mi imamo pravo na priziv savjesti. Nitko od nas ne može tražit ono što je protiv naše savjesti. Tu prestaje poslušnost. Jer ostaje samo poslušnost Bogu. I Isusovi učenici nisu popuštali, jer „treba više ugađati Bogu, a ne ljudima“,. Kad se traži što se ima pravo tražit dužni su slušat, ali ako je nešto protiv Bože Riječi onda ne. Treba odbiti poslušnost. I ne samo da se treba prizvati na savjest nego treba i pružiti aktivan otpor. Ako i treba ljubiti grešnika treba se boriti protiv grijeha, ne ohrabrivat ga, borit se protiv njega, na razne načine, ali ne možemo dopuštati grijehu da se širi i biti njegovi pokrovitelji.

Svoje tegobe možemo prikazati Bogu, a on onda to može upotrijebiti na razne načine

Čudo umnažanja kruha – Sastavni dio Isusova djelovanja je i činjenica da je činio čuda. Mnogi su mu dolazili, ali nisu svi ozdravili, bolesti je bilo prije i poslije. To je posljedica pada i nakon prvog grijeha ljudska narav je takva da traži izbjeći tegobe, ali treba tražit kako da te tegobe okrene na dobro, kako to prikazat Bogu i preobraćat se, jer „onom koji Boga ljubi Bog sve okreće na dobro!“ . Preko boli mučenici su dopuštali da mogu spašavati druge,… Možemo davati zadovoljštinu za svoje grijehe, za duše u čistilištu, … Bog to može iskoristiti na razne načine. Samo treba dati Bogu da On upravlja. Trebamo znati da sve ovisi o Njemu, a opet činiti sve što možemo da ustrajemo. Neka nam Bogorodica bude u pomoći.

nastavak članka:

Euharistijsko čudo u mjestu Sokółka direktan je poziv svima nama, podsjetnik da je u svakoj crkvi gdje god se nalazi Presveti oltarski sakrament i gdje god se slavi sveta misa – u euharistiji prisutan uskrsli Isus. On je tu da ozdravi našu dušu i tijelo te nas ravnim putem vodi u nebo. Trebamo se stoga vratiti Isusu, sudjelovati u žrtvi svete mise i klanjati mu se u Presvetom oltarskom sakramentu. „Kako je to ugodno“ piše Ivan Pavao II provesti vrijeme s Njim kao njegov Ljubljeni učenik. Ako se u naše vrijeme kršćanin mora razlikovati od svih ostalih po „umijeću molitve“ kako možemo ne osjećati uvijek iznova da vrijeme provodimo u duhovnom razgovoru, u tihoj adoraciji  ljubavi prema Isusu prisutnom u Presvetom Oltarskom sakramentu? Kako često, draga braćo i sestre, sam i sam to osjetio i otud crpio svoju snagu utjehu i pomoć.“ (EE, 25)

Tek kad ispovjedimo svoje grijehe u sakramentu Božanskog milosrđa i to sa iskrenim kajanjem i čvrstom odlukom da ćemo popraviti štetu – onda je omogućeno Isusu da uđe u naše srce i ozdravi naše duše i tijela. Jednom kad nam Isus oprosti grijehe On nas može ozdraviti svojom ljubavlju u otajstvu euharistije.

Primajući svetu pričest jest najdublje iskustvo jedinstva sa Uskrslim Isusom koji nas želi ozdraviti naše tijela i duše. No ovo jedinstvo ne može se postići ako smo u stanju teškog grijeha.  Zato nas sv. Pavao opominje da svatko sebe ispita prije nego jede od tog kruha i pije od te čaše.  (1 Kor 11, 28-30). Tako, u njegovoj enciklici o euharistiji Ivan Pavao II ponavlja riječi sv. Ivana Krizostoma: „Ja također podižem svoj glas, molim, i preklinjem da nitko ne pristupa stolu sa pokvarenom savješću. Takav čin, u stvari, nikada nas ne može ujedinit s Bogom…  Ako je savjest kršćanina opterećena ozbiljnijm grijehom onda je put obraćenja kroz ispovijed nužan za potpuno sudjelovanje u euharistijskoj žrtvi.“ (EE, 36-37)

Bogu je sve moguće (Mk 10,27)

Nedavno sam susreo doktora koji mi je govorio o načinu na koji on liječi svoje pacijente. Prije nego im propiše farmaceutske lijekove on bi im u predhodnom razgovoru predložio da ostvare osoban odnos s Bogom. Ohrabruje ih da oproste svojim neprijateljima, da ne pridržavaju loše osjećaje prema drugima, da prekinu sa okultnim praksama i iznad svega da se oslobode svake ljutnje na Boga zbog bolesti, nego naprotiv da Bogu zahvaljuju i za to iskustvo te Njemu prikažu sve svoje trpljenje i bolest. Ohrabruje svoje pacijente da odu na sakrament ispovijedi, da ispovijede Bogu svoje grijehe, da se pokaju za njih, odluče popraviti štetu, i da prihvate Isusa u svoje srce u Svetoj pričesti.

Doktor mi je pokazao medicinske dokumente koji potvrđuju začuđujuća ozdravljenja pacijenata a koja su izgledala neizlječiva i to nakon što su prekinuli s grijehom i pomirili se s Bogom  odstranuvši iz svojih srdaca sve ono što blokira djelovanje Božje ozdravljujuće ljubavi. Svojim vlastitim očima vidio sam rendgenske snimke koje su napravljene prije i poslije posljednje faze oboljenja od raka. Skupina nalaza pokazuje nevjerojatnu činjenicu gdje su pluća obnovljena nakon što su bila prije nekoliko godina otklonjena; drugi opet nalazi pokazuju obnavljanje dijela mozga… Vidio sam i mnoga druga ozdravljenja koja su za znanost neshvatljiva.

Za Boga je sve moguće, ali mi moramo upamtiti da je izvanjsko ozdravljenje samo vanjski znak nečeg daleko važnijeg, a to je duhovno odzravljenje.

Ako odbacimo svaku vrstu grijeha, drugima sve oprostimo i stavimo sebe potpuno na raspolaganje Božjem milosrđu sigurno ćemo postići duhovno ozdravljenje i ponovo ćemo se naći na putu spasenja. Isus nas onda opet može izliječiti tjelesno i tako i drugima dati znak o više važnom duhovnom ozdravljenju: oslobođenju od ropstva grijehu i sotoni.

Bog ne ozdravlja svakog tjelesno, ali svakog će ozdraviti duhovno ako mu samo dopustimo da to učini. Ponekad pojedince poziva na posebnu misiju. On ne otklanja tjelesne poteškoće nego ih u nekim slučajevima ostavlja kako bi se mogli sjediniti s Njim u Njegovu tpljenju za obraćenje i spasenje velikih grešnika.

Isus je umro i uskrsnuo za sve. On grli svakoga sa neograničenim milosrđem. I  najveći grešnici imaju pristup njegovu milosrđu. Samo oni koji preziru i odbijaju njegovo milosrđe ne mogu biti spašeni.

Kako bi postigli da nas Isus ozdravlja moramo najprije ispovijediti svoje grijehe u sakramentu ispovijedi a onda nakon primanja pričesti moramo mu povjetiti cijeli svoj život tako da Isus može biti naš jedini Gospodin i najveća ljubav našega života.

Nadalje, moramo radikalno promijeniti naš put i naše navike. Da bismo to učinili moramo napraviti dnevni red i odrediti vrijeme za molitvu, rekreaciju i odmor. Naša dnevna molitva bi trebala uključivati Gospinu krunicu, krunicu Božanskom milosrđu i čitanje Svetoga pisma. Kad je moguće savjetujem i dnevnu svetu misu te klanjanje pred Presvetim sakramentom. Ono najvažnije što treba biti obdržavano jest biti uvijek u stanju milosti Božje (bez teškog grijeha), jer ako je netko u stanju teškog grijeha to je najveća duhovna tragedija u kojoj se netko može naći. Mora postojati čvrsta odluka da se ispovijedi čim se teže sagriješi.

autor članka (i glavni urednik časopisa) O. M. Piotrowski

Izvor: časopis Love one another, 2012, br23

Stoljećima je priroda bila netaknuta zajednička baština naraštaja koji su se izmjenjivali

Procjena UN-a iz 2000.-e g. Jest da „preko jednoj milijardi ljudi manjka pristup sigurnoj vodi, a dvije i pol milijarde ljudi nema prikladne sanitarije. Ti čimbenici doprinose smrti preko pet milijuna ljudi od kojih su više od pola djeca.“ UNICEF drži da – samo zbog manjka vode i potrebnih higijenskih uvjeta – svakoga dana umire dvije tisuće djece ispod pet godina. Istodobno se razvijene zemlje razbacuju vodom pa primjerice SAD ima oko 60% svjetskih golf terena koji pokrivaju 700.000 hektara tla te dnevno na njih troši 15 milijardi litara vode, čak i za vrijeme ljeta kada je vodostaj najniži. Sve su glasnija upozorenja da nam prijeti globalna nestašica vode. 97,5% vode na svijetu je lsana voda, a samo 2,5% otpada na slatku vodu od čega se 68,6% nalazi u ledenjacima, 30,1% u podzemlju, a samo 1,3% na površini, od čega ona iskoristiva, u rijekama i jezerima, iznosi svega oko 21% ili 1/150 sveukupne vode. Po sebi ove brojke izgledaju vrlo obeshrabrujuće, posebno ako tome pridodamo rašireno zagađnje pitkih oda, no potrebno ih je sagledati u kontekstu ljudskih potreba da bi ih se ispravno vrednovalo. Potrošnja vode po glavi računa se da u Europi iznosi 566 litara na dan, a u SAD-u 1442 litara, a raspoloživot na svijetskoj razini po osbi je 5.700 litara svaki dan“. Vode dakle u svijetu ima u izobilju. Ako tome dodamo da se modernim tehnologijama može dolaziti do podzemnih voda te da se morsku vodu može desalinizirati, čovječanstvo na raspolaganju ima praktično neograničene količine vode. Problem je što voda nije svima jednako dostupna. Nezamarivi dio odgovornosti za manjak pitke vode snose i razne ekološke udruge koje radi zaštite okoliša priječe podizanje brana i hidroelektrana u zemljama u razvoju.

To je uzrok da skoro dvije milijarde ljudi živi bez struje te da šest milijuna osoba godišnje umre zbog crijevnih bolesti. U bogatim zemljama voda je dostupna svima, ali je često vrlo upitne kvalitete. Naime, mnoge države u vodu za piće dodaju siliko-fluorid, opasni industrijski otpad bogat kancoregenim tvarima (arsen, olovo, uran, kadamij) koji kao takav može uzrokovati razne bolesti. Istodobno, voda nije zaštićena zakonom i podliježe nekonktroliranom zagađivanju. Jedno od zadnjih otkrića jest da usljed sve veće potrošnje lijekova koji, nakon što su probavljeni, zaršavaju u vodi, djeluju štetno na okoliš i na ljudsko zdravlje. Svake godine se bilježi rast prisutnosti antibiotika u otpadnim, podzemnim i površinskim vodama diljem svijeta. Već i male količine izazivaju pojavu na njih otpornih bakterija, koje kada dospiju u čovjeka čine antibiotike nedjelotvornima u liječenju. Uz to se antibiotici u kombinaciji s drugim kemijskim sastojcima prisutnim u vodama, posebno u sredstvima za obradu kao što je klor, prerađuju u nove kemijske spojeve koji mogu biti puno opasniji za okoliš i zdravlje. U SAD-u građani za svoje privatne vrtove koriste godišnje više od 45 milijuna kilograma umjetnog gnojiva i raznih kemikalija protiv nametnika te pritom upotrebljavaju čak 10 puta više pesticida po hektaru negoli poljoprivrednici, pridonoseći zagađenju voda za piće.

Ubrzana urbanizacija zbija ljude u gradove, ostavljajući praznima ogromna prostranstva, a čovjeku ostavlja sve manje prostora za kvalitetan život. Najpogođenija su time djeca koja žive u sve skučenijim uvjetima i sve nezdravijem okruženju. Sve više zdravstvenih problema djece, od astme i raznih alergija do raka i urođenih mana, pojavljuje se radi sve većeg kemijskog zagađnja okoliša, domova i samog tijela. Najnoviji je primjer elektronički otpad kao prateća pojava progresivno rastućeg broja elektroničkih proizvoda, poglavito računala i mobitela. Tijekom 2012. G. U svijetu je proizvedeno 48,9 milijuna tona e-otpada, što je približno sedam kilograma na svakog stanovnika Zemlje.“ Najviše ga se tvara u SAD-u, čak 30 kg godišnje po stanovniku. Ovaj otpad je teže reciklirati i ubraja se u opasne otpade zbog niza materijala štetnih za zdravlje. Mirno se dopušta puštanje u promet tisuća novih kemijskih supstanci, otprilike 86.000, za koje se u 99,8% slučajeva nije dokazalo da su sigurni a neki su se čak i pokazalči štetnima, pa se ne zna kakv će učinak imati za zdravlje ljudi. Zadnjih desetljeća zabilježen je porast od 7500 posto industrijskih kemijskih supstanci u okolišu. Međutim redovito se kreće s pretpostavkom da nisu opasni dok se ne dokaže suprotno. Čak i onda i kada postoje ozbiljne sumnje i značajni empirisjki pokazatelji, korporacije – preko njih plaćenih znanstvenika – minimilaziraju i relativiziraju pogibelji. Sami potrošači tome pogoduju svojim ignoriranjem stvarnosti zbog konformizma. Očiti primjer je upotreba mobitela. On dokazano izaziva zagrijavanje mozga i znanstvenici upozoravaju na kancoregene rizike od zračenja, posebno za djecu. No ipak se sve ranije i sve više koristi, a zanemariv broj ljudi koristi neku mjeru zaštite. Činjenice su međutim neumoljive i one pokazuju da su u istom periodu, otkada smo dopustili ovu kemijsku invaziju, bolesti djece rapidno rasle. U SAD-u je kod djece astma porasla za 50%, leukemija i rak mozga preko 40%, autizam 1000%, prerano rađanje za 30%, smanjenje trudnoće za tjedan dana, ranije pojavljivanje puberteta u djevojčica, udvostručenje teških anomalija na genitalijama. Djeca su dvostruko ugrožena jer je svaki novi naraštaj više izložen, a ujedno jer su njihovi organizmi u razvoju i kao takvi izloženiji i ranjiviji. Agencija američke vlade za zaštitu okoliša (Enviromental Protection Agency, EPA) upozorila je na opasnost onečišćenja kemijskim proizvodima (bisfenol A, ftalati, polibrominat biphenyl-ether i perflourocarboni) koji remete hormonalne procese, a ipak su u ogromnoj mjeri zastupljeni u proizvodima široke potrošnje. Bisfenol A, primjerice, uglavnom se koristi za dobivanje plastike, njegova proizvodnja u SAD-u je porasla u nekoliko desetljeća za skoro 15.000 posto, i štetan je i u najmanjim dozama. Ftalati, glavni sastojak mnogih kozmetičkih proizvoda kao i plastičnih premeta, između ostalog izravno utječu na reproduktivni sustav te predstavljaju ozbiljan uzrok za plodnost i feminizaciju muškaraca. Polibrominat biphenyl-ether (PBDE) je prisutan u raznim kućanskim predmetima, namještaju, robi, zraku, hrani i majčinom mlijeku, a njegova prisutnost u ljudskom organizmu udvostručuje se svakih pet godina. PBDE aditivi su višestruko opasni: „Oštećuju jetru i imunološki sustav, narušavaju ravnotežu hormona štitnjače. Posebno su štetni za fetus i za malu djecu: mogu uzrokovati smetnje u razvoju mozga, poremećaj pozornosti, učenja i pamćenja i sindrom hiperaktivnosti. Nije opasna samo koncentracija ovih spojeva, nego i vrijeme kontakta s tim otrovima“. Perflourocarboni (PFC) se nalaze u teflonu, posebno popularnom u neprijanjajućim tavama, kao i u raznim sredstvima za čišćenje, a povezuju ga s oštećenjima jetre i razvojnim problemima. Mnogi od ovih kemkalija ostaju i gomilaju se u okolišu, ali i u ljudskom organizmu. U pupkovini je kod novorođenčadi pronađena prisutnost 287 industrijskih kemijskih supstanci od kojih je većina dokazano opasna i kancorogena. Svemu ovome treba pridodati utjecaj pesticida, herbicida, fungicida, skupa s konzervansima, elektromagnetskim smogom i tolikim drugim nedovoljno istraženim ili nepoznatim čindbenicima. U ovako zamršenoj situaciji koja postaje sve složenija roditelji mogu malo učiniti, a ni sami znanstvenici ne uspjevaju više pratiti razvoj događaja. Vlade koje bi mogle učiniti najviše povlače se pred ekonomskim interesima korporacija pa ne čudi što je senator Frank Lautnberg 2010. God. ustvrdio je da je „američki normativni sustav za kemijsku industriju propao“.

Odrasli zakazuju sve više u međugeneracijskoj solidarnosti. Tko primjerice u Hrvatskoj ili u Italiji uopće razmišlja o NATO-vim bombama ispuštenim u more za vrijeme bombardiranja Srbije,a koje su punjene osiromašenim uranom. Jednom kada se dovoljno korodira metal, taj uran će završiti u moru i cijeli Jadran će biti zatrovan. Svojedobno je saborski zastupnik HNS-a Mauro Ivačić zatražio od tadašnjeg premijera Ive Sanadera da se prigodom pristupanja Hrvatske NATO savezu otvori pitanje saniranja NATO-vog nuklearnog otpada u Jadranu. Neki deponiji tog otpada nalaze se svega 18 kilometara od Poreča, Lošinja i Zadra. HNS, međutim, dok je bio na vlasti, ništa nije učinio da se počne riješavati ovaj problem. Tiješimo se da do toga još treba proći puno godina i desetljeća te prebacujemo problem na buduće generacije, premda bismo taj problem mogli i trebali sada riješiti. Od kada smo postali članica NATO-a ne samo da se nije pristupilo saniranju problema, nego se on samo povećao. Talijasnki novinar Gianni Lannes tvrdi da zona za odlaganje NATO-vih bombi i raketa u Jadranu nema šest, kako se službeno tvrdi, nego čak 24 i nalaze se kako u međunarodnim tako i u državnim vodama. „Na dnu pred obalom Pesara, pedesetak milja od istarske obale, nalazi se ogromni arsenal bombi iz Drugog svjestskog rata i iz vojne misije NATO-a iz 1999., prilikom bombardiranja Srbije. Koncentracija iperita, fosfora i ostalih otrovnih kemikalija je zastrašujuća, a bombe su podložne mjenama morske struje, radi se o pokretnom arsenalu smrti.“ Ipak, to je sitnica u odnosu na posljedice koje već izaziva nuklearna katastrofa u Fukuchimi koja je onečistila radioaktivnim otpadom morsko dno oceana koji je bio jedan od glavnih lovišta ribe.

Iz knjige: “Rat protiv čovjeka”, Josip Mužić, Glas koncila, 2015.

vidi također: Genetski modificirana hrana

Dr. Lidija Gajski raskrinkala obmane!

U Hrvatskoj je cijepljenje djece protiv zaraznih bolesti zakonska obaveza i roditelji nemaju pravo na slobodu izbora, bar tako kaže hrvatski Zakon a koji prema našem skromnom mišljenju ali i prema mišljenju mnogih liječnika i stručnjaka je van svake pameti, jer riječ je o agresivnoj metodi ubrizgavanja nedovoljno testiranih kemikalija u potpuno zdravo dijete a što može izazvati zaista veliki niz različitih komplikacija, uključujući i smrt djeteta.

Unatoč Zakonu sve više roditelja pod svaku cijenu ne želi cijepiti svoje dijete. Iako u hrvatskim medijima, poglavito nacionalnim, za razliku od drugih demokratskih zemalja u svijetu, riječ gotovo uvijek imaju isključivo pobornici cjepiva u utorak se na HRT-u dogodilo nešto čudesno. Naime, u emisiji  Treća runda, na HRT 3 u večernjim satima razgovaralo se o cijepljenju, a u emisiji su se suočili fanatični zagovornik cijepljenja imunolog Vlatko Silibrčić ali i dr. Lidija Gajski, članica Udruge za promicanje i prava pacijenata ali i liječnica koja godina, kao jedna od rijetkih u Hrvatskoj, istražuje utemeljenost masovnog cijepljenja i javno progovara o nesigurnosti i nedovoljnoj istraženosti cjepiva koja se ubrizgavaju hrvatskoj djeci. Iako ova emisija traje svega 30 minuta, to je bilo dovoljno da dr. Lidija Gajski gotovo pa raskrinka farmaceutski lobi, iako su potpuno neargumentirano, i imunolog Vlatko Silibrčić ali i voditeljica Jelena Jindra pokušali omesti dr. Lidiju Gajski neargumentiranim ponavljanjem fraza bez ikakvih dokaza.

Dr. Lidija Gajski na HRT-u je izrekla nešto vrlo važno a to je činjenica da cjepiva koja su dostupna, kako na hrvatskom, tako i na svjetskom tržištu NIKADA nisu prošla klinička ispitivanja koja bi pokazala da su cjepiva sigurna za masovno procijepljenje (zbog čega izuzetno čudi njihova zakonska obveza) ali i ono što je najvažnije nitko nikada nije dokazao da su cjepiva uopće potrebna.

Naime, dr. Gajski upozorila je javnost da svaki lijek koji se pojavi na tržištu mora proći i zadovoljiti klinička ispitivanja i da su samo cjepiva ta koja to nikada nisu prošla a što je zapanjujuće. Naime, ono što je istaknula dr. Gajski je činjenica da u cijelome svijetu ne postoje ZNANSTVENA UPORIŠTA za tvrdnju da je masovno procjepljenje nadasve potrebno i sigurno. Dakle, kako je dr. Gajski rekla, a to govori na tisuće liječnika u svijetu, nema znanstvenog istraživanja koje pokazuje sigurnost i potrebu masovnog cijepljenja ali zato postoji na tisuće radova koji su ZNANSTVENO dokazali štetnost pojedinih cjepiva.

Dr. Gajski ukazala je na velike probleme u procjepljivanju hrvatske djece, te  je dodala kako je potrebno prvo istražiti svako pojedino cjepivo a ne slijepo vjerovati farmaceutskoj industriji. Imunolog Silibrčić tijekom cijele emisije ponavljao je kako su dokaz za učinkovitost cjepiva grafikoni koji pokazuju pad smrtnosti nakon uvođenja cjepiva, što je dr. Gajski u startu diskreditirala na primjeru tuberkuloze.

Naime, za vrijeme velike smrtnosti od tuberkuloze u svijetu, Europa je procjepila ljude a SAD pak nije prociijepio ljude. A grafikoni u Europi i SAD-u pokazuju jednak pad smrtnosti u istom vremenskom periodu, što je samo dokaz da padu smrtnosti nisu pridonijela cjepiva kako se to papagajski ponavlja, već razvoj i kvaliteta življenja koja je presudna za nestanak mnogih bolesti.

Dr. Lidija Gajski dodala je kako se ona bori protiv prisilnog cijepljenja iz razloga što ne postoje nikakvi dokazi za njihovu sigurnost nasuprot velikog broja znanstvenih dokaza za njihovu štetnost ali i za stručnu medicinsku raspravu na kojoj će se izvaditi argumenti i jedne i druge strane, što se do dana današnjeg u Hrvatskoj nije dogodilo.

S obzirom na to da se trenutno nalazimo u “tjednu cijepljenja” ovih dana oglasila se i Đula Rušinović Sunara, predsjednica udruge za promicanje i prava pacijenata javnim pismom i videouratkom koji je uputila na adresu ministarstva zdravlja i ministru Vargi uz sljedeću poruku:

“Molim da pogledate video. Vrlo je poučno iako dugo traje. Očito nije “montaža” i očito jasno pokazuje kako je potpuno glupo to što nam prodaju bozu kako je cijepljenje preporuka struke. Žalosno da se struka ne ograđuje i da slijepo slijedi preporuke koje uopće niti ne postoje, slijede samo reklamne poruke prizvođača. Negdje u 20 i nekoj minuti je i sudski proces čija snimka pokazuje koliko promotori vakciniranja nemaju nikakvih argumenata ni za što. Možda će ljudima trebati vremena da prekinu začarani krug korupcije, ali nitko neće oprati savjest onih koji su, znajući da lažu, ipak to zagovarali. Sve što sam napisala u prvotnom obraćanju jest tako kako sam napisala: nikakvih dokaza uopće nema da je bilo koje cjepivo korisno (jer znanstvene studije ne postoje osim dokaza povećanja titra anitijela a za to je dokazano da ničim ne jamči ikakvu zaštitu od zaraze ni od jedne bolesti) ali ima dokaza da je svako štetno (kao bilo koja strana tvar u organizmu). Kako je moguće da se ovo pretvara u zakonsku obvezu pod prijetnjama i kažnjavanjima ukoliko se odbije? Zakonima branimo znanost koja nije u stanju dokazati svoje teze? Koja je to znanost? Inkvizicija?
Nakon ovog videa vjerujte da ne razumijem u kojem smo stoljeću, a očito ne razumijem ni u kojoj smo državi. Jeste li sigurni da nije Hitler na vlasti?

Ovo je video koji je priložila a ako se dvojite oko cijepljenja ovo je nešto što morate pogledati, pogotovo dio na 20-oj minuti.

Cjepiva uopće nisu ispitana!

Što se sve nalazi u cjepivima !!!

– See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/DRUSTVO/SOKANTNA-ISTINA-PRIKAZANA-NA-HRT-U-Cjepiva-koja-se-ubrizgavaju-hrvatskoj-djeci-nikada-nisu-prosla-klinicka-ispitivanja#sthash.gQh4sN7m.dpuf