Prije nekoliko dana više od 25 biskupija diljem svijeta izrijekom su zabranile blagoslov istospolnih parova, odnosno implementiranje Deklaracije Fiducia supplicans, dvosmislenoga i ne jasnoga Dokumenta Dikasterija za nauk  vjere. Biskupi su se izjasnili negativno oko navedenoga dokumenta i odbacili napomenute smjernice, a među žešćim kritičarima bio je i bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller koji je u svome osvrtu na Fiducia supplicans rekao kako je ‘blagoslivljanje homoseksualnih parova hula na Boga’.

Do zaključenja ovoga broja Hrvatska biskupska konferencija još se nije oglasila, ali je njihova izvještajna agencija donijela priopćenje za javnost napisano da bi se, navode, ‘razjasnila primjena Deklaracije te se istovremeno preporuča cjelovito i pažljivo čitanje navedene Deklaracije kako bi se bolje razumjelo njezino značenje i svrha’.

Na novu vatikansku Deklaraciju u kraćem razgovoru osvrnuo se don Josip Mužić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, upravitelj crkve sv. Filipa Nerija u Splitu i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, jedan od rijetkih svećenika koji je pristao komentirati novi papin dvosmisleni dokument.
Osvrćući se nedavno na Deklaraciju Fiducia supplicans mons. Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup, kazao je kako se ‘blagoslov podjeljuje osobama te ako je netko u grešnom stanju – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi. Prema njemu, ‘blagoslivlja se osoba, a ne stanje osoba koje žive u toj a ne stanje osoba koje žive u toj situaciji.

•  Što zapravo donosi ova Deklaracija i ako ne pruža ništa novo, kako tvrde, čemu onda potreba za njom? 

Mjerodavno je tumačenje nadbiskupa Kutleše, koje slijedi i nadbiskup Križić, da se blagoslov podjeljuje osobi, a nikako ne bilo kojemu grješnom stanju. Drugim riječima s Fiducia supplicans ništa se nije promijenilo jer se doista ništa ni ne može promijeniti iako svijet, potpomognut nekim vjernicima i teolozima koji su se sekularizirali, svesrdno pritišće Crkvu da mijenja svoja učenja u vjeri i moralu i tako prigrli diktaturu relativizma. Katolička Crkva to i kad bi htjela ne može učiniti jer je samo jedna Objava – ona koju nam je ostavio Isus Krist i ona je nepromjenjiva. Crkva može samo produbljivati primljeni polog vjere, a ne može ga mijenjati jer bi to onda bila neka druga vjera koja ne bi imala veze s Kristom. Nitko u Crkvi, bez obzira na položaj koji zauzima, ne može se staviti iznad Krista, bio on svećenik, biskup, kardinal ili čak i sam papa.  Zato svaku izjavu ili dokument, pa tako i ovaj zadnji, koji nastaje u Crkvi treba prihvaćati onoliko koliko je i onako kako je u skladu s Objavom.

Vjernici su s pravom počeli izražavati svoju zabrinutost oko papina imenovanja biskupa Victora Fernándeza na čelo najvažnijeg ureda u Vatikanu nekada zvanog Kongregacija za nauk vjere, a odlukom pape Franje 2022. promijenjen je i naziv tog ureda u „Dikasterij za nauk vjere“, kao da se već time naznačio neki novi put pape Franje u odnosu na cijelu povijest Crkve.

Zadaća tog ureda je da se brine o pokladu vjere tj. pomagati papi i biskupima da se od Boga objavljena istina vjerno čuva i prenosi.

No, ono što se upravo dogodilo imenovanjem argentinskog biskupa Fernándeza na tako važnu funkciju, odjeknulo je na vjerne katolike kao bomba, kao udar na Crkvu, jer ono što naučava taj biskup nije u skladu s naukom Katoličke Crkve te se može reći da smo došli do apsurdne situacije: da heretik biva postavljen na važnu ulogu čuvanja svete katoličke vjere.

A zar slijepac može slijepca voditi? Kako možemo očekivati da će netko tko je i sam heretik braniti Crkvu od heretika, od krivovjerja? Može li vuk biti postavljen da čuva stado?

I sam papa Franjo u neobičnom pismu biskupu Fernándezu piše da se od njega „ne očekuje da proganja doktrinalne pogreške, nego nešto sasvim drugo“.

I sam biskup Fernandez u svojim propovijedanjima pokazuje da želi jednu novu Crkvu, a ne onu staru, kakvu poznajemo. (Iz propovijedi od 5.3.2023., La plata Video – propovijed) Kakva bi to mogla biti Crkva? Anti-Crkva?

Nepromjenjivi je nauk Crkve, od Boga objavljen, da je ženidba nerazrješiva i da se sveta Pričest može primati samo u milosti Božjoj, tj. bez teškoga, smrtnog grijeha.

Nepromjenjivi je nauk Crkve, od Boga objavljen, da je Bog milosrdan i oprašta, ali da se potrebno pokajati i pokazati spremnost za popravkom života.

A ono što propovijeda novi prefekt ukazuje na želju za ukidanjem takvog vjerovanja, kao da je to vjerovanje nešto što je ljudska tvorevina pa se može nadići kako se komu sviđa.

Također, u određenih slučajevima („ako ne hrane zbunjenost“) ne bi imao ništa protiv blagoslova istospolnih parova.

Kardinal Muller, koji je nekad i sam bio prefekt te važne Kongregacije za nauk vjere, (dok ga papa Franjo nije otpustio bez ikakva objašnjenja) u intervjuu za  lifesitenews.com govori da biskupi, svećenici i vjernici diljem svijeta imaju pravo slobodno izraziti svoju zabrinutost u vezi svega ovoga.

Što se tiče poslušnosti papi i cijelom episkopatu, naglašava kardinal, ona je vezana samo za one nadnaravne istine vjere i morala. Papa i biskupi, kaže on, ne mogu tražiti poslušnost za svoja privatna mišljenja, a pogotovo ne za doktrine i postupke, koji bi proturječili Božjoj objavi i prirodnom moralnom zakonu.

Na pitanje da je nadbiskup Fernándeza u prošlosti tvrdio da spolni odnosi između nevjenčanih parova koji već žive zajedno nisu uvijek grijeh i kako bi se ta izjava mogla pomiriti s budućom Fernándezovom odgovornošću, Müller je objasnio da je sam Isus poziva na izvornu volju Stvoritelja, te da se razvod i ponovni brak nazivaju preljubom (Mt 19,9). Kaže nadalje da nas svi teški grijesi isključuju iz kraljevstva Božjega sve dok se za njih ne pokajemo i ne dobijemo oproštenje (1 Kor 6,10). Božje milosrđe u Isusu Krstu prima grešnika koji se kaje. No, ne možemo ustrajati u smrtnom grijehu, opravdavajući se da smo krhki. To je u suprotnosti sa svetom i posvećujućom voljom Božjom, rekao je kardinal Muller.

Što se tiče dušobrižništva prema osobama koje nose rane razvoda, bilo zbog svoje ili tuđe krivnje, istina je da treba osjetljivo pastoralno postupanje. No, kaže kardinal, Crkva nema zbog toga vlast da relativizira od Boga objavljene istine kao što su monogamija (jedan muže, jedna žena), nerazrješivost braka, otvorenost za plodnost i prihvaćanje djece kao Božjeg dara.

„Dobro dušobrižništvo temelji se na dobroj dogmatici, jer samo dobro stablo sa zdravim korijenom daje dobre plodove.” zaključuje kardinal Muller.

A što reći o dogmatici biskupa  Victora Fernandeza, s nadimkom Tucho (po slavnom argentinskom nogometašu)? Zovu ga i „stručnjak za poljupce“, zbog kontroverzne knjige: „Izliječi me svojim usnama. Umijeće ljubljenja.“, koja, iako nije teološka knjiga, kako se biskup pravda, ipak koristi (erotski) rječnik neprimjeren ikom, a kamoli jednom svećeniku.  Knjiga ne sadrži nikakav teološki sadržaj o sakramentalnoj prirodi braka npr. već je napisana da čitateljima pomogne „da bolje ljube“ te „da ih motivira da u poljupcima oslobode najbolje od sebe“. Ako knjigu i samo prelistamo: ovdje vidjet ćemo po fotografijama o kakvom je tu nauku riječ.

Kako piše ncregister.com Vatikan je dobio upozorenje o problematičnoj teologiji kad biskupa  Fernandeza kad je trebao biti imenovan rektorom, tvrdi kardinal Muller, zbog čega se to imenovanje odgađalo, no čini se da problematična teologija više ne predstavlja problem.

Očito je da se Crkva ruši i da joj u tomu pomažu i sami njeni članovi s najviših položaja.
Sad je valjda puno jasnije kako su vukovi unutar Crkve.

No, srećom mi znamo da Isus Krist ne ostavlja svoju Crkvu i da je obećao biti s nama do konca svijeta. A Isus ne vara. U njega se možemo pouzdati u ova naopaka vremena, kad se čini da je sve krenulo nizbrdo. Marijo, majko Crkve, moli za nas!

M.G.

Oni koji govore u ime Crkve moraju biti vjerni Kristovim nepromjenjivim učenjima, jer samo kroz življenje u skladu s Božjim stvaralačkim naumom ljudi nalaze duboko i trajno ispunjenje.

Vjernici se lako mogu zavesti kada istaknuti svećenici tvrde da su njihova mišljenja o toj ili onoj doktrinarnoj materiji ispravna i da se učenje Crkve mora promijeniti. Riječi kardinala Saraha odgovor je na ovu pogrešnu misao.

Kristova istina koju je njegova Crkva naučila o ljudskoj spolnosti nije se promijenila i ne može se promijeniti.  Navoditi ljude da vjeruju drugačije je ozbiljna pogreška.

Kao majka, Crkva nastoji zaštititi svoju djecu od rana grijeha, i to je izraz njene pastoralne skrbi.

Mir i radost plod su prihvaćanja i življenja Kristove istine. Sve ostalo je recept za duhovnu katastrofu.

Pastoralna ljubav zahtijeva da vjernike odvratimo od katastrofe grijeha i pogrešaka, u mir i radost Krista.

Izvor: ncregister.com

Javili u se mnogi koji su njegovu objavu okarakterizirali kao sramotnu, uvredljivu, nekršćansku, netrpeljivu i sl. Među negativnim komentarima bio je i jedan: “Tko si ti da sudiš?” Takvi komentatori se na žalost pozivaju na papu Franju. Biskup je komentirao da papa ne odobrava homoseksualno ponašanje.  Objašnjava i da homoseksualna sklonost, privlačnost, nije grijeh, ali čini jesu.

usp: lifesite.news

…

DODATAK – iz katekizma o HOMOSEKSUALNOSTI

CISTOCA I HOMOSEKSUALNOST

2357. Homoseksualnost oznacava odnose izmedju muskaraca ili zena koji osjecaju spolnu privlacnost, iskljucivu ili pretezitu, prema osobama istoga spola. Ocituje se u vrlo razlicitim oblicima kroz vjekove i u razlicitim kulturama. Njezino psihicko postanje ostaje velikim dijelom neprotumacivo. Oslanjajuci se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao tesko izopacenje,Predaja je uvijek tvrdila da su “cini homoseksualni u sebi neuredni.”Protive se naravnom zakonu. Oni spolni cin zatvaraju daru zivota. Ne proizlaze iz prave cuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slucaju ne mogu biti odobreni.

2358. Nezanemariv broj muskaraca i zena pokazuju duboke homoseksualne teznje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanja ono za vecinu njih predstavlja kusnju. Zato ih treba prihvacati s postivanjem, suosjecanjem i obazrivoscu. Izbjegavat ce se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom zivotu ostvare Bozju volju iako su krscani, da sa zrtvom Gospodinova Kriza sjedine poteskoce koje mogu susresti uslijed svojega stanja.

2359. Homoseksualne osobe pozvane su na cistocu. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadsto uz potporu nesebicna prijateljstva, molitvom i sakramentalnom miloscu, one se mogu i moraju, postupno i odlucno, pribliziti krscanskom savrsenstvu.

ŽIVIMO U SVIJETU KOJI SE UDALJAVA OD GOSPE –

Od Marijina majčinstva polazi sve drugo. Živimo danas u vrijeme pomutnje. Vidimo da se o Mariji  malo govori. Teolozi, profesori… se ustručavaju istaknuti Mariju, kao da se boje da će govorom o Mariji umanjiti Isusa i Njega dovesti u pitanje. Tu ima i utjecaja protestanata, posebno u Njemačkoj, ali često to je pokazatelj i udaljenosti od Gospe.  Ljudi se i svojim životom udaljuju od pobožnosti prema Majci Božjoj.  Mi smo svi, uglavnom, dobili od svojih obitelji jednu prirodnu pobožnost prema Gospi, no ako se to ne podržava razumom, ako razum ne da svoj doprinos onda je ta pobožnost u situaciji  da se živi na osjećajnoj razini i onda se ne zna tu pobožnost braniti pred drugima, prenijeti na druge. Zato je dobro razmišljati što smo to dobili i što se današnjem svijetu može ponudititi.

VJERSKA ISTINA O GOSPI – DOGMA – GOSPA JE BOGORODICA

Kao prvo što možemo naglasiti je to da je Marija Bogorodica i to je nešto što je vezano za njeno majčinstvo. Crkva je na trećem, općem saboru, 431. u Efezu, ima više od 16 st., nasuprot krivovjerja Nestorija koji je nijekao božansko materinstvo Blažene Djevice Marije – prema Nestoriju Marija nije rodila Boga, nego samo čovjeka, tada je svečano proglašena vjerska istina i prva dogma o Blaženoj Djevici Mariji, a to je svečana istina vjere – da je Blažena Djevica Marija Bogorodica. Dakle, rodila je Boga. Nije samo Kristorodica. Kad je Bog uzeo ljudsko tijelo, postao je jedan od nas, uzeo je tijelo od Gospe, i ona je tako postala roditeljka Boga.

To je jedno veliko otajstvo koje se stalno kroz povijest produbljuje. I ovdje imamo slučaj da je do definiranja dogme došlo na temelju vjere običnog puka. Među vjernicima se razvilo štovanje Majke Božje kao Bogorodice i to je navelo i Učiteljstvo Crkve da dođe do toga. Vidimo da obični vjernici nisu zanemarivi. Oni mogu imati veliku ulogu u definiranju određene vjerske istine. Ono što oni mogu živjeti prema Bogu prirodno, instiktivno… to može biti pokazatelj i drugima…

II Vatikanski koncil u dokumentu „Lumen Gentium“ kaže: „Djevica Marija koja je po anđelovu navještenju primila u srce i u tijelu začela Božju Riječ priznaje se i časti  kao prava Majka Boga i Spasitelja.“ Ona je primila Božju Riječ u srcu i u tijelu. Postala je Majka Božja mogli bi reći – dvostruko, kad je rekla „Fiat“ to je značilo da pristaje na utjelovljenje, ali je to izrekla prije svega kao vjernica i u svom srcu je začela Božju Riječ.

Na uzvišen način, nastavlja Koncil, s obzirom na zasluge svoga Sina i s njim sjediljena tijesnom i nerazriješivom vezom odlikovana je velikom ulogom da bude Majka Božjeg sina i zato premila kći Oca i svetište Duha Svetoga…po kojem daru nadvisuje sve druge stvorove, nebeske i zemaljske. Ni jedno drugo stvorenje nije u takvom odnosu s Bogom, kao Gospa. Po svom Majčinstvu dolazi u poseban i jedinstven odnos s Bogom, koji je jedinstven i neponovljiv.  Nitko drugi to nije mogao imati i živjeti.

ŠTOVANJE GOSPE U NAŠOJ, HRVATSKOJ POVIJESTI – datiranje godina ne samo po Kristu, nego i po Gospi

Jedan pokazatelj posebnog štovanja Gospe u Hrvatskom narodu…jest i to da su Hrvatski vladari, još tamo na početku, u 9. -om i 10.-om stoljeću, iskazuju posebno štovanje Mariji.  U Gornjem Muću npr. ima jedan natpis na crkvi posvećenoj Gospi (Crkva je razrušena, pronađeni su neki njeni ostaci – piše: „Za Branimira, godine 888., pošto je Krist uzeo tijelo od Svete Djevice“ . Tu vidimo da se godine datiraju po Kristu, li i po Gospi (!). Dakle, ne govori se samo „Godine Gospodnje te i te“…  nego se navodi i Gospa.

I u povelji kneza Mutimira navodi se: „Godine 892., otkako je Krist uzeo sveto tijelo od Djevice“.  Slično nešto nalzimo i na drugim mjestima… u oporuci Splitskog svećenika Crnote… i na drugim mjestima – To je, možemo reći jedinstvena pojava u katoličkom svijetu.

 To je posebni hrvatski doprinos štovanju Gospe. Koliko su nši stari držali do Gospe vidimo i iz ovoga označavanja godina, što nema kod drugih naroda u svijetu.

Jedan od svjetskih mariologa je jedan naš sugrađanin Lovro Krizogon. On je splićanin, isusovac, on je napisao djelo: „Mundus Marianus“ – Marijin svijet, a to je prava enciklopedija o Gospi  –  preko 3000 stranica. To je bilo pred nekih tri stoljeća. On je tu donio jedan zakruženi marijanski svjetonazor. Nitko nakon njega nije nešto takvo napisao. Po tome je to jedinstveno djelo i danas. I najveće djelo napisano o Gospi. On u tom djelu tumači kako Mariju njeno Božnastvo majčinstvo čini stvarnom svojtom i rodbinom Boga. Ona tako postaje rodbina, svojta s Bogom. I to je između svih ljudi stavlja u poseban odnos s Trojstvom. I on nastavlja – Gospa je majka više nego su to druge majke jer je sama dala sinu svu ljudsku narav, bez zemaljskog oca (obično kdo začeća djeteta postoji sudjelovanje i oca i majke, to je prirodni put, i onda dijete dobiva genetsko nasljedstvo i od oca i od majke) Ovdje je Isus u svojoj ljudskoj naravi krist dobio genetsko nasljeđe isključivo od majke i zato je ona na poseban način Majka – više majka nego majke u redovitom slučaju. Svom je Sinu dala svu ljudsku narav. Ona je na poseban način majka i zato jer se s Isusom potpuno slagala u volji i ljubavi; to je duhovno mjčinstvo gdje od početka prihvaća Isusa u vjeri i u tom je nadmašila sve druge ljude. I to je ono što Isus kaže onoj ženi na riječi „Blago utorbi koja te nosila…“: On ističe važnost vjere:„Blago onima koji vrše volju moga Oca na nebesima“. Ističe tu važnost vjere i Marija je tu bila prva. Ne samo kronološki. Bila je prva i po veličini svoje vjere… Možemo to povezati s onom istinom vjere – da je Marija začeta bez istočnog grijeha. Bog ju je od početka predvidio za svoju majku i sačuvao ju je od ljage istočnog grijeha. I tu joj dao da može cijelim bićem prihvatiti Isusa, u vjeri.

Jedan kandidat za blaženika u našem narodu jest i franjevac, sluga Božji, Aleksa Benigar. 

On je poznat po životopisu kardinala Alojzija Stepinca i zahvaljujući njemu je pokrenut postupak za njegovo proglašenje blaženim. Ima sve pravne dokumente da se može proglasiti blaženim. Inače, dok je boravio u Rimu on je proučio preko 20 slučajeva onih koji su proglašeni blaženim ili svetim.  Proučio ih je i dao svoje mišljenje kongregaciji. Bio je stručan na tom području, ali je još poznatiji bio kao misionar u Kini. On je jedan od onih koji je među posljednjima morao napustiti Kinu, kad su komunisti došli na vlast. Teškom se mukom odvojio, tamo je dosta propatio, ali je htio ostati uz taj patnički narod. No otišao je kad je došlo do toga da su svi misionari morali napustiti zemlju ili su bili pogubljeni. Napisao je više djela, a posebno se odlikuje čašćenjem Gospe.

Dok je on bio u Kini njega su kineski biskupi zadužili, kad se radilo o proglašenju dogme o Marijinu uznesenju na nebo, da on napiše mišljenje o tome. I on je onda sažeo što Crkva o tom vjeruje i što se može reći na tu temu. Tako je smatran stručnjakom na planu Mariologije. On kaže: „Marija je Bogorodica. Taj njen položaj je jedinstven među svim stvorenjima, jer stoji u posebnom odnosu prema trima Božanskim osobama i zauzima središnje mjesto u Božjem otajastvenom naumu, u svim Božjim djelima.“

To posebno mjesto koje ona ima prema Bogu onda ima i posebno mjesto u Božjem naumu. Utjelovljenje je ključna točka u povijesti spasenja, ali i u cijeloj povijesti spasenja je stalno prisutna, zagovara u Kani za uzvanike, tako stalno pomaže i utječe se svome Sinu za nas, i intervenira, i njeno prisustvo je vrlo jako.

Kad gledamo naša svetišta, vidjet ćemo da ih je puno (ja sam ih nabrojio preko 20) gdje je dokumentirano da su ta svetišta nastala na temelju ukazanja Majke Božje. Samo nako Drugog svjetskog rata je zabilježeno 15 mjesta gdje se tvrdilo da se ukazuje Majka Božja. Pošto se tada to nije moglo istraživat ne znamo koliko je tih ukazanja stvarno bilo autentično, a koliko nisu. Međutim možemo pretpostavit da onda kad nam je bilo najteže kao narodu da nam je i Majka Božja bila najbliže, da se to pokazivalo i na izvanredne načine, preko ukazanja, viđenja ili drugih čuda.

GOSPINA AKTIVNA ULOGA U BOŽJEM NAUMU SPASENJA

Svakako Gospa ima središnje mjesto u Božjem naumu spasenja, i to aktivno mjesto. Njen uloga je aktivna. Ako je sveta Mala Tereza rekla da neće biti besposlena na nebu, da će se angažirati na zemlji, onda možemo misliti koliko se Majka Božja angažira, jer smo njoj povjereni svi mi. Kad je bila pod križem, kad je rekao Isus: Evo ti sina! A Ivanu: Evo ti Majke! – Crkva uči da je tada marija dana svima nama da o nama skrbi. S punim povjerenjem možemo je prihvatiti kao majku. (…)

(NASTAVLJA SE)

Duhovna obnova, Kamen, 25.11.2018., voditelj: don Josip Mužić

2. dio – Marija Majka, preko Nje Isus dolazi u naša srca

3. dio, Marija Majka; Marijanska pobožnost u našem narodu

Susreo sam se s prijetnjama da ću biti ubijen kao svećenik Popiełuszko. Ovo pokazuje kim se ovdje bavimo. S ljudima koji, ako tako govore I tako prijete, onda im se još više moramo suprostaviti da ne dobiju totalnu moć – kaže u razgovoru sa časopisom PCh 24 – Polonia Christiana, o. DARIUSZ OKO.

vlč. Dariusz Oko, koji je inače prvi upotrijebio termin        “HOMO-HEREZA”

 Kako definirate pojam homo-hereze?

– Homohereza je trajno odbijanje članova Crkve njenog učenja o homoseksualnosti. Obično manifestira u dva oblika.

*Prvi od njih je stav odbijanja čitavog crkvenog nauka o ovoj temi, ne priznajući da je homoseksualnost nešto negativno, što – kako kažem Katekizam – “ozbiljan poremećaj”. Zapravo, takav stav sastoji se u usvajanju ideologije suvremenog homolobija, ili gender-ideologije. Katolici zatim odustaju od katoličke vjere u korist ove ideologije.

*Drugi oblik problema odnosi se na homoseksualnost među svećenicima. Crkva jasno kaže da ljudi s homoseksualnim sklonostima ne smiju biti zaređeni ili čak primljeni u sjemenište! Jer to nije dobar put za njih, naprotiv: za njih je to vrlo opasna cesta, puna iskušenja, (život u grešnoj prigodi)… To možemo usporediti npr. sa jednim normalnim čovjekom koji bi cijeli svoj život proveo uu nekom ženskom samostanu. Tko bi to podnio bez grijeha? Mnogi, međutim, odbacuju ovo učenje.

Međutim, u Crkvi se ne bavimo samo HOMO-herezom, već i PEDOFILIJOM među svećenicima?

– Da, u našoj skupini postoje pedofili, a prije svega, homo-pedofili. Nepotrebno je reći, pedofilija je jedan od najvećih zločina jer razbija djetetovu duhovnu kralježnicu. Nakon što pedofilskog zlostavljanja ili silovanja može se cijeli život ostati duhovni bogalj.  Još je strašnije kada takav zločin provodi netko čiji je zadatak: brinuti se za djecu – svećenika, učitelja ili roditelja. Zatim je zločin na kvadrat. U slučaju svećenika – čak i više, jer je njihova zadaća naviještati i činiti najsvetije stvari.

Danas se priznaje da se po pitanju svećenika-pedofila u Crkvi prekomjerno bavilo zaštitom samo institucije, a malo oko same djece. A čovjek je put Crkve.

Potrebnije je zaštititi dijete nego sliku Crkve. Osim toga, ako ne branimo dijete slika Crkva bit će dugoročno uništena. Na koncu, danas se ne radi toliko na pročišćenju od grijeha pedofilije, ni u Crkvi.

To ne znanje, da se i među svećenicima može naći pedofilija (koja je teže izlječiva od homoseksualnosti) prouzrokuje nedostatak dovoljne zaštite za djecu. Ljudima, i onim koji su vjernici, bilo je nemoguće zamisliti da bi svećenik mogao počiniti takvo što.

Dakle, ako se dogodilo nešto tako, kažnjavani su oni koji su tužili, koj su tražili da se pomogne djeci, jer se vjerovalo da lažu.

Za njih bi to bilo još jedna trauma, pravi užas. Sada, zahvaljujući porastu takvih slučajeva, ozbiljno se shvaćaju pritužbe djece.

To je žalosno, kako kad bi saznali da je jedan od nas ima tuberkulozu ili je Juda, ali bolje da se ne zarazimo i da neutraliziramo Judu.

A kako je velik taj problem među svećenicima?

Treba prije svega naglasiti da se u Crkvi u 90 % slučajeva a moramo se nositi s činima homoseksualne pedofilije, s naglaskom na efeboliji, a to uopće nije uznemiravanje ili silovanje djece, već odraslih adolescenata. A to sebi dopuštaju svećenici homoseksualci.

Treba također imati na umu da je prema istraživanjima koje je provedeno u raznim krajevima, na svakih 1000 osuđenih zatvorenika oko 400 njih su homoseksualci, a samo 1 od njih svećenik (ili još i manje), također homoseksualac.

To je o veličini ovog fenomena. Kad mediji govore o pedofilskim svećenicima trebali bi govoriti o toj pojavi kao 400 puta više prisutnoj u gay-okruženjima.  Ako se Crkva optužuje za pedofiliju 400 puta više bi trebalo optuživati gay-zajednice. Naravno, pod uvjetom da mediji zaista žele dobro djece, a ne – uništenje Crkve.

U međuvremenu, iz marginalnih slučajeva onoga što je u Crkvi loše, mediji danas stavaraju štap kojim žele pobjediti Crkvu, čineći tako veliku štetu svećenicima općenito, predstavljajući ih kao neku štetnu i opasnu skupinu za društvo. Tako su nacisti govorili o židovima. I to je korak prema pozivu na istrebljenje takve skupine u društvu.

Najvjerodostojnija istraživanja pokazuju da je homoseksualaca u društvu manje od 2%. Na globalnoj razini to je 40% svih pedofilskih zločina I 60% slučajeva side – pada na njih. A je velik broj.

Vjerojatnost da će homoseksualac postati pedofil ili postati bolestan od AIDS-a (i drugih spolnih bolesti) stoga je nekoliko puta veća nego kod normalnih muškaraca. Treba li bolji dokaz od ovoga da se radi o poremećaju?  Patologija ne zahtijeva promociju, samo liječenje.

Godine 2002. u Varšavi je otkrivena skupina pedofila, koja je koristila djecu koja su pobjegla iz domova i sirotišta. Djeca su spavala na željezničkoj postaji, koja je postala pedofilima – kako kažu – “bazen svježeg mesa,” Često su bili na visokim položajima, u mnogim sferama. Bio je to veliki skandal o kojem je Sylwester Latkowski napravio film. I što onda? Materijal je stavljen pod tapet, baš kao što je učinjeno sa sličnim skandalima u Belgiji I Litvi. Za novinare koji aktivno napadaju Crkvu, predlažem da pogledamo ovo pitanje i istražimo zašto nije bilo kiše iz takvo velikog oblaka. Pustite njih da istraže koliko pedofila dolazi među političarima, među umjetnicima, nastavnicima i njihovom novinarskom miljeu. Dopustite im da napišu o tome i daju naslov na prvoj stranici – ako žele zadržati osnovna pravila integriteta. Inače ćemo se morati nositi sa strašnim licemjerjem, a kojem se treba odlučno suprotstaviti.

U Crkvi su uvijek postojali grešni ljudi, ali zašto je tako grijeh intenziviran u drugoj polovici dvadesetog stoljeća?

– Crkva i svijet povezani su. Ne živimo u različitu kozmosu. Crkva je dio svijeta i dio kulture. Pokušavamo utjecati na svijet, ali svijet utječe na nas – i dobro i loše. Pokreti i utjecajni fenomeni u svijetu također utječu na Crkvu. U vremenima raširenog, velikog napretka, ljudima se događa preokret u glavi.(Ono što se prije događalo samo elitama)  Oni se gube u onome što je tjelesno. Oni su privučeni primitivnim ideologijama.

Gender-ideologija i homo-ideologija u osnovi su ideologije “seks-manijaka”, ljudi koji život svode na seksualnost, ljudi koji od seksa čine idol. Također je tipično za ateiste – dovođenje onog fizičkog u pravi plan, a ne Boga. Ako je u nama povlačenje Boga pogoduje dovođenju fiziologije u prvi plan. Ako je ono što je duhovno u nama nedovoljno razvijeno onda lako prevlada ono što je tjelesno, kao što je to slučaj sa djecom ili sa osobama s mentalnim poteškoćama.

Danas mnogi ljudi žive u skladu s ovom ideologijom koja, nažalost, ponekad i utječe na one katolike koji su duhovno I intelektualno slabiji uključujući i svećenike.

(nastavlja se)

Izvor: PCH24 – Polonia Christiana

Mi katolici Zapadnog svijeta smo najobrazovaniji ljudi u dva tisućljeća kršćanstva. Naše misli su ispunjene znanjem o svemu od atomske energije do zoologije. Naš intelekt je izoštren… Unatoč tomu što mnogi obrazovani katolici ispovjedaju katoličku vjeru nisu u skladu s onim što verbalno ispovjedaju. Nije pretjerano reći da je njihovo shvaćanje Božje objavljene istine minimalno a njihova mogućnost da objasne vjeru ili da je obrane jest infatilna.

Jedan od čindbenika koji doprinosi ovom široko rasprostranjenom zanemarivanju jest propust u shvaćanju da mi vjerujemo s razumom zato jer je vjera uzdignuće intelekta Božjoj objavljenoj istini. Nije čudo što vidimo tako masivnu obranu među mnogim katoličkim intelektualcima u Europi i Sjevernoj Americi. Nema izbora. Ili nastavljamo rasti kroz cijeli život u shvaćanju vjere koju ispovijedamo ili ćemo izgubiti taj dragocijeni dar koji smo jednom srećom posjedovali.

Kako rasti u razumijevanju onog što vjerujemo? Na mnogo načina, ali posebno preko stalnog hranjenja naše vjere na izovru mudrosti koje nam je dostupno od strane velikih katoličkih pisaca u povijesti. Najosnovnije poznavanje katoličke vjere je znati da ona ima kontinuitet. Svakako objektivni polog vjere kao Božje objave je završen sa krajem apostolskog doba. Ali već početkom drugog stoljeća bitne stvari vjere su razumljene onako kako ih Crkva razumije i danas. Postojao je razvoj nauke, ali ne prekida u bitnom sadržaju tijekom svih stoljeća.

Ovo je zadivljujuće vidljivo u pisanju sv. Ignacija, biskupa Antiohije, koji je bio mučen u Rimu 107. god. Na putu mučeništva napisao je sedam pisama upućenih na sedam različitih biskupija, uključujući onu u Rimu, koja je kako kaže “predsjedala na glavnom mjestu” i “u ljubavi održavajući zakon Kristov”. Čitajući sv. Ignacija naša vjera se jača. On nam govori mnoge stvari koje se danas odbacuju u krugovima onih koji su po imenu katolici:

da je Isus Krist osoba koja ima dokazanu povijesnost, da je on “stvarno od Davidove loze po svom tijelu, i Sin Božji voljom i Božjom moću, stvarno je rođen od djevice i kršten od strane Ivana,… i stvarno je trpio, i stvarno je sam sebe uskrnuo od mrtvih“.

Crkva koju je osnovao Krist je katolička Crkva. Ingacije je bio prvi koji je upotrijebio naziv “Katolička Crkva”. Ona je posvuda i tu je za svakoga tko želi biti istinski sljedbenik Kristov. Nitko nije poboljšao izjavu sv. ignacija da “Tamo gdje je Krist tamo je Katolička Crkva”.

Biskupi moraju biti stupovi jedinstva u svojim biskupijama. Pišući Polikarpu, biskupu u Smirni, Ignacije govori: “Ljudi koji izgledaju dostojni pouzdanja ipak poučavaju čudne nauke ne smiju vas uzrujati. Stojte čvrsto, poput nakovnja pod čekićem. To je kao biti sportaš koji se udari ali na kraju pobijedi.”

Postoji realizam kod sv. Ignacija koji djeluje otrijeznjujuće na modernu misao. Ništa manje od svetog Petra kojeg je nasljedio kao Antiohisjki biskup, Ignacije nikada nije učinio pogrešku miješajući autentičnu kršćansku ljubav sa pogrešnom sućuti koja bi odbacivala kršćanski nauk o vjeri i moralu.

Osvježava u naše vrijeme čitati o dobu mučeništva kako bi nas podsjetio na cijenu koju moramo platiti ako želimo ostati vjerni Isusu Kristu. Molio je kršćane u Rimu da ne upotrebljavaju nikakav utjeca j kojeg su imali sa vladom kako bi postigli njegovo puštanje. Ignacije je žudio za tim da se ujedini s Isusom u Njegovoj muci. “Pustite me” molio je “da me jedu zvijeri preko kojih mogu doprijeti do Boga. Ja sam Božja pšenica koja treba biti mljevena zubima divljih zvijeri kako bih mogao postati čisti kruh Isusov… Čeznem za životnjama koje su spremne za mene… Neka dođe na mene i vatra i križ i borba sa divljim životinjama… zgnječavaje udova, uništavanje cijelog tijela… kako bih dobio Isusa Krista. Učim u svoji kostima odreći se svih svojih želja, jer je moja Želja razapeta, i nema žara ili ljubavi za zemaljske stvari, već samo voda koja živi koja mi iznutra govori: “Dođi k Ocu.”

Trebamo i danas čitati takvu vrstu riječnika kako bismo ostali čvrsti u odanosti onomu koji nam je dao istinsku vjeru.

Izvor: Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Kako bi svi kršćani imali sažet uvid u to što vjerujemo Crkva je to izrazila u kratkim obrascima tzv. Simbolima vjere – vjerovanjima. Postoje dva osnovna obrasca: apostolsko vjerovanje i Nicejsko carigradsko. Ovo drugo je vjerovanje koje je prošireno na dvama crkvenim koncilima. (Niceja – 325., Carigrad – 381.)

Ovo vjerovanje nastalo je prije odjeljivanja pravoslavaca te vrijedi i za jedne i za druge. U svom vjerovanju ispovjedamo vjeru u jednoga Boga, jer se takav u povijesti objavio („Bog Abrahamov, Bog Izralov, Bog Jakovljev“… „Ja jesam koji jesam“…) Naš Bog je postojanje, On je onaj koji ne može ne biti. Za razliku od nas npr. koji smo potpuno ovisni o Njemu i bez Njegove volje ne bi nas bilo. On je oduvijek i zauvijek. Mi nismo oduvijek, iako smo zauvijek. Mi smo od trenutka začeća. Prije toga nije bilo niti mrvica od nas. Ništa.

Naš Bog je Istina. Isus je poslan na svijet da posvjedoči za Istinu. On kaže Ja sam Put Istina i Život. Vjerovati u Njega ne znači samo ispovjedati riječima svvoje vjerovanje nego i živjeti svoju vjeru, pokoravati se Božjoj volji, moliti ga, služiti mu…

U središtu naše vjere u Boga je vjera u Presveto Trojstvo. To je veliko otajstvo. Vjerujemo da je Bog Trojstvo jer nam je Isus to objavio. Do toga ne bismo mogli doći svojim razumom. Iz Isusova govora zaključujemo o Trojstvu kao jednom Bogu, a tri različite osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Vjeru u Presveto Trojstvo ispovijedamo i svaki put kad se prekrstimo. Vjeru u presveto Trojstvo odmah pronose i apostoli nakon Isusa po njegovoj zapovijedi: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ²⁰i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! (Mt 28,19)

Naš Bog je svemoguć. Ništa mu nije nemoguće. On stvara iz ljubavi, u mudrosti i od ničega. Vjerujemo da je Bog sve stvorio i to stoji na početku Njegove Objave. Tu otkrivamo svoj početak i svoju svrhu. Od Boga dolazimo i k Njemu idemo. Bog je stvorio svijet u želji da izrazi svoju dobrotu, ljubav, istinu i da nas pridruži svom blaženstvu tj. vječnoj sreći.

Bog nije samo stvorio svijet nego ga podržava u postojanju svojom Providnošću. On želi da se svi ljudi spase. Prati nas svojom Providnošću, brigom za sve stvoreno. Mi mo pozvani surađivati s Božjom Providnošću i njegovim planom na način da molimo, da činimo dobra djela, da mu prikazujemo svoja trpljenja.

Naš je Bog dobar iako u svijetu postoje mnoga zla. Problem zla nije moguće ispravno tumačiti bez pogleda na Isusov križ, koji je zbog zla došao na ovaj svijet da „oduzme grijehe svijeta“. Bog nije uzrok zala. Ljudski grijeh je u korjenu svih zala. „Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi nikada dopustio zlo kada iz samog zla ne bi izvukao dobro.“

***

SIMBOLI VJERE

33. Što su Simboli vjere?
To su oblikovani obrasci vjere koji se još nazivaju »Vjeroispovijesti« ili »Vjerovanje«, a kojima je Crkva od svojih početaka sažeto izražavala i predavala svoju vjeru obrascima koji su bili mjerodavni za sve vjernike.

34. Koji su najstariji Simboli vjere?
To su ponajprije krsni Simboli. Budući da se krštenje podjeljuje »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga« (Mt 28,19), vjerske istine na krštenju ispovjeđene, raščlanjene su na temelju njihova odnosa prema trima Osobama Presvetoga Trojstva.

35. Koji su najvažniji Simboli vjere?
To su Apostolsko vjerovanje, koje je zapravo drevni krsni Simbol Rimske Crkve, i Nicejsko-carigradsko vjerovanje, plod prvih dvaju općih sabora, tj. Nicejskoga (325. g.) i Carigradskoga (381. g.), koje je i danas zajedničko svim velikim Crkvama Istoka i Zapada.

»VJERUJEM U BOGA, OCA SVEMOGUĆEGA, STVORITELJA NEBA I ZEMLJE«

36. Zašto ispovijest vjere započinje s »Vjerujem u Boga«?
Jer je izjava »Vjerujem u Boga« najvažnija, ona je izvor sviju ostalih istina o čovjeku i svijetu, o čitavu životu svakoga tko vjeruje u njega.

37. Zašto ispovijedamo jednoga Boga?
Jer se on židovskome narodu objavio kao Jedini rekavši: »Čuj, Izraele! (Gospodin je jedan« (Pnz 6,4) »i nema drugoga« (Iz 45,22). Sam Isus to potvrđuje: Bog je »jedini Gospodin« (Mk 12,29). Ispovijedati da su Isus i Duh Sveti također Bog i Gospodin ne unosi nikakvu diobu u jedinome Bogu.

38. Pod kojim se imenom Bog objavljuje?
Mojsiju se Bog objavljuje kao Bog živi, »Bog Abrahamov, Bog Izakov, I tog Jakovljev« (Izl 3,6). Tom istom Mojsiju objavio je i svoje tajanstveno ime: »Ja sam koji jesam (JHWH).« Neizrecivo Božje ime još se u Starome zavjetu zamjenjivalo riječju Gospodin. Tako se u Novome zavjetu Isusa kao pravoga Boga naziva Gospodinom.

39. Zar samo Bog »jest«?
Dok su sva stvorenja, sve što jesu i što imaju, to primila od Boga, jedino je Bog u sebi punina bitka i svakoga savršenstva. On, »Onaj koji jest«, bez početka je i bez kraja. Isus otkriva da i on nosi božansko Ime: »Ja jesam« (Iv 8,28).

40. Zašto je važna objava Božjega imena?
U objavi svoga imena Bog daje spoznati bogatstvo sadržano u svome neizrecivu otajstvu: on jedini jest, oduvijek i zauvijek, on nadilazi svijet i povijest. On je Stvoritelj neba i zemlje. On je vjeran Bog, uvijek blizak svome narodu da ga spasi. On je nadasve svet, »bogat milosrđem« (Ef 2,4), uvijek spreman napraštanje. On je duhovno, nadnaravno, svemoguće, vječno, osobno i savršeno Biće. On je istina i ljubav.

»Bog je neizmjerno savršeno biće koje je Presveto Trojstvo«
(sveti Toribio iz Mogroveja)

41. U kojemu je smislu Bog istina?
Bog je sama Istina i kao takav ne može prevariti ni prevaren biti. On je »svjetlost, i tame u njemu nema nikakve« (1 Iv 1,5). Vječni Božji Sin, utjelovljena Mudrost, poslanje na svijet »da posvjedoči za Istinu« (Iv 18,37).

42. Kako Bog objavljuje da je ljubav?
Bog se objavljuje Izraelu kao onaj čija je ljubav jača od ljubavi oca ili majke prema vlastitoj djeci ili ljubavi među supružnicima. U sebi »Bog je ljubav« (I Iv 4,8.16) koja se potpuno i nezasluženo dariva i koja »je tako ljubila svijet daje dala svoga Sina Jedinorođenca, da se svijet po njemu spasi« (Iv 3,16). Slanjem svoga Sina i Duha Svetoga Bog objavljuje daje i sam vječna razmjena ljubavi.

43. Što znači vjerovati u jedinoga Boga?
Vjerovati u jedinoga Boga znači: spoznati mu veličinu i uzvišenost, živjeli u zahvaljivanju, uzdati se u njega u svakoj prilici, pa i u nesreći; upoznali jedinstvo i pravo dostojanstvo svih ljudi stvorenih na njegovu sliku, znači pravilno se služiti onim što je stvorio.

44. Što je središnje otajstvo kršćanske vjere i života?
Središnje otajstvo kršćanske vjere i života jest otajstvo Presvetoga Trojstva. Kršćani se krste u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

45. Može li se otajstvo Presvetoga Trojstva spoznati samim razumom?
Bog je, istina, ostavio neke tragove svoga trojstvenog Bića u stvoriteljskom djelu i u starozavjetnoj objavi. No, nutrina njegova Bića kao Presveto Trojstvo tvori tajnu nedostupnu samu razumu, pa i vjeri Izraelovoj, prije Utjelovljenja Sina Božjega i poslanja Duha Svetoga. To je otajstvo objavio Isus Krist i ono je izvor sviju drugih otajstava.

46. Što nam Isus Krist objavljuje o otajstvu Oca?
Isus Krist nam objavljuje daje Bog »Otac« ne samo kao Stvoritelj svijeta i čovjeka, nego poglavito jer u svome krilu vječno rađa Sina, svoju Riječ, »odsjaj Slave i otisak Bića njegova« (Heb 1,3).

47. Tko je Duh Sveti kojega nam je Isus Krist objavio?
Duh Sveti je treća Osoba Presvetoga Trojstva. On je Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu. On »izlazi od Oca« (Iv 15,26) i kao počelo bez počela izvor je čitava trojstvenoga života. On izlazi i od Sina (Filioque) vječnim darom što ga Otac daje Sinu. Poslan od Oca i od utjelovljenoga Sina Duh Sveti uvodi Crkvu »u svu Istinu« (Iv 16,13).

48. Kako Crkva izražava svoju trojstvenu vjeru?
Svoju trojstvenu vjeru Crkva izražava ispovijedajući jedinoga Boga u tri Osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga. Tri Božanske Osobe samo su jedan Bog jer svaka od njih je istovjetna punini jedincate i nedjeljive božanske naravi. One su zbiljski među sobom različite po odnosu jedne prema drugoj: Otac rađa Sina, Sin biva rođen od Oca, a Duh Sveti izlazi od Oca i Sina.

49. Kako djeluju Tri Božanske Osobe?
Nerazdvojive u svojoj biti, Božanske su Osobe nerazdvojive i u svome djelovanju: Trojstvo ima samo jedno i isto djelovanje. No, u jednome božanskome djelovanju svaka je Osoba prisutna na način koji joj je u Trojstvu vlastit.

»Bože moj, Trojstvo kojemu se klanjam… smiri moju dušu; učini od nje svoje nebo, svoje milo boravište i mjesto svoga počinka. Ne daj da te kada ostavim sama, nego da svim svojim bićem budem tamo, posve budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana tvome stvarateljškom djelovanju«
(blažena Elizabeta od Trojstva)

50. Što znači da je Bog svemoćan?
Bog se objavio kao »Silan i Junačan« (Ps 24,8), onaj kome »ništa nije nemoguće« (Lk 1,37). Njegova je svemoć sveopća, otajstvena i očituje se u stvaranju svijeta ni iz čega i čovjeka zbog ljubavi, a poglavito u Utjelovljenju i Uskrsnuću njegova Sina, u daru posinaštva i u praštanju grijeha. Zbog toga Crkva svoje molitve započinje riječima: »Svemogući vječni Bože« (»Omnipotens sempiterne Deus…«).

51. Zašto je važno ispovjediti: »U početku stvori Bog nebo i zemlju« (Post 1,1)?
Jer je stvaranje temelj svih spasenjskih nauma Božjih, očituje Božju svemoguću i mudru ljubav, prvi je korak prema savezu jedinoga Boga s njegovim narodom, početak je povijesti spasenja koja dosiže vrhunac u Kristu, prvi je odgovor na čovjekova temeljna pitanja glede vlastita podrijetla i vlastite svrhe.
52. Tko je stvorio svijet?
Otac, Sin i Duh Sveti jedinstveno su i nedjeljivo počelo svijeta, makar se djelo stvaranja svijeta posebno pripisuje Bogu Ocu.53. Zašto je svijet stvoren?
Svijet je stvoren na slavu Božju, koji je htio očitovati i priopćiti svoju dobrotu, istinu i ljepotu. Konačna je svrha stvaranja da Bog u Kristu bude »sve u svima« (1 Kor 15,28) na svoju slavu i za naše blaženstvo.

»Jer slava je Božja živi čovjek, a čovjekov je život gledanje Boga« (sveti Irenej).«

54. Kako je Bog stvorio svijet?
Bog je svijet stvorio slobodno po svojoj mudrosti i ljubavi. Svijet nije proizvod nikakve nužnosti, slijepe sudbine ili slučaja. Bog je »ni iz čega« (ex nihilo: 2 Mak 7,28) stvorio uređen i dobar svijet, kojega on neizmjerno nadilazi. Bog svoje stvorenje uzdržava u postojanju dajući mu sposobnost djelovanja i vodeći ga prema njegovu cilju, po svome Sinu i Duhu Svetome.

55. Što je Božja Providnost?
To je rasporedba kojom Bog svoja stvorenja privodi konačnome savršenstvu na koje ih je On pozvao. Bog je vrhovni Gospodar svoga nauma. Ali da ga ostvari, služi se suradnjom svojih stvorenja. Istodobno stvorenjima dariva dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i počelo jedni drugima.

56. Kako čovjek surađuje s Božjom Providnošću?
Ljudima Bog daje i od njih traži, poštujući njihovu slobodu, da surađuju svojim činima, svojim molitvama, pa i svojim patnjama izvodeći u njima »htjeti i djelovati po svojim dobrohotnim naumima« (Fil 2,13).

57. Ako je Bog svemoguć i providonosan, otkuda onda zlo?
Na to pitanje, koliko bolno toliko i tajnovito, odgovor može dati samo cjelina kršćanske vjere. Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok zla. On tajnu zla osvjetljuje u svome Sinu Isusu Kristu, koji je umro i uskrsnuo da pobijedi veliko ćudoredno zlo, tj. ljudski grijeh koji je korijen svih ostalih zala.

58. Zašto Bog dopušta zlo?
Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi nikada dopustio zlo kada iz samoga zla ne bi izvukao dobro. Bog je to već čudesno ostvario u Kristovoj smrti i uskrsnuću: doista, iz najvećega ćudorednog zla, ubojstva njegova Sina, on je izveo najveće dobro, Kristovu proslavu i naše otkupljenje.

Isus kaže da nije došao ukinuti Stari zavjet („Zakon i Proroke“) nego ispuniti. (Mt 5,17) On izričito potvrđuje vrijednost Božjih deset zapovijedi. Na pitanje bogatoga mladića: „Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?“(Mt 19,16), Isus mu odgovara neka vrši zapovijedi. Na mladićevo pitanje: „Koje?“ Isus upućuje na deset zapovijedi, među ostalim i na: „Ne čini preljuba!“(Mt 19,18) Kako Isus pokazuje što znači „ispuniti Zakon“ u slučaju preljuba? U Govoru na gori On kaže: „Čuli ste da je rečeno: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.“ (Mt 5,27-28) Dakle, On ukazuje da zapovijed ne zabranjuje jedino zle čine, nego i grijeh u mislima, i ono zlo na koje pristanem u svojim mislima i u svome srcu. „Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke“. (Mt 15,19)

ISUS O NERAZRIJEŠIVOSTI ŽENIDBE

Isus jasno i nedvosmisleno kaže da nikako nije moguće prekinuti jednom uspostavljenu valjanu bračnu vezu. Isusove riječi o tome evanđelja nam donose na četiri različita mjesta, evo tih riječi: „Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub“. (Mk 10,11-12) „Tko god otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini preljub. I tko se god oženi otpuštenom, čini preljub“. (Lk 16,18) „Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub“. (Mt 5,31-32) „Tko otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – pa se oženi drugom, čini preljub“. (Mt 19,9)

POZADINA PITANJA I NERAZRIJEŠIVOSTI ŽENIDBE

Zašto je Isusu bilo postavljeno pitanje o rastavi i drugom braku? Evanđelje nam kaže da su pitanje postavili farizeji „da ga iskušaju“. (Mt 19,3 i Mk 10,2) Što su farizeji zapravo pitali? Nisu pitali je li uopće dopušteno otpustiti ženu, Mojsijev zakon je to pod određenim uvjetima tolerirao. Naglasak pitanja je na riječima „s kojega god razloga“. Dakle, ako je Mojsije dopustio otpustiti ženu, a nije definirao kad se to može učiniti, u kojim slučajevima se to smije učiniti? Budući da Mojsije spominje otpuštanje žene ako muž „na njoj otkrije što ružno“ (Pnz 24,1), među židovskim učiteljima zakona postojala su različita tumačenja o tome što bi moglo biti to „nešto ružno“. Stroža struja je držala da to može biti jedino preljub koji je potvrđen svjedocima. Liberalna je pak struja držala da se to može tumačiti vrlo široko, da muž može otpustiti ženu praktično „s kojega god razloga“. Onda „nešto ružno“ može biti i to da je našao drugu ljepšu, pa čak i ako ženi zagori ručak. Isusov odgovor potpuno je iznenađujući: umjesto da odgovori na pitanje zbog kojeg je razloga moguće otpustiti ženu, on odgovara da to uopće nije dopušteno, nikad, ni iz kakvog razloga. Farizeji zato inzistiraju i uzvraćaju pitanjem zašto je onda Mojsije to dopustio. Isusovi učenici su još više zaprepašteni zbog Isusovih riječi pa kažu: „Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se“. (Mt 19,10)

ISUS O RAZLOZIMA NERAZRIJEŠIVOSTI ŽENIDBE

Isus objašnjava da je Mojsije dopustio, točnije bi bilo reći tolerirao rastavu „zbog okorjelosti srca vašega“. (Mk 10,5) Drugim riječima, to je sklonost prema grijehu koja je posljedica istočnoga grijeha. Kako smo objašnjavali u prvom nastavku, Bog je postupno odgajao svoj narod i u tom postupku odgoja privremeno tolerirao neke stvari. Ipak, iako se tada još ne zabranjuje, i u Starom zavjetu se osuđuje otpuštanje žene, pa tako prorok Malahija piše: „ne budi nevjeran ženi svoje mladosti. Jer ja mrzim otpuštanje žena -govori Jahve, Bog Izraelov“. (Mal 2,15-16) Odgovarajući na podsjećanje farizeja o Mojsijevom toleriranju rastave, Isus ukazuje da je to bilo privremeno i naglašava da „od početka ne bijaše tako“ (Mt 19,8) Dakle, Bog nije tako stvorio čovjeka niti je tako stvorio brak, to se protivi naravi čovjeka i naravi braka. Zatim Isus citira tekst iz Knjige postanka Starog zavjeta o kojemu smo govorili u prvom nastavku: „Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“ (Mk 10,6-9)

ŠTO ZNAČI ZBOG BLUDNIŠTVA?

Možda će neke zbuniti riječi „osim zbog bludništva“. Znači li to da Isus navodi uvjet pod kojim je ipak moguće raskinuti bračnu vezu? Ne, nikako ne. Da je govorio o izuzetku u principu nerazrješivosti ženidbe, ni farizeji ni učenici ne bi bili zaprepašteni Isusovim odgovorom. U tom slučaju sve bi se svodilo na jedan od odgovora koje su mogli očekivati, kao što smo prije objasnili. Što znači grčka riječ porneia koja je u hrvatskom prijevodu prevedena kao bludništvo? Ona se odnosi na brakove koji su po zakonu nedopušteni, najčešće brakove među bliskim srodnicima. To je već u Starom zavjetu bilo zabranjeno: „Neka se nitko od vas ne približuje svojoj krvnoj rodbini da otkriva njezinu golotinju“. (Lev 18,6) Dakle, ove riječi „osim zbog bludništva“, koje se spominju jedino u Matejevom evanđelju, a ne u Markovu ni Lukinu, ni u poslanicama, ne odnose se na prekid valjane bračne veze, nego se odnose na prekid veze koja nije valjani brak i koja nije ni mogla biti valjani brak.

ŽENDIBA I CELIBAT “PORADI KRALJEVSTVA NEBESKOGA”

Govorili smo u prvom nastavku kako Sveto pismo govori o naravnom ljudskom pozivu na brak. U Novom zavjetu susrećemo alternativu, mogućnost da se ne teži ostvarenju braka i obitelji. Međutim, tu se ne radi o odbacivanju braka kao nečega što bi bilo loše, nego o žrtvovanju jednog dobra zbog drugog dobra. Isus kaže da se to čini „poradi kraljevstva nebeskoga“. (Mt 19,12) Dakle, radi se o odricanju od braka i obitelji da bi se moglo do kraja posvetiti službi Bogu.

ČUDO NA SVADBI U KANI GALILEJSKOJ

Nije slučajno da je Isus na početku svoga javnog djelovanja prvo čudo napravio baš na svadbi (Iv 2,1-12). Prvo treba zapaziti da se tu nije radilo o nečijoj teškoj bolesti ili smrti, nego samo o neugodnosti: „Vina nemaju“. (Iv 2,3). Dakle, Isus je učinio prvo čudo da ne bi bila pokvarena radost mladog bračnog para. Drugo, Isus je učinio ovo čudo na zagovor svoje majke. Treće, ona je rekla poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,3) Tražila se njihova vjera da će Isus pretvoriti vodu u vino. Da nije bilo te vjere, ništa se ne bi dogodilo.

DJECA

Iako je već na puno mjesta u Starom zavjetu naglašeno da su djeca blagoslov Božji, Isus i u tome ide još dalje i dublje. Kad su njegovi učenici branili djeci da dođu k Isusu, „Isus se ozlovolji“ (Mk 10,14) i reče im neka im ne priječe. Na drugom mjestu on kaže: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla“. (Mk 9,37) Dakle, izjednačavajući odnos prema djeci s odnosom prema Bogu, Isus jasno kaže da su djeca nešto najvrjednije na ovom svijetu.

2.dio

autor: dr.sc. Ivan Zelić,

Izvor: Portal “Žena vrsna”