1 razmatranje je – ISUS KRIST, OBEĆANI SPASITELJ

U vjerovanju, kažemo: „Vjerujemo u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga…“ Vjerujemo u Isusa Krista, vjerujemo da je on Sin Božji. Vjerujemo da je On naš Gospodin. I samo to da „vjerujemo u Isusa Krista“, je bremenito značenjem. Isus Krist je Sin Božji i obećani Spasitelj. Njegov dolazak je bio pripremljen. Bog je dao je obećanje Spasitelja. Učinio je to preko izabranog naroda. I na kraju ga je poslao. Znamo da se za grijeh koji čovjek učini i koji činimo kolektivno moramo zadovoljiti Božjoj pravdi. Čovjek, ne može sam dati zadovoljštinu.

Dobro je i korisno da radimo zadovoljštinu, da posvijestimo sebi težinu grijeha, kako bi primali i više milosti, povećali ljubav prema Bogu. Ali, potpunu, pravu zadovoljštinu Božjoj pravednosti može dati samo onaj koji je Bog. To je razlog zašto je Druga božanska osoba, Sin, uzeo ljudsko tijelo, utjelovio se. I do onda u svome tijelu otkupi nas. To može učiniti samo Bog i on je to učinio, tako što je uzeo naše čovještvo, živio među nama i otišao na križ. Vidimo da se Bog nije ograničio na to da Izrael oslobodi iz ropstva, da ga oslobodi od okupatora. U Izlasku iz Egipta je najočitije da Bog može izbaviti od zemaljskog ropstva cijeli jedan narod ako hoće.

IZLAZAK – To je bila priprema za ono pravo oslobođenje, a to je da oslobodi narod od njegovih grijeha. Taj Izlazak, oslobođenje od zemaljskog ropstva, bilo je slika pravog oslobođenja – od ropstva grijeha. Pošto je grijeh uvijek uvreda Bogu u činu kajanja molimo za oprost. Svjesni smo kako grijeh može negativno djelovati na nas, stvoriti nam loše navike, bude nam zapreka da činimo dobro, izaziva nezadovoljstvo, nutarnju tjeskobu.

Svjesni smo također koliko grijeh utječe na naše odnose s drugima i preko toga se ruše odnose ne samo s onima koji su daleko, nego s onima koji su nam blizu, koji su nam najbliži članovi obitelji.

Počeo sam čitati knjigu koja opisuje život jednog misionara u Amsterdamu. Jedna od stvari koja ga se dojmila jest da su proširena masovna psihička oboljenja. Nudi se psihološka pomoć na telefon. Ljudi upadaju u kolektivnu depresiju, zovu te telefone da se s nekim mogu ispričati, pojadati, pa im bude lakše. Jasno imaju na raspolaganju i razne kemijske preparate da ublaže bol. To je društvo koje se diči ateizmom, sekularizirano društvo, imaju dobro stanje, odmetnuli su se od Boga. A imaju i posljedice toga: vide da nisu sretni, duboko su nesretni.

Lako možemo spoznati što grijeh proizvodi u nama, a ako smo imalo samokritični možemo vidjeti što proizvodi i prema drugima. Isto tako je očito da grijeh razara i naš odnos s Bogom.

Vidimo kod opisa prvog grijeha da su se Adam i Eva sakrili. Prije su  s Bogom mogli pričati kad god bi htjeli, dobiti neku posebnu mističnu milost. To je bilo dostupno. Nakon grijeha se povlače iz kontakta i razgovora s Bogom, jer se ne osjećaju dobro.

Petar će reći: „Odlazi od mene, Gospodine, nisam dostojan. Grešnik sam.“ Čovjek vidi da ga grijeh čini nedostojnim. I stavlja se na mjesto koje mu pripada, ponižava se. Činjenica je da nas grijeh udaljava od Boga. Gubimo osjećaj za Boga. Ne možemo se sabrat, ne možemo biti posvećene tom odnosu, rastrzani smo. Bavimo se nečim drugim. Tako je na primjer kada čovjek prije spavanja gleda televiziju. Nađemo sebi, razna opravdanja. I koje će nas onda misli pratit tu snu? Misli na ono što je gledaš, na što ga te asocira… Teško je onda zaspati sa mišlju na Boga. Važna je sabranost prije spavanja. Od osam sati navečer, pa nadalje je to vrlo važno. Potrebna je jedna priprema.

Mobitel nam je stalno na dohvat ruke. Preko poruka, obavijest i slično, stalno nas drži u kontaktu sa svijetom. I stalno možemo biti zaokupljeni time. A da umjesto toga stalno imamo strelovite molitve i misao upravljenu prema Bogu bilo bi puno korisnije.

Grijeh ruši sva tri odnosa: prema sebi, prema bližnjemu i prema Bogu.

Grijeh je također i uvreda nanesena Bogu. O tome manje razmišljamo. Mi gledamo ono sto možemo spoznat. Kada gledamo sa božjeg stajališta to je tako veliko, da se grijeh prosuđuje prema Onome kome je uvreda nanesena.

A pošto je nanesena je Bogu, stvoritelju koji je neizmjerno dobro – to nešto tako veliko da mi zato ne možemo dati zadovoljštinu. Ne može izbrisat. To jedino može sam Bog.

Izrael spoznajući sve više općenitost uviđa da nema spasenja osima zazivanja imena Boga, Jahve. Kao narod bili su svjesni svoje grešnosti. Pokušali su o tome doskočiti i sve zakonski regulirati, imaju preko 600 propisa koje je potrebno održavati, da bi čovjek živio kao pravednik. Ali vidjeli su da to nije dovoljno, da ih zakon ne može zadovoljiti, ne može nadoknadit onu štetu koja je učinjena. Onda su spoznali da se to može jedino zazivanjem imena Božjeg.

Zato je i nama posebno važno ime ISUS.

Ime Isus označava njegovu službu.

Isusa znamo kao ISUS KRIST. To su 2 različita imena. Možemo reći: ime i prezime. Ime je Isus, prezime Krist. Krist, označava njegova poslanja koje ima.

I Krist je zapravo njegovo ime.

Samo ime ISUS označava ga kao Spasitelja. Isus na hebrejskom znači: Bog spašava ili skraćeno: Spasitelj. Zato je i anđeo Gabriel rekao da mu se nadjene „ime Isus, jer će on izbaviti narod svoj od grijeha njegovih.“

To nije novo ime. Ono je već postojalo u židovskom narodu. Možemo ga susresti u starom zavjetu. A to je bilo ime koje je bilo najprimjerenije Isusu. Razlog koji daje anđeo: Zato jer će izbaviti narod od grijeha njegovih. On će nas spasiti od grijeha.

Drugo ime: KRIST. U židovskom jeziku: MESIJA. To znači: Pomazanik. Znamo iz Starog zavjeta da su se pomazanici zvali proroci, svećenici i kraljevi. Proroci su  bili pomazani, na neki način, izravno od Boga. Ili kao što je Elizej pomazan od većeg proroka, od proroka Ilije. Dok su svećenici i kraljevi imali regulirano svoje pomazanje. Odatle dolazi svećenički red. Svećenici su bili službeno zaređeni za tu službu. I tu se koristilo ulje kojim bi se pomazali. Dakle, to imamo već u Starom zavjetu. Danas vidimo da se to koristi kod ređenja svećenika i u  krizmi, kod ređenja biskupa i pape. To je nešto što je zadržano do danas. Tu se zorno vidi o što je to pomazanje. Kraljevi su bili pomazani od proroka i svećenika. Tu je bilo očito da je vlast od Boga. Bilo je očito da Bog vlast dodjeljuje jednoj osobi koja onda u Božje ime vrši tu vlast. Mi smo kao krštenici baštinici te tri službe: proročke, svećeničke i kraljevske.

Sve te tri službe imale su svoje puno ostvarenje jedino u Kristu. Zato su ga zvali Mesija ili Pomazanik, da označe njegovu službu svećeničku, proročku i kraljevsku. Mi kažemo: „Ti si svećenik po redu Melkisedekovu“.

Kao svećenik On je zaređen samo od Boga; kao prorok pomazan je od Boga i kao kralj također. Ta se trostruka služba u životu očitovala jasno.

On je kao prorok i učitelj učio ljude. U tom naučavanju sadržana su i razna proroštva. Govori o posljednjim vremenima o uništenju Jeruzalema i o drugim stvarima. On zna ono što pripada samo Bogu – zna budućnost. „Nije došlo moje vrijeme“, „evo sad je čas“ i slično. On nastupa suvereno kao prorok. Kroz njegovo učiteljstvo očituje se njegova proročka služba. Njegova svećenička služba se očituje kad se On kao žrtva prinosi Bogu. Tu se dogodilo naše otkupljenje naše spasenje. On je sam svećenik i on je sam žrtva, on je Jaganjac Božji, ali On je i onaj koji sebe prinosi. Kad svećenik slavi misu, to čini „in persona Christi“ u osobi Isusa Krista. Krist djeluje preko njega. Isus se uprisutnjuje na oltaru.

On je kao kralj osnovao svoje kraljevstvo. Njegovo kraljevstvo je specifično, nije od ovoga svijeta, kako on to tumači, nego je to duhovno kraljevstvo. Crkvu kojoj je on vječni poglavar. Kristovo kraljevstvo je Crkva i On je glava Crkve. Papa je samo namjesnik, onaj koji ima vrhovnu vlast na zemlji, ali on je namjesnik koji mora odgovarati Onome koga je doveo na to mjesto – Isusu Kristu, glavi Crkve. Nitko u Crkvi pa ni papa ne može ići protiv, ići drugačije od onoga što je Krist odredio. Ono što je Krist odredio, to je zacrtano i nepromjenjivo u predaji crkve i to čini polog vjere. Taj polog vjere ne može nitko iskriviti. Možda ga krivo tumačite kao što danas vidimo da se događa.

U protestantskim zemljama ima zanimljiva pojava. Da se neki njihovi pastori koji su plaćeni od države da obavljaju pastirsku službu, pastori su kod njih pandan za svećenika. Ima ih koji kažu za sebe da su nevjernici. Oni su imali vjeru pa su je izgubili. A možda su i postali pastori, a da nisu imali vjere. No, oni kažu: mi držimo, da je naša služba korisna, da možemo nešto pokazati djeci i mladima,  možemo im približiti to da Bog postoji.

One koriste svoju službu da vrše nešto sasvim suprotno od onoga za što su poslani.

To je ono što se nažalost događa sve više događa i od nas. Utjecaj protestantizma ulazi u crkvu i imamo sve više vjernika koje su po imenu. Ne vjeruju da je Isus stvarno prisutan euharistiji, u ispovijedi, u druge sakramente.

Vidimo da se na Zapadu to masovno događa.

To je ono što se onda prenosi i na svećenike. Imamo svećenika koji su mlaki u vjeri. Vjera se pokolebala. I to nije za čudit se. Ako netko živi svjetovno, u grijehu – kao što se to događa kod svećenika homoseksualaca i slično, on svetogrdno drži svetu misu u tom stanju, ako to traje duže vremena. On čini najmanje dva teška grijeha. Ubija svoju savjest i izvana obavlja što treba. Njegovi su sakramenti su i dalje valjani, ali on sve više zrači nevjerom, udaljava vas od Boga. Može upasti i u potpunu nevjeru i da ne želi mijenjati svoj život.

Kako vidimo, u duhovnom kraljevstvu Crkve – Isusu moramo svi polagati račune.

Proročanstva pokazuju božansko poslanje Kristovo. Stari zavjet i proroci koji su bili prije Krista – govore o tome kako možemo Krista prepoznati Mesiju. Zanimljivo je da do dolaska Kristova, kroz 500 godina, točnije 450 godina, nije bilo proroka.

Zadnji prorok možemo reći bio je Ivan Krstitelj, koji možemo reći, nije ništa prorokovao, nego je proročkim, radikalnim, evanđeoskim životom, jedino što je navijestio je – MESIJU i pripremio put Mesiji, Kristu.

Što je proroštvo? To je točno i sigurno navještenje budućeg događaja, koji ovisi i slobodnoj volji Božjoj i o ljudskoj. To je nešto što nitko ne može znati – osim Boga. Ne može se unaprijed znati ništa osim naravnih uzroka.

Mi danas imamo karikaturu proroštva u svijetu, jer sotona i ne zna ništa drugo nego oponašati Božje djelovanje. Imamo i prediktivna predviđanja – prognoze – da se najavi ono što će se dogoditi za godinu, dvije – a u biti najavljuje se ono što je već isplanirano, pripremljeno i što će se onda izvršiti da se tako javnost pripremi. Kad je Bill Gates najavljivao koronu,  godinu dana prije su organizirali vježbe kako postupati u slučaju pandemije, a čak se koristio i naziv Covid – i sl. Sad opet najavljuju da bi se takva slična pandemija mogla dogoditi 2024. To nisu proroštva, nego prediktivna programiranja. Unaprijed ti reče ono što su ti moćnici isplanirali i ti onda dobiješ dojam da su to neka božanstva koja znaju što nam nosi budućnost. To je zapravo karikatura proroštva.

Mi vidimo da Sotona nekada otkriva stvari recimo u egzorcizmu i slično koje su opsjednutom nedostupni. To se može naravnim putem objasniti: Sotona nas prati od začeća do groba i zna sve (iz prošlosti) što smo rekli, učinili, napisali, ophodili se – i nije mu problem iz našeg dosjea izvući neki podatak najsramotniji i iznijeti to na vidjelo, ali ne može znati što će biti u budućnosti. On može reći: Evo sad je stala bura, pa može reći sutra će biti sutra će biti jugo, vidi kakvi su oblaci nad nama, kako puše vjetar i sl. i on može stvoriti privid proroštva, ali pravo proroštvo  koje zavisi o Božjoj volji i slobodnoj ljudskoj volje – on to nema na raspolaganju. Pravo proroštvo takve vrste, može dati samo Bog.  

Iz naravnih uzroka se ne može uvijek znati. Pravo proroštvo može biti samo od Boga, jer samo Bog može znati što će se dogoditi, a ovisi jedino od Njegove i od ljudske volje. Kad se takvo proroštvo dogodi onda to sam Bog potvrđuje.

Za Isusovo božansko poslanje svjedoče najprije proroštva. I vidimo kad se obraća farizejima jasno govori – zašto bi trebali povjerovati u Njega. Ne samo na temelju djela koja čini, na temelju čuda, na temelju svjedočanstva Oca, nego i na temelju Pisma u koje se oni zaklinju. Ta su proroštva o Njemu rečena i na Njemu su se ispunila.

U proroštva spadaju i slike – koje su unaprijed označavale osobu – i djela Kristova. To je kako vidimo duhovno tumačenje događanja u Starom zavjetu koje nam pomaže da vidimo da je i to pripremalo Dolazak Kristov.

Takve slike Spasitelja bile su OSOBE: Abel pravedni,  vidimo da je on slika Krista, Melkisedek (“svećenik po redu Melkisedekovu”), Izak, Josip koji isto nosi naziv “pravedni”, koji je spasio svoj narod u Egiptu, Mojsije je također slika Kristova, David,

A isto tako i događaji i neke uredbe koje imamo u Starom zavjetu. Tako Kovčeg, Noina arka – korablja je slika Crkve, duhovnog Kraljevstva Kristova, gdje se događa spasenje.

Vazmeni Jaganjac koji je bio prinesen u Egiptu, i koji se onda prinosio uoči Pashe, u Jeruzalemu  – to je slika Kristove žrtve koju će on prinijeti na križu.

Prijelaz preko Crvenog mora – izbavljenje naroda,fizički od Egipćana događa se sa Kristovim otkupljenjem,

Mana je slika Euharistije; narod je bio hranjen 40 godina to je slika onog nadnaravnog Kruha (Euharistije) kojeg mi dobivamo 2000 godina, koji se slavi širom cijelog svijeta. Možemo reći da se svakog trenutka događa Pretvorba.  Ako ima pola milijuna svećenika, računajte, da svaki od njih dnevno onda vidimo da je to žrtva koja se neprekidno prinosi Bogu.

Podizanje mjedene zmije  (u vrijeme Mojsija…) – to je slika križa, na kojem se dogodilo naše spasenje.

Slike su također žrtve i ostali obredi iz zakona Mojsijeva koji su onda sažeti u našu Misu.

U proroštvima se tako jasno označuje Spasitelj da ga nije bilo da ga nije bilo teško prepoznati kad je došao.

Tako su proroci prorekli  VRIJEME kad će Spasitelj doći na svijet.

Proroku Danijelu arkanđeo Gabrijel je rekao 70 sedmica je …da se okonča grijeh. (“Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima.” – Dan 9,24… Od časa kad izađe riječ `Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem` pa do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice, i bit će opet sagrađeni trg … Dan 9.25)

– To je jedan zagonetni govor. Kad gledamo koliko je vremena prošlo od ovog vremena do Krista, to je nekih 490 godina, to je 70 x 7 – Sedmica može označavat jednu godinu i tu vidimo da možemo doć do toga.

Prorečeno je bilo MJESTO gdje će se Krist roditi. I zato kad dolaze mudraci pitaju Heroda, Herod pita pismoznance i oni točno citiraju proroka Miheja koji kaže da je prorečeno da će to biti u Betlehemu. (ʻA ti, Betleheme, zemljo Judina, nipošto nisi najmanji među kneževima Judinim, jer iz tebe će izići Vladar koji će vladati mojim narodom, Izraelom.ʼ ) 

Prorečeno je da će se roditi od Djevice. Tako Izaija kaže: Evo Djevica će roditi Sina.

Prorečeno je da će Spasitelj činiti čudesa, bit će ubog i ponizna i da će trpjeti i umrijeti. Tako kod Izaije nalazimo proroštvo: “Bog sam će doći i spasit će vas. Tada će se otvoriti oči slijepima i uši gluhima…”  Na to se proroštvo poziva Isus kad odgovara učenicima Ivana Krstitelja – Je si li ti Mesija?

Zaharija 9,9,…

Evo kralj ti tvoj dolazi,
krotak, jašuć na magarcu,
na magaretu, mladetu magaričinu. 

Sjetimo se Cvjetnice. 

Zaharija kaže: “Izmjeriše plaću moju, 30 srebrenika” Zah 11,12 – Na to nije izravno utjecao Isus – ako je izbrao magaricu, nije izbrao za koju cijenu će ga prodati.  

U Psalmu 21 nalazimo proroštvo – Probodoše ruke moje i noge, podijeliše među osobom odijelo moje i za haljinu moju baciše kocku. Tu je točno opisana muka. Čavlima su mu proboli i ruke i noge,…

Izaija na koncu kaže (53,6-7)…

Jahve je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
⁷ Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

U svojoj muci vidimo da ne govori, ostaje tih. Rekao je Pilatu što je trebao, posvjedočio je pred Velikim svećenikom, zato su ga osudili, a onda cijelim križnim putem praktički – šuti. Ne otvara usta, ne brani se, ne opravdava se.

Prorečeno je njegovo uskrsnuće. Tako Psalam 15 kaže “Nećeš ostaviti duše moje u podzemlju niti da pravednik tvoj truleži ugleda”

I prorečeno je da će Krist osnovati Kraljevstvo koje će trajati u sve vjeke. Tako Psalam 71 kaže: Vladat će od mora do mora, klanjat će mu se svi kraljevi zemaljski, svi narodi služit će mu.

Proroci su prorokovali dugo vremena prije Krista. Posljednji prorok Malahija prorokovao je 450 godina prije Krista. I ta proroštva su bila poznata ne samo Židovima nego i poganima, jer je Sveto Pismo bilo prevedeno na grčki. Mislim ovdje na Stari zavjet.

Među Grcima su imali veliku dijasporu i nije to bio nikakav problem. Zato je očekivanje Mesije bilo rašireno i među Židovima i među poganima. Očekivali su Božjeg poslanika, izbavitelja i usrećitelja ljudskoga roda.

I sva su se ova proroštva do najmanjih dijelova ispunila na Isusu Kristu. Kao što nam svjedoči njegov život.

I zato su se na ova proroštva mogli pozivati i sam Krist i njegovi apostoli da bi potvrdili istinitost nauka. Isus uči o sebi da je Spasitelj.

To je jasno rekao kad je učio ženu Samaritanku – kad je ona rekla znam da će doći Mesija. Reče joj Isus: Ja sam koji s tobom govorim.

(Bilješke 1/2 – M.G.)

Kristovo čovještvo – pravi put (sve tehnike „nirvane“  i sl. su  –  krivi put) – 

Sv. Tereza koja je živjela u svom vremenu ( koje je bilo drugačije od našeg, u mnogo čemu)  imala je slične duhovne izazove kao i mi. Bili su neki koji su se zvali „rasvijetljeni“ , koji su tvrdili da čovjek mora doći u tako stanje „ispražnjenja“  da ništa ne osjeća,  da bude potpuna praznina,  ono što mi danas znamo da dolazi s Istoka,  kao „Nirvana“, (budizma, hinduizam.. i razne istočne tehnike )tu je baš to: da će se čovjek „ tu riješiti svih briga“  i dođe do „mira“, na način da zaboravi na sve i sve mu bude ravno.

Sv.  Tereza je govorila stoga da se ne usuđuje ući u razmatranje bez ljudskosti Isusa Krista, tj. Njegova čovještva i kad ulazi u najdublje sfere razmatranja, jer zna da je to siguran put. Bog se utjelovio i preko čovještva je dao put do Boga i svaki drugi put je krivi put. Zato vidimo da je Kristovo čovještvo vrhunac objave.  Jednostavno, kad trebamo donosit odluke onda se pitamo: Što bi Isus učinio na mom mjestu? Onda nam to pomaže da vidimo … Ali i u svemu drugom Isusa možemo uzet kao uzor i suobličavat se Njemu.

Milost (stvorena) – ozdravlja dušu i uzdiže je u nadnaravni život

Milost je jedan stvoren dar po kojem nas Bog ozdravlja i uzdiže dušu na jedan nadnaravni život. Preko milosti Božje naša duša biva ozdravljena , ali i i uzdignuta u nadnaravni život ,

Tako preko ISPOVIJEDI da nam grijesi budu oprošteni, … duša biva okrijepljena, ojačana, imamo snagu da se borimo protiv grijeha, i onda je duša uzdignuta na ovaj nadnaravni život. Pitanje je koliko mi pazimo na to stanje milosti da to kasnije ne izgubimo …

Mi se čudimo danas da je jedan Leopold Mandić, koji je praktički živio stalno u ispovjedaonici da se on ispovijedao svaki dan. Šta je on imao ispovijedat? Nije izlazio, praktički nije se s nikim ni družio, nije imao prilike za sagriješti, ali očito je toliko izoštrio čula svoje duše da je znao prepoznati i najmanje grijehe , znao je što taj sakramenta donosi, vidio je ,osvjedočio se u ispovijedima, koliko je ljudi preko ispovijedi promijenilo život. I doista, to je jedna velika milost da se preko ispovijedi možemo pomiriti s Bogom, Često puta toga nismo svjesni. Ne znamo cijenit ono što imamo.

Evo sad kad sam bio u Zagrebu onda me časna zamolila da odnesem BOLESNIČKO POMAZANJE jednom bolesniku, a kad sam došao on je već umro. Časna kaže: Evo vidite, ljudi čekaju zadnji čas da pozovu svećenika iako je on znao da su mu odbrojani sati .. ljudi se boje reakcije bolesnika jer kažu ako vide svećeniak onda će mislit da želimo da što prije ode i onda praktički svećenika dovedu u zadnji čas. I onda nam se dogodi da čovjek umre. I što sad? Ko će ga nosit na duši? Kaže ona, kad s kapelanom obilazi bolnicu onda dođe u sobu ako je netko od rodbine pozvao za skaremente  i u sobi ih bude troje četvero, i kaže, ne mogu odmah ići do onog kojem su ga pozvali, pa kaže:  „Došli smo u obilazak bolesnika, obilazimo sve sobe, da li netko od vas želi primit sakramenat ozdravljenja.“  Jer kad kažeš „bolesničko“ ili „posljednju pomast“  onda će reć; „nećemo“, ali kad kažeš sakramenta ozdravljenja onda su šanse puno veće. I onda počnemo malo pričat i onda se ljudi jave pa i onaj kod kojeg smo bili pozvani odluči se i on , pa to onda prođe. Ali dogodio se nedavno slučaj da je čovjek kojem smo tako dali bolesničko pomazanje i ispovjedio se on kasnije zaključio da je to bolesničko pomazanje pa kasnije nije mogao zaspat od brige, pripa se da će umrit tu noć, onda je zvala sestra pa rekla on je sad nemiran, ne može se smirit, kako se to dogodilo, šta ste mu napravili … Ljudi, dakle, na različite načine reagiraju. A to je sve pitanje vjere. Toliko držimo do vječnog života… ako mi vjerujemo u samo ovaj život i ne smatramo da postoji vječni, zagrobni život onda jasno da nam ništa ne znači ni taj sakrament, bolesničko pomazanje, koje nam stvarno daje mogućnost da ozdravimo ako je to volja Božja, daje mogućnost da bolje podnosimo te smrtne muke, i pripremi nas na suset s godopdinom, Šta ćemo bolje?

Čovjek bi poželio tako umrijet, da napravi jedan brzi prijelaz, i dođe Gospodinu bez muke. Onda se to zove popudbina. Ali ako mi mislimo da postoji samo ovaj svijet onda jasno da se grozimo toga saramenta. I ljudi koji su cijeli život čekali: „pa ima vremena“, „ja ću se zadnji tren pokajat“  dogodi se da i zadnji tren prokockaju jer imali su lažne obzire, imali su jedan praznovjerni strah od smrti i sl. grčevito se drži straha za svoj život…  Čovjek može upast u vječnu propast iz gluposti. Ne iz neke posebne zloće. Kako vidimo i to se može dogoditi.

Milost kao stvoreni  dar , koji je različit od Boga, u duši koja je u milosti. Da ta milost u duši djeluje na način da ozdravlja čovjeka , liječi ga od grijeha i posljedica grijeha, i uzdiže ga na način da to donosi jednu kvalitativnu promjenu. Da jednostavno može koritit sposobnosti duše na jedan nadnaravan način

Preobrazba razuma (prosvjetljenje…) i volje (voljna ljubav)

..To znači kad nas Gospodin mijenja ne zadovoljava se s time da nas mijenja  samo u našem bitku, što je bitno za dušu,  nego i u tijelu. Mijenja dušu kao takvu, ali također… događa se preobrazba na planu naše volje i našeg razuma. U razumu se događa jedno prosvjetljenje, … da vidimo stvari koje inače ne gledamo tako. Gledamo ovaj svijet u njegovoj prolaznosti, da je u ovom vidljivom svijetu nadnaravna stvarnost, da nas Bog okružuje . To je važno za razum, a onda i za volju. Volja se, kad je prati milost,  može odlučiti na to. Ne samo da mi teoretski spoznamo da Bog postoji, potrebno je i da se odlučimo da budemo u milosti. To je također nešto što se događa po milosti. Odlučiti se za Boga, zamisliti da nas on pretiče i prati, i nakon toga pomaže sa svom milošću. Zato, ljubav nije samo kako mi to mislimo,  osjećajna stvarnost, nego je prije svega  – voljna stvarnost. Ta voljna dimenzija  stalno ostaje, to je uvijek u našoj vlasti, a osjećaji su prolazni, nestalni, nekad ih imamo, nekad ih nemamo. Nemamo stalno osjećaje. Mi možemo imat stvarnost Boga – bez obzira kako se osjećamo i to se od nas očekuje: da Boga uvijek ljubimo voljnom ljubavlju. I  zato nam je potrebna milost Božja.

s duhovne obnove 27.5. 2018., voditelj don Josip Mužić

1. dio: Milost – duhovna stvarnost koja je nevidljiva a ipak postoji. Kao i ljubav.
2. dio: MIlost mijenja naš život
3. dio: Milost Božja i čovjekova suradnja na putu sjedinjenja duše s Bogom

Na koju CRKVU se pri tom misli? Je li to Crkva sačinjena od grešnika, ili od svetaca? Je li to Crkva u kojoj se nalaziš i ti, a ne samo svećenici?  … Misli li se na onu Crkvu koju je htio Krist?

Najčešće se ne misli ništa. Samo se ne kritički usvaja ovu krilaticu „Krist da, Crkva ne“.

Koji su razlozi ovoga stava?

1. NE POZNAVANJE SADRŽAJA SVOJE VJERE. Nemamo razumske argumente za svoju vjeru jer se nismo potrudili da ih dobijemo. Kako o svakoj stvari možemo razmišljat, da dođemo do nekih svojih argumenata, stavova i sl. tako i o vjeri možemo razmišljat. Ako se o vjeri ne razmišlja onda nam razum ne samo da ne pomaže nego odnemaže. Dobivat će protivne argumente i bit će nam smetnja u vjerovanju. Ne pozanajemo Sveto Pismo i što nam ono kaže o pitanju Crkve i o pitanju Krista a niti poznamo dobro kršćansko učenje. Čovjek se može deklarirati vjernikom, a ne zna se što on misli pod „Crkvom“, niti se zna što on misli kad kaže da vjeruje u Krista.

2. Drugi razlog ovomu je KONFORMIZAM. To je stav čovjeka koji uvijek ide za riješenjem koje je za njega lakše. To se najbolje vidi U NEPRIHVAĆANJU SPASENJSKOG POSLANJA CRKVE. „Izvan Crkve nema spasenja“. To je jedno teološko načelo. Sastavni dio naše vjere. Koliko mi to danas čujemo? – das eizvan Crkve čovjek ne može spasiti. A zašto nam je to pobjeglo?  Zato što nije popularno to govoriti. Kao što nam bježi jedincatost Isusa Krista i zato je “Dominus Iesus” bio toliko osporavan kao dokumenat jer je tadašnji kardinal Ratzinger samo ponovio ono što Crkva oduvijek uči – a to je da je KRIST JEDINI SPASITELJ I DA SE SVAKI ČOVJEK MOŽE SPASITI JEDINO PO NJEMU. Izbjegavanje takvih tema koje su današnjem čovjeku neprihvatljive ili teško prihvatljive pa će to nazvat „NETOLERANCIJOM“ pokazuje da je kod nas prodro duh KONFORMIZMA i da se jednostavno PRILAGOĐAVAMO SITUACIJI, pa onda ONE ISTINE KOJE SU NEUGODNE ZA ČUT IZBJEGAVAMO. Tako dolazi do podilaženja svijetu i ulaženja u mentalitet svijeta. Često se tim povezuje i kompleks manje vrijednosti. 3. POVRŠNOST. Ne razlikujemo često ono što čini Bog, a što čini čovjek. Konkretno, po pitanju Crkve. Kad razmišljamo kad je riječ o tomu „Krist da, Crkva ne“ Ne pitamo se što je tu ljudsko a što božansko, ne pitamo što nas vjera o tom uči nego sve svodimo samo na horizontalu, i jasno da onda tu ne možemo doć do nikakvomg riješenja. /To je isto kao da po pitanju EUHARISTIJE rečemo da “vjerujemo samo ono što vidimo”. Ako je tako onda je samo komad kruha i malo vina, to nije živi Krist, to je samo uspomena na Posljednju večeru i ništa drugo./ Jasno kad gledamo Crkvu samo ljudskim očima da onda vidimo samo slabost od strane ljudi koji tu Crkvu sačinjavaju. Ne misli se samo na svećenike nego i na one koji idu u crkvu, pogotvo na one koji idu i preko tjedna na svetu misu, pa se zna reći: “kako se to netko ponaša, a ide u crkvu… ” i onda ispada da čovjek smije ići u crkvu samo onda ako je – bezgrešan. A znamo da je od ljudi samo Gospa bezgrešna, a Isus je Bog. Isticanje tuđe grešnosti služi da se ide linijom manjeg otpora, ugađajući naravi i svijetu. Ukazivanje na tuđe grijehe, a zaboravljanje svojih dovede čovjeka do toga da otpadne od bilo kojeg prakticiranja vjere i od prakticiranja sakramenata, nema više snage da se nosi sa grijehom i potpuno podlegne grijehu.

(dio s tribine za studente, o Kristu i Crkvi, 2011., don Josip Mužić)

vidi također: Vjerujemo u Isusa, a kakvog?

je li to KRIST IZ EVANĐELJA koji zna tražiti, koji od tebe traži da svakodnevno nosiš križ i obećaje ga i tebi (ako budeš njegov sljedbenik da ćeš i ti nositi križ)

ILI je to KRIST IZ KUR’ANA koji traži od tebe da ne razmišljaš, koji ne priznaje križ, jer Krist ne umire i ne uskrsava. Taj Krist iz Islama ne otkupljuje i niti daruje Duha Svetoga.

Je li to KRIST IZ ANTROPOZOFIJE koji traži ništavilo, poništenje, nirvanu, koji čovjeka zbunjuje, dovodi nas do uvjerenja da smo duhovni, ali drži nas zauzetim za zdravlje tijela i ne daje nam Duha Svetoga.

Je li to možda KRIST IZ NEW AGE-a koji obećaje blagostanje na ovom svijetu, iako vidimo da se to ne ispunja, i onda ispada da je Krist došao za ništa. ???

Dakle, nemamo ni danas jedanki pojam pod Kristom, ne mislimo svi na isto. Imamo različita tumačenja, iskrivljenja, pristupe,… i često se tu ne radi više o Kristu u kojeg vjeruju katolici kršćani. … 

……….

(dio s tribine za studente, 2011. god., na temu Krist i Crkva
don Josip Mužić)

vidi također: Vjerujemo (li) u Crkvu kakvu je Isus htio?

…

Prva Crkva je rođena pod križem, kad je dobila Mariju za majku, kad je dočekala silazak Duha Svetoga… Nakon toga je nastavila koračat u vjeri i otkrivala Božju volju, korak po korak. Između ostalog to bi značilo da je trebala otkrit i kako se organizirat da bi mogli fiunkcionirat kao jedna ljudska zajednica. Zato vidimo da dolazi do podjele dužnosti i vidimo da se APOSTOLI posvećuju ISKLJUČIVO PROPOVIJEDANJU a onda biraju sedmoricu đakona koji se posvećuju posluživanja i djelima MILOSRĐA. I tu je sadržano jedno učenje koje je značajno i danas, a to je da prvo dolazi NAVJEŠTANJE – dakle, duhovno djelo milosrđa, NAJVEŠTAT DRUGIMA VJERU U KRISTA, a onda nakon toga dolazi BRIGA ZA TIJELO. I DANAS JE ISTO POSLANJE PRED NAMA.

Današnji svijet to, međutim, želi izokrenuti pa bi htjeli svest kršćanstvo na jedno socijalno filantropsku instituciju koja se bavi  tjelesnim djelima milosrđa, a potpuno zanemari i izda ono poslanje da navješta Krista. Dapače, to je danas sablazan – da se navješta Krista kao jedinog Spasitelja, a kršćanstvo kao jedinu pravu vjeru, a to je najveće djelo milosrđa koje možemo u današnjem vremenu i u bilo kojem vremenu učinit i to je ono prvo što trebamo imat na umu. Zato Crkva osim tjelesnih djela milosrđa razlikuje i DUHOVNA DJELA MILOSRĐA – gdje se prije svega misli na spasenje duša i kad bi se našli u nekim krajnjim situacijama i kad bi morali birat između toga – da li nekom spasiti život npr. kod utapanja ili spasiti nekom dušu – da je na samrti i da se treba ispovjedit – onda bi trebali dati prednost duši, da se čovjeku spasi duša. To je današnjem svijetu teško čut i prihvatit – da VJEČNI ŽIVOT ima prednost pred ovozemaljskim životom, zato jer smo nesvjesno uvučeni u ovozemaljsku logiku razmišljanja da život završava sa ovozemnim životom i da nema ništa izvan ovog života, dapače razmišljanje o onostranom ispada kao bijeg  i izdaja odgovornosti koju imamo prema svojim suvremenicima i prema današnjem životu i zato nam se nameću osjećaji manje vrijednosti i neki kompleksi kad se govori o propovijedanju, o najveštanju, o apostolatu. Mnogi kršćani zaziru od toga jer ‘‘ja sam uviđavan, ja sam tolerantan, snošljiv, u skladu s onim što moderni svijet očekuje od mene, ja nikom neću nametat svoje” i onda se dogodi da mi šutimo, a da duše oko nas propadaju. Bog će pozvat na odgovornost ne samo njih zbog tog što su oni zakazali nego će pozvati na odgovornost i svakog od nas što smo propustili učinit nešto, nismo govorili kad smo trebali govorit, propustili smo učinit što smo trebali učinit da ljudima pokažemo istinu – to je prvo poslanje ne samo nas svećenika nego se to odnosi na SVE KRŠĆANE. Poziv svih kršćana je da budu kršćani, da budu Kristovi, to je njihov početak, njihova punina, njihov konačni cilj. Sve ono drugo je dodatno: hoće li netko bit u braku, hoće li bit u redovništvu, posvećenom životu, – to je sukendarno. Prvi treba biti Krist. On treba biti prva ljubav. Mi moramo živjet za Krista. I ovaj život položit za njega. To danas nije jednostavno jer ne živimo više u jednom homogenom društvu koje je oblikovano kršćanstvom u kulturi, u običajima, u ponašanju, u razmišljanju nego živimo u jednom demogafskom ili pluralnom društvu i evo mi susrećemo ljude koji su samo naizgled ili se samo formalno zovu kršćanima, a u biti su SLJEDBENICI RAZLIČITIH SVJETONAZORA, U PRAKSI SU POGANI, materijalisti, naturalistii sl. Ali svakako ŽIVE ZA LOGIKU OVOGA SVIJETA kao da je ovaj život zadnji život i ako se još formalno drže vjere to je više iz praznovjerja, to je više zbog toga jer za svaki slučaj dobro je još sačuvat 10%, 5% ili 1% vjere jer evo ako Bog slučajno postoji da me ne bi kaznio za vrijeme ovog života, da ne bi dopustio da mi nešto krene po krivu da se ne bi ispunili moji planovi koje sam zamislio. I danas je teško donosit ono što Krist donosi. Nije problem donosit Krista kao jedinog Spasitelja. Problem je donijeti ono što to znači u praksi, što to znači u moralnom životu. Svaka vjera, ako želi biti potpuna ona mora imat tri djela: 1. ono u što se vjeruje, 2. način kako se Boga štuje – bogoštovlje i3. kako treba živjeti – tj. moral.

Kad mi danas gledamo MORAL vidimo da se ne govori o tome kako bi jedan kršćanin trebao živjeti. Ispada kao da mi sve to znamo i onda zato što ogromna većina to ne živi – najbolje šutit, da ne stvaramo probleme, a u biti se događa da onda šuteći nakon nekog vremena ljudi shvate da je to normalno da čovjek može biti kršćanin a da to ništa ne utječe na njegov praktični život, na njegovo razmišljanje, na njegovo ponašanje. I onda svatko razmišlja kako mu se sviđa, živi kako mu se sviđa i zato imamo ono što  imamo. Zato je potrebno napraviti jedno razlučivanje već na zemlji – jaraca i ovaca, razučivanje između onih koji žele biti kristovi i onih koji to ne žele. To možemo vrlo dobro učinit kad se progovori o moralu. Moral, posebno spolni moral, svakome teško pada i kad mi tu pokrenemo pitanje vidimo da se o tome uglavnom šuti, da ljudi ulaze u brak, a ne znaju ništa. Šutimo o tome da su predbračni odnosi grijeh, jer vidimo da većina krizmanika, mladih…žive ne poštujući Božje zapovijedi i imaju predbračne odnose pa i žive skupa i OKO TOGA SE VIŠE NITKO NE SABLAŽNJAVA (!) jer je to postala jedna proširena pojava. Međutim to je SMRTNI GRIJEH. Čovjek u takvom stanju ide u pakao i sviđalo se to nama ili ne, šutjeli mi ili ne šutjeli to je tako. Samo je pitanje kako će se onda rasporedit odgovornost. Oni koji su u smrtnom grijehu, idu u pakao a i oni koji šute, prije svega mi svećenici, njihvoi roditelji, oni drugi koji su njima poslani – AKO ŠUTE TAKOĐER SU SUUČESNICI GRIJEHA i oni zavrijeđuju kaznu zbog toga .

MORAL U BRAKU…  Danas, nakon 40-50 godina vidimo da su se obitelji prepolovie po pitanju djece, svele su se na nulu, a da je prije bio prosjek najmanje 5 djece. Zašto se broj snizuje? To nije samo pitanje statistika, nego je to pitanje moralnog života. KONTRACEPCIJA je postala SASTAVNI DIO BRAKA (!). Oni koji se zovu kršćani koriste razne oblike kontracepcije – kao što su spirala koja je abortivna i kontraceptivna, kao što je pilula koja je također abortivna i kontracepcijska, koriste kondome i druge stvari… pa čak i prirodne metode za reguliranje potomstva, samo DA NE BI IMALI DJECE, jer se boje da ne bi ugrozili svoj KOMOD, STANDARD, svoj komfor. Rezultat je smanjenje djece. I tomu trebamo dodat još i POBAČAJ, koji je UBOJSTVO. A to je nešto što se događa i što se događa i što sve nas dovodi u situaciju da smo mi u jednom kolektivnom stanju bolesti i da smo kao Crkva oslabili tim ‘bolestima’ tj smrtnim grijesima. To čini da mi kao Crkva više nemamo snage, da smo skoro na izdisaju.

Jedan egzorcist je sebi postavio pitanje zašto su prije egzorcisti mogli samo sa jednim egzorcizmom itjerati zloduha, a sad treba mjeseci i godine egzorcizma da bi postigli to isto. On kaže da tumačenje dokojeg je došao jest smo mi danas u situaciji bolesti i KOLEKTIVNE SLABOSTI i zbog toga jer se moć izganjanja zloduha događa u ime VJERE CRKVE ta moć je PUNO MANJA nego li je bila prije. I to je dakle situacija u kojoj se mi nalazimo. I zato ne obdržavanje moralnih zakona Božjih je jedan možda najvidljiviji znak onog bolesnog stanja u kojem se nalazimo. I to je POZIV NA OBRAĆENJE. Ne možemo se mi zvat kršćani ako se upisujemo kao kršćani, ako idemo na misu, ako se zovemo kršćanima. Možemo se zvat kršćanima ako ŽELIMO ŽIVJET U SKLADU SA ONIM ŠTO NAM NALAŽE EVANĐELJE i to jasno traži žrtvu i konkretno ne samo da traži žrtvovanje za djecu, za obitelj nego traži i dodatnu ŽRTVU DA BUDEMO CRNE OVCE, DA IDEMO PROTIV VEĆINE, PROTIV STRUJE. Danas je normalno živjet u istospolnoj zajednici, a nije normalno imat brojnu obitelj. Danas se naši mediji izruguju brojnim obiteljima dok veličaju nastrane istospolne zajednice. To je naša stvarnost. Izabrat danas bit kršćanin, živjet po Kristovim zakonima znači ići protiv struje. To je ono dodatno – što nije jednostavno, što svakoga od nas opterećuje jer smo mi socijalna, društvena bića i kad znamo da ćemo zbog toga biti prezreni, odbačeni od većine, prozvani možda u medijima ako smo se u neem možda istakli, onda je to nešto bolno i to je ono što moramo PRIHVATIT.

Sveci su nam tu primjeri. Sv. Rafaela, jedna Španjolska svetica koja je osnovala jedan red, u određenom trenutku joj se dogodilo da su je njene sestre zbog zavisti, zbog borbe za vlast, zbog ljudskih pobuda koje nisu bile nadnaravne – odlučile da će one zauzet njeno mjesto, a nju će svrgnut i onda su je ne samo degradirale da postane portirka, nego su je još proglasile i ludom i onda se više nije govorilo o tom da je osnovala taj red nego su na nju zaboravili i nove setre koje su ulazile dolazile su sa uvjerenjem da je ona jedna luda časna. Čak je i njezin ispovjednik bio u tom uvjerenju da je ona skrenula. I ona je tako proživjela cijeli život, nekih 20 godina dok nije umrla. Kad je umrla u procesu za njeno proglašenje svetom to je bio jedan od glavnih razloga zašto je proglašena svetom – zato jer je sve to trpila i nosila IZ LJUBAVI PREMA KRISTU. I nije se protiv toga bunila. TO je ono – BITI DRUGČIJI OD LOGIKE OVOGA SVIJETA. Mi bi ljudski razmišljali: “pa to nije pravedno, potrebno se pobunit, potrebno je ispraviti nepravdu, potrebno je afirmirati svoje dostojanstvo, ja to znam bolje nego ove sestre koje su se tu nametnule, ja ću proširiti red, dovesti nova zvanja i slično” – međutim Bog ima druge planove. Bog je tu njenu žrtvu – da je ona bila prezrena, osramoćena, odbačena tih 20-ak godina svoga života upotrijebio da učini puno veća dobra koja njoj nisu za života bila vidljiva – ali je Bog u svojoj promisli i svemogućnosti učinio daleko više sa tom žrtvom, sa tim umiranjem sebi, nego da je postala uspješna i da je bila stalno na čelu svoga reda, cijeli svoj život. Zaboravljamo da je ono prvo što trebamo učinit – UDOVOLJIT BOGU i da On zna najbolje što treba učinit i kako se može postići najbolji učinak.

Zato se onda dogodi da kad zaboravimo na Boga da onda u biti tražimo sebe, pa iako smo krenuli sa najboljim pobudama da to bude za Boga i zbog Boga, da na kraju sve ono što činimo u ime vjere služi da bi ja IZVUKAO KORIST ZA SEBE, kao što su naši političari preko vjere i hrvatstva izvlačili za sebe korist, vršili pretvorbu i pljačku. I ako je potrebna lustracija onog vremena komunizma potrebna je lustracija i ovih 20 godina samostalne države. Tamo smo imali politički kriminal, da su ljude progonili zato što različito misle, a ovih 20 godina smo imali ekonomski kriminal – da su ljudi u ime hrvatstva i vjere PLJAČKALI SVOJ NAROD i upropastili nas ekonomski. To je ostavilo tolike obitelji bez posla i dovelo tolike obitelji u situaciju ekonomskog beznađa. To su GRIJESI KOJI VAPIJU PRED BOGOM. Pred tim se ne može zatvorit oči. Pred tim se ne može šutit. I to nije ugodno čut, ali je to tako. Mi vidimo danas da su oni ljudi koji žive u vanbračnoj vezi ili žive tako da su ostavili svoju ženu – kao naš gradonačelnik (St, 2011) i našli ljubavnicu i žive s njom – oni su u javnom grijehu i čine JAVNU SABLAZAN. Oni ne ogu pristupat pričesti, ali isto tako naši POLITIČARI koji su skoro jednoglasno, osim jednoga glasa protiv i jednog suzdržanog izglasali zakon protiv tzv. Diskriminacije, a u biti zakon koji je PROTIV OBITELJI, U PRILOG JEDNOSPOLNIH ZAJEDNICA iNASTRANOSTI oni su dakle glasali za ono što je protiv njihove savjesti i što je protiv njihove vjere koju ispovjedaju. Oni su tako učinili javni grijeh i javnu sablazan i sve takve političare, dok to javno ne opozovu i ne okaju NE BI IH SE SMJELO PRIPUSTIT  SAKRAMENTIMA. Ako je napuljski kardinal, čini mi se, zabranio MAFIJAŠIMA pripuštanje na pričest i drugim sakramentima dok ne iziđu iz mafije onda isto tako vrijedi i za naše političare koji su izglasali zakone koji su PROTIV MORALA I PROTIV VJERE i tako opteretili nas i sve buduće generacije. To je naša stvarnost i pred tim se ne može šutit. To se događa iz dana u dan.  …

(1. dio razmatranja; duhovna obnova, don Jozo Mužić)

Izvor: video snimka: duhovna obnova, 2011)

2. dio vidi na: Život u slobodi, a ne u ropstvu ucjenjivanja i izdaji Boga…