OKIT kod Vodica je vjerojatno jedino mjesto na svijetu gdje je Bog čudom obilježio svoj rođendan. O čemu se radi?  Ukratko: Grana klena koja je bila okrenuta prema Crkvi je točno u ponoć u jednoj minuti – propupala i procvjetala; To se događalo svako treće godine dok komunisti nisu posjekli klen. Bilo je to prije 70 godina i čudo je palo u zaborav, no ova hodočašća koja posljednjih pet godina predvodi splitski svećenik don Josip Mužić, ponovo oživljavaju uspomenu na to čudo. O tomu je napisana i knjiga: Božićno čudo na Okitu

Ove godine, pete zaredom, bilo je to na dan kad se u Vodicama slavi Osmina. Pristiglo je oko 300 hodočasnika, četiri autobusa iz Splita i jedan iz Zadra. 

Grupa je stigla u Vodice oko 19 sati, župnik don Franjo Glasnović ih je upoznao sa našom župom, a Josip Jole Mateša ugostio ih je u svom maslinskom vrtu, a Marko i Tea Juričev Martinčev upoznali su ih sa vođenom turom Čudo na Okitu.

Zatim su se uz pratnju policije uputili do brda Okit gdje je u Crkvi održana sveta misa nakon koje su se vratili u Vodice gdje je uz pjevanje božićnih pjesama održana proslava Osmine.

Svjedočanstvo sa hodočašća – hodočasnik Miljenko Jurić

Već pet godina hodočastimo našoj Majci na Okit.
Lipo je to hodočašće jer se ide i vraća po noći. Lipo je jer Okit uvik, svaku godinu ispriča neku novu priču.
Tako je bilo i sinoć .

Krenili smo oko 18:00 h sa mobitelima u rukama iz Splita jer tribalo je pogledat zadnjih 15 min sad već povijesne utakmice naše reprezentacije.

Uz lipe vijesti o osvajanju trećeg mista pošli smo i mi osvojit taj mali vrh u vodičkon polju.

Ovi put hod prema Majčici na Okit je ima posebnu težinu, ne onu u obliku kipa Majke na našin ramenima nego onu duhovnu.
Cili dan zbog nekih netočnih informacija koje su iznili neki nebitni novinari u još manje bitnijin novinama osjeća san nemir.
Bili smo i jesmo spremni na to kad smo formirali Marijine ratnike (Wojownicy Maryi) u Splitu, ali nekako pogode čovika laži ne zbog mene samog nego zbog ljudi koji te okružuju.

I onda dođeš u Vodice, uđeš u župnu crkvu noseći kip Bezgrješne i čin si uša i pogleda svog Spasitelja kako na križu plača sve naše grije, naše laži i sve ono šta smo. a nebi tribali bit, On uzme taj nemir i pritvori u radost ali onu nebesku radost koju ne moš opisat.

Završija je program u crkvi i onda smo se uputili na Okit.
Misto di je Gospodin svake tri godine priko sedandeset lita sla znak ljudima ovega kraja i nagrađiva njihovu viru.
Znak priko jedne grane stabla klena koji bi na dan rođenja Njegovog Sina propupa, prolista i procvita
i to sve u petnaestak minuti prije ponoći .

Ovi put nas je bilo oko 300, 4 autobusa iz Splita, 1 iz Zadra i domaćini iz Vodica.

Bura je okrenila, očistila nebo i dala ariji oni posebni friški miris koji moš čutit samo u počecima njenog puvanja posli kišnih dana .

Puten od 5 km nosili smo na škinama našu Majku, braća koja su nosila bandire junački su se borila sa ton buron,
lampioni se svitlili Gospi put a virni narod je molija Krunicu, koja lipota svitu moj.

Moran pofalit i policiju jer su nas pratili pod rotacijon cilin puten da se ne desi koje zlo po cesti .

Došli smo Materi na Okit imali sv. Misu, osnažili se sa propovidi i svetin sakramentima i onda se vratili nazad u Vodice jer nan se ovi put poklopilo da je bilo vrime početka Božične osmine. Vodički pivači svojin glasovima, pismama i napjevima poklonili su nan vrhunski poklon.

Ma kad razmislin sve je jučer bija jedan veliki poklon i jedna velika nagrada Neba za sve nas.
Fala Vodičanima na svemu, imaju srce veliko ka Okit, fala njihovon župniku, fala našen don Jozi jer je čuja šta mu Okit priča a posebno fala našoj Majci Mariji jer svaki put okupi sve više ljudi koji joj idu zahvalit.

TOTUS TUUS

Izvor: infovodice.com, facebook M.J, yt V.D)

(Vodičke pjesme možete poslušati na yt kanalu: Vesela Dujmić)

U svijetu postoje mjesta na kojima je Bog očitovao čuda preko prirodnih fenomena, ali Okit je jedinstven po tomu što se to čudo s prirodom – u ovom slučaju s klenom koji bi propupao, prolistao i procvjetao, i sve to u nekoliko minuta,   događalo na Božić, na dan kad se slavi Isusovo rođenje. Na ostalim mjestima u svijetu slični čudesni fenomeni su vezani uz nekog sveca, uz Gospinu čudesnu prisutnost,… ali ovdje je to vezano uz otajstvo Božjeg utjelovljenja.

Komunisti su se pobrinuli da se to Božićno čudo zaboravi. Odlučili su klen posijeći. Najprije sami, ali bez rezultata jer se sjekira odbijala od stabla i u strahu pred nečim čudesnim našli su čovjeka koji nije bio iz njihova mjesta kako bi on obavio taj posao. I tako je klen posječen. A svjedočanstva govore kako je dotični umirao s pokretima ruku kao da sječe stablo.

Na mjestu starog klena posađen je novi, ali na novom se čudo nije događalo.

Živimo u vrijeme velike krize u Crkvi, u vrijeme podijela, u vrijeme u kojem vjera sve više slabi. U vrijeme kad je razni bezbožnici žele posjeći, da više ne postoji. Na žalost, onih koji sjeku vjeru ili u tom poslu sudjeluju, ima i među samim pastirima. Mislim na one koji su se odmakli od evanđelja, od učenja Crkve, te prešutno ili riječima odobravaju stvari koje su grešne, pa i teško grešne.

Što učiniti da naša vjera ojača? Što učiniti da se mi i drugi oko nas više okrenu prema našoj moćnoj zagovornici Gospi i Njenom Sinu,  Onom Jedinom Spasu od kojeg možemo očekivati pomoć?

I ovo hodočašće je jedan put, stopama onih koji su nekoć ovuda u hodili u vjeri.

Slijedeći stope pastira don Josipa Mužića, (koji je napisao i knjigu „Božićno čudo u Okitu“), uputili smo iz Vodica ona četiri kilometra pješke, prema Okitu i crkvici Gospe Karmelske.

Putem smo zastali i u župnoj crkvi svetog Križa. Tu smo imali priliku vidjeti neobične jaslice nazvane: „Kardinalovo srce“, rad mještanina Josipa Jole Mateše, vjernika, pjesnika i samoukog kipara, koji ima samo nekoliko razreda škole, ali puno Božjeg dara. Tom prigodom čuli smo i njegove stihove o blaženom kardinalu. ( „…/postao si simbolom u svijetu progonjene Crkve i Krista/, život si dao da živi sveta Crkva katoličkau Hrvata/, … )

A doista, što je s kardinalovim srcem? Gdje je ono nestalo? Što je sa tim blaženim srcem koje je kucalo i izgaralo za Crkvu, ne htijući je podrediti državnim vlastima?

Postoje navodi koji upućuju na to da su jugoslavenske komunističke vlasti naredile da se prigodom obdukcije kardinalovo srce preda agentima policije.  A onda je, čini se, kardionalovo srce bilo spaljeno u malom policijskom krematoriju. Nije im bilo dovoljno što je mrtav nego su mu morali iščupati srce?! To dovoljno govori o mržnji na kardinala i o mržnji na Crkvu. A budući da je nestanak njegova srca bio tako tajanstven,  nagađa se i o mogućnosti da je dopalo u ruke tajnog sotonističkog društva koje je nad srcem vršilo svoj svetogrdni obred, a članovi takvog društva djeluju pod zakletvom šutnje.

Neprijatelj su mogli i srce kardinalu iščupati, ali nisu mogli ugasiti vjeru hrvatskog naroda.

Podsjetimo se riječi Ivana Pavla II o kardinalu: „Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem Alojzije Stepinac svojem narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orjentirati.“

Tako, imamo i mi zvijezdu na nebu koju nam valja slijediti. Našeg blaženika Alojzija koji se borio hrabro protiv crvene petokrake, makar mu je ona u demonskoj mržnji na kraju i srce iščupala. Ali mi znamo da smrt nije kraj.

I svako hodočašće, pa i ovo, podjeća nas da smo na ovoj zemlji samo stranci i hodočasnici. Mi imamo Domovinu vječnu. Mi vjerujemo u život vječni kojeg nam je Isus obećao. Mi vjerujemo da ćemo uskrsnuti. I Alojzije će uskrsnuti, i njegovo srce, bez obzira na to što je spaljeno.

Putem iz župne crkve, a prije penjanja na brdo Okit, svratili smo u vrt Jole Mateše. Ovdje samo nekoliko fotografija, a više možete pročitati na stranicama Slobodne Dalmacije – o čemu piše Vesela Dujmić

U župnoj crkvi sv. Križa, jaslice u poprsju kardinala Stepinca. Autor: Jole Mateša

…

pored križa kojeg je J.M. napravio od 5 kilometara bodljikave žice

U vrtu samoukog kipara Jole Mateše

Bunja, rad J.M., u kojoj je Betlehemski prizor

u vrtu J.M. je i veliki anđeo koji drži bisernu školjku. Ona se polako otvara uz zvuke Božićne pjesme, a unutra je “biser” – mali Isus

sveta misa, ponoćka, u crkvi na Okitu

Za propovijed – klikni na link

Okit je brdo iznad Vodica. Gore je crkvica Gospe Karmelske, a pred crkvom je nekad rastao KLEN koji je u ponoć – NA BOŽIĆ – pupao, listao i CVJETAO, i sve to u nekoliko minuta. I to samo jedan ogranak okrenut prema crkvi. To se događalo svake treće godine, kroz 70 godina. Sve dok ga KOMUNISTI nisu posjekli. To čudo je tako palo u zaborav.  Ali zahvaljujući don Jozi spomen na to Božićno čudo biva življi, pa i preko ovog ponoćnog hodočašća (22.12.) na koje se iz Splita uputilo nas više od 50. Do brda smo hodali oko 4 kilometra i u ponoć imali svetu misu. Na taj način htjeli smo doživjeti Božić sa više vjere, nasljedujući primjer vjernika koji su imali priliku biti svjedoci Božićnog čuda na Okitu.

Da bi i to hodočašće ostalo bolje u sjećanju bilježim i ovu propovijed don Josipa Mužića, koju vrijedi zapamtiti.

Na polnoćkama se često nađu mnogi koji idu na misu samo tada, ali dođu i oni koji idu svake nedjelje. I kome onda dati prednost? Tu mi svećenici često imamo problem i onda se najčešće prednost opet da „godišnjacima“ da se spasi što se spasit da.

Mi ovdje (na Okitu) imamo mogućnost doživjeti Božić kao vjernici, kao oni kojima je stalo do vjere, do Isusa. Nismo kao oni koje se mora moljakat da bi išli na misu, i da se pomole Bogu. Bog ne želi ništa na silu. Silu treba primjenit nad samim sobom. Takvi siloviti će osvojit Kraljevstvo Božje.

Živimo u vremenima u kojima nije lako biti kršćanin, nije lako biti Kristov. Ne samo da nije lako nego možemo reći da se borimo za opstanak.

Kad čitamo kako je našima bilo u Bosni pod Turcima onda nalazimo na jedan zapis kako su crkve bile porušene, kako su se svećenici morali skrivat i prerušavat u civile da bi tako opstali. I kad bi svećenik dolazio služiti svetu misu obavijestio bi 4-5 mjesta u blizini, odabrao bi neku livadu koja se nalazila između njih i rekao da će tu imati misu. Tu bi čekao, a oni bi onda dugo pješačili da bi došli. Kad bi misa završila još bi se tu družili i tako su zapravo cijeli dan žrtvovali da bi imali svetu misu. To ih je jačalo i to ih je držalo. I opstali su uz razna mučenja i iživljavanja.

Jesmo li mi svjesni što je to sveta misa? Kako se to danas doživljava – ispada da je to samo događaj slavljenja, u smislu nekog zabavnog karaktera. Zaboravlja se onaj žrtveni karakter mise. Zaboravlja se da se događa žrtva svaki put, Isus je tu na izdisaju svaki put i onda uz takav događaj ne uklapa se onakva crnačka glazba, kao u protestantskim filmovima,  … Takve pjesme su prikladnije kad se nađemo izvan svetog prostora.

Ljudi ne posvešćuju taj aspekt žrtve, a to je vrlo važno, možemo reć i prevažno. Jer mi se znamo zabavljat. Vidimo to i kad mladi hodaju. Oni se znaju zabavljat, ali ne znaju se žrtovat, ne znaju ostat zajedno, rastavljaju se… a to je zato jer nisu odgajani za žrtvu. Žrtva je potrebna kako za ljubav supružnika, tako i za ljubav prema Bogu.

Ako se nismo spremni žrtovat da bi bili vjernici – onda nećemo dugo ni ostati vjernici. Onda će nas ovaj svijet „pojest“.

Jedan hercegovac reče kako su Turci  odvodili naše dječake sa devet godina pa bi ih odgajali da se bore protiv svog naroda… Mi to danas imamo u drugom obliku podižemo djecu, po 26 godina ih školujemo, onda odu van u tuđinu i bore se protiv svog naroda, protiv Krista i Domovine.

Ako dopustimo da nam ovaj svijet oduzme dušu naše djece – onda smo ono temeljno promašili. Što je danas potrebno našoj djeci? Da savladaju znanje, nauče jezike?… I ako oni radi toga napuste svoje bojno mjesto i svoju Domovinu i počnu služiti Antikristu onda smo promašili.

A to se događa i nama svećenicima. Brinemo se da svakom udovoljimo, političarima, a ne da pokrenemo srca… Pitanje je koliko mi vjerujemo i živimo Evanđelje koje bi trebali navještati? Koliko smo danas spremni biti radikalni? Teško je vjernicima na misi reći: „Evo od vas tu, 90 % nije uopće dostojno da uđe u crkvu jer se podržavaju pobačaj, spiralu, rastavu braka, blud svoje djece – kao nešto sasvim noramalno. Po čemu ste onda kršćani?“ Po čemu sam ja kršćanin ako se dodvoravam ovom svijetu? Po čemu sam dostojan propovjedati i navještati Krista? To su stvari koje nas nadilaze…

Sigurno da je Isusovo milosrđe veliko, On zna da smo mi slabi i samo se po Njemu možemo spasit, ali on traži i da s Njim surađujemo. Zato moramo biti svjesni da živimo u vremenu koje se najbolje može definirat kao VRIJEME IZDAJE. Od vjernika do svećenika, kardinala, biskupa. Izdajemo Krista – da bi se dodvorili ovom svijetu.

I kad gledamo našu državu, našu zastavu – srce ti se stegne kad pomisliš šta iza toga stoji? Truli, korumpirani političari koji zlorabe moć i zapravo služe tuđinu. Možemo reći da su na čelu države izdajice i dušmani.

A to se može reći za mnoge svećenike. Ne može biti kompromisa. Zlo moramo nazivat svojim imenom. Ako mi u ime ljubavi prema grešniku, zločincu počnemo ljubiti grijeh onda smo promašili. Gori smo od starozavjetnih farizeja koji su kamenovali proroke, a njihovi sinovi im podizali spomenike.

U 20 stoljeću imamo 650 svećenika žrtava komunizma. Stoputa više je klerika koji su stradali u Drugom svjetskom ratu i poslije, zbog vjere. A o njima se ne govori. I to da bi se održali bezbošci oni koji se žele prikazati kao Hrvati, kršćani, katolici. Oni koji prodaju sve što je naše, i bogatstvo i naše sinove i sve.

Ako mi pođemo od toga da vladaju izdajice onda moramo biti svjesni da smo mi crkva u katakombama. I moramo krenuti od toga. U Hrvatskoj možda postoji 1 ili 2 % onih koji su stvarno vjernici. Ali su kvasac i svjetlo. Kad smo dolazili ovamo vidjeli smo osvjetljenu crkvu na Okitu. Tako se i s nama Bog može poslužiti, bez obzira koliko nas malo bilo, da od toga počnemo jednu obnovu.

Gledati svece i živjeti u skladu s onim kako su oni živjeli. To je naš put. Naši stari su nam ostavili u nasljedstvo jednu stvar – a to je da su se držali Majke Božje kao što svjedoči i ova crkva. Pobožnost prema Majci Božjoj ih je sačuvala. Oni su ostali katolici,  nisu se pokolebali …ni pod protestantizmom koji se pokušao nametnut posebno u sjevernim krajevima Hrvatske, nisu poklekli ni pred drugim izazovima, tuđinima… to ih je spasilo. Nama ništa drugo ne treba, Krist na križu i njegova majka Marija… i mi ćemo ispuniti ono što se od nas očekuje.

Neka ova noć i ova sveta misa bude poticaj svima nama  da dozvolimo Gospodinu da nas vodi u životu, da nas oslobodi svakoga straha, od okova ovoga svijeta i bez obzira na grešnost, da svatko od nas bude Kristov  svjedok danas, da donosi Kristovu vijest, radosno i uvjereno. …

(za VIŠE o Božićnom čudu na Okitu – vidi link)

Nedavno je u sjedištu Matice Hrvatske u zagrebu predstavljena knjiga naslova koji neupućenom ne otkriva baš mnogo: „Božićno čudo na Okitu“. Svašta, naime, danas prolazi kroz „božićno čudo“, a ni znanje o tome što je i gdje je Okit nije nešto što se podrazumjeva. No oni koji su nazočili predstavljanju ne samo da su doznali nešto novo što je vrijedno znati, nego su, sjtječe se dojam, izišli iz dvorane nešto drugačiji nego što su u nju ušli, nešto bliži pravome Božiću. Knjigu je napisao dr. Josip Mužić, docent filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakulttu Sveučilišta u Splitu. Dr. Mužić dio je svojih razmišljanja u knjizi i nadahnuća zbog kojih mu se čini da je ona bila vrijedna pisanja rado podijelio s čitateljima Glasa Koncila ne bi li se i u njima dogodilo nešto od Božićnog čuda.

O „božićnom čudu na Okitu“

GK: Možete li za nas, za početak, ukratko upoznati s pričom, ovaj put stvarnom i životnom, koja Vas je potaknula na pisanje knjige i od koje ste krenuli?

Don JM: Nisam planirao tu knjigu, nego mi se ona dogodila. Počeo sam pisati o Marijanskoj pobožnosti pa su me zanimala očitovanja te pobožnosti nakon Drugog svjetskog rata. Došao sam do spoznaje da su ih komunisti suzbijali i proganjali ljude koji su se okupljali na pobožnostima. Posebno to vrijedi za moguća Gospina ukazanja. Navodnih ukazanja bilo je na desetke širom Hrvatske i BiH, neka su vjerojatno i autentična, ali ih nitko nije istraživao. Ukratko, tijekom svojih istraživanja došao sam i do podataka da se nešto događalo i u Vodicama. Počeo sam istraživati, bio pet šest puta na licu mjesta i eto… Najprije sam mislio napisati neki mali članak, onda studiju, a ispala je čitava knjiga.

GK: Možete li nam ukratko predstaviti „božićno čudo na Okitu“?

Don JM: Pokraj Vodica nalazi se brdo Okit, a na njemu kapela je posvećena Majci Božjoj Karmelskoj. Preko puta te kapele bilo je drvo klena koje se račvalo u tri velike grane. Jedna od tih rasla je točno prema crkvi. A sam izvanredan fenomen neka bude opisan riječima jednog od prvih opisa te pojave, koji je ostavio fra Ante Crnica (1892.-1969.): „Po prilici od g. 1880. Na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 u noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana, koja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona počelabi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 s, tj. u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i sve druge grane istog stabla ostale nepomične i spavale zimski san. To se događalo svake treće godine, po lijepom i ružnom vremenu bila zima ne znam kako blaga ili oštra. Ako se koje godine nije dogodilo, bio je znak da će se dogoditi kakva nesreća. U proljeće pak i ta grana kao i sve druge grane i stabla opet bi procvjetala i prolistala, kao da se u prosincu ništa nije dogodilo.“

Ljudi su pratili taj znak. U večernjim satima na Badnjak, uputili bi se iz Vodica na Okit, došli bi gore provodili vrijeme u molitvi i pjevajući božićne pjesme, a u ponoć bi bili svjedoci tog čuda. Neko bi vrijeme još ostali gore u zahvali, potom bi odlomili koju grančicu za sebe, a jednu bi odnijeli u župnu crkvu u Vodice gdje su nazočili u četiri sata ujutro prvoj Božićnoj misi. Tada, naime, još nije bilo polnoćke. Cijelo je mjesto u tom neobičnom fenomenu prepoznavalo poseban Božji znak. No dođemo li do obližnjih gradova, Šibenika ili Splita, o tome se ništa ne zna.

Sličnost pobožnih Vodičana i pastira

GK: Događanja na Okitu već su i fenomenološki vezana uz Božić. No na predstavljanju knjige govorili ste i o dubljim sličnostima, o poticajima koji se tiču samog Božićnog otajstva…

Don JM: Prije svega moram istaknuti da je riječ o jedinstvenoj pojavi u katoličkom svijetu. Imamo sličnih izvanrednih znamenja vezanih uz neobjašnjive pojave na biljkama, ali ni jedno meni poznato nije vezano uz Gospodinovo rođenje. Nameće se pitanje zašto se to događalo baš nama, malomu hrvatskomu narodu, i to u skrovitosti u „zabiti“, jednostavno i skromno“ To nas pak potiče da se malo zaustavimo nad samim ostajstvomBožića, da vidimo što je Božić zapravo. Posebno me fascinira pobožnost tih ljudi, koji su bili jedinstveni u uvjerenju da je neobjašnjiivi fenomen za njih Božje čudo te su, usprkos tomu što su uglavnom bili siromašni, slavili Božje rođenje s iskrenom i dubokom radošću.

I konačno, događaj odražava vjeru običnoga puka, a svećenici su se uglavnom držali suzdržano. Riječ je o nečemu što je, možda najbolje tako reći, bilo darovano tim malim ljudima, težacima s duboko usađenom vjerom. Tu se pak može povući paralela s Kristovim rođenjem: osim Marije i Josipa, upravo su pastiri bili pozvani podijeliti radost Božjega rođenja.

GK: Čitava priča ima i nešto herodovsko…

don JM: Da. Kad su lokalni komunisti vidjeli da se narod nakon njihova dolaska na vlast i dalje u božićnoj noći okuplja na Okitu, naredili su 1951. godine da se stablo posiječe. Nikoga u mjestu nisu našli tko bi to bio spreman napraviti pa su doveli čovjeka sa strane. U herodovski dio priče pripadaju u žrtve Drugog svjetskog rata i poraća – procjenjuje se da je nakon dolaska „osloboditelja“ u Vodicama i okolici ubijeno 400-tinjak osoba – ali žrtva je bila i sama kapelica, koja je također bila dva put srušena, za vrijeme Drugog svjetskog rata i u Domovinskom ratu. I svaki put je obnovljena. I sudbina te crkvice mnogo toga mi govori. Prvo, ona svjedoči da posljednju riječ nemaju herodi ovoga svijeta, nego Bog koji često preko malenih i u očima svijeta neznatnih ljudi uza sve protivštine nastavlja provoditi svoj plan spasenja. I drugo, obnavljanje kapele, svaki put nakon što je srušena – nakon Drugog svjetskog rata, (valjalo je biti ustrajan i čekati sve do 1967. god) – govori mi koliko je vjera duboko usađena u dušu vodičkoga puka i našega naroda. I to me ispunja nadom.

GK: Na predstavljanju knjige, govoreći  o tim prošlim događajima, da li ste na znanje da kao svećenik o Božiću osjećate izvjesnu nelagodu. O čemu je riječ?

Don JM: Prvo, iza nas je vrijeme došašća, došašća koje se sve više i sve češće u našoj domovini slavi izvana, na ulicama i trgovima. To je nešto što čovjeka ne ostavlja ravnodušnim. U tom blještavilu i okupljanju ljudi ima mnogo toga simpatičnog. Ipak, često me zazebe srce jer mi se čini da mi je Božić ukraden. Ta izvanjska proslava, koja je dobrim dijelom izbrisala razliku između iščekivanja i slavlja, za mene je vapaj i izraz duboke čežnje ljudi za izvornim doživljajem Božića. No istodnobno ljudi ne znaju doći do njega, a današnji svijet nudi surogate, nakon kojih ljudi bivaju još prazniji. Utješno je, međutim, što mnogi pronalaze i drugi put. Glede toga, sa zadovoljstvom mogu konstatirati da su zornice ponovno oživjele i da su se proširile po čitavoj Hrvatskoj.

GK: Je li točan dojam da pred otajstvom Božića na neki način ostavite po strani, apstrahirate od svoje službe onoga koji drugima navješta evanđelje – rekli ste da se pitate: Što meni Božić govori? – ali i od „profesije“ filozofa?

Don JM: Čini mi se da je danas podosta izražena određena podjela između teologije i vjere običnog naroda. Ispada kao da smo mi svećenici, posebno mi koji predajemo na fakultetima, na neki način odvojeni od Božjega puka, kao da se život i teorija sve više udaljuju. Kad se pitam što me to dovelo do vjere, moram ustvrditi da me nije dovela teologija, nego prije svega životni primjeri, posebno u vlastitoj obitelji. O svojoj prabaki neznam mnogo, ali znam da je na kraju života bila teško bolesna i da je u teškim patnjama ponavljala: „Bože, ako je malo, daj mi još.“ Kad bi ja to sa svom svojom teologijom i filozofijom mogao reći pred životnim poteškoćama i krizama, mislim da bih kao vjernik stvarno postigao puno. Kako je ona mogla? Tako što je „imala“ Boga, što se Bog rodio i rađao u u njenom srcu, u njenom životu.

Onaj tko ima znanje lako dopusti da ga znanje „napuše“ te nekako s prijezirom gleda na vjeru običnog puka, koja se ne zna izraziti, obrazložiti i argumentirati, ali može biti i te kako duboka, nepatvorena, naposljetku mila Bogu. Ne bi tako trebalo biti. Mi teolozi, svećenici, trebalo bismo biti u službi vjere običnog puka, običnih ljudi, pomoći im da i razumski prodube te da izraze misterij koji žive. A mi bismo se od njih trebali učiti poniznosti, priznati da su svojom vjerom, životom i djelima često ispred nas i da nam imaju mnogo toga reći.

Izvor: Glas Koncila, 1. dio

don Jozo u emisiji “Riječ i život”, 21.12.

Načelno nijekanje čuda Crkva je jasno osudila na Prvom Vatikanskom saboru: „Tko kaže da se čudesa ne mogu dogoditi, te da zbog toga sva izvješća o njima, pa i ona koja se nalaze u Svetom pismu, treba smjestiti među priče ili mitove; ili da se čudesa nikada ne mogu sa sigurnošću spoznati, niti se njima može upoznati i ispravno dokazati božansko podrijetlo kršćanske religije: neka bude kažnjen anatemom.“[1]

Danas, posebno pod utjecajem sekularizma i protestantizma, u Crkvi ima onih koji zaziru od nadnaravnih znakova. Profesor R. Latourelle zorno to objašnjava: „Često se događa da otpor ili alergija prema čudu dolazi od njegova karikaturalnoga predstavljanja.“[2] No s druge strane objašnjava se i povlačenjem kršćana pred vladajućim racionalizmom.

U tom smislu  B. Bagarić u Kani piše: „Priča je lijepa i meni draga, a je li istinita… Ali i nije važno. Za vjeru i nije nuždan nekakav čudesan klen.“

[3] Dvojiti unatoč svim dokazima, k tomu u vrijeme kada je još bilo živih svjedoka – ne čini se ni logičnim ni razboritim, a posve je pak pogrešno proglašavati istinitost događanja nevažnim. Istina je da kršćanstvo može i bez vjere u ovo čudo, ali je jednako tako istina da su izvanredni Božji zahvati u ljudskoj povijesti sastavni i bitni dio vjere. Štoviše, glavna otajstva Isusova života, poput utjelovljenja i uskrsnuća ujedno su i dokumentirana čuda, stoga proglašavati nevažnim njihovu povijesnu činjeničnost, u ime vjere, (kako to čine neki protestantski teolozi) znači pobijati smisao kršćanstva.

Euharistijska je pretvorba, pak, čudo koje se stalno ponavlja i bez kojega ne bi bilo svete mise.

Dakle, ako sve što se dogodilo na Okitu ukazuje da je Bog učinio čudo, to je dobro koje treba prihvatiti sa zahvalnošću. To je čudo imalo svoju poruku i vrijednost onda, kao što je ima i danas. Ta poruka vrijedi za sve ljude dobre volje iako Crkva ne obvezuje nikoga da je mora prihvatiti s vjerom.

Koliko god u načelu, bila važna vjerodostojnost evanđeoskih izvještaja, u isto vrijeme očito je da se s time ne riješava problematika čuda. Ostaje još uvijek mogućnost da se proturječi čudu ili da se kraj njega ostane bez reakcije. Zapravo, narod je ostao indiferentan i bez ikave reakcije pred čudesima, a Isusovi ih protivnici čak nisu htjeli razumjeti. Eto zašto protivljenje stoji uz čudo, kao sjena uz svjetlo.

Konačno, ljudi su se uvijek obraćali na temelju pravih, istinskih čuda i zato je propovijedanje našega Gospodina, njegovih apostola i svetaca bilo popraćeno čudima.

[1] Prvi vatikanski sabor, Dei Filius, III., kan. 4.

[2] R. Latourelle, nav. dj., 1279.

[3] B. Bagarić, nav. dj., 25.

Božićno čudo na Okitu, Josip Mužić, 2018., str. 111-113