Na zagrebačkom Hipodromu 5. srpnja održat će se veliki koncert Marka Perkovića Thompsona. Bit će to najveće okupljanje hrvatskog naroda nakon dočeka pape sv. Ivana Pavla II. na istom mjestu 1994. godine i, kao takvo, treba ga promatrati i s duhovne perspektive.

Riječ je nesumnjivo o pravom glazbenom spektaklu, koncertu s najviše prodanih ulaznica svih vremena, ne samo u Hrvatskoj, već i na svijetu, koncertu koji je ušao u Guinessovu knjigu zbog broja ulaznica i kratkog roka u kojem su rasprodane. Nitko pa ni sam izvođač – nije očekivao da će se prodati više od 500 000 ulaznica. I zanimljivo je da još uvijek ima onih koji bi ih željeli kupiti. Bit će to najzahtjevniji događaj u posljednjih trideset godina, i to iz više aspekata: glazbenog, logističkog, organizacijskog, sigurnosnog… No, promatrati ga treba i kao veliki duhovni događaj. Zbog čega je ovaj koncert više od običnog koncerta, nastojat ćemo i pobliže objasniti.

/audio na: yt HVALJEN ISUS I MARIJA

Prvo, toliko velik broj ljudi na jednom mjestu, od kojih su mnogi k tome i vjernici, znači da će ondje vladati određeno ozračje. A ozračju na koncertima ovog pjevača uvelike doprinosi i to što on svaki, ali baš svaki, koncert započinje sa starim hrvatskim pozdravom: „Hvaljen Isus i Marija“, na što publika oduševljeno uzvrati, pa već od samoga početka ti nastupi dobivaju na blagoslovljenosti i svetosti.

Duhovnom raspoloženju doprinijet će i činjenica da će osim laika na koncertu biti i mnogo svećenika, časnih sestara i biskupa. Moguće je da će i jedan od njih, onaj umirovljeni šibenski, mons. Ante Ivas, ondje imati zapaženu ulogu, sudjelujući u izvedbi pjesme „Maranatha” koju je napisao, a Thompson uglazbio i otpjevao. Treba li posebno napominjati da je pjesma čiji naslov glasi: „Dodi, Gospodine”, potpuno vjerskog značenja? I mnoge druge pjesme ovog pjevača imaju vjerska obilježja ili se oni usko isprepliću s domoljubnim i ljubavnim motivima. Spomenimo samo neke poput

Put u raj”, „Neću izdat ja”, „Radost s visina”, „Početak”, „E moj narode”, „Bog i Hrvati”, „Geni kameni”…

Oni koji pohode na ove koncerte svjedoče da se na trenutke čini kao da se nalazite na duhovnoj obnovi. Osim ozračja koje se stvara samim pjesmama, tom dojmu svakako doprinosi i ikonografija koja je izrazito domoljubna i kršćanska. Mnogo je tu znakovlja koji odaju počast domovini, stjegova sa zastavama vojnih postrojbi iz Domovinskog rata, majica u stilu vojnih odora ili hrvatskih povijesnih postrojbi, kao i vjerskih simbola, poput križeva ili napisanih poruka koje ljudi sami izrade i donesu u publiku.

Glazbeni je to raspon od elemenata narodne glazbe do etno i pop-balada do tvrdog rocka, a šarolika je i publika; od najmlađih do najstarijih jer ljubav prema Bogu, obitelji i domovini nikome od njih nije strana niti suvišna. I upravo te tri riječi koje su kao veliki natpis stajale na pjevačevoj pozornici na njegovim nastupima prije dvadesetak godina možda najbolje opisuju najvažnije poruke njegova glazbenog i životnog opusa. Da, životnog jer osim pjesmama, Thompson vrijednosti o kojima pjeva nastoji živjeti i u svojem privatnom životu.

A on je često bio pod neopravdanim medijskim napadima. No unatoč svemu, Thompsonova popularnost i dalje raste. a tome ne bi bilo tako da nije riječ o autentičnoj osobi koja o spomenutim vrijednostima ne pjeva iz istinskog osobnog uvjerenja. Tko pažljivije prouči stihove njegovih pjesama, čiju je većinu sam napisao, a podosta i uglazbio, jedino što može zaključiti je da takve riječi dolaze iz iskrenog srca koje živi i voli sve ono o čemu i pjeva. Naime, itekako je autentično kada jedan hrvatski branitelj 5 969 dana ratnog staža pjeva o ljubavi prema domovini jer je on svojedobno za tu domovinu išao goloruk ginuti, ne znajući hoće li se živ vratiti kući.

Tko god bude prisustvovao koncertu na Hipodromu, kao i drugdje, uz duhovno obogaćenje i moralno osnaženje, bit će dio obnove zajedništva Hrvata iz domovine i iseljeništva odakle će također doći mnogo ljudi. To jedinstvo koje je devedesetih djelomično i zaživjelo – bila je zamisao predsjednika Franje Tudmana kojeg Thompson u svojim pjesmama nerijetko spominje. Tako njegova glazba ima značajan utjecaj na mlade naraštaje kojima približava i osvješćuje važnost vjere, brige za domovinu i obiteljske vrijednosti više nego ijedan školski plan i program.

Na koncertu na Hipodromu bit će ne samo najvjerniji Thompsonovi obožavatelji, već i njegovi umjereni kao i oni koji ga inače ne slušaju, ali su poželjeli biti dio ovog spektakla. To je izvrsna prilika da se u ovim izazovnim vremenima obnovi i učvrsti hrvatski nacionalni korpus. Zato drugi po veličini, skup Hrvata u cjelokupnoj narodnoj povijesti, treba dobrano popratiti molitvom jer protivštine i napasti zloga zasigurno ne će izostati.

Neka te ljetne večeri sve prođe u redu i neka na sve prisutne siđe Božji blagoslov kojega na kraju svakog koncerta u završnom pozdravu zaziva i sam Marko Perković Thompson.

(Članak iz časopisa “Savez s Marijom”)

Ažuriranje: audio nije dostupan na youtube kanalu jer je youtube opet ukinuo kanal (3c) s obrazloženjem da osobi koji se jednom ukloni kanal više ne može imati novi kanal na youtube-u

AUDIO INTERVJU NA YT – VJERNI BOGU

U vrijeme najteže korona-krize, kad su se kršila elementarna ljudska prava, javno ste istupali protiv takvih postupaka. Objavili ste i knjigu „Cjepivo: Da ili ne? Moralno rasuđivanje u vrijeme korone“. Kako iz današnje perspektive, kad su mnoge stvari postale još jasnije, gledate na vrijeme korona-krize? Jesu li globalistički krugovi iskoristili to vrijeme za provođenje društvenih eksperimenata?

Korona-kriza bila je jedan veliki društveni eksperiment od kojega su njegovi tvorci puno naučili, a većina ljudi malo ili 

ništa. Uglavnom su ljudi zadovoljni što se mogu vratiti redovitom životu bez ograničenja i ne žele se više baviti onim što je bilo kao da će tako onemogućiti da se isto ponovi. To je velika pogrješka, jer sjetimo se da su prije korone bile svinjska i ptičja gripa i svaki put je bilo sve gore. Uostalom, u tijeku su naveliko pripreme za novu pandemiju, najavljuju je, prave vježbe, odobravaju nova cjepiva i mijenjaju zakone kako bi se još učinkovitije i globalnije mogla provoditi represija. Zato bi trebalo učiniti sve da oni koji su zloupotrebljavali korona-krizu za svoju zaradu, oni koji su svjesno obmanjivali javnost kao i oni koji su silili druge na cijepljenje za to i snose odgovornost. To bi bilo najbolje jamstvo da se takvo što ne će opet ponoviti.

Također, nužno je da se osigura pravo glasa svima oštećenima korona-mjerama, da se progovori o posljedicama cijepljenja te žrtvama, odnosno njihovim obiteljima, dade pravedna moralna i materijalna zadovoljština. S vjerske strane, svi oni koji su postupali protiv svoje savjesti i zdravog razuma za to bi se morali pokajati i ispovjediti jer su sagriješili protiv ljubavi prema samima sebi zbog straha, nepromišljenosti ili konformizma. Ako su pak i drugima naudili, dužni su uz to, barem zbog pravednosti, nadoknaditi im nanesenu štetu koliko je moguće.

Brojni korona-aktivisti sada su se prebacili na promicanje zelenog fundamentalizma. Kriju li se iza ove ideologije eugeničke i neomaltuzijanske inspiracije? Naime, oni radikalniji zeleni zeloti otvoreno govore o djeci kao o novim tonama ugljikova dioksida…

Na žalost, masovna je pojava da imamo sve više ljudi koji ne misle svojom glavom i daju se indoktrinirati svakom 

prijevarom koju ponude glavnostrujaški mediji. No poanta ostaje, ista a to je da je svaka nova ideologija protuljudska što ukazuje da iza nje stoji sotona koji je „ubojica čovjeka od početka“. Zlo se raspojasalo i postaje sve radikalnije. Krajnje je vrijeme da se probudimo i shvatimo da živimo u izvanrednim vremenima koja se zahuktavaju i vode k ubrzanom stvaranju jedne globalne diktature koja bi trebala pripraviti put dolasku Antikrista kao neprijepornoga tiranina svijeta. Bez Krista jednostavno nije moguće ostati u istini, posebno u ovom vremenu smutnje i laži.

Nakon šezdesetosmaške revolucije sve je prisutnija genderistička ideologija sa svim svojim bizarnostima i opasnostima. Čini se da njezini zagovornici žele pisati novu Knjigu Postanka i novu antropologiju. Radi li se tu o do sada najsnažnijem udaru na djelo Božjeg stvaranja?

Zlo je vrlo maštovito i uvijek može gore, no sada imamo veće tehnološke mogućnosti koje dopuštaju da se prividno može promijeniti spol, unajmiti tuđu maternicu i kupiti dijete po narudžbi. K tomu bi se za par godina trebala dodati umjetna maternica čime bi proces odvajanja spolnosti od prokreacije bio dovršen. Kako se istodobno sve više radi na sterilizaciji preko hrane, cjepiva i na razne druge načine, to bi dopustilo da se rađanje novih ljudskih bića stavi pod potpuni nadzor moćnika, a da se masi za uzvrat ostavi jalovi i sve izopačeniji razvrat. Čovjek tako više ne bi bio suradnik Božji, ne bi znao što je prava ljubav i roditeljstvo i bilo bi dovedeno u pitanje njegovo dostojanstvo kao osobe.

Čovjeka se želi kontrolirati i iznutra

Čini se da sve završava u transhumanizmu odnosno posthumanizmu. Prijeti li ova ideologija opstanku ljudske vrste?

Prijetnja je stvarna, kako vidimo na više područja. Imamo mali broj superbogataša koji sebe smatraju božanstvima koja se mogu igrati, preko novih tehnologija, životima svih drugih i sudbinom cijeloga čovječanstva. Sada nije 

dovoljno samo imati potpuni nadzor nad čovjekom izvana, nego ga se želi kontrolirati i iznutra posjedujući mu dušu. Preko novih tehnologija, posebno genetskog inženjeringa, događa se novo „stvaranje“ čovjeka, a umjetna inteligencija bi trebala zamijeniti Stvoritelja. Sotona je blizu vrhunca svoje moći, ali ujedno i blizu svoga poraza i zato mu se žuri.

Ovih se dana navršava godinu dana od povijesne odluke američkog Vrhovnog suda o pobačaju, čime su u SAD-u spašeni desetci tisuća života. Kako ocjenjujete tu odluku i njezinu važnost za pro-life pokret?

To je jedna važna i prijelomna odluka koja ima veću snagu od rušenja Berlinskog zida. Pokazuje da i onda kada izgleda sve izgubljeno Bog ima zadnju riječ i može stubokom promijeniti bezizlazno stanje. Ova pobjeda plod je gotovo pedesetogodišnjeg zalaganja pokreta za život, ponajprije molitvenog, koji okuplja ljude raznih vjera i uvjerenja. Ona pokazuje da ako se u SAD-u, zemlji koja je bila glavni arhitekt kulture smrti, dogodio ovaj preokret, on se može dogoditi bilo gdje drugdje. Nakon ove odluke svakako svijet više nije isti i ona je zorni dokaz da je molitva najjače oružje koje postoji.

Svojedobno ste objavili knjigu „Rat protiv čovjeka“. Mogli bismo dodati da je riječ i o ratu protiv Boga, protiv obitelji, ali i zdravog razuma ako ga shvatimo u onom chestertonskom smislu. Što je konačni cilj svih ovih ideologija?

Zajednički nazivnik jest pobuna protiv Boga, a krajnji cilj je propast što većeg broja duša. Nije čudno da se dogodio i nastavlja se događati masovni otpad od kršćanstva. To je jedan od pokazatelja da se bližimo zadnjim vremenima za koja se Isus upitao hoće li kada ponovno dođe još naći vjere na zemlji.

Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život

Čini se da je čovjek na Zapadu izgubio osjećaj za metafizičko, a dekadencija prožima sve pore zapadnih društva. Može li čovjek bez Boga uopće pronaći smisao? Dojma sam da je kriza smisla danas sve više prisutna, a posebno kod mlađih naraštaja koje odgajaju digitalne platforme…

Bez Boga čovjek gubi i sebe i svoju sreću već ovdje na zemlji. Naime, kako ga je Bog stvorio za sebe, on se može ostvariti jedino u njemu i u ničemu drugome. Zato se današnjem čovjeku nude razni surogati smisla koji su zavodljivi, ali ga sve više ostavljaju praznim i nesretnim. Najbolji primjer je virtualni svijet koji sve više jača i opsjeda ljude, a

paralelno psihičke bolesti imaju neviđenu ekspanziju. Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život i čovjek se tako sve više pasivizira, zaglupljuje i postaje puki promatrač dok mu moćnici kroje život po svome nahođenju i bez ikakvog otpora. Ohrabruje da mnogi uče iz svojih zabluda, vide da ih ovaj svijet ne može usrećiti i vraćaju se Bogu.

Katolička Crkva, ističu mnogi, nalazi se u stanju velike krize. Dijelovi Katoličke Crkve u Njemačkoj otvoreno zagovaraju protukatoličke ideje, a prisutni su i brojni drugi problemi. Gdje su po Vama korijeni današnje krize? Je li se Crkva previše otvorila prema svijetu? Je li rješenje u povratku Tradiciji?

Istina je da je Crkva u velikoj krizi i griješe oni koji misle da je to samo jedna od tolikih kriza koje je Crkva imala u svojoj povijesti. Važno je priznati činjenicu krize i krenuti od nje jer mnogi, pa i među teolozima, žive u nekom lažnom optimizmu koji im služi kao, svjesno ili nesvjesno, opravdanje da ništa ozbiljno ne poduzmu kako bi se stanje promijenilo na bolje. Mnogi su vjernici jednostavno postali konformisti i kukavice i nisu se spremni boriti sa svijetom i mijenjati ga, nego mu podilaze, dodvoravaju mu se, obožavaju ga i tako idu protiv Boga jer se ne može služiti dvojici gospodara. Zlo je toliko ojačalo i proširilo se i unutar Crkve da je potreban radikalni preokret koji može dati neki izvanredni Božji zahvat ili veliko progonstvo u kojem će se dogoditi čišćenje u krvi i muci. No Bog neprestano djeluje i posjeduje bezbroj mogućnosti da porazi zlo. Tako, unatoč svemu,

vidimo da je ovo i vrijeme posebnih milosti i da stasa jedan novi naraštaj, istina brojčano malen, kojemu je Krist prva ljubav. Odatle već sada kreće obnova.

Hrvatskim vjernicima posebno drag bl. Alojzije Stepinac i dalje nije kanoniziran. O ovoj je temi već mnogo toga rečeno i napisano. Kako Vi gledate na novu nepravdu koja se nanosi hrvatskom blaženiku?

To je providonosno jer na taj način on i dalje ostaje kamen spoticanja, preko kojeg se razotkrivaju naši neprijatelji, i svjedok koji nam je uzor kako odolijevati progonima. Ova nepravda ujedno jača pobožnost prema njemu i on prerasta u simbol svih naših povijesnih stradanja radi bogoljublja i domoljublja. Što ga više omalovažavaju i osporavaju, to se više pokazuje njegova veličina.

Imate li dojam da živimo u vremenu šutnje intelektualca i ključnih institucija. Je li se strah ponovno uvukao u hrvatsko društvo? Imamo li previše kukavičluka i konformizma, pa i u Crkvi? Tek rijetki pojedinci spremni su javno istupati i kritizirati društveno-političke anomalije i patologije…

Imamo vođe kakve zaslužujemo u društvu i u Crkvi jer golema većina vjernika živi kao praktični ateisti. Nikad provedena lustracija ostavila je poučak da se beskičmenjaštvo i izdaja isplati. Šutnja se objašnjava konformizmom odnosno strahom od gubljenja beneficija. Rijetke pojedince koji se ne libe nastupati odvažno u obrani vjere i naroda treba cijeniti i davati im prostora jer od njih treba krenuti preporod društva. Kad njima pribrojimo i one koji su se dokazali u inozemstvu i koji su se spremni vratiti ako im se ukaže povjerenje, onda imamo i više nego dovoljno ljudi koji mogu izvesti svoj narod iz ovog jadnog stanja. Pozvani smo kao vjernici moliti za obraćenje kukavica i izdajica kako ne bi završili u paklu, a istodobno da nam Bog podari svete vođe koji će nas voditi Kristovim putom u pobjede.

Mnogi se boje da će biti proglašenima tzv. teoretičarima zavjere… No nije li povijest ljudske vrste povijest mnogih zavjera?

Mnogi se boje i svoje sjene. Poslovica kaže: Boj se vuka, boj se lisice, a kad ćeš živjeti? Kod Hrvata koji su stoljećima bili pod tuđinom strah se samo nagomilavao i mnogim našim sunarodnjacima ne dopušta živjeti slobodno i misliti svojom glavom. Teoretičar zavjere je jedna od etiketa „novogovora“ koja onemogućuje argumentirani razgovor i diskvalificira svakog onog koji se usudi biti kritičan prema nametnutim svjetovnim dogmama. To je verbalno oružje kao što je proglašavanje rodoljuba ustašama ili opravdavanje komunističkih zločina takozvanim antifašizmom.

Koliko je današnja društvena i politička situacija u Hrvatskoj posljedica komunističkog nasljeđa?

Komunisti nikad nisu sišli s vlasti, samo su se s dolaskom demokracije rasporedili u razne stranke. Hrvatska je 

okupirana iznutra i mi smo se na to naviknuli, a većina i pomirila s time. Novina je samo da su naši komunisti iz oportunizma sada povezani s globalistima i poslušno izvršavaju njihove naloge kao što su prije i naloge Beograda. No treba priznati i da su se mnogi domoljubi u takvom okružju iskvarili i sve podredili svojim osobnim interesima. Jednako tako dio bivših komunista se, barem dijelom, iskupio za počinjene zločine pridonoseći stvaranju i izgradnji hrvatske države.

U ovakvoj situaciji važno je ne predati se nego se svatko treba ustrajno boriti tamo gdje jest, služeći Bogu i narodu, povezujući se s istomišljenicima i dogodit će se promjena prije ili poslije. Bog nam je dao državu u Domovinskom ratu preko običnih ljudi koji su sebe pregorili radi slobode svih nas i to je put uspjeha i sada. Vjerujem da spas dolazi od ove sinergije malenih i Boga, a ne od otuđenih elita i samozvanih lidera. Ako nam bude trebao vođa, njega će podignuti Bog kad to zaslužimo i za njega budemo spremni.

Iz Hrvatske se i dalje iseljava, prirodni pad stanovništva je stalan, a proporcionalno broju stanovnika Hrvatska je danas prva zemlja EU-a po useljavanju. Je li demografija ključni hrvatski problem?

Demografija je posljedica, a glavni problem je što se domoljubi osjećaju nepoželjni, diskriminirani, prevareni i 

obespravljeni u svojoj domovini. Povijesna stradanja i sustavne izdaje Zapada, tragedije kao Bleiburg i komunistička represija koji su ostali nekažnjeni, abolicija zločinaca u Domovinskom ratu, nepravedna privatizacija i pretvorba, marginalizacija branitelja, manipuliranje demokracijom koje onemogućuje pojavu prave rodoljubne alternative, medijsko protunarodno i protukatoličko jednoumlje, sluganski odnos naših političara prema svjetskim moćnicima na štetu vlastite države… To su duboke rane koje se ne liječe, nego se stalno drže otvorenima, metastazirale su i prijete fizičkom opstanku naroda.

Za početak treba zaštiti domoljublje te vrjednovati i nagrađivati sve koji doprinose dobru naroda, a kažnjavati one koji rade protiv njega. Najvažnije je prestati s prinošenjem ljudskih žrtava sotoni preko ubijanja djece u majčinoj utrobi i onda ćemo dobiti u punini blagoslov Božji koji će nam donijeti svekoliki preporod. I na koncu treba promicati kulturu života te staviti državne institucije u službu aktivnog podupiranja obitelji kao što to radi primjerice Mađarska.

Biti sol zemlje i svjetlo svijeta

Papa Ivan Pavao II. govorio je o nama kao o narodu nade. Kako danas, u stanju posvemašnje rezignacije i apatije, ljudima vratiti nadu? Kako im vratiti vjeru u to da je u Hrvatskoj moguće bolje živjeti? Imamo li razloga za optimizam?

Samo vjernici imaju razloga za optimizam jer znaju da je samo jedan Bog i da je svemoguć. No da bi se On proslavio 

moramo, bez obzira na to koliko nas je malo ostalo, vratiti zahvalni ponos da smo izabrani i poslani od Boga biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Sve ove nedaće Bog dopušta da se otrijeznimo i prestanemo klanjati zemaljskim idolima (užitka, slave, bogatstva, izgleda, moći…) i u Njega položimo svu svoju nadu vjerujući da s Njime možemo pobijediti bilo kojeg neprijatelja.

Mi smo teritorijalno i demografski svedeni na ostatke ostataka, ali je vjera kod nas još jača nego u bilo kojoj državi Zapadne Europe. To što smo nakon toliko stoljeća opstali, čudo je kao i to što smo, unatoč svim izdajama, u oslobodilačkom ratu izvojevali svoju državu. To dokazuje da smo, unatoč svojoj malenosti i nedostojnosti, izabrani biti narod svjedok koji vraća vjeru ovom bezbožnom svijetu da je Krist jedini spasitelj. Sinovski odnos koji imamo s Majkom Božjom donio nam je Gospinu zaštitu koja se toliko puta pokazala u našoj povijesti, podarivši nam između ostalog i velike vojne pobjede kao što je Oluja koja pada upravo na Njezin blagdan.

Razgovarao: Davor Dijanović – Izvor; hkv.hr

Umrli  nisu umrli kad su ubijeni, nego su umrli ako su zaboravljeni – 

Odžak se nalazi na samom sjeveru Bosne i Hercegovine, na granici s Hrvatskom i sa većinskim hrvatskim stanovništvom, njih oko 12 000.

Vi, znate, govori don Pave hodočasnicima iz Splita, kako ljudi čuvaju spomen na svoje poginule, pa kažu: ovdje ih je poginulo 10, ondje ih je poginulo 20… a ovdje… ovdje je ih je poginulo 3404.! (…)”

Don Pavao piše kako je poželio svoje zadnje svećeničke dane provesti u župni Vlaška mala ili kako su je kasnije prozvali Posavska Mahala, kako bi tamo molio za duše pokojnih, duše poginulih među kojima je bio i njegov otac.

Pave je, kao i drugi dječaci odonud, bio ratno siroče. Djeca su se nazivala po majkama, jer su im očevi mahom pobijeni. Želja don Pave se ostvarila. Biskup je dao dopuštenje, a onda se počeo raditi spomen park na poginule, sa svim imenima i prezimenima stradalih.

Mnoga prezimena su poznata i nama iz Dalmacije.

Oni koji su odgajani u Jugoslaviji poznato je kako se djeci pralo mozgove komunističkim lažima. Don Pave se prisjeća onih dana iz škole, kad pravu istinu nije znao, kako je bila neka proslava i kako su on i brat uzvikivali: „Živio Tito, živjela Partija!“

Uvečer je majka zaključala kuću i dobro ih istukla. Pola sata ih je tukla, a da nisu imali pojma zašto to radi. Na kraju ih je zagrlila i upitala: „Znate li zašto sam vas tukla?“ „Ne znamo!“ – odgovorila su djeca. „Oni su vam ubili oca, a vi njih slavite!“ – otkrila im je konačno majka. Pave je u vrijeme ubojstva svoga oca još bio u majčinoj utrobi, a kad je saznao istinu bilo mu je deset godina.

Majka je riskirala puno rekavši istinu, ali mislila je kako je vrijeme da saznaju.

Nije li to žalosno? Veličati one koji su toliko zla napravili!

Nije li žalosno da su toliki pobijeni braneći svoje, (ne želeći tuđe), a da se njihova žrtva tako lako zaboravlja?

Nedaleko od Posavske Mahale je i Burića štala, mjesto gdje su partizani na prevaru namamili 500 mještana, govoreći im da dođu, da predaju oružje jer je rat gotov, a onda su ih zatvorili unutra te ih tri dana držali gladne i žedne. Nakon toga su ih u tri navrata odvodili, ubijali i bacali u jame. (VIDEO: yt – vjerni Bogu)

Masovne grobnice branitelja su krv koja iz zemlje viče da se istina ne zaboravi – tko su krvnici, a tko žrtve i za što su se borili.

Molimo za duše stradalih da dođu k Bogu, u Nebesku Domovinu prema kojoj svi idemo.

Nebeska Domovina je naše zadnje odredište, a na nama je da na putu do tamo ostanemo zahvalni za život koji imamo i kojeg još možemo upotrijebiti na dobro svog naroda i na slavu Božju, vjerni svom Bogu.

Knjigu možete pročitati ovdje: POSAVSKA MAHALA

M.G.

OKIT kod Vodica je vjerojatno jedino mjesto na svijetu gdje je Bog čudom obilježio svoj rođendan. O čemu se radi?  Ukratko: Grana klena koja je bila okrenuta prema Crkvi je točno u ponoć u jednoj minuti – propupala i procvjetala; To se događalo svako treće godine dok komunisti nisu posjekli klen. Bilo je to prije 70 godina i čudo je palo u zaborav, no ova hodočašća koja posljednjih pet godina predvodi splitski svećenik don Josip Mužić, ponovo oživljavaju uspomenu na to čudo. O tomu je napisana i knjiga: Božićno čudo na Okitu

Ove godine, pete zaredom, bilo je to na dan kad se u Vodicama slavi Osmina. Pristiglo je oko 300 hodočasnika, četiri autobusa iz Splita i jedan iz Zadra. 

Grupa je stigla u Vodice oko 19 sati, župnik don Franjo Glasnović ih je upoznao sa našom župom, a Josip Jole Mateša ugostio ih je u svom maslinskom vrtu, a Marko i Tea Juričev Martinčev upoznali su ih sa vođenom turom Čudo na Okitu.

Zatim su se uz pratnju policije uputili do brda Okit gdje je u Crkvi održana sveta misa nakon koje su se vratili u Vodice gdje je uz pjevanje božićnih pjesama održana proslava Osmine.

Svjedočanstvo sa hodočašća – hodočasnik Miljenko Jurić

Već pet godina hodočastimo našoj Majci na Okit.
Lipo je to hodočašće jer se ide i vraća po noći. Lipo je jer Okit uvik, svaku godinu ispriča neku novu priču.
Tako je bilo i sinoć .

Krenili smo oko 18:00 h sa mobitelima u rukama iz Splita jer tribalo je pogledat zadnjih 15 min sad već povijesne utakmice naše reprezentacije.

Uz lipe vijesti o osvajanju trećeg mista pošli smo i mi osvojit taj mali vrh u vodičkon polju.

Ovi put hod prema Majčici na Okit je ima posebnu težinu, ne onu u obliku kipa Majke na našin ramenima nego onu duhovnu.
Cili dan zbog nekih netočnih informacija koje su iznili neki nebitni novinari u još manje bitnijin novinama osjeća san nemir.
Bili smo i jesmo spremni na to kad smo formirali Marijine ratnike (Wojownicy Maryi) u Splitu, ali nekako pogode čovika laži ne zbog mene samog nego zbog ljudi koji te okružuju.

I onda dođeš u Vodice, uđeš u župnu crkvu noseći kip Bezgrješne i čin si uša i pogleda svog Spasitelja kako na križu plača sve naše grije, naše laži i sve ono šta smo. a nebi tribali bit, On uzme taj nemir i pritvori u radost ali onu nebesku radost koju ne moš opisat.

Završija je program u crkvi i onda smo se uputili na Okit.
Misto di je Gospodin svake tri godine priko sedandeset lita sla znak ljudima ovega kraja i nagrađiva njihovu viru.
Znak priko jedne grane stabla klena koji bi na dan rođenja Njegovog Sina propupa, prolista i procvita
i to sve u petnaestak minuti prije ponoći .

Ovi put nas je bilo oko 300, 4 autobusa iz Splita, 1 iz Zadra i domaćini iz Vodica.

Bura je okrenila, očistila nebo i dala ariji oni posebni friški miris koji moš čutit samo u počecima njenog puvanja posli kišnih dana .

Puten od 5 km nosili smo na škinama našu Majku, braća koja su nosila bandire junački su se borila sa ton buron,
lampioni se svitlili Gospi put a virni narod je molija Krunicu, koja lipota svitu moj.

Moran pofalit i policiju jer su nas pratili pod rotacijon cilin puten da se ne desi koje zlo po cesti .

Došli smo Materi na Okit imali sv. Misu, osnažili se sa propovidi i svetin sakramentima i onda se vratili nazad u Vodice jer nan se ovi put poklopilo da je bilo vrime početka Božične osmine. Vodički pivači svojin glasovima, pismama i napjevima poklonili su nan vrhunski poklon.

Ma kad razmislin sve je jučer bija jedan veliki poklon i jedna velika nagrada Neba za sve nas.
Fala Vodičanima na svemu, imaju srce veliko ka Okit, fala njihovon župniku, fala našen don Jozi jer je čuja šta mu Okit priča a posebno fala našoj Majci Mariji jer svaki put okupi sve više ljudi koji joj idu zahvalit.

TOTUS TUUS

Izvor: infovodice.com, facebook M.J, yt V.D)

(Vodičke pjesme možete poslušati na yt kanalu: Vesela Dujmić)

U svjetskoj povijesti ratovanja poznate su opsade židovske utvrde Masade, portugalskog Alkazara i teksaškog Alama, gdje su svi branitelji izginuli, pokazujući time najveću hrabrost, svjesnog žrtvovanja za domovinu i junačkog otpora agresoru do posljednjeg čovjeka. No junaštvo i žrtva posade utvrde Gvozdansko, malo je poznata u povijesnom sjećanju hrvatskog naroda, kada su se smrzli ili poginuli gotovo svi branitelji u noći sa 12. na 13. siječnja 1578.

Gvozdansko, gdje je to? Vjerojatno ste se zapitali pročitavši ovaj naslov. U tom malenom pounjskom selu možete čuti veliku i gotovo nevjerojatnu priču o junaštvu i hrabrosti hrvatskih vojnika. Iznad sela je istoimena utvrda, danas obrasla trnjem i teško dostupna.

Nitko ne zna da se tu, primjerice, nalazi najveća očuvana branič-kula kružnog tlocrta u Hrvatskoj. Još je nevjerojatnije da arheološka iskapanja ovdje nikada nisu provedena, a neke informacije o bitkama koje su se ovdje odigravale u 16. stoljeću pronalazimo samo u osmanlijskim izvorima. Najdulji hrvatski ep napisan je 1940. godine. Zove se Gvozdansko i posvećen je njegovim braniteljima. Objavljen je tek 2000. godine. Kakvu to priču čuvaju zidine Gvozdanskog?

Počnimo od imena

Utvrda Gvozdansko dobila je naziv po istoimenom selu podno te utvrde. Riječ gvozd zastarjela je riječ za šumu i pronalazimo je u nazivima raznih lokaliteta u Hrvatskoj. Međutim, njezino dodatno značenje jest nalazište ruda. Tu počinje zaboravljena priča o hrvatskom junaštvu. Gvozdansko se nalazi u Pounju podno Zrinske gore. Točnije, na pola puta između Gline i Dvora. Danas je to slabo razvijeni kraj iz kojeg se stanovništvo već dobrim dijelom iselilo, ali da se možemo vratiti u taj kraj kojih 500-tinjak godina ranije, slika bi bila prilično drugačija. Vratimo se za početak u godinu 1347. kada je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik Anžuvinac darovao Jurju Bribirskom srednjovjekovnu utvrdu Zrin na južnim obroncima Zrinske gore. Tako se jedna grana ove velikaške obitelji nazvala Zrinskima. Ovdje su rođeni slavni pripadnici te obitelji – grofovi, banovi, junaci… Od toga su vremena postupno širili svoje posjede između Kupe i Une. Zrinska gora bila je bogata rudama pa je obitelj Zrinski ovdje otvarala svoje rudnike srebra i olova. Kralj Matija Korvin dodijelio je 3. ožujka 1463. Petru II. Zrinskom povlasticu iskorištavanja ruda. Osim toga, dopustio mu je da zadrži prihode, a nije morao plaćati kraljevski rudarski porez. Sljedeći logičan korak bilo je otvaranje kovnice novca. Ne znamo kada je otvorena, ali prvi pisani trag potječe iz 1525. godine. Znamo da je njegov sin Nikola III. Zrinski počeo kovati srebrni novac. Na jednom je mjestu imao topionicu, ljevaonicu i kovnicu novca. Ovdje su nastali prekrasni primjerci denara, groša i talira koji svjedoče ne samo o kvaliteti izrade, nego i o izuzetnoj vještini graviranja. Godišnje su Zrinski uspjeli proizvesti 700 – 800 kilograma srebra. Zapisi nam govore da je obitelj Zrinski osigurala stručan kadar i radnike koji su dolazili iz Bosne. U okolnim su mjestima seljaci proizvodili hranu za radnike i vlastelu. Tako je čitav kraj prosperirao. Sve dok se Osmanlije nisu previše približile…

Jedinstven primjer utvrde

Osmanlijska se vojska u 15. stoljeću opasno približila posjedima Zrinskih. Pounje se nalazilo na samoj granici s Osmanskim Carstvom. Da bi zaštitili svoje rudnike, Zrinski podižu grad-utvrdu Gvozdansko na svojem vlastelinstvu nedaleko od Zrina. To se mjesto prvi put spominje 1488. godine. Prema opisima i nacrtima iz toga vremena znamo da je Gvozdansko bilo izuzetan primjer fortifikacijskog graditeljstva početkom renesanse i jedan od najvrednijih spomenika hrvatske feudalne povijesti. U tom se razdoblju grade branič-kule i drugi fortifikacijski objekti koji su posebno projektirani za obranu od osmanlijskih topova. Tako je građeno i Gvozdansko. U utvrdu se ulazilo kroz četvrtastu kulu. Na svakom uglu stajala je kružna polukula, dok se u unutrašnjosti utvrde nalazila palača. Utvrda je imala tri kata. Branič-kula bila je visoka 16 metara, a stajala je malo istaknutije od ostatka utvrde. Važno je napomenuti da je riječ o najvećoj očuvanoj branič-kuli u Hrvatskoj. Ulaz u branič-kulu sagrađen je na drugom katu, a u nju se moglo ući jedino preko pokretnog mosta. Na zadnjem katu bio je smješten nužnik, a u prizemlju se nalazilo spremište za hranu te za opremu i streljivo.

Osmanlije zauzimaju komad po komad

Podsjetimo što se događalo na hrvatskim i susjednim prostorima u okviru osmanlijskih osvajanja. Već 1435. kralj Žigmund Luksemburški uspostavlja hrvatski i slavonski obrambeni tabor. U drugoj polovici 15. stoljeća Srbija, Bosna i Hercegovina padaju pod Osmanlije. Sada su se hrvatski krajevi našli na meti osmanlijskih trupa. Nedugo nakon toga odvila se strašna Krbavska bitka (1493.) u kojoj je poginula većina hrvatskog plemstva (Petar II. Zrinski) uz ogromne gubitke ljudstva. Već sljedeće godine opustošen je istok Hrvatske, a osmanlijska vojska stiže do Beča. Godine 1521. padaju Srijem, Knin, Sinj i Skradin. Samo pet godina kasnije pada dio Mađarske nakon Mohačke bitke (1526.). Sljedeće godine Osmanlije osvajaju Liku, Krbavu, dolinu rijeke Zrmanje. Hrvatska je svedena na ostatke ostataka. Osmanlijske čete utaborene u Bosni oko 1540. kreću u osvajanje zrinskih posjeda u Pounju. Zbog teških uvjeta života stanovnici na području između Kupe i Une više ne moraju plaćati porez kralju.

Četiri napada na Gvozdansko

Nakon smrti Nikole III. Zrinskog 1534. prestaje raditi kovnica novca, ali Zrinski nastavljaju kopati rude. Imanjem je počela upravljati njegova udovica Jelena Zrinska te sinovi Ivan i Nikola IV. koji daju rudnike u najam. Nikola IV. postao je hrvatski ban i od gvozdanskih je prihoda uzdržavao obrambenu vojsku, što je zapravo trebao činiti kralj. Tako je zbog svojih zasluga dobio Međimurje i Čakovec (1546.) koji će postati novo sjedište obitelji Zrinski. Godine 1556. ban Nikola IV. poginut će kao heroj u obrani Sigeta (1565.) i ostati zapamćen kao Nikola Šubić Zrinski. Tako je Pounje ostalo bez svojih zaštitnika. U to vrijeme na hrvatske je krajeve brojne napade izveo Malkoč-beg iz Bosanskog sandžaka. Proslavio se osvajanjem Klisa, Sinja i Kostajnice. Neprestano je provaljivao preko granice u Liku i Krajinu, a 1561. kreće na Gvozdansko, ali bez uspjeha. Iste je godine ponovno krenuo u napad, no i ovoga puta ishod je bio jednak. Nakon toga Osmanlije kreću na obližnje utvrde pa pada Novigrad Zrinski (danas Dvor). U Bosnu stiže štićenik velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića pod imenom Ferhat-beg Sokolović. Stolovao je u Banjoj Luci, kamo je iz Travnika prenio sjedište Bosanskog sandžaka. Ferhat-beg je 1574. godine okušao svoju sreću u napadu na Gvozdansko, ali se i on morao povući. Ostao je poznat kao veliki graditelj Bosne. Naime, u samo nekoliko godina izgradio je više od 200 različitih objekata. Teška godina za Hrvatsku, ali i Bosnu i Sloveniju bila je 1576. kada je Ferhat-paša neprestano upadao u nezaštićena sela i osvajao ih jedno po jedno. Te je godine opet poveo pohod na Gvozdansko, čiji su branitelji uz pomoć banske vojske opet odbili njegov napad. Bio je to već četvrti napad, ali i četvrta pobjeda.

Posljednja opsada

Početkom 1577. Ferhat-beg osvaja većinu mjesta oko Une, osim Zrina i Gvozdanskog. Stigla je kasna jesen kada se prema tadašnjim običajima ratovanja nije kretalo u pohode. Nedostatak hrane i vremenski uvjeti onemogućavali su i napadačima uspješno ratovanje, stoga je u hrvatskim utvrdama ostala tek šačica vojnika, a zadnja opskrba bila je u kolovozu te godine. Ferhat-beg je svega toga bio svjestan i odlučio je krenuti u svoj treći pohod na Gvozdansko. Pred utvrdu je s vojskom stigao početkom listopada, iznenadivši branitelje. Međutim, tu je ostavio tek dio vojske i vratio se u osvojeni Novigrad Zrinski samo kako bi popravio most. To je, naime, bio jedini način da dovuče teško topništvo do Gvozdanskog. Zatim je krenuo na obližnji Zrin i osvojio ga krajem listopada. Sada je sve bilo spremno za konačni pad junačke utvrde. Oko Božića 1577. Ferhat-beg stiže s vojskom od oko 5000 vojnika (neki čak navode 10 000) sastavljenih od Osmanlija i martologa (plaćenika). Opkolili su utvrdu u kojoj je bilo jedva 300 ljudi, od kojih su samo 50-ak bili vojnici. Ostalih 250 osoba bile su žena, djeca, seljaci i rudari. Zanimljivo je da su se na 300 ljudi u utvrdi zatekla čak četiri kapetana od kojih je glavni bio Damjan Doktorović. Do Božića su već praktički ostali bez hrane, ogrjeva i streljiva. Zima 1577./1578. bila je iznimno hladna. Iz zapisa saznajemo da je drveće pucalo od hladnoće, što je strašno odzvanjalo kroz šumu. Temperature su bile toliko niske da su tih dana i konji ugibali. Krajem studenog nastupila je oštra zima zbog koje je sve teže bilo organizirati ljudstvo, a dodatna otežavajuća okolnost bilo je sve lošije stanje same utvrde oštećene brojnim napadima. Ferhad-paša Sokolović tad je prvi put uputio poziv braniteljima da se predaju, što su oni odlučno odbili. Uslijedili su još jači topnički napadi, koji su izbacili iz borbe više desetaka branitelja. Sokolović je na Božić ponovno ponudio braniteljima da prekinu otpor, a zauzvrat će im životi biti pošteđeni. Međutim, braniteljski duh nakon više od dva i pol mjeseca opsade bio je golem i nisu se željeli predati bez borbe, nakon goleme patnje i žrtava koje su podnijeli za sve vrijeme opsade. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja juriša, Ferhad-paša bojao se ići u izravan napad na utvrdu premda je znao da su branitelji na izmaku snaga, bez hrane i streljiva te da čak jedu pse čuvare kako bi preživjeli. Zbog toga je iduća dva tjedna zapovjedio isključivo topničku paljbu po utvrdi kako bi se do kraja slomio moral hrvatskih boraca. Kako su temperature svakim danom postajale sve niže, osmanlijska vojska bila je sve nervoznija i iscrpljenija lošim vremenom, a konji su počeli ugibati od hladnoće, Sokolović je odlučio prekinuti taktiku iscrpljivanja i krenuti u konačni napad. Tako je 10. siječnja 1578. počela posljednja etapa bitke za utvrdu Gvozdansko. Branitelji su u iduća tri dana ponovno odbili nekoliko juriša, međutim, zbog potpunog nedostatka baruta daljnji otpor bio je nemoguć. Tako su 13. siječnja 1578., nakon sto dana opsade, osmanlijske snage konačno zauzele utvrdu. Prema ondašnjim kroničarima, ulazak u dvorište Gvozdanskog zgrozio je Ferhad-pašu Sokolovića i njegove vojnike. Mrtvi i ranjeni hrvatski branitelji ležali su posvuda, a većina od svega tridesetak preživjelih bila je neuhranjena i s teškim ozeblinama.

Kao znak poštovanja prema neprijatelju i njegovu junačkom otporu, Sokolović je zapovjedio da se pronađe svećenik koji će prema običajima katoličke vjere i uz vojne počasti na grobljima obližnjih zauzetih sela pokopati sve mrtve hrvatske branitelje.

Važnost

Opsada Gvozdanskog dugo je, zbog trijumfalne Bitke kod Siska koja je uslijedila 1593. godine, ostala na marginama hrvatske vojne povijesti. Danas se, međutim, u historiografskim krugovima sve više mjesta pridaje istraživanju tog veličanstvenog otpora osmanlijskoj ekspanziji na našim prostorima.

Hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić napisao je ep Gvozdansko. Pisao ga je tri godine, od 1937. do 1940. godine, a nadahnuće su mu bila djela fra Andrije Kačića Miošića. Tresić Pavičić je svoje djelo nazvao “najviteškijim i najnevjerojatnijim djelom u povijesti čovječanstva“. To je najveći hrvatski ep koji se sastoji od 21 406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja. Sastavljen je da bi budio hrvatski narodni ponos. Objavljen je posmrtno, tek šest desetljeća poslije, 2000. godine.

Ne mislite da su tek mrtvaci

Oni, koje mislim opjevati,

Vječno živi oni su junaci;

Sjajne zviezde, što će viekom sjati

Čovječanstva besprimjerni divi

U Bogu su i u rodu živi.

Ante Tresić Pavičić

Znate li da se tu nalazi najveća očuvana branič-kula kružnog tlocrta u Hrvatskoj? Još je nevjerojatnije da arheološka iskapanja ovdje nikada nisu provedena, a neke informacije o bitkama koje su se ovdje odigravale u 16. stoljeću pronalazimo samo u osmanlijskim izvorima. Gvozdansko je, prema opisima i nacrtima iz toga vremena, vrijedan primjer fortifikacijskog graditeljstva početkom renesanse i jedan od najvrjednijih spomenika hrvatske feudalne povijesti.

Danas se često organiziraju posjeti tom mjestu, a na internetu postoje mnogobrojni članci o junaštvu hrvatskih branitelja u utvrdi Gvozdansko.

Ova divna utvrda, iako u ruševnom stanju, i danas čvrsto stoji na ponosnoj Banovini kojoj je potrebna obnova više nego ikad. Obnovimo i mi u današnjem danu sjećanje na hrabre junake Gvozdanskog, ali i svih hrvatskih branitelja kroz našu povijest.

Izvor: hkm.hr

audio na: yt VJERNI BOGU

Gospina je kućica od apostolskih vremena postala mjesto bogoštovlja jer su se u njoj zbila dva ključna misterija naše vjere: navještenje i utjelovljenje

Sv. Jelena je nad Svetom kućom i s njom povezanom špiljom podigla crkvu.

Bazilika je tijekom raznih povijesnih promjena opstala sve do 1260. godine kada ju je porušio egipatski sultan Mameluk ed-din Bondokar.

Unatoč tomu podzemna kapela i Sveta kuća ostale su sačuvane.

Kada je 16. lipnja 1291. godine pao Akkon, zadnje križarsko uporište u Svetoj zemlji, Gospina kuća čudesno dolazi na Trsat.

Svetu su kuću 10 svibnja prvi opazili ljudi koji su se bili uputili u sječu drva, dojmilo ih se što je kuća bila bez temelja i što je u njoj bio križ i drveni Bogorodičin kip.

Vjernici su se odmah počeli okupljati, a neki su od njih na povratku obavijestili svog župnika don Aleksandra koji je već tri godine bolovao do neizlječive bolesti.

On im je rekao da je to kuća Majke Božje, da se ne brinu i da će im sljedećeg dana, u nedjelju, dati objašnjene.

U nedjelju se, na čuđenje vjernika, župnik pojavio zdrav i rekao im da je u snu dobio objavu da je to Gospina kuća i da ga je Gospa ozdravila.

(…)

Više na videu u prilogu – iz knjige GOSPA I HRVATI, autora don Josipa Mužića

Narod koji želi blagoslov mora se obratiti – osobito od grijeha pobačaja! – To je ono što je sada bitno i o čemu ovisi opstanak našeg naroda i naša vječnost. Svi smo odgovorni, makar i time što činimo propust i ne posvješćujemo drugima o čemu se tu stvarno radi…

Više na videu: 

VIDI također s hodočašća:

1. dio: Petrovaradin, Gospa Tekijska
2. dio: Rumunjska (Marija Radna, Hrvatska mjesta u Rumunjskoj)

Stručan povijesni osvrt na ova mjesta i na naše hodočašće s nama je podijelio Petar Hategan,  profesor hrvatskog jezika koji nam je bio vodič po temišvarskim ulicama. Ako nam svi ti podaci i ne ostanu u sjećanju jedno će nam sigurno ostati – a to je primjer služenja, (u posluživanju nakon svete mise, za zajedničkim ručkom.)  Takav isti primjer imali smo i nakon svete mise u bazilici Marije Radne. Među onima koji posluživaju bio je – svećenik koji nam je objašnjavao povijest svetišta. A u istom tom služenju često smo mogli vidjeti i našeg voditelja puta – don Jozu. Takva svjedočanstva su dragocjena za našu vjeru. Stoga, hvala!

…………………………………………………………………………………………………………………………………………..

Evo Petrova osvrta:

U organizaciji crkve Svetog Filipa Nerija iz Splita, u pohode su nam stigli hodočasnici iz Lijepe naše: Dalmacije, Slavonije i ostalih krajeva.

MARIJA RADNA

Prvog su dana, u petak, 15. ožujka stigli do, za Hrvate najvećega hodočasničkog mjesta, svetišta Marije Radne (od 1992, basilica minor).

U ovoj je papinskoj bazilici (gradnja započinje 1772. i traje do 1828., pa 1911., te nove obnove okončane 2015.) povodom 350. obljetnice najstarijeg pisanog spomena čudotvorne slike Blažene Djevice Marije, na blagdan Gospe od brda Karmela, 16. srpnja 2018. svečanu je Euharistiju slavio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Tada su uz kardinala Vinka Puljića koncelebrirali: temišvarski biskup mons. Martin Roos i novoimenovani biskup mons. József-Csaba Pál, biskup zrenjaninski i predsjednik Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda mons. Ladislav Nemet te oko 40 svećenika temišvarske Biskupije. Bazilika Majke Božje Milosti omiljeno je mjesto hodočašća karaševskih Hrvata u Rumunjskoj, koji već stoljećima (prvi ih se put spominje 1333.) žive i rade u Karaš-severinskoj županiji (treća po veličini: površine 8.520 km²; 3,6 % Rumunjske, 218.616 stanovnika).  Izvor

TEMIŠVAR

Popodne istoga dana stigli su hodočasnici i do središta Banata, do Temišvara.

.

Nakon što su se smjestili, kratki obilazak grada pripomogao je hodočasnicima da ponešto saznaju o gradu u kojemu su 16. prosinca 1989. započele prve političke, društve i godspodarske promjene u Rumunjskoj. Ovaj grad, čije ime potječe rijeke Tamiš (rum. Timis), lat. -Tibisis/Tibiscus –
administrativno je i sveučilišno središte županije Tamiš, čija je površina 8.697 km², to jest 3,6 %
cjelokupne površine Rumunjke (jedna od najvećih županija od njih ukupno 41 plus Bukurešt koliko ih Rumunjska ima; podjela nastala 1968.), s ukupno 679.848 stanovnika (sam Temišvar ima – prema popisu stanovništva iz 2011 – 319.279 stanovnika; najviše ih je imao 1990: 350.000 stanovnika). Budući da smo se iz hotela “Central”; veoma brzo našli na trgu Opere (rum. Piaţa Operei), iskoristili smo priliku spomenuti da su u gradu otkrivena neolitska (6000 godina prije Krista) i rimska (4000 godina prije Krista) naselja te da se prvi dokumentirani zapisi o gradu pod nazivom castrum Temesiensis spominju 1212. godine, zatim da su u 13 stoljeću Tatari razorili utvrdu, citadelu, koju je kasnije, nakon niza godina obnavljanja, koristio kao rezidenciju, a i sam je 1307. naredio da se sagradi kraljevska palača, Karlo I. Robert Anžuvinac (1309. – 1342.) Ovaj napuljski kraljević, sin Karla II. Anžuvinca i Marije Arpadović, kojega su Šubići 1301. doveli na ugarsko-hrvatsko prijestolje i okrunili kao Karla I. Anžuvinca, puno je priznanje kraljevske vlasti stekao tek 1309. godine, poslije obračuna s drugim pretendentima na krunu svetog Stjepana, eto, ponovno, kroz povijesne činjenice povezuje vrijeme i prostor.
Treba spomenuti da su administrativno središte Tamiša, koji će kasnije biti poznato kao Banat, bilo u Urbs Morisena, kasnije Čanad (rum. Cenad.) U Čanadu je bila i prva naša Biskupija, a biskup je bio sveti Gerard.), osvojili Mađari 1030. godine i pripojili Mađarskoj kraljevini. Dolaskom Karola I. Roberta Anžuvinca u Temišvar 1307., ubrzo će ga pretvoriti u glavni grad mađarske kraljevine od 1316 do 1323. Palaču će kasnije nadograđivati hrvatskougarski kraljevi Janko Hunjadi i Matija Korvin. No ovaj će močvarski kraj sa svojim utvrdama ubrzo potpasti pod tursku vlast, a osmanlije će u njemu ostati od 1552. pa sve do 1716. kada će slavni princ, austrijski vojskovođa i državnik Eugen Savojski osloboditi Temišvar iz turske ruke i pripojiti ga Habsburškoj monarhiji. Vjerojatno je to doba kada započinje pretvaranje Temišvara u višeetnički i višekulturni grad. Temišvar će 1848. izdržati 107. dnevnu opsadu mađarskih revolucionara; a nakon Prvog svjetskog rata vojska će Srbije okupirati Temišvar 1919. sve do Trijanomnskoga mirovnog ugovora 1920., kada ga predaje Rumunjskoj kraljevini.
Moderni, ali ugnjetani, Temišvar obilježile su revolucionarne promjene koje su krenule iz Temišvara 16. prosinca 1989., prilikom pokušaja evakuacije mađarskoga pastora Laszloa Tökesa. Od subote, 16. prosinca do petka, 22. prosinca, u Tamiškoj županiji i nadasve u Temišvaru je za vrijeme Revolucije ubijeno 119 ljudi, 485 ih je ranjeno, a preko 800 ih je uhapšeno i maltretirano.
Na spomenutom trgu Opere, zdesna smo imali Rumunjsku državnu operu iz Temišvra, koja je
osnovana 1946. dekretom kralja Milje I., a njezina izgradnja kao Palača kulture, počela je 1871.
Arhitekti su bili Bečani Ferdinand Feller i Hermann Helmer, a završena je 1875. Prve predstve: 22. rujna 1875, na mađarskom jeziku, a 25. rujna 1875. na njemačkom jeziku. Požari 1880. i 1920., iziskuju popravke i obnovu; a danas se u zgradi nalaze čak četiri institucije: Rumunjska opera, Narodno kazalište „Mihai Eminescu”, Njemačko državno kazalište i Mađarsko kazalište “Csiky Gergely”; slijeva Pravoslavna katedrala, koja je sagrađena između 1934. i 1946., a mješavina je bizatskoga i sjevernomoldavskog koji se zvonicima nastoje spojiti s oblacima, dok je ispred nas, u parku, stršio podsjetnik na romansku pripadnost rumunjskoga naroda: spomenik Romulu i Remusu. Ispred pravoslavne prvostolnice (Sveta Tri kralja) bio je podignut spomenik palim junacima za vrijeme Rumunjske revolucije iz 1989.  Nastavili smo priču putem preko trga Slobode (Piaţa Libertaţii; spomenik Majci Božjoj i svetomu Ivanu Nepomuku) prema trgu Jedinstva (rum. Piaţa Unirii), odgovarajući na pitanja vezana za broj stanovnika Temišvara, broj Hrvata u Temišvaru (oko 100), broj drugih manjina vidi u prilogu) i slično, stigli smo tako do spomenutog trga, naveli da se na njemu nalaze razni stilovi, Muzej umjetnosti, naša rimokatolička katedrala Svetoga Jurja (rum. Domul din Timisoara), (barokni stil, gradnja: 1737. – 1773.), Srpska pravoslavna katedrala (1744. – 1748.), Srednja njemačka škola; Nikolaus Lenau; i dr.
Na putu prema bedemovima, pogledali smo i nacrt Temišvara, zatim biskupske dvore i onda se polako uputili u pravcu parkova i Temišvarskoga sveučilišta, ističući kako je prije dvije godine otvoren i Lektorat hrvatskoga jezika i književnosti, gdje se može slušati o hrvatskoj kulturi i civilizaciji te učiti hrvatski jezik i književnost.

LUPAK, KLOKOTIĆI, KARAŠEVO – HRVATSKA SELA

Neke predivne, ali neobnovljene zgrade, očito čekaju pravednija politička razdoblja i svoju obnovu. No, hrvatski kraj, i hrvatska manjina (oko 6000 karaševskih Hrvata živi u dvjema općinama, u sedam hrvatskih sela), dočekali su naše drage goste najprije u mjestu Lupaku,

.                         

u crkvi Svetoga Mateja, apostola i evanđelista (izgrađena 1841. – 1842.), župe Lupak, koja pripada općini Lupak (u sastavu su još mjesta Klokotić, Ravnik i Vodnik) i pod koju spada još filijala Ravnik sa svojom crkvom Svetoga Petra i Pavla. Župnik je Marjan Tinkul (u Rumunjskoj su trenutno 13 svećenika Hrvati) srdačno pozdravio hodočasnike iz Domovine, i bio ugodno iznenađen darom: originalnom rođendanskom čestitikom (70 godina) – predivnim zajedničkim pjevanjem.

Crkva Svetoga Filipa i Jakova (a slavi i Ime Marijino) u Klokotiću, najveća katolička crkva u Karaš- severinskoj županiji i njezin župnik Petar Dobra, koji brine i o filijali Vodnik (crkva Svetih Mihaela, Gabrijela i Rafaela), otvorili su svoja vrata služenju Svete mise. Misu je služio vlč. Josip Mužić, a koncelebrirali su spomenuti vlč. Petar Dobra, vlč. Marjan Tinkul, vlč. Petar Rebedžila iz Karaševa te vlč. Petre Muţiu iz Făgeta. Malobrojni su vjernici mjesta Klokotić uživali u Svetoj misi i u propovijedi, a misao kako se u ove krajeve stiglo zbog “žive Crkve”, uistinu je obradovala i dodatno zadužila da se ustraje u čuvanju bića svoga, vjere rimokatoličke, hrvatskoga identiteta i hrvatskoga jezika.

Nakon Mise, stigli smo i do najvećega hrvatskog mjesta – Karaševo – gdje su hodočasnici posjetili crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije (sagradio ju je isusovac Mijo Lovinić, koji je pokopan u mjesnoj crkvi), uočili Centar blaženoga Ivana Merza, pozdravili župnika Petra Rebedžilu (drži još filjale Nermiđ i Jabalče – istoimena mjesta sastavni su dio druge općine, općine Karaševo, u kojoj žive Hrvati u Rumunjskoj, knjižničar Mihai Jakob Domaneanc, a kasnije načelnik/knez Petar Bogdan i dr. Milja Vatav, koreograf KUD-a Klokotić.

Druženje se nastavilo u obližnjem restoranu, čije će zidine, i čiji će posjetitelji, dugo pamtiti zvuke
recitiranih domoljubnih pjesama, pjevanih dragih hrvatskih melodija – pridružila se i ljupka mjesna učenica Ana Marija Iovanak – i predivnih uspomena: uistinu su hodočasnici zračili nekom posebnom toplinom i srdačnošću, a njihov vođa otmjenošću, dubokom i širokom erudicijom i svetošću.
Drage goste držimo za riječ: jedva čekamo novi susret!

Karaševo, 22. ožujka 2019.
Petar Hategan

…

(fotografije s hodočašća: M.G., G.K., V.D, D.P.)

…………………………………………………………………………………………………………………………………………..

Dodatak – o stanovništvu u Temišvaru:

20 octombrie 2011
TOTAL POPULAŢIE : 319279
Români 259754
Maghiari 15564
Germani 4193
Rromi (ţigani) 2145
Ucrainieni 556
Ruşi Lipoveni 70
Turci 102
Sârbi 4843
Tătari 14
Slovaci 385
Bulgari 859
Evrei 176
Cehi 124
Croaţi 101
Polonezi 51
Greci 63
Armeni 23
Ruteni 14
Italieni 199
Albanezi 26
Macedoneni 24
Altă etnie 1314
Nedeclarată 28679

……………………………………………………………….

Vidi također i –

Gospa Tekijska (Gospa Snježna na Tekijama) kod Petrovaradina (blizu Novog Sada)

Zemun, katolička župa, propovijed o narodu i pobačaju

Svjedočanstvo engleza Frederica Boltona: … Ispričao nam je da nakon što vlakovi stignu u Jugoslaviju, ta nastaje pravi pokolj. U međuvremenu smo još slali ljude. Jedan od njih me pitao mogu li mu jamčiti kamo ide. Rekao sam da nisam siguran, ali da mislim da znam.  Rekao mi je: “Englezu je zadana riječ svetinja.” Osjetio sam da ne mogu dalje raditi takvo što. To je postala namjerna obmana. (video u prilogu)

…

Izvor: priznajem.hr (video)

Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojeg je počinila Jugoslavenska armija. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskog pokrajini Koruškoj. Britanci su međutim odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji. Mnoštvo zarobljenika Britanci su privremeno smjestili u logor što su ga bili osnovali u mjestu Viktringu: međutim su i oni poslije predani Jugoslavenskoj armiji (JA) i skoro svi pobijeni.

Bleiburg je danas sinonim, simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih „pobjednika“ 1945. godine. Međutim, samo je manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici, stoga se danas imenom Bleiburški pokolj označavaju svi pokolji zarobljenika, bez obzira na to gdje su se dogodili, a ponekada se često misli i na sve žrtve komunističkoga terora među Hrvatima ratne 1945. godine. Zarobljenici su bili mučeni, a većina ih je ubijena na mukotrpnim marševima kroz Jugoslaviju te u zarobljeničkim logorima tijekom narednih mjeseci. Taj put kroz koji su zarobljenici morali prolaziti, koji je sa sobom donio sve muke sužanjstva, nazvan je Hrvatski križni put, ponekad u množini i Križni putevi.

     

Došli smo do sjemeništa u Travniku. Tu nas je dočekao duhovnik vlč. Pavo Šekerija, koji nam je rekao ponešto o Petru Barbariću, vrijednom đaku i uzornom kršćaninu, a onda nas potakao na evangelizaciju po uzoru na slugu Božjeg Petra.

Eto tih par podataka i na stranici: Isusovci

“PETAR BARBARIĆ rođen je u selu Klobuk (zaselak Šiljevište) kod Ljubuškog u hrvatskoj obitelji devetero djece od pobožnih roditelja. Djetinjstvo je proveo na paši s ovcama uz pobožne knjige. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je blizu rodnog sela otvorena škola. U dvije godine završio je četiri razreda škole s odličnim uspjehom. Roditelji nisu imali novaca za njegovo daljnje školovanje pa je u Vitini izučio trgovački zanat. Kao trgovački pomoćnik, primljen je u sjemenište u Travniku sa željom da postane svećenik, uz pomoć bivšeg učitelja Tomislava Vuksana. Živio je vrlo pobožno. Govorio je da će radije umrijeti, nego uvrijediti Isusa. Preveo je s talijanskog jezika na hrvatski, životopis Pavla Kolarića, bjelovarskog isusovca koji je umro u Rimu, na glasu svetosti. Razbolio se od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši redovnički zavjet. Obraćao je grešnike, uveo je u sjemenište pobožnost Srcu Isusovu, a u svojoj rodnoj župi, osnovao je Bratovštinu Gospine krunice. Hrvati u Bosni i Hercegovini i manjim dijelom u Hrvatskoj, utječu se njegovom nebeskom zagovoru. Mnogo kulturnih društava nazvano je njegovim imenom. Pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Životopis mu je preveden na više jezika.”

Kako reče pater Pavo – Petar Barbarić se pokapao 4 puta.

Prvi put na gradskom groblju,

pa 1935. u sjemenišnu crkvu,

pa mu je tijelo 1944. zakopano u blato i zazidano da bi se sakrilo do naroda,

Kad se nakon zadnjeg rada, obnavaljala gimnazija, tijelo se pronašlo i sada su njegovi zemni ostaci u crkvi sv. Alojzija Gonzage (vidi sliku).

Danas mu se oko groba u molitvi okupljaju učenici gimnazije kao i ostali narod.

Okupili smo se i mi oko groba u uputili Petru svoje molitve. U tišini. A onda smo se spustili u podrum sjemeništa gdje je pronađeno njegovo tijelo. Pater Pavao reče da je evangelizacija i poklanjanje krunica, pa su se hodočasnici uputili i u suvenirnicu. Možda je netko i pronašao koji dobar Petrov životopis. Osobno nisam zadovoljna izborom. Najbolji životopis koji se mogao pronaći je prepričana verzija onog kojeg je napisao Petrov duhovnik, a knjižica se zove “Uskrsna zvona”. Pa ni na samoj isusovačkoj internetskoj stranici nema opširnijeg životpisa. Tek vrlo šturi podaci. Vratila sam se iz suvenirnice u crkvu, na Petrov grob, da mogu kleknuti na grob u miru…

A i sad – razmišljam nešto… o Crkvi… o crkvama i suvenirnicama. O evangelizaciji. Evangelizirati se i te kako može dobrim knjigama, a u naše moderno doba i preko interneta.  Zašto se onda Petar nekako i danas od javnosti skriva umjesto da se njegov primjer života učini očitijim, da postane svijetlo za nas koji živimo danas? Ne znam. Teško je i na interentu pronaći neki opširniji životopis. Tek vrlo šturo. Šteta.

I Petrovo tijelo je bilo skrivano u blato. A skriva se, na neki način – i istina o njegovoj blaženoj duši.

…

Nakon Travnika smo se uputili kod Gospina vrila. Ima tu jedan izvor vode, na kojem “tako pričaju” (ne znamo je li negdje nešto i zabilježeno), su se “dogodila i neka ozdravljenja… “. I tu je onda nastalo jedno malo Gospino svetište gdje se slavi blagdan Male Gospe.

A onda smo se polako uputili natrag.

Po običaju putem se moli Gospina krunica. Tri krunice. A slušamo i snimljena razmatranja sa Radio Marije.

Na povratku mikorofon je osim za krunicu iskorišten i za druge nagovore od strane troje hodočasnika. Ponešto za nasmijati se, ponešto za zahvaliti, a ponešto za začuditi se i zapitati se… (?!). Hodočašće uistinu može biti prilika za evangelizaciju, čiju potrebu je naglasio i pater Pavo, jer ima mnogih hodočašća koja se tako nazovu, a znaju preskočiti ono najvažnije (kao svetu misu u nedjelju). Može to biti i prilika da se ljude privuče bliže Bogu, ali i da ih se privlači za neke druge ciljeve. Zato, svatko od nas može ispitati svoju savjest i o tom – kakav je hodočasnik. Uistinu, svaki je kršćanin pozvan po krštenju na evangeliziranje. Netko će možda pokloniti nekom krunicu, a netko će nekog naučiti kako se ta krunica „koristi“, netko će evangelizirati riječima glasnim, netko riječima tihim, netko fotografijama… U svakom slučaju – nitko od kršćana nema opravdanja da svoju vjeru živi samo za sebe. Nama u Hrvatskoj je to zasigurno (još uvijek) lakše nego Hrvatima u multikulturalnim sredinama, kao u Bosni i Hercegovini, gdje smo postali manjina koju se želi učiniti još manjom manjinom nego već je …