Možemo reći da je naše vrijeme – vrijeme znakova, znakova dobra i znakova zla. Ovi znakovi zla su glasniji. Dovoljno sjetiti se zadnjeg Eurosonga pa sad Olimpijade, i tako unazad. Vidimo da stvarno imamo znakove gdje Sotona proglašava da on vlada ovim svijetom. I da mu ne možemo ništa. I više je dosadan sa tim izljevima mržnje, ali to je činjenica koju izgleda teško prihvaćamo – da mi imamo sotonističke vlasti, da imamo sotonizam koji vlada. Nitko se, na ovoj Olimpijadi, nije ustao od naših političara, a bili su Europski predstavnici, nitko se nije ustao protiv toga da se učinilo svetogrđe sa Posljednjom večerom. To pokazuje da oni to odobravaju, da podržavaju, da se s tim slažu. Nemaju hrabrosti. Prema tome da sutra ti isti vlastodršci u Bruxelles-u i drugi proglase progon kršćana, naši bi digli ruku i glasali bez problema. Prema tome to su znakovi koji nas pozivaju da se probudimo, da posvijestimo da živimo u gorem vremenu nego što je to bilo pod Turcima. Vidimo da su sad i muslimani ustali  i protestiraju protiv ove blasfemije u Parizu i da je tu ustao i Erdogan, i u Iranu, – rekli su da je Isus i njima svet i da je tako nešto nedopustivo.

Prema tome, dok su naši stari živjeli, oni su bili diskriminirani, bili su građani druge klase, imali su veće namete, imali su manju slobodu bogoslužja, ali opet je to bio bolji život nego sotonizam, jer smo imali prirodni zakon koji se poštivao, bila je obrana obitelji, bila je obrana Boga, svetinje su nisu dirale  i evo to je ono što vidimo da je islam, islamistički teror bolji nego SOTONISTIČKA DIKTATURA.

Vidimo isto tako da smo U KOMUNIZMU bili proganjani, diskriminirani, također, ali opet je i to bilo bolje nego ovo što sada imamo. SOTONIZAM uništava sve. Ne samo da oduzima slobodu nego on uništava obitelji, uništava Božje zakone, uništava razlike, muško žensko, ne samo da zabranjuje vjeru nego on se bori da iskorijeni vjeru do kraja i da više nitko uopće ne bude vjernik. I kako vidimo stvari se samo pogoršavaju. Možemo samo očekivat da će osim ovog medijskog progona, od ovog kulturološkog progona, zakonskog  progona vrlo brzo doći do toga da nas i FIZIČKI PROGONE I MALTRETIRAJU.

Nije slučajno da U FRANCUSKOJ svaki tjedan izgori neka crkva. Pa kažu: islamisti. A tko kaže da nisu sotonisti?! Sotonisti su oni koji danas vladaju Europom.

To su znakovi koji nas trebaju držati budnima, da budemo svjesni vremena u kojem živimo.

S druge strane imamo ZNAKOVE BOŽJE koji nas pozivaju da budemo hrabri u današnje vrijeme. Ako se mi okupljamo ovdje već drugu godinu, to nije slučajno, to je isto jedan znak, znak zahvalnosti Bogu što je poslao svoju Majku ovdje, da ona se očituje narodu onda kad je narodu bilo najteže, da nas ohrabri, podrži, znak da smo mi nasljednici toga naraštaja. Da cijenimo te žrtve, te suze i patnje koje su bile podnesene da bi se obranila vjera. Mi vidimo da je GOSPA bila uz nas uvijek kad nam je kroz povijest bilo najteže. Tada se to pokazalo i u 20.-om st. Da je ona iza Drugog svjetskog rata, na više od 10 mjesta ona se ukazivala i hrabrila svoj narod. Vidimo da se dogodilo Međugorje – koje je postalo svjetski fenomen. Koliko je ljudi koji su bili vjernici cijeli svoj život Bogu i žrtvovali se za vjeru u našem narodu koliko je njih koji su to izmolili svojim žrtvama, svojim suzama, svojom prolivenom krvlju. Imamo znak da je Gospa s nama, a preko Gospe da je Isus s nama. To su veliki znakovi koji bi nas trebali hrabriti. Imamo i da je na današnji dan (5.8.) bila Oluja pa je oslobođena naša zemlja od agresora, da je završen rat, pobjednički. Mi obnavljamo to da smo izvojevali pobjedu. I ne samo s oružjem nego prije svega s molitvom i borbom duha. To je nešto što trebamo obilježavat na način da budemo zahvalni.

Može se reć: Što mi možemo obilježiti ovdje (Roško polje; mjesto Gospina ukazanja). Malo nas je  u jednom malom mjestu. To kao da nije važno. Pred Bogom nije važan broj. Važna su srca i s kakvom nakanom mi dolazimo.

Danas se službeno proslavlja Oluja, pa službeno idu u crkvu u Kninu i službeno prisustvuju. Niti vjeruju u Boga, niti im je stalo do Hrvatskog naroda niti do Hrvatske. Prema tome oni tu odrade jednu kazališnu ulogu, sutra da je tu neki druga vlast oni bi radili isto. Čast iznimkama. Ali, oni su kompromitirali sve one žrtve koje su se dogodile za vrijeme Oluje, koje su se dogodile u Domovinskom ratu.

Tako da su ovo rezervni položaji, oaze gdje mi možemo susresti ljude koji čista srca vjeruju u Boga, koji žele dobro svome narodu, koji ljube svoj narod.

Možemo se osjećati svoji na svome, bez obzira na titule, bez obzira na govornike, bez obzira na medije. Ali to je ona stvarnost. I Bog vidi ono što je u srcima i Bog cijeni to unutarnje.

Zato trebamo  ustrajati u tome da obilježavamo ovaj dan sa zahvalnošću, Majci Božjoj i Bogu na daru slobode, i Bogu na svim onim darovima koje nam je Gospa davala kroz povijest kad nam je bila blizu i da u tome crpimo nadahnuće da se ne bojimo i da se borimo.

Naše je da se borimo do kraja svim raspoloživim snagama a Bog će učinit ono što nama nije moguće. Bog će učinit nemoguće. Zato, ako je Oluja označava jedno čudo Božje kad se dogodilo nemoguće, znači to je nešto čega se svi možemo još sjećat, dakle, Božja moć se nije smanjila. Bog se nije umorio čineći čuda. On samo traži suradnike preko kojih će činiti čuda.

I ako je židovski narod hranio 40 godina čudesno u pustinji s manom evo i nama može činiti svaki dan nova čuda koja su nam potrebna da budemo svoji na svome da živimo svoji na svome, da obranimo obitelj, da obranimo narod da obranimo prije svega vjeru. I da možemo kao narod živjeti punim plućima, kao katolici i kao Hrvati.

Evo, neka današnji dan i ovo naše okupljanje bude ne samo zahvalnost Bogu neka bude zahvalnost svima onima koji su svojim žrtvama svojim životom, mukama pridonijeli da mi danas možemo biti ovdje, da smo baštinili vjeru, da smo baštinili narod i da možemo slobodno ispovijedat svoju vjeru.

Neka nas u tome podrži i pomogne zagovor Majke Božje. Amen.

Nakon gotovo 50 dana pješačenja, danas će hodočasnici koji su iz Niepokalanówa krenuli prema Međugorju stići na cilj. Pokornici su Bogu prikazali svoj napor za mir u svijetu i poljske obitelji. S hodočasnicima smo razgovarali dan prije nego su pristigli u Međugorje. Kakvi ih osjećaji prate? Dijele ih sa čitateljima Našeg dnevnika.
Osjećamo veliku radost i mir srca. Uvjeren sam da će taj mir u mom osobnom i obiteljskom životu potrajati još dugo nakon što se vratim kući. Ranije su me pratili slični osjećaji kada sam pješačio do Rima, Fatime i Santigao de Compostele.  Hodočašćenje u sveta mjesta, poteškoće, žrtva, da bi dostigli postavljeni cilj, pješačenjem stotina kilometara s određenom nakanom, pomaže suočiti se s raznim brigama,  problemima svakodnevice i uvijek gledati na život iz perspektive vječnosti – naglašava Michal Sosnicki, Marijin ratnik, inicijator ove jedinstvene inicijative. Skupa s njim putovalo je još sedam osoba, među njima supruga Jolanta, koji se pridružila hodočasnicima u Ostravivu, kao i još jedan od pokornika, Jacek Jaworowski, vojnik, dragovoljac iz Vojske teritorijalne obrane.      – Još nisam bio u Međugorju, jako me zanima to mjesto – priznaje. Od početka gospodin Lešek, kao hodočasnik vozač prevozi prtljagu. – To je čovjek kojeg nam je darovala Providnost. – tvrdi Mihael Sosnicki.

Hodočasnici su krenuli na put pod sloganom “Zajedno s Marijom” iz Niepokalanova 24. lipnja ove godine. Nemajući unaprijed planirana zaustavljanja, noćenja i obroke dnevno su u prosjeku prelazili 30 km.
Pomoć su dobivali od svjetovnih i duhovnih osoba koje su upoznali, a koje su im davale ne samo prenoćište nego su često također dijelili i hranu. Hodočasnici su uvjereni da su zahvaljujući Mariji na svom putu susreli dobre ljude i da su bili vođeni na konkretna mjesta.

Takvih se primjera ima više. Jedan od njih tiče se događaja od prošle nedjelje. Hodajući putem, već oko 9 sati, došli su do crkve u selu Maljkovo. Svake nedjelje našeg hodočašća nastojali smo skratiti dnevnu rutu radi slavlja Dana Gospodnjeg, ali tada je plan bio pješačiti više kilometara. I dogodilo se nešto neočekivano. Posred ljudi s kojima smo razgovarali nakon svete Mise bila je i Marija, koja je, kako se pokazalo, bila 4 godine u Poljskoj, te je osoba Bogu posvećenog života, po uzoru na blaženog Ivana Merza. Izvrsno je znala poljski jezik (osobna ispravka: ne baš…) ali također i Ratnike Marijine. Čak je na hrvatski prevela jednu konferenciju o. Dominika Chmielewskog, SDB, utemeljitelja i prvog duhovnika zajednice, kojeg jako poštuje. Marija nam je ponudila noćenje u svojoj kući, u selu Potravlje. Zahvaljujući tome, imali smo i više vremena za odmor ove nedjelje – kaže Jacek Jaworowski.
Prisjeća se i susreta koji ga se jako dojmio. Jedna starija Hrvatica, koja je slučajno prolazila cestom, molila je krunicu.
– Kad je saznala da idemo iz Poljske u Međugorje, zamolila nas je da se molimo za njenu nakanu – kaže Jacek.

Hodočasnici su većinu puta putovali u samoći, ali uvijek imajući jedni druge na vidiku.
Svaki dan su kad bi stali molili zajedno  sveti Ružarij, u podne Anđeo Gospodnji, a u 15 h Krunicu Božjega milosrđa. Važno je za njih bilo da bi svaki dan bili na svetoj misi. I za to se Gospodin Bog pobrinuo. Euharistija nas je jako osnaživala na putu. Bilo je dana, na sreću jako malo, kada nismo mogli sudjelovati na svetoj misi, ali bilo je također dana kad smo mogli biti i dva puta – naglašava Mihael Sosnicki. Hodali su znajući da na njihove nakane mole mnogi iz zajednice Marijinih ratnika, ali također u zajednici apostola Božjega milosrđa u Koninu. Da ih je svakodnevno pratila molitva duhovnih hodočasnika potvrđuju i objave na Facebooku gdje su na profilu pod nazivom: „Idem zajedno s tobom, zajedno s Marijom” – (Idę Z Wami Razemzmaryją) svakodnevno objavljivane reportaže i fotografije iz dana hodočašća.
Svijest da se netko za nas moli davala nam je nadu i davala nam je da izdržimo nekad tešku iscrpljenost i poteškoće na koje smo nailazili – izražava zahvalnost Mihael S.
Hodočasnici su planirali doći u Međugorje na svetkovinu Velike Gospe. To se ostvarilo i slavit će kod Majke Kraljice Mira. Povratak u Poljsku planiraju 16. kolovoza. Hodočasnici su krenuli na put u duhu zahvalnosti za posvećenje Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu kojeg je učinio papa Franjo. U konačnici iz Niepokalanowa do Međugorja prepješačili su otprilike 1500 km. Ruta hodočasnika vodila ih je preko Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, a onda su (jučer) prekoračili granicu Bosne i Hercegovine. Cijelo vrijeme pratio ih je barjak s likom Marije Kraljice Mira i ručno izrađen križ jednog od hodočasnika.

Malgorzata Bochenek – 11.8. ,   Nasz Dziennik – pl (Naš dnevnik)

(Prijevod: Marija G. i google translate :))

Nakon objavljenog članka – na stranici (Idę Z Wami Razemzmaryją) možemo vidjeti da su poljski hodočasnici sretno stigli na svoj cilj, kod Kraljice Mira. Evo i nekih fotografija:

Iz Poljskog Niepokalanówa (grada koji je posvećen Bezgrešnoj, a započeo ga je sveti Maximilijan Kolbe)  zaputila se grupa hodočasnika, njih osam, na dalek i iscrpljujući put. Nose svoje molitve Gospi u Međugorje, a tamo se nadaju stići 15.8., na samu svetkovinu. Među njima je i gospođa za koju nitko ne bi rekao da ima 72 godine, a i gospodin kojem je već 77, no ne predaje se nego i mlađima može biti primjer ustrajnosti.

Tu su i Marijini ratnici, njih dvojica, koji ponosno nose Gospin barjak na kojem piše (poljskim jezikom): Molite se. Molite se. Molite se.

Tu su i drugi članovi koji se međusobno nisu poznavali, (osim njih troje), ali ih je povezao internet i ljubav prema Majci Mariji i Međugorju.

Dnevno prijeđu oko 30 kilometara, a kroz dan imaju vrijeme zajedničke i obilje vremena za osobnu molitvu. Prava duhovna obnova. Osim što zajedno mole Anđeo Gospodnji u podne, zajedno mole Gospinu krunicu i krunicu Božjega milosrđa u tri sata. U molitvi im se preko mobitela pridruži i svećenik koji je iz Poljske njihova duhovna pratnja.

Na putu pronalaze crkve u kojima sudjeluju na svetoj misi, a nekad budu i na dvije. Često im ljudi iziđu u susret te im ponude okrepu i smještaj, a imaju i šator u slučaju potrebe. Nisu zahtjevni, vojničkoga kova, jedni i kad imaju izbora biraju radije pod nego mekani madrac.

Fotografije s putovanja mogu se pogledati i na njihovoj facebook stranici: Idę Z Wami Razemzmaryją (Idem s vama, Zajedno s Marijom)

Neki od njih su već bili u Lurdu i Fatimi, pa žele posjetiti i Međugorje. Međugorje, za razliku od spomenutih nije od Crkve još priznato kao mjesto Gospinih ukazanja, no Gospa i tamo udjeljuje svoje milosti, kako se da vidjeti u župnim arhivima gdje su zabilježena i čudesna ozdravljenja.

Bila mi je velika radost Božjom providnošću 6.8., nakon svete mise u Maljkovu, susresti se s njima (Gospin barjak otkrio mi je da su s nama Poljaci) i nakon dugo vremena s braćom i sestrama u vjeri, razgovarati na mom lošem, ali razumljivom poljskom. Nakon ovog susreta jedni su okrijepljeni hranom i snom, a drugi su ojačanom vjerom. Hvala im!

Na slici: Naša braća i sestre u vjeri, Poljaci kod kipa Gospe Fatimske kod nas, u selu Potravlju.
Kip je postavio moj brat Ivica Gašpar prigodom 100.-e obljetnice Gospe Fatimske. 

Draga braćo i sestre želimo vam sretan i blagoslovljen put.

Neka vam naša Majka nebeska daruje sve ono što je dobro za vas i za vaše drage za koje se molite.

(M.G.)

OKIT kod Vodica je vjerojatno jedino mjesto na svijetu gdje je Bog čudom obilježio svoj rođendan. O čemu se radi?  Ukratko: Grana klena koja je bila okrenuta prema Crkvi je točno u ponoć u jednoj minuti – propupala i procvjetala; To se događalo svako treće godine dok komunisti nisu posjekli klen. Bilo je to prije 70 godina i čudo je palo u zaborav, no ova hodočašća koja posljednjih pet godina predvodi splitski svećenik don Josip Mužić, ponovo oživljavaju uspomenu na to čudo. O tomu je napisana i knjiga: Božićno čudo na Okitu

Ove godine, pete zaredom, bilo je to na dan kad se u Vodicama slavi Osmina. Pristiglo je oko 300 hodočasnika, četiri autobusa iz Splita i jedan iz Zadra. 

Grupa je stigla u Vodice oko 19 sati, župnik don Franjo Glasnović ih je upoznao sa našom župom, a Josip Jole Mateša ugostio ih je u svom maslinskom vrtu, a Marko i Tea Juričev Martinčev upoznali su ih sa vođenom turom Čudo na Okitu.

Zatim su se uz pratnju policije uputili do brda Okit gdje je u Crkvi održana sveta misa nakon koje su se vratili u Vodice gdje je uz pjevanje božićnih pjesama održana proslava Osmine.

Svjedočanstvo sa hodočašća – hodočasnik Miljenko Jurić

Već pet godina hodočastimo našoj Majci na Okit.
Lipo je to hodočašće jer se ide i vraća po noći. Lipo je jer Okit uvik, svaku godinu ispriča neku novu priču.
Tako je bilo i sinoć .

Krenili smo oko 18:00 h sa mobitelima u rukama iz Splita jer tribalo je pogledat zadnjih 15 min sad već povijesne utakmice naše reprezentacije.

Uz lipe vijesti o osvajanju trećeg mista pošli smo i mi osvojit taj mali vrh u vodičkon polju.

Ovi put hod prema Majčici na Okit je ima posebnu težinu, ne onu u obliku kipa Majke na našin ramenima nego onu duhovnu.
Cili dan zbog nekih netočnih informacija koje su iznili neki nebitni novinari u još manje bitnijin novinama osjeća san nemir.
Bili smo i jesmo spremni na to kad smo formirali Marijine ratnike (Wojownicy Maryi) u Splitu, ali nekako pogode čovika laži ne zbog mene samog nego zbog ljudi koji te okružuju.

I onda dođeš u Vodice, uđeš u župnu crkvu noseći kip Bezgrješne i čin si uša i pogleda svog Spasitelja kako na križu plača sve naše grije, naše laži i sve ono šta smo. a nebi tribali bit, On uzme taj nemir i pritvori u radost ali onu nebesku radost koju ne moš opisat.

Završija je program u crkvi i onda smo se uputili na Okit.
Misto di je Gospodin svake tri godine priko sedandeset lita sla znak ljudima ovega kraja i nagrađiva njihovu viru.
Znak priko jedne grane stabla klena koji bi na dan rođenja Njegovog Sina propupa, prolista i procvita
i to sve u petnaestak minuti prije ponoći .

Ovi put nas je bilo oko 300, 4 autobusa iz Splita, 1 iz Zadra i domaćini iz Vodica.

Bura je okrenila, očistila nebo i dala ariji oni posebni friški miris koji moš čutit samo u počecima njenog puvanja posli kišnih dana .

Puten od 5 km nosili smo na škinama našu Majku, braća koja su nosila bandire junački su se borila sa ton buron,
lampioni se svitlili Gospi put a virni narod je molija Krunicu, koja lipota svitu moj.

Moran pofalit i policiju jer su nas pratili pod rotacijon cilin puten da se ne desi koje zlo po cesti .

Došli smo Materi na Okit imali sv. Misu, osnažili se sa propovidi i svetin sakramentima i onda se vratili nazad u Vodice jer nan se ovi put poklopilo da je bilo vrime početka Božične osmine. Vodički pivači svojin glasovima, pismama i napjevima poklonili su nan vrhunski poklon.

Ma kad razmislin sve je jučer bija jedan veliki poklon i jedna velika nagrada Neba za sve nas.
Fala Vodičanima na svemu, imaju srce veliko ka Okit, fala njihovon župniku, fala našen don Jozi jer je čuja šta mu Okit priča a posebno fala našoj Majci Mariji jer svaki put okupi sve više ljudi koji joj idu zahvalit.

TOTUS TUUS

Izvor: infovodice.com, facebook M.J, yt V.D)

(Vodičke pjesme možete poslušati na yt kanalu: Vesela Dujmić)

ZRIN – STARA ŽUPA
Srednjovjekovna katolička župa Zrin prvi puta se spominje u popisu župa Ivana Ahiđakona 1334. godine. Romanička crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji, za koju se ne zna gdje se nalazila, stradala je u ratovina s Osmanlijama u 16. stoljeću. Godine 1504. podignut je u blizini utvrde Zrin franjevački samostan svete Margarete, koji su godine 1577. srušili osmanlijski osvajači. U južnom dijelu naselja sagrađena je krajem 15. ili početkom 16.og stoljeća nova crkva Našašća Svetoga Križa u gotičkom stilu, koja je obnovljena 1711. godine, kada je i iznova uspostavljena župa Zrin. Crkva je spaljena u sukobu s Turcima već 1737.godine te opet obnovljena.

ZLOČINI NAD ZRINJANIMA
Na Malu Gospu 1943. godine Zrinjani su posljednji put u svojoj župnoj crkvi Našašća Svetoga Križa slavili svetu misu. Sljedeća dva dana mrzitelji Kristova križa i svega hrvatskoga osvojili su, opljačkali i razrušili kuće i crkvu, spalili Zrin i pobili trećinu njegovih žitelja. U borbama za Zrin poginulo je ili su partizani i vlast nove države pobili 216 Zrinjana. Preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina. Kotarski sud u Dvoru donio je 1946. godine presudu “u ime naroda” o konfiskaciji imovine stanovnika Zrina jer su “svi stanovnici mjesta Zrina za borbu sposobni vodili borbu vodili borbu protiv NOV-e, a zatim su, ukoliko nisu streljani, ubijeni i poginuli, pobjegli tijekom rata!” Zbog toga je sud donio rješenje da se “oduzme cjelokupna pokretna i nepokretna imovina svim stanovnicima mjesta Zrina i

to bez obzira gdje se imovina nalazi.” Svim preživjelim stanovnicima zabranjen je povratak u Zrin. Žene i djeca su vagonima za prijevoz stoke odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u napuštene i oštećene kuće hrvatskih Nijemaca (koje su također ubili partizani) u četiri sela pokraj Đakova: Drenje, Slatinik, Gašinci i Lapovci. U pismu OZN-e za Baniju od 20. prosinca 1944. godine upućenom Vladimiru Bakariću stoji: “Vama je dobro poznato da je GŠH odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto unatoč svih napora dve i pol godine rata nije se moglo naći nijednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima“ Glavni štab Hrvatske na čelu s Vladimirom Bakarićem odobrio je uništenje Zrina.

Tako je stara župa u Zrinu, koja je tada imala oko 850 duša u 143 obitelji, ostala bez ijednog živućeg katolika do današnjeg dana. Jedini tragovi predratnog Zrina su ruševine crkve svete Marije Magdalene na nekadašnjem groblju i stari grad slavnih knezova Zrinskih koji su Hrvatsku kroz stoljeća branili od Turaka. Zrin je uništen, a Zrinjani pobijeni i protjerani jer se nisu htjeli pridružiti “partizanskim osloboditeljima”. Željeli su živjeti u miru i obrađivati svoja polja. Zrin se moralo uništiti zbog osvajanja čistog vlaško-srpskog prostora u Baniji i zbog pljačke imovine Zrinjana. U Zrinu nije bilo nikakvih ustaških postrojbi kako to već desetljećima ponavljaju Srbi i “potomci osloboditelja”, a i neki povjesničari s hrvatskih fakulteta. Sačuvan je Zapisnik, pisan u Predsjedništvu Vlade NDH u Uredu ministra urudžbe Janka Tortića prilikom dolaska izaslanstva predstavnika Zrina u Zagreb 30. ožujka 1943. godine, prema kojem su predstavnici Zrina izvijestili odgovorne da je mjesto napadnuto čak 36 puta iz okolnih srpskih mjesta, te da je na poljima oko Zrina zarobljeno 46 Zrinjana od kojih se neki nikada nisu vratili svojim kućama. 

Prema tom dokumentu stanovnici Zrina raspolažu sa 80 pušaka od kojih je jedna trećina neispravna. Ti Zrinjani došli su u Zagreb tražiti zaštitu vojske zbog neprekidnih napada te mole pomoć u obući kako bi mogli obrađivati svoja polja. Prema podacima koje je prikupio povjesničar Ante Milinović do 9. rujna 1943. ubijena su 55 Zrinjana, 8. i 9. rujna 1943. partizani su pobili 161 stanovnika Zrina, te poslije 10. rujna ubijena su 75 Zrinjana. Na Križnom putu i poslije do 1946. ubijeno je još 75 Zrinjana. Svega 291 stanovnik Zrina. 

Izvor: Glasnik svetog Josipa, ožujak 2022.

Tekst možete i poslušati na: yt VJERNI BOGU

(… )
Više na videu: yt VJERNI BOGU

A što kad se tradicija nasilno prekine? Kad je se uguši, posiječe, kad joj se korijen iščupa?

Ima li joj više puta kad je zatrpan, kad je razrušen kao i crkva u nekoliko navrata, a klen koji cvijeta na Božić svake tri godine, posječen? Može li se Božje čudo sasjeći, ljubav njegova utrnuti gašenjem oltarske svijeće ili rušenjem crkvenih zidova? Može li se Božji plan i njegovo darivanje baciti u zaborav?

Sedam dana uoči Božića, 18. prosinca 2021. godine, već četvrtu godinu zaredom, pošli smo iz Splita u Vodice, s ciljem popeti se na brdo Okit i slaviti svetu misu u zajedništvu s mještanima i mjesnim župnikom don Franjom Glasnovićem, koji je naglasio da nešto postaje tradicija kad se  ponavlja nekoliko puta.

Don Josip Mužić je istraživanjem marijanskih čuda u hrvatskom narodu naišao na božićno čudo jedinstveno u čitavom svijetu, a to je upravo čudo na Okitu. Iz njegova istraživanja nastala je knjiga “Božićno čudo na Okitu.” Ali nije sve ostalo na tome. Pokrenuo je hodočašća, koja su uz Božju pomoć, unatoč otežanim okolnostima, postala tradicijom. Možda nije ni slutio da će se to dogoditi i da će ta hodočašća oživjeti tradiciju koja je bila nepoznata i prekrivena zaboravom. Posvijestio nam je kako se čudo da Bog znakovima slavi rođenje svog sina, nije dogodilo nikad nigdje na svijetu, osim na Okitu.

Župnik crkve svetog Križa Veli Varoš, don Mihael Jelavić, poveo je vjernike svoje župe, tako da smo imali i duhovno pojačanje u odnosu na prethodne godine.

Putem smo se pripremali za ovu milost molitvom svete krunice. Na taj način naše duše su se okrenule od izvanjskog prema nutarnjem usmjeravajući misli sa dnevnih tema koje nam pritišću počesto srca i stvaraju borbu koja otežava smirenje. No, Bog koji je mir naš, po otajstvima krunice nalazi način da dopre do nas i usmjeri nas na čudo koje nas čeka.

Župnik nas je dočekao u župnoj crkvi Našašća sv. Križa, te nas pozdravio i upoznao nas s poviješću crkve i svetišta, a potom nam iskazao gostoprimstvo okrjepom koju je za nas pripremio zajedno sa mještanima. Otkrio nam je i jednu tajnu, što nas je posebno dirnulo, koja pokazuje koliko je na nas mislio i s kolikom nas ljubavlju iščekivao. Naime, u svetištu na brdu Okit postoji slika Gospe Karmelske s djetetom Isusom koji u ruci drži škapular. To je replika, a original slike se čuva u župnoj kući. Original se postavi u crkvu Gospe Karmelske na Okitu na blagdan Gospe Karmelske, u srpnju,  a potom zamijeni kako bi se sačuvao. Ali ove godine, don Franjo je odlučio ostaviti originalnu sliku sve do našeg dolaska. Ona nas je čekala. I dočekala.

Nakon druženja uputili smo se svi zajedno do kuće Jole Mateše, koji nas je proveo kroz svoj vrt i objašnjavao nam kako su nastala njegova djela uglavnom iz drva, ali i drugih materijala. Svojim golim rukama sačinio je od žice raspelo u prirodnoj veličini, koje se nalazi u blizini župne crkve. Uz to nam je na svoj jednostavan način, kao i uvijek, iz svoje duše iznio darovanu mudrost poučivši nas o temeljnim vrijednostima života. Pozvao nas je da pomognemo Isusu prikupiti i nositi odbačene križeve koji su posvuda oko nas, a čijim se odbacivanjem ruše temelji društva. Kod Jole smo se opet okrijepili i krenuli pješke do podnožja brda. Izmolili smo žalosna otajstva krunice i pjevali. Kad su nam se pridružili mještani krenuli smo s novom krunicom, ovog puta s radosnim otajstvima jer nam naše zajedništvo pobuđuje radost a uspon na brdo misli usmjerava na radosne događaje iz Isusova i Marijina života.

Misno slavlje predvodio je don Josip Mužić, u koncelebraciji s don Mihaelom Jelavićem. Propovjedao je odvažno, u duhu Evanđelja opominjući nas da je malodušje pokazatelj napasti zloga i da mu se odupremo. Pozvao nas je na hrabrost posvijestivši nam kako nam sve mogu oduzeti, pa čak i život, ali i da se to dogodi, Boga nam nitko ne može oduzeti, a trpljenja nas mogu spasiti od čistilišta.

Don Josip svoju propovijed nikad ne završi beznađem, kakve god okolnosti bile, jer znamo da je Isus pobjednik i na to nas uvijek na kraju usmjeri. Istinu iziriče ali ne bez nade, i uvijek u vjeri i ljubavi. Nije lako slušati tvrd govor istine, ali zapravo kad se uši ne začipaju istina oslobađa, čega smo svi koji tu riječ slušamo svjedoci.

Vodičani su misu pratili svojim pjevom, a duša ne može ostati na zemlji dok sluša Marijin hvalospjev “Veliča” a i druge pjesme koje su pripremili za nas. Nakon mise otišli smo pogledati novi klen koji je prilično narastao, i koji je procvjetao u nama kao što to čini već četiri godine uoči Božića.

Na kraju smo se ugrijali čajem pred crkvom i radosna srca krenuli s Okita. Nebo je, unatoč tome što su bili noćni sati, bilo svijetlo i putem natrag nismo trebali dodatnog svjetla.

Nama je proslava Božića počela sedam dana ranije i traje toliko duže. Mali se Isus sa svojom majkom Marijom smjestio u štalicama naših duša koje mu pjevaju, usprkos svim nedaćama vremena u kojem živimo, potvrđujući da čudo na brdu Okit živi i da se procvjetali klen Božje ljubavi u nama nikada ne može sasjeći.

Piše: hodočasnica Vesela Dujmić

O Gospinu ukazanju u Roškom polju (mjesto Vojkovići, župa Roško polje), u blizini Posušja, govori don Josip Mužić koji je istraživao Gospina ukazanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nakon Drugog svjetskog rata. Jedno od devet Gospinih ukazanja o kojima je don Jozo prikupljao podatke bilo je i ovo u Roškom polju, djevojčici Ivi Livaja. Više o ukazanju možete poslušati nakon uvodnih slajdova videa. (Nakon min 2.30).
NA MJESTU UKAZANJA PODIGNUTA JE MALA GOSPINA KAPELICA, A MALO DALJE JE VELIKI KRIŽ.

Ovo, kao i druga ukazanja događala su se u za Hrvate jako teško vrijeme. Zbog komunističkih progona ukazanja su pala u zaborav, a HODOČAŠĆE na mjesto ukazanja 14.6.2020. je i način da se upoznamo sa zaboravljenim ukazanjem te zatražimo od Gospe potrebne milosti.
Don Jozo je poveo grupu hodočasnika iz Splita, iz crkve sv. Filip Neri, a pridružili su se i hodočasnici iz Međugorja.

Crkvu sv. Filip Neri dao je sagraditi biskup NIKOLA BIJANKOVIĆ, koji je umro na glasu svetosti i čiji grob se nalazi u crkvi sv. Marka u Makarskoj.

Iz vremena makarskog biskupa Bijankovića poznata je tamošnja “BUKOVAČKA KATEDRALA”, a radi se zapravo o pećini u kojoj je biskup imao svetu misu na otvorenom i podijelio sakramet krizme. Ono područje također je spadalo pod njegovu upravu.

Miljenko Jurić iz Splita, otac šestero djece koji živi u Muću Donjem, i ove je godine, kao i svake, bio volonter  na osmom Međunarodnom hodočašću za osobe s invaliditetom.  To se hodočašće, od četvrtka do nedjelje, odvija sredinom lipnja.  Miljenko nam priča kako mu se na početku pokvarilo auto, a onda se i autobus pokvario, no zbog učinjena dobra, zbog milosti od Boga, ne bi bilo važno, kaže, da se i cijeli vozni park pokvario.  Ovaj put (osmi put) hodočašće je za njega posebno iskustvo i stoga što je bolesnicima na usluzi bio i njegov ne još punoljetan sin Paško, koji je također pet puta s nosilima išao na Podbrdo i natrag. Zahvalnost u očima roditelja koji imaju bolesnu djecu je nešto što će pamtiti, a ujedno biti i poticaj da pokuša biti bolji roditelj, jer oni se, kako kaže, žrtvuju za svoju djecu dvadeset četiri sata dnevno. Miljenko zahvaljuje svima koji su doprinijeli ovom susretu, osobio osoblju hotela koje ih je besplatno ugostilo.

Uobičajeno zna san da me tamo s njima čeka puno milosti, ali ovi put bilo je posebno. Kako mi je i samon ovo bija 8. put da iden tamo ka volonter akademske crkve sv. Filipa Nerija, nagleda san se tamo svega, primija puno milosti i puno se puta zasramija nad sobon ka roditeljen kad bi upozna heroje koji o svojoj dici skrbe 24 sata na dan.

NEVOLJE

Krenija san svojin kombijen, pomoga smistit one koji ne mogu sami uć u bus i zaputija se put Međugorja. Taman prije ulaza na autoput pokvarilo mi se auto tako da smo se pribacili u bus i nastavili putovanje. Na Raščanima smo stali i zaključili da i sa buson nećemo daleko jer je puka remen. Ajde čekali smo novi autobus i krenili na cilj. Onako u razgovoru između sebe pričali smo da će nan se nešto posebo dogodit kad su napasti ovako velike a tek smo krenili.
Inače bilo nas je oko 200, 3 autobusa i 2 kombija.

VRIJEME MILOSTI

Naš smještaj je bija u hotelu Luna kod naših starih prijatelja kod kojih se kad dođemo osjećamo ka doma, ali ono baš ka da smo u svon dnevnon boravku tamo. Prvo iznenađenje je bilo jer je jedan od nas donija dvi aluminijske nosiljke koje je da izradit da ne moramo pitat u Cenacola kad Majci nosimo svoje prijatelje koji ne mogu sami hodat.

U petak popodne smo otišli s njih 5 nepokretnih i ekipa koja je nosila uz pomoć molitve i ljubavi onih koje smo nosili uspila je to odraditi do svete Mise. Znali smo da nas sutra čeka još 12 osoba koje oćemo odnit pred Majku Mariju. U subotu krenili smo nosit oko 5:45 ujutro jer tad nema sunca i gužve. Milosno je to vrime i taj posal jer osmjeh ili baren pogled onih koje nosimo ništa na ovon svitu ne more zaminit. Već smo donili do mista ukazanja većinu planiranih kad jedni naši hodočasnici (mama i tata) dovode sina da ga popnemo gore. Pogledali smo se i zaključili da zbog fizičkog stanja momčića to neće bit moguće i objasnili roditeljima koji su našu odluku dočekali sa smješkon bez ljutnje. Popeli smo u dva tima 11 ljudi to jutro. Ono šta me drugo iznenadilo je kako momci koji su došli s nama (njih dvojica) od toga jedan moj sin Paško koji još nisu punoljetni imaju snage 5 puta odnit osobu do mista ukazanja i nazad. Umorni ali sritni i Bogu zahvalni na milostima i snazi koju smo imali za vrime nošenja vratili smo se u hotel na obid. Za vrime ručka svi smo osjećali da našu zadaću i dio Božjeg plana nismo ispunili do kraja i tražili rješenje kako onog momčića kojeg smo odbili ipak popet. Pala nan je napamet gorska služba spašavanja i njihova specijalna nosila u kojima unesrećena osoba leži tako dobro da je i helikopter može ponit. Konobar je odma nabavija broj HGSS-a u Čitluku i nosila su bila navečer kod nas.

U nedilju ujutro u 5:30 smo krenili penjat momka kojeg su pratili mama i tata. Zna san odma da je to ona milost zbog koje mi se pokvarija auto i bus i da se cili vozni park pokvarija nije više bilo važno. Taj uspon prema Majci, taj osjećaj da tog momka u potribi nosi nasuprot mene moje dite, moj sin Paško, da ga nosin sa ljudima koje mi je Bog stavija na put ka nagradu, to veselje u pogledu roditelja od momka kojeg smo nosili, to je ono šta ti napuni srce i dadne razlog da probaš bit još bolji čovik. Zadržali smo se gore, pustili roditelje sa njihovin anđelon malo same i spustili se nazad. I onda za kraj, najtopliji zagrljaj svakon od nas posebno od mame maloga, onaj stisak zahvalnosti kojeg neću nikad zaboravit u životu, zagrljaj koji je bija nagrada za sve one koje smo popeli Majci, za svakog volontera koji je u ta 3 dana natopija svoju sivu majicu znojen, čudo niko od nas posli nije ima oni neugodni miris iako su nan majice bile mokre da smo ih mogli cidit.

ZAHVALA

I za kraj velika hvala svin međugorcima, fala obitelji koja drži kafić na podnožju Brda ukazanja jer smo tri dana visili kod njih i zauzimali in stolove (piće nisu tili nikome od nas naplatit, a popilo se toga). Fala Viktor’s – u jer je u 2 dana počastija sa 70 porcija večera u restoranu , kad smo tili hranu ponit sa sobon i jest u pansionu konobar je reka da je Viktor rezervira stolove za nas i dok mi nismo došli je odbija i izvinija se zbog toga 50 – ak ljudi koji su tili večerat kod njega i ostavit novce. Fala mojin prijateljima iz Međugorja koji su sa svojin autima pribacivali ljude posli mise u 11 sati u nedjelju do dvorca i opet do buseva, fala Nensy i Patriku na ručku u nedilju. Naravno posebno fala Hotelu Luna koji su nas smistili bez kune i dinara i fala organizatorima jer za ovako nešto organizirat triba imat duha hrabrosti.

Izvor teksta: Medjugorje-info

fotografije: internet, fb

Stručan povijesni osvrt na ova mjesta i na naše hodočašće s nama je podijelio Petar Hategan,  profesor hrvatskog jezika koji nam je bio vodič po temišvarskim ulicama. Ako nam svi ti podaci i ne ostanu u sjećanju jedno će nam sigurno ostati – a to je primjer služenja, (u posluživanju nakon svete mise, za zajedničkim ručkom.)  Takav isti primjer imali smo i nakon svete mise u bazilici Marije Radne. Među onima koji posluživaju bio je – svećenik koji nam je objašnjavao povijest svetišta. A u istom tom služenju često smo mogli vidjeti i našeg voditelja puta – don Jozu. Takva svjedočanstva su dragocjena za našu vjeru. Stoga, hvala!

…………………………………………………………………………………………………………………………………………..

Evo Petrova osvrta:

U organizaciji crkve Svetog Filipa Nerija iz Splita, u pohode su nam stigli hodočasnici iz Lijepe naše: Dalmacije, Slavonije i ostalih krajeva.

MARIJA RADNA

Prvog su dana, u petak, 15. ožujka stigli do, za Hrvate najvećega hodočasničkog mjesta, svetišta Marije Radne (od 1992, basilica minor).

U ovoj je papinskoj bazilici (gradnja započinje 1772. i traje do 1828., pa 1911., te nove obnove okončane 2015.) povodom 350. obljetnice najstarijeg pisanog spomena čudotvorne slike Blažene Djevice Marije, na blagdan Gospe od brda Karmela, 16. srpnja 2018. svečanu je Euharistiju slavio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Tada su uz kardinala Vinka Puljića koncelebrirali: temišvarski biskup mons. Martin Roos i novoimenovani biskup mons. József-Csaba Pál, biskup zrenjaninski i predsjednik Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda mons. Ladislav Nemet te oko 40 svećenika temišvarske Biskupije. Bazilika Majke Božje Milosti omiljeno je mjesto hodočašća karaševskih Hrvata u Rumunjskoj, koji već stoljećima (prvi ih se put spominje 1333.) žive i rade u Karaš-severinskoj županiji (treća po veličini: površine 8.520 km²; 3,6 % Rumunjske, 218.616 stanovnika).  Izvor

TEMIŠVAR

Popodne istoga dana stigli su hodočasnici i do središta Banata, do Temišvara.

.

Nakon što su se smjestili, kratki obilazak grada pripomogao je hodočasnicima da ponešto saznaju o gradu u kojemu su 16. prosinca 1989. započele prve političke, društve i godspodarske promjene u Rumunjskoj. Ovaj grad, čije ime potječe rijeke Tamiš (rum. Timis), lat. -Tibisis/Tibiscus –
administrativno je i sveučilišno središte županije Tamiš, čija je površina 8.697 km², to jest 3,6 %
cjelokupne površine Rumunjke (jedna od najvećih županija od njih ukupno 41 plus Bukurešt koliko ih Rumunjska ima; podjela nastala 1968.), s ukupno 679.848 stanovnika (sam Temišvar ima – prema popisu stanovništva iz 2011 – 319.279 stanovnika; najviše ih je imao 1990: 350.000 stanovnika). Budući da smo se iz hotela “Central”; veoma brzo našli na trgu Opere (rum. Piaţa Operei), iskoristili smo priliku spomenuti da su u gradu otkrivena neolitska (6000 godina prije Krista) i rimska (4000 godina prije Krista) naselja te da se prvi dokumentirani zapisi o gradu pod nazivom castrum Temesiensis spominju 1212. godine, zatim da su u 13 stoljeću Tatari razorili utvrdu, citadelu, koju je kasnije, nakon niza godina obnavljanja, koristio kao rezidenciju, a i sam je 1307. naredio da se sagradi kraljevska palača, Karlo I. Robert Anžuvinac (1309. – 1342.) Ovaj napuljski kraljević, sin Karla II. Anžuvinca i Marije Arpadović, kojega su Šubići 1301. doveli na ugarsko-hrvatsko prijestolje i okrunili kao Karla I. Anžuvinca, puno je priznanje kraljevske vlasti stekao tek 1309. godine, poslije obračuna s drugim pretendentima na krunu svetog Stjepana, eto, ponovno, kroz povijesne činjenice povezuje vrijeme i prostor.
Treba spomenuti da su administrativno središte Tamiša, koji će kasnije biti poznato kao Banat, bilo u Urbs Morisena, kasnije Čanad (rum. Cenad.) U Čanadu je bila i prva naša Biskupija, a biskup je bio sveti Gerard.), osvojili Mađari 1030. godine i pripojili Mađarskoj kraljevini. Dolaskom Karola I. Roberta Anžuvinca u Temišvar 1307., ubrzo će ga pretvoriti u glavni grad mađarske kraljevine od 1316 do 1323. Palaču će kasnije nadograđivati hrvatskougarski kraljevi Janko Hunjadi i Matija Korvin. No ovaj će močvarski kraj sa svojim utvrdama ubrzo potpasti pod tursku vlast, a osmanlije će u njemu ostati od 1552. pa sve do 1716. kada će slavni princ, austrijski vojskovođa i državnik Eugen Savojski osloboditi Temišvar iz turske ruke i pripojiti ga Habsburškoj monarhiji. Vjerojatno je to doba kada započinje pretvaranje Temišvara u višeetnički i višekulturni grad. Temišvar će 1848. izdržati 107. dnevnu opsadu mađarskih revolucionara; a nakon Prvog svjetskog rata vojska će Srbije okupirati Temišvar 1919. sve do Trijanomnskoga mirovnog ugovora 1920., kada ga predaje Rumunjskoj kraljevini.
Moderni, ali ugnjetani, Temišvar obilježile su revolucionarne promjene koje su krenule iz Temišvara 16. prosinca 1989., prilikom pokušaja evakuacije mađarskoga pastora Laszloa Tökesa. Od subote, 16. prosinca do petka, 22. prosinca, u Tamiškoj županiji i nadasve u Temišvaru je za vrijeme Revolucije ubijeno 119 ljudi, 485 ih je ranjeno, a preko 800 ih je uhapšeno i maltretirano.
Na spomenutom trgu Opere, zdesna smo imali Rumunjsku državnu operu iz Temišvra, koja je
osnovana 1946. dekretom kralja Milje I., a njezina izgradnja kao Palača kulture, počela je 1871.
Arhitekti su bili Bečani Ferdinand Feller i Hermann Helmer, a završena je 1875. Prve predstve: 22. rujna 1875, na mađarskom jeziku, a 25. rujna 1875. na njemačkom jeziku. Požari 1880. i 1920., iziskuju popravke i obnovu; a danas se u zgradi nalaze čak četiri institucije: Rumunjska opera, Narodno kazalište „Mihai Eminescu”, Njemačko državno kazalište i Mađarsko kazalište “Csiky Gergely”; slijeva Pravoslavna katedrala, koja je sagrađena između 1934. i 1946., a mješavina je bizatskoga i sjevernomoldavskog koji se zvonicima nastoje spojiti s oblacima, dok je ispred nas, u parku, stršio podsjetnik na romansku pripadnost rumunjskoga naroda: spomenik Romulu i Remusu. Ispred pravoslavne prvostolnice (Sveta Tri kralja) bio je podignut spomenik palim junacima za vrijeme Rumunjske revolucije iz 1989.  Nastavili smo priču putem preko trga Slobode (Piaţa Libertaţii; spomenik Majci Božjoj i svetomu Ivanu Nepomuku) prema trgu Jedinstva (rum. Piaţa Unirii), odgovarajući na pitanja vezana za broj stanovnika Temišvara, broj Hrvata u Temišvaru (oko 100), broj drugih manjina vidi u prilogu) i slično, stigli smo tako do spomenutog trga, naveli da se na njemu nalaze razni stilovi, Muzej umjetnosti, naša rimokatolička katedrala Svetoga Jurja (rum. Domul din Timisoara), (barokni stil, gradnja: 1737. – 1773.), Srpska pravoslavna katedrala (1744. – 1748.), Srednja njemačka škola; Nikolaus Lenau; i dr.
Na putu prema bedemovima, pogledali smo i nacrt Temišvara, zatim biskupske dvore i onda se polako uputili u pravcu parkova i Temišvarskoga sveučilišta, ističući kako je prije dvije godine otvoren i Lektorat hrvatskoga jezika i književnosti, gdje se može slušati o hrvatskoj kulturi i civilizaciji te učiti hrvatski jezik i književnost.

LUPAK, KLOKOTIĆI, KARAŠEVO – HRVATSKA SELA

Neke predivne, ali neobnovljene zgrade, očito čekaju pravednija politička razdoblja i svoju obnovu. No, hrvatski kraj, i hrvatska manjina (oko 6000 karaševskih Hrvata živi u dvjema općinama, u sedam hrvatskih sela), dočekali su naše drage goste najprije u mjestu Lupaku,

.                         

u crkvi Svetoga Mateja, apostola i evanđelista (izgrađena 1841. – 1842.), župe Lupak, koja pripada općini Lupak (u sastavu su još mjesta Klokotić, Ravnik i Vodnik) i pod koju spada još filijala Ravnik sa svojom crkvom Svetoga Petra i Pavla. Župnik je Marjan Tinkul (u Rumunjskoj su trenutno 13 svećenika Hrvati) srdačno pozdravio hodočasnike iz Domovine, i bio ugodno iznenađen darom: originalnom rođendanskom čestitikom (70 godina) – predivnim zajedničkim pjevanjem.

Crkva Svetoga Filipa i Jakova (a slavi i Ime Marijino) u Klokotiću, najveća katolička crkva u Karaš- severinskoj županiji i njezin župnik Petar Dobra, koji brine i o filijali Vodnik (crkva Svetih Mihaela, Gabrijela i Rafaela), otvorili su svoja vrata služenju Svete mise. Misu je služio vlč. Josip Mužić, a koncelebrirali su spomenuti vlč. Petar Dobra, vlč. Marjan Tinkul, vlč. Petar Rebedžila iz Karaševa te vlč. Petre Muţiu iz Făgeta. Malobrojni su vjernici mjesta Klokotić uživali u Svetoj misi i u propovijedi, a misao kako se u ove krajeve stiglo zbog “žive Crkve”, uistinu je obradovala i dodatno zadužila da se ustraje u čuvanju bića svoga, vjere rimokatoličke, hrvatskoga identiteta i hrvatskoga jezika.

Nakon Mise, stigli smo i do najvećega hrvatskog mjesta – Karaševo – gdje su hodočasnici posjetili crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije (sagradio ju je isusovac Mijo Lovinić, koji je pokopan u mjesnoj crkvi), uočili Centar blaženoga Ivana Merza, pozdravili župnika Petra Rebedžilu (drži još filjale Nermiđ i Jabalče – istoimena mjesta sastavni su dio druge općine, općine Karaševo, u kojoj žive Hrvati u Rumunjskoj, knjižničar Mihai Jakob Domaneanc, a kasnije načelnik/knez Petar Bogdan i dr. Milja Vatav, koreograf KUD-a Klokotić.

Druženje se nastavilo u obližnjem restoranu, čije će zidine, i čiji će posjetitelji, dugo pamtiti zvuke
recitiranih domoljubnih pjesama, pjevanih dragih hrvatskih melodija – pridružila se i ljupka mjesna učenica Ana Marija Iovanak – i predivnih uspomena: uistinu su hodočasnici zračili nekom posebnom toplinom i srdačnošću, a njihov vođa otmjenošću, dubokom i širokom erudicijom i svetošću.
Drage goste držimo za riječ: jedva čekamo novi susret!

Karaševo, 22. ožujka 2019.
Petar Hategan

…

(fotografije s hodočašća: M.G., G.K., V.D, D.P.)

…………………………………………………………………………………………………………………………………………..

Dodatak – o stanovništvu u Temišvaru:

20 octombrie 2011
TOTAL POPULAŢIE : 319279
Români 259754
Maghiari 15564
Germani 4193
Rromi (ţigani) 2145
Ucrainieni 556
Ruşi Lipoveni 70
Turci 102
Sârbi 4843
Tătari 14
Slovaci 385
Bulgari 859
Evrei 176
Cehi 124
Croaţi 101
Polonezi 51
Greci 63
Armeni 23
Ruteni 14
Italieni 199
Albanezi 26
Macedoneni 24
Altă etnie 1314
Nedeclarată 28679

……………………………………………………………….

Vidi također i –

Gospa Tekijska (Gospa Snježna na Tekijama) kod Petrovaradina (blizu Novog Sada)

Zemun, katolička župa, propovijed o narodu i pobačaju