Neobični klen i njegovo okončanje (iz knjige: “Božićno čudo na Okitu”)

(fotografija s interneta: http://www.floracatalana.net/acer-campestre-l-)

Mještani Vodica stablo o kojem je riječ zovu klen[1] a stručni mu je naziv Acer monspessulanum.[2] To  je vrsta javora raširena u Dalmaciji gdje je i autohtona vrsta. Njegov korijen je „prilagodljiv vrlo plitkim zemljištima; dobro prodire u pukotine stijena“.[3] Klen  cvate u travnju i svibnju, a može doživjeti i preko tristo godina.  Uz crkvicu Gospe o Karmela, udaljeno kojih dvadesetak metara, raslo je veliko  klenovo stablo. „Gore na samom vrhu raslo je više desetaka stabala klena, ali ovaj pred crkvicom se isticao nad ostalima.“[4] Po mišljenju mještana, Vodičanina Josipa Šprljana, klen je bio na vrhu brda i onda kada je crkvica građena, tj. u drugoj polovici 17. stoljeća,[5] što bi mogla potvrđivati i karta iz druge polovice 17. stoljeća na kojoj je na vrhu Okita izgleda nacrtano stablo. Talijani također spominju navedeni klen kao „stoljetno stablo“,[6] stoga ne stoji mišljenje fra Ćire Markoča da je klen posađen oko 1870. godine.[7]

„Na vrhu glavice, tik do same plokatice pred crkvom, u samom kršu, izrastao je stari klen. Svoje je stare debele grane raspružio sve unaokolo, te se sve u proljeću načičkaju cvijetom i listom, tako da ga je lako i iz udaljenosti prepoznati. I prema kapeli pružila se tako jedna debela grana, koja završava sa dva deblja ogranka, od kojih jedan, s burnije strane, gleda upravo u sliku B. D. Marije, koja je u srebrenom okviru na oltaru kapelice, tako da se slika tog ogranka, kad su vrata kapele otvorena, može kroz staklo okvira u samoj slici vidjeti.“

Klen je narastao do visine od četiri metra i račvao se u tri velike i snažne grane.[9] Na Badnjak bi se svake treće godine dogodila neobjašnjiva pojava. Od tri velike grane procvjetala bi jedna grana, i to samo ona koja je rasla prema crkvici. Pojava se događala redovito, bez obzira na vremenske uvjete.

Jedan od prvih opisa te pojave ostavio je dr. sc. fra Ante Crnica: „Po prilici od g. 1880. na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 s noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana, koja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona počela bi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 s, t.j. u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i sve druge grane istoga stabla ostale nepomične i spavale zimski san. To se je događalo svake treće godine, po lijepom i ružnom vremenu, bila zima ne znam kako blaga ili oštra. Ako se koje godine nije dogodilo, bio je znak da će se dogoditi kakva nesreća. U proljeće pak i ta grana kao i sve druge grane i stabla opet bi procvjetala i prolistala, kao da se u prosincu nije ništa dogodilo. Kad bi se dogodio taj pojav, cvijeće i lišće, ako se ne bi pobralo, ostalo bi jedan ili dva dana na stablu i onda bi uvenulo. Ali se redovito odmah pobralo i pokazivalo, odnosno slalo rodbini, znancima i prijateljima.“[10] Fra Ivon Ćuk, također na temelju iskaza svjedoka, prenosi: „Da, svake treće godine. Grana je na oči počela cvjetati u 12 sati u noći. I to samo jedna, ona prema crkvici okrenuta. I nije bilo tako kao da su pupovi prije toga bili nabrekli. Ništa se ta grana do toga trena nije razlikovala od ostalih grana. Suha, kao i ostale u zimsko božićno doba! A u navedeni sat sve je na njoj počelo oživljavati. Pupovi su naglo nabrekli, raspukli se, ocvjetali, ozelenili.“[11] To bi se zbilo odjednom po redoslijedu, kako su prenijeli svjedoci: „Pup, cvit, list.“[12] Grana okićena „bogatim bijelim cvjetovima“[13] isticala bi se nadaleko u okruženju drugih golih grana i stabala. Uglavnom na Svetog Stjepana, dan poslije Božića, i lišće i cvijeće bi se osušilo i otpalo.[14] Jedan Vodičanin još navodi: „U blizini grane koja je procvala osjećala se ugodna toplina.“[15]

Točno vrijeme događanja nesporno je ponoć, dok se neki spore kada je riječ o samu trajanju pojave, tj. je li se pojava zbivala u svega nekoliko minuta ili pak duže. Prema Ivanu Kataliniću „ogranak oko 11 sati u večer propupa i oko ponoći procvjeta i prolista“.[16]  Slično drži i Ante Crnica koji  navodi da bi u jedanaest sati bio početak, a vrhunac u ponoć. Ivon Ćuk i drugi kažu da se to događalo baš u ponoć. Fra Ivon Ćuk donosi i zgodu koja potvrđuje njegovu tvrdnju: „Znatiželjnici su čekali. Samo je jedan kod sebe imao sat. Čekali su i čekali. Vrijeme je prošlo, ništa se nije dogodilo. Vratili su se u selo, pomalo razočarani. Kad su stigli, ustanovili su da je tek jedanaest sati. Kad su se vratili na Okit, čekao ih je rascvjetali klen.“[17] I drugi, poput Mile Bastića, prenose da se pupanje i cvjetanje događalo u ponoć za samo nekoliko minuta.[18] Josip je Šprljan je sa dvadesetak prijatelja bio na Okitu, na Badnjak 1927. godine. Bili su nedaleko od stabla sat prije ponoći, tj. oko 23 sata. O tome kaže: „Nas dvojica, trojica popesmo se na klen te baterijskim svjetiljkama pretražismo sve tri grane ne bi li primijetili da se koji pup pomakao, probudio od svog zimskog sna. Obeshrabreni siđosmo bez svake nade da bi te noći mogao cvasti. Pup klena je sićušan, sitniji nego na bilo kojoj vrsti stabala.“[19]

Ovaj neprotumačivi znak, upravo fenomen, koji se događao u Vodicama pokraj Šibenika trajao je sedamdeset godina od 1880. do 1950. godine.

[1] U našim mješovitim šumama uspijeva nekoliko vrsta javora koji imaju vrlo vrijedno i cijenjeno drvo“  („javori“, Hrvatska enciklopedija, na: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=28847, (14. svibnja 2018.).
[2] Ovaj naziv raširen je u Dalmaciji a inačice su mu klenj i klien (Ivan Šugar, Hrvatski biljni imenoslov. Nomenclator botanicus Croaticus, Matica Hrvatska, Zagreb, 2008., 292-293)
[3] Čedomil Šilić, Atlas dendroflore (drveće i grmlje) Bosne i Hercegovine, Matica hrvatska Čitluk – Franjevačka kuća Masna Luka, Čitluk- Masna Luka, 2005., 310.
[4] Josip Šprljan, „Redoslijed pisanja o klenu“, 2 B.
[5] Josip Šprljan, „Tajanstveno stablo klen“, rukopis iz osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, privatna arhiva, 1.
[6] „Izvještaj Karabinjerske ispostave“, 583.
[7] (Ćiro) (Markoč), „Čudna pojava u Božićnoj noći“, Gore srca, 1951./VI./5., 3.
[8] I. Katalinić, nav. dj., 181.
[9] „Svetište na Okitu“, 5; Y.  Ivonides, nav. dj., 165.
[10] A. Crnica, nav. dj., 186.
[11] Y.  Ivonides, nav. dj., 165.
[12] Po kazivanju V. Juričeva Polica.
[13]Josip Šprljan, „Stablo koje pamti“, rukopis iz devedesetih godina 20. stoljeća, privatna arhiva, I A.
[14] K. Stošić, nav. dj., 135.
[15] Stjepan Šprljan, „Pismo J. Mužiću“, Frankfurt, 18. ožujka 2018.
[16] I. Katalinić, nav. dj., 181.
[17] Y.  Ivonides, nav. dj., 165.
[18] M. Bastić, „Brdo vjere – stablo Betlehem – crkva mučenica“, 9.
[19] J. Šprljan, „Tajanstveno stablo klen“, 1.

Izvor teksta: Knjiga “Božićno čudo na Okitu“, Josip Mužić,

…

Okončanje klena

Klen je preživio talijansko rušenje crkve i nastavio cvasti na Badnjak. „To je bio jasni dokaz da Bog na tom mjestu izvodi nešto što izmiče svim prognozama i istraživanjima. Upravo zato je nekima smetao.“[1] Tijekom Drugoga svjetskog rata „sveta Gospina slika prenesena je u župsku crkvu, a kapela je porušena. Međutim pojav se ponovio i god. 1943. i 1946. kao i nakon rata 1949. ljeti g. 1950. Neki nevaljalci zabili su u stablo nekoliko velikih čavala, da bi se osušilo. Ali se nije osušilo, nego je iznimno i te godine na isti način i u isto vrijeme ista grana opet procvjetala i prolistala. To je bilo zadnji put, jer se je našao jedan nevaljanac, koji je slijedeće godine pred blagdan Gospe od Karmela stablo posjekao i oljuštio koru sa stabla, da se taj pojav ne može više ponavljati.“[2] Štoviše, Ivo Grgurev, prenosi da su mu iščupali čak i korijenje.[3] Takozvani „nevaljanci“ zapravo su ondašnji komunisti, oni su i odlučili da se uništi stablo koje je naviještalo vjeru.[4] Nitko od mještana nije htio biti izvršitelj toga zadatka jer „nije htio prekinuti nešto što je za njih bila svetinja“[5] i „nijedan bezbožnik iz Vodica i okolice nije se usudio ni pomisliti na to.“[6] Nemali razlog tomu bio je i strah jer su jednom, okupivši se u većem broju skupa sa ženama, pokušali sasjeći klen ali kada je Fabio Šprljan zamahnuo sjekirom na stablo, sjekira mu se neobjašnjivo odbila od drveta te su se svi prepali i pobjegli.[7] Zato je izbor za likvidaciju klena pao na jednoga došljaka. Riječ je bila o  partijcu „lugaru Josi F/uštinu/ zvanom Parun iz Kaline (Primošten) rodom iz Krčulja koji je tada radio na terenu Vodica kao šumar.“[8] On je sjekirom posjekao klen 1951. godine, a čini se da mu je drvo pokazao Vodičanin Fabio Šprljan.[9] Također Kika Fuštin potvrdila je, 10. svibnja 1994., Josipu Šprljanu da je klen posjekao Josip Fuštin.[10] Počinitelj je u tom nedjelu imao i službenu policijsku zaštitu. Evo opisa jednoga očevidca: „Otac me je posla u Okit pasti konja. Naša zemlja je bila odmah ispod puta Okita, kod kapele svete Uršule. Oko podne sam vidija da se uz skaline penju tri čovjeka. Jedan je od njih imao milicionersku kapu. Ostala dvojica su nosila šegun i sikiru. Čudija sam se šta će oni gori. Zatim se čulo da pilaju neko drvo. Tek sam posli nekoliko dana dozna da su ispilali sveto drvo klen. To se dogodilo kad je u Vodicama, ne znam kako se ta služba zvala možda predsjednik mjesnog odbora, bio Šime Baturica. Sve su nas zavili u tugu. Narod nije to moga prižalit.“[11]

Don Stipe Perkov dopunjava sliku sa slijedećim podacima: „U isto vrijeme slični ‘junaci’ ruše zavjetne kapelice na primoštenskom području i paraju svete slike. U njihovom društvu ‘pohvalio’ se nesretni Joso F. – Parun kako je i on svojom sjekirom doprinio da se stane na kraj popovima i fratrima koji varaju ljude, ‘pa i to da usrid zime cvita klen na Okitu, ali dok je Jose neće ni zelenit a kamoli procvitati.’ Nažalost, Parun i njemu slični ubrzo su požalili što su učinili. Po prirodi ili Bogu zatekla ih je teška kazna: stiglo ih je ono isto što su radili nedužnim kapelicama, svetim slikama i klenu. Joso F. – Parun ubrzo iza počinjenog zločina teško je obolio. Sav se osušio od bolesti, nije mogao raditi, ni jesti, a veliki mu je problem bilo stajati na nogama ili sjediti pa je najčešće – čučao. Ja ga pamtim kako je satima čučao pred svojom kućom u Kalini. Mještani su govorili: ‘Gledaj kako ga je Bog sasjekao!’ Da bude još gore nesreća je zadesila i njegova sina … Sam Joso kad je umirao, pričaju očevidci, stalno je mlatio rukom po postelji kao da sječe, valjda kajući se javno za svoj grijeh.“[12] Teško je u svemu tome vidjeti samo sklop slučajnosti: „Snašla ga je kazna što je htio iskorijeniti Božićno cvijeće Majke Božje s Okita.“[13] Što se tiče mogućega pomagača Fabija Šprljana, on „je poginuo nešto kasnije tražeći vodu za selo, što se i zna, propao je u neku jamu, procip ili pukotinu pa su ljudi to vjerovatno povezali kao Božju kaznu.“[14] Župnik je zapisao da je dotični poginuo zbog „naprasite smrti, nesrećom“ 1961. godine i da se o njemu govorilo da je 1951. na Veliki petak skinuo klatna sa zvona kako ne bi mogla zvoniti na Uskrs. [15] Josip Šprljan je, nakon pada komunizma, razgovarao s Fabijem Šprljanom o klenu prikupljajući tako informacije iz prve ruke.[16] U svakom slučaju, mržnja na kršćansku vjeru bila je jedini motiv za probadanje i kasniju sječu klena. Ta je mržnja bila toliko velika da  se prenijela i na obično stablo jer je svojim neobjašnjivim ponašanjem ugrožavalo službeno bezboštvo. Tako je okitski klen prvo bio prokazan od domaćeg Jude, proboden čavlima i onda doživio nasilni kraj poput Onog kojega je svojim cvjetanjem na Božić naviještao.

[1] „Svetište na Okitu“, 5.
[2] A. Crnica, nav. dj., 186. Zabadanje čavala u klen navodi i fra Ćiro Markoč (nav. dj., 3).
[3] I. Grgurev, nav. dj., 167.
[4] T. Đurić, nav. dj., 52.; S. P(erkov), nav. dj., 6.
[5] T. Đurić, nav. dj., 52.; S. P(erkov), nav. dj., 6.
[6] Stjepan Šprljan, „Pismo J. Mužiću“, Frankfurt, 18. ožujka 2018.
[7] Po kazivanju Josipa (Jole) Mateše, 28. ožujka 2018.
[8] S. P(erkov), nav. dj., 6.
[9] Stjepan Šprljan, „Pismo J. Mužiću“, Frankfurt, 18. ožujka 2018. Istome se pripisivala i sječa klena (Ljetopis župe sv. Križa, 321).
[10] Josip Šprljan, „Napomene za klen“, bilješke iz devedesetih godina 20. stoljeća, privatna arhiva, 14. svibnja 1994.
[11] Izjava Markijol Juričev Špirić Gracija pokojnoga Gracije, rođena 1940. u Vodicama, dana Josipu (Joli) Mateši početkom travnja 2018.
[12] S. P(erkov), nav. dj., 6. Sinu mu je pila otkinula ruku (J. Šprljan, „Napomene za klen“, 2). Druga inačica, koja ne navodi ime počinitelja kaže da je pri sječi klena ozlijedio nogu koju su mu zbog toga uskoro morali amputirati pa je počinitelj nakon toga ubrzo umro (T. Đurić, nav. dj., 52). Ova se dva opisa ne isključuju, ali je pouzdaniji prvi jer je svjedočanstvo iz prve ruke, dobiveno od dvaju izvora, donosi precizne podatke o počinitelju i tijeku događaja.
[13] T. Đurić, nav. dj., 52.
[14] Stjepan Šprljan, „Pismo J. Mužiću“, Frankfurt, 18. ožujka 2018.
[15] Ljetopis župe sv. Križa, 321.
[16] J. Šprljan, „Napomene za klen“, 14. svibnja 1994.