Nedavno smo slavili blagdan svetog Jeronima
(koji kaže da je)
ignoriranje Biblije – ignoriranje Krista!

Mislim da se trebamo podsjećati da je Isus Utjelovljena Riječ

I cijelo Evanđelje nam u različitim dijelovima govori tko je Utjelovljeni Isus među nama
Čujemo od poslanice Galaćanima – čitanje na koje se želim usredotočiti – Gal 1,5-9 – jer mislim da sadrži poruku koju stvarno trebamo čuti
I uvijek se sjećati da Evanđelje znači Radosna vijest
To jest zapravo dio poruke Radosne vijesti, poslanica Galaćanima, dio evanđeoske poruke Isusa Krista
Pročitati ću i onda ćemo komentirati, podijeliti neke misli
Tu su neke bitne istine i mi trebamo prepoznati da donosi Radosnu vijest ali i upozorenje i svijest što mi to imamo u pologu vjere u u  U Svetom Pismu

To nije nešto što mi možemo ikada umanjivati ili pustiti na bilo koji način pustiti da ode.

Jer je to SVJETLO KRISTOVO KOJE NAS VODI, riječ koja  je utjelovljena među nama, ne na isti način kao prije kad je 30 godina hodao zemljom,
ali jest s nama na drugačiji način – Utjelovljena Riječ On je s nama u sakramentima, OSOBITO U EUHARISTIJI

To sve govorim da dam kontekst ovim riječima velikog apostola, apostola Pavla,
Samo da se podsjetimo, i da budemo snažni, jasni i radosni
U ovih nekoliko riječi koje nas podsjećaju…

Pavao kaže: …

Čudim se, da se tako brzo od i vraćate od onoga, koji vas pozva milošću Kristovom, na drugo evanđelje;
A drugoga ipak nema;
samo što su neki, koji vas zbunjuju
i hoće da iskrive evanđelje Kristovo.
Ali ako i mi, ili anđeo s neba navijesti vam evanđelje drukčije, nego što vam navijestismo,
neka bude proklet!
Kao što prije rekosmo, i sad opet velim:
“Ako vam tko navijesti evanđelje drukčije,
nego što primiste, neka bude proklet!
Gal 1,6-9

Snažne riječi!

Mogu zamisliti da mnogi kažu: Biskupe, mislili smo da ste rekli kako je to Radosna vijest!
Ali je. To jest Radosna vijest, da se podsjetimo JEDAN JE GOSPODIN, JEDNA JE VJERA, JEDNO KRŠTENJE, JEDNO EVANĐELJE i TO SE EVANĐELJE NE MIJENJA!

Nema snage na zemlji, nikakva čovjeka ne znam kojeg ranga ili pozicije
NITKO NE MOŽE MIJENJATI OVAJ POLOG VJERE.

Sveti Pavao ne govori detalje o tome što Evanđelje kaže – ali ostatak ove poslanice i ostale poslanice stalno pokazuju na Isusa četiriju evanđelja: Matej, Marko, Luka i Ivan

I polog vjere je jasan. A nije tako jasno za mnoge u vodstvu danas, u Crkvi, na raznim mjestima,
I mnogi ljudi su zavedeni misleći: o mi ne želimo ići ovim putem, želimo ići ovim putem
Nedavna sinoda je ok ako imamo na pameti da mi možemo imati diskusiju: koje je moje razumijevanje, kakvo je moje mišljenje, ALI UVIJEK SE VRAĆAJUĆI NA VJERU KOJA JE OBJAVLJENA ISTINA!

(VJERA) NIJE O (različitim) MIŠLJENJIMA, o popularnim glasanjima, nije o konsenzusu, nego je O ISTINI Isusa Krista,
On je ISTINA Utjelovljena!
I sveti Pavao to pojašnjava vrlo jasno:
„Neka taj bude proklet“ – To su poprilično snažne riječi!

To se također može prevesti kao:
„Anatema!“  – Ta je riječ u prošlim stoljećima upotrebljavana vrlo često, ali to jest –
Anatema – reći da postoji Novo evanđelje
Ili reći da ono što je napisano u Evanđelju – nije istina
Istina se ne mijenja jer Istina je Utjelovljena osoba
Istina je vječna: Otac, Sin i Duh Sveti
I Bog je toliko volio svijet, da je, kako čitamo u Evanđelju, da je poslao svoga Sina da bude utjelovljen među nama.

Da nam pojasni što to znači VJEROVATI U BOGA, POZNAVATI BOGA, na čiju sliku smo stvoreni, na Njegovu sliku i priliku,
I baš mi je u jednom razgovoru bilo nešto posviješćeno, a imam tako puno razgovora, ne mogu sve pohvatati, ne mogu točno citirati osobu, ali vrlo mudro kaže –

da Isus koji je pravi Bog i pravi čovjek – on nam POKAZUJE BOGA, ali što ova osoba kaže, čini mi se vrlo važnim u ovo vrijeme:

On nam pokazuje kako biti ČOVJEK.

• (Pokazuje nam) kako biti ljudsko biće.

To je jednako istinito i za svakog muškarca i za svaku ženu, svako dijete, svakog tinejdžera, svaku stariju osobu, svaku mladu osobu – ISUS KRIST JE UZOR ZA NAS, u svom utjelovljenju, u svom hipostatskom jedinstvu – da upotrijebimo taj teološki izraz,

ON NAM POKAZUJE KAKO BITI LJUDI, ljudska bića, kako nam je živjeti – nama koji smo stvoreni na sliku i priliku Božju Jer on je savršena ljudska slika i prilika svoga Oca, On je ujedinjen sa svojim Ocem – osobom Presvetog Trojstva, na način koji mi ne možemo ni približno pojmiti, On je Druga osoba Presvetog Trojstva,
On nam pokazuje kako osoba koja je stvorena na sliku i priliku Božju – treba živjeti….

Poslušaj na yt – VJERNI BOGU

*Smatrate li da je Hrvatskoj potrebno duhovno osnaživanje i jačanje u vjeri?

Hrvatskoj je neophodno potrebno obraćenje i to na svim razinama od svećenika do vjernika ili je neće biti, odnosno ne će biti više država hrvatskog naroda koji će jednostavno nestati. To se tiče svih nas i ludost je i

kukavština praviti  se da se ništa ne događa.

Prije svega treba jasno razgraničiti grijeh od grješnika kako je upozorio kardinal Stepinac 1941. Rekavši: „Ono, dakle, na što moramo mrziti, nije čovjek nego grijeh. Ako dakle hoćemo da budemo pravi štovatelji majke Božje, i ako hoćemo da računamo sa sigurnošću na Njezin sveti zagovor, bilo za sebe, bilo za obitelj, bilo za našu domovinu Hrvatsku, koja nam je toliko na srcu i čiji su sinovi upravo ovdje nalazili utjehe u teškim danima prošlosti, onda valja da mrzimo na grijeh i opačinu i na sve ono, što nije u skladu sa zakonom Božjim.“

Svatko od nas neka se ispita da li doista mrzi grijeh ili se dao povesti kolektivnom zabludama koje ga veličaju te preko lažnih proroka i političke korektnosti pretvaraju zlo u dobro. Apostol Pavao podsjeća i prekorava u svojoj poslanici. „Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.“ (Heb 12,4). Ne podcjenjujmo dakle tu borbu, ne umanjujmo je nego budimo spremni i na najveće žrtve jer u njoj nema kompromisa ni tolerancije. Milosrđe treba iskazivati grješniku, a nemilosrdan treba biti prema grijehu i kod sebe i kod drugih.

*Kako to postići?

Za to postići ne treba izmišljati ništa novo, treba se sjetiti Domovinskog rata kada smo pobjedu dobili čudom odozgo preko molitava i junačkih žrtava malenih; treba se ugledati u naše stare i kako su oni uspjeli sačuvati svoju katoličku vjeru i opstati fizički. Treba krenuti od osobne vjere koju treba pretočiti u borbu. Nedavno smo u crnoj kronici imali priliku čitati o slučaju kada se na javnom mjestu muškarac divljački zamalo do smrti pretukao djevojku, a da nitko nije ustao u njenu obranu. Nešto slično se događa i s našim narodom, našom državom, našom vjerom koji se sustavno godinama uništavaju, a pravi odgovori izostaju. Neki kipte od muke i bjesa, neki su ravnodušni, neki prestrašeni, ali svima nam je zajedničko da ne branimo svoje svetinje i ne onemogućujemo zlo provođenjem pravde. Tako se zločinci ne mogu pokajati ni popraviti nego su se razmahali u svom bezakonju. Potrebna nam je politička, ekonomska, medijska, ali i crkvena lustracija kako pokazuju slučajevi pedofilije. Isus je rekao da je bolje biti pogubljen najsramotnijom smrću, utopljen s mlinskim kamenom oko vrata, nego li sablazniti i jednog od malenih (Lk 17,1-3).

Bogu je sve moguće pa tako nas On jedino može izbaviti od stvaranja globalnog paklenog poretka na zemlji od strane grješnih struktura i njihove diktature relativizma. Ali On nas neće spasiti bez nas i zato je važno da svatko od nas čini što može. Masovni otpad od vjere koji se događa na Zapadu i koji je zahvatio našu zemlju urgentan je poziv na radikalno življenje evanđelja i pokora svih katolika u prvom redu nas svećenika. Mi smo sada u ratnom stanju kad se borimo za svoje pravo na postojanje kao katolici i Hrvati, a oni koji se ne bore su dezerteri i izdajice Boga i naroda.

*Što Vam je iduće u planu, što pripremate?

Dovršavam knjigu Hrvatska marijanska pobožnost i Ivan Pavao II. Gospa je bila i jest jedan od temeljnih stožera vjere našeg naroda, tješiteljica, zaštitnica, predvodnica u boju nadasve naša Majka. Tako tajnu svoje neustrašivosti, unatoč svih progona, naš blaženi kardinal sam objašnjava u jednom pismu. „Ako se koji taj čovjek možda čudi, odakle u slabom čovjeku kardinalu Stepincu toliko pouzdanje, mogu vam reći, što i Vi naslućujete u Vašem pismu, da je to od povjerenja u Bogorodicu i Djevicu Mariju, čiji je lik tako čudno isprepleten s čitavim mojim životom. To povjerenje želim i Vama i svim ostalima.“ Po Mariji i s Njom danas, bez obzira što ljudski gledano nemamo šanse, možemo pobjediti zlo i đavla.

*Koje su Vaše božićne i novogodišnje poruke?

Nikada nije kasno ustati i početi se boriti. Iskoristimo stoga Božić, koji nekima može biti i zadnji, da budemo dostojni naših starih koji su umirali kao mučenici i ispovjedatelji katoličke vjere. Ne dopuštajmo nikome da „ubija Boga u nama“ ni medijima ni politikom ni na bilo koji drugi način. Odmaknimo se od vukova prerušenih u ovce i idimo za pravim pastirima koji nasljeduju Krista. Zaštitimo svoje svetinje od svetogrđa pa moćnike i veleizdajice kad dođu na velike svetkovine ostavimo u zadnjim redovima dok se stvarno ne obrate.

Otkrijmo i živimo svoje kršćansko dostajanstvo i vratit će nam se zahvalni ponos što možemo biti Kristovi junaci i svetci, a ne slugani i robovi đavla. Na nama je odgovornost za spasenje duša od vječne propasti u paklu koji se vjerojatno u ovoj našoj kulturi smrti puni kao nikada do sada. Kardinal Ivan Dias, tadašnji prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda, u Lurdu je 2007. Kazao u homiliji: „Borba između Boga i njegova neprijatelja uvijek je žestoka, danas još više nego u Bernardičino vrijeme, prije 150 godin. Jer je svijet strašno zaglibio u močvaru sekularizma koji želi stvoriti svijet bez Boga; relativizma koji guši trajne i nepromjenjive vrijednosti evanđelja;  vjerskoga indiferentizma koji ostaje hladan pred većim dobrima i stvarima koje se tiču Boga i Crkve. Ova borba žanje bezbrojne žrtve u našim obiteljima i među našim madima.

Nekoliko mjeseci prije nego je izabran da postane papa pod imenom Ivan Pavao II, kardinal Krakowa Wojtyla rekao je 9. Studenoga 1976.: „Danas smo suočeni s najvećom bitkom koju je čovječanstvo ikada vidjelo. Mislim da kršćanska zajednica to još uvijek nije u potpunosti shvatila. Danas smo pred konačnom bitkom između Crkve i anticrkve, između evanđelja i antievanđelja’. Jedna stvar je ipak sigurna: konačna pobjeda pripada Bogu i ostarit će se zahvaljujući Mariji, Ženi Postanka i Apokalipse koja će se boriti na čelu vojske svojih sinova i kćeri protiv neprijateljskih snaga Sotone i zgazit  će glavu zmije.“

klikom na link – Pročitaj i 1. dio intervjua

Za Hrvatsko slovo: Kristina Repar

Kad molite
ne blebećite kao pogani
koji misle da će zbog mnoštva riječi
biti uslišani.  7

Ne nalikujte na njih
(Isus želi da bit molitve shvate)
Ta zna vaš otac što vam treba
I prije nego ga zapitate.  8

I molitvu Očenaš nauči ih tako –
Vi dakle, molite ovako –

(govori on njima, al i nama svima): 9

Oče naš
koji jesi na nebesima! 9

Sveti se ime Tvoje 9
Dođi Kraljevstvo Tvoje. 10

Tvoja volja neka bude!
Kako ne nebu tako i na zemlji! 10
(a na molitvu tu Bog poziva sve ljude)

Kruh naš svagdašnji
Daj nam danas Ti.    11

Oprosti nama duge naše
(o kako riječ ova
veliku težinu ima):
kako i mi opraštamo
našim dužnicima!    12

Na kraju Očenaša,
riječ je samog Boga:

I ne uvedi nas u napast
nego nas izbavi od Zloga.   13

Doista, ako prijestupe njihove
vi oprostite ljudima
I Otac vaš nebeski
za vas oprost ima.    14

Ako li vi ljudima ne oprostite
(Isus jasno govori, i riječ je ova jaka):
ni Otac vaš neće
otpustiti vaših prijestupaka. 15

(Prema Mt 6, 7-15)

…

Oče naš koji jesi na nebesima,
Hvala Ti što Te smijemo Ocem zvati
I Tebi kao djeca pripadati.

Ti nisi tek neki sudac strogi
već Otac koji nam dobro želi
i s nama sve sate života dijeli.

Ti si Onaj koji jest, od vijeka,
Bog koji se u nebesim krije,
a ipak ko Otac nad nama bdije.

„Oče“, tako ti želiš da zovemo Tebe
Isus nas to uči i zato je vrijedno
moliti s Njim „Oče naš“ ko jedno.

Sveti se ime Tvoje
Ime Boga koji Jest, od vijeka,
koji prati, koji voli, koji čeka.

Ime Tvoje sveto je jer svet si Ti
pa zar može čovjek pri pameti
Tvoje sveto ime psovkom kleti?!

Kakva drskost ljudskog stvora!
Prezir Boga koji život daje,
Čovjek – prah na Svevišnjeg da ustaje!

Prosvijetli pamet onim što te kledu
Da uvide Tko je čovjek, a tko Bog,
I da duša im je upala u zamku Zlog.

Dođi kraljevstvo Tvoje,
Kraljevstvo od svakog našeg bolje,
Dođi Kraljevstvo Tvoje svete volje!

Kraljevstvo u kojem Tvoj zakon vlada
a ne zakoni što se proizvoljno kroje
ko da Tvoji, oni vječni, ne postoje.

Kraljevstvo Tvoje već živi tamo
Gdje živi čovjek koji Bogu se divi
i koji Isusu pušta da u njem živi.

Dođi Kraljevstvo u kom Isus je Kralj!
Kralj koji krv proli za naš grešni rod!
Bog koji zemlju stvori i nebeski svod!

Budi volja Tvoja,
Tvoja! A ne naša!
Riječ je Isusova, iz Očenaša.

Čovjeka stalno vreba Zavodnik stari
stalno mu šapće da živi po svom
i sve krasno zbori dok želi mu slom.

Tvoja volja, Oče, dobro je, ne zlo,
U životu Isusovu ona jasnija nam biva
I u svecima ona je kroz tisućljeća živa.

Dolazim Gospodine vršiti Tvoju volju!
Nek ti svatko od nas mogne tako reći
ne držeć svoj pogled na prolaznoj sreći.

Kako na nebu tako i na zemlji!
Na nebu si Ti u radosti odvijeka bio
Ali nas nisi ostavio. K nama sići si htio.

I Nebo je hodalo zemljom
kad si u Isusu prolazio prašinom svijeta
Onaj koji Jest! Ti! Prisutnost sveta!

I sada Ti želiš na ovoj zemlji biti,
Na zemlji žednoj Pravde, Istine, Dobrote,
I tu si kad te ljudi puste u svoje živote.

Samo zemlja smo mi, a Ti si naše Nebo!
Dođi u naša srca od zemlje, od praha,
I milosti čuvaj u nama do zadnjega daha.

Kruh naš svagdanji daj nam danas
Kruh koji tijelu život daje
Al još više Kruh za život koji traje.

Ti koji si manom narod svoj hranio
Daleko nisi ni od naših putovanja,
Nit od koga ko se Tebi klanja.

Davao si kruh, umnažao ga čudom,
Al Isus reče, (jer čovjek je i od duha),:
„Ne živi čovjek samo od kruha!“

I dok se na misi za Kruh molimo
Za jedan dan, samo jedan dan,
Ti tražiš u nama duh siromašan.

I otpusti nama duge naše
kako i mi otpuštamo našim dužnicima,
pomozi da se ne damo nadvladati zlima.

Opraštat se nekad čini tako teško
kad se dugovi tuđi u srcu množe,
al s pomoću Tvojom opraštat se može.

Svatko od nas je pred Tobom dužnik
kojem se krivnja briše krvlju Tvoga Sina
al mi skrećemo često pogled sa tog čina.

A što se mjerit može sa Isusovom smrću
Koji raspet oduzima grijehe nama svima
želeć da i mi praštamo našim dužnicima?

I ne uvedi nas u napast
molimo Te, jer nam Tvoja pomoć treba
u borbi protiv Zloga koji na nas vreba.

Oholost našu često samo tako lomiš
preko napasti koje dopuštaš preko Zlog
jer nekad i naš pad put je do Srca Tvog.

Što reći kad se sjetimo Joba?!
Kako si samo Sotoni pustio da ga kuša!
O da je biti kao on, tako vjerna duša!

Ili kad se sjetimo svetaca mnogih
Što reći? Kako je lijepo za njih znati!
Al hoćemo li mi moći Tebi slavu dati!

Ne uvedi nas u napast
nego izbavi od Zla nas
Jer Ti si naš Bog, i Isus naš Spas.

Moćan je Zmaj, al moćniji Ti si,
koji vjernima svojim u potrebama hiti
I Majku im daje da ih od Zla štiti!

Tvoji smo Bože, i želimo to biti,
mi što priznajemo Isusa za Boga,
Izbavi nas, molimo, od moći Zloga.

Izbavi nas i od svih zamki njegovih
od svega čime ljude za se veže,
neka srca naša k Tebi od njeg bježe!

…

(usp. “Isus iz nazareta”, Joseph Ratzinger, Benedikt XVI, str. 141-179)

U srcu kršćanstva je dužnost propovijedanja evanđelja. Isusova poruka njegovim učenicima bila je da navještaju radosnu vijest spasenja cijelom svijetu. Nepotrebno je reći da veći dio svijeta još nije kršćanski, zapravo nije čak ni čuo propovjedanje o Kristu.

Ono s čim se suočavamo sada nije samo potreba da naviještamo Isusa Krista. Hitna je dužnost i može se reći najveća obveza da evangeliziramo svijet… Ovaj nagovor ide za tim da to i dokaže.

Nikada ranije, od prve nedjelje Pedesetnice (kad je Duh Sveti sišao nad apostole i kad su počeli ići van propovijedati) nisu kršćani imali veću dužnost navještanja Krista u svijetu koji je još uvijek ne-kršćanski.

Što je to u svijetu moderne povijesti da čini evangelizaciju tako potrebnom? To je pronalazak elektronskih medija komunikacije. II Vatikanski koncil ne ustručava se prozvati ih proizvodima Božje Providnosti koji imaju ogromnu moć za “propagiranje i učvršćivanje Kraljevstva Božjeg”. U isto vrijeme Crkva zna da mediji mogu imati takvu snažnu moć da ljudi osobito ako nisu pripremljeni mogu to teško prepoznati ili kontrolirati, ili ako je potrebno odbiti ih.” (IM, 4)

Ovaj članak će se fokusirati na oba aspekta modernih medija komunikacije. Prvi naglasak je na upotrebi ovih medija kako bi se istražila filozofija sekularizma koji nanosi nemjerljivu štetu cijelom narodu koji je nekad bio potpuno kršćanski. Drugi fokus je da istražimo zapanjujući  potencijal modernih medija kako bi učili cijeli svijet o onom što Isus govori: “Ovo je život vječni, da mogu upoznati tebe, jedinog pravog Boga, i Isusa Krista kojeg si ti poslao” (Iv 17,3)

Prije nego pogledamo i štetan i uzvišen potencijal za evangelizaciju modernih medija, moramo pogledati kratko i utjecaj koji mediji imaju u oblikovanju ljudske misli tijekom stoljeća.

Komunikacijska revolucija prije modernog vremena.

Postojala su tri revolucionarna razdoblja u razvoju medija do početka 20.og stoljeća. Svako razdoblje ima gigantski utjecaj na religiju, a posebno na od Boga objavljenu religiju.

1. Prvi stupanj razvoja je razvoj pismenosti. Društvo prije toga je nazvano – plemenskim. Članovi tog društva su komunicirali i komuniciraju riječima usta i primaju riječ ušima. Efekt je visoki senzibilitet ne samo za govor i zvuk nego za okus i dodir koji su služili da nadopune izgovorenu riječ u svemu što jedna osoba ima drugoj za reći.
2. Došašće pisanja otvorilo je vrata komunikaciji Božje objavljene riječi u Bibliji.

Drugi stadij komunikacijskog razvoja je izum pisane forme. Sa izumom abecede i nekih tridesetak znaova to postaje materijal za izražavanje tisuća ideja, ovisno o njihovoj kombinaciji. I to otvara vrata Duhu Svetom da komunicira blago svoje neizmjerne mudrosti preko Svetog Pisma.

3. Tri milenija posije, otkriće tiska započinje novu revoluciju u kršćanskoj povijesti. Začetnii protestantizma praktički identificitraju Božju objavljenu Riječ sa Biblijom. Protestanti nisu bili spori u upotrebi tiskane riječi kako bi širili njihovo razumijevanje kršanstva.

Katolicima je trebalo duže da preko tiskane riječi evangeliziraju i katehiziraju svoje suvremenike. A onda kad su počeli širile su se knjige, brošure i ostalo… kao bi se širila Riječ Božja u cijelom pismenom svijetu.

Negativni utjecaj medija na kršćanstvo.

Kriza u kojoj se nalazimo danas je golema. Cijela nacija (govori o Americi) nekada kršćanska nije samo odbacila svoju vjeru u Krista kao Boga i Spasitelja nego je i zakon svoje države postavila u direktnom suprostavljanju učenju Isusa Krista i Crkve koju je On utemljio. Mnogo je o tom fenomenu pisano. I nema jednostavnog objašnjenja. Ali sigurno jedan od glavnih problema je – otkriće modernih medija. II Vatikanski koncil je identificirao medije kao “tisak, kino, televizija i slično. Oni mogu s pravom biti nazvani sredstvima društvene komunikacije.” Isti koncil prpoznaje ove medije u njihovu potencijalu i kao kanale milosti, ali i  koji mogu biti upotrebljeni na način koji je suprotan Stvoritejevoj namisli i štetiti čovjeku.

Zašto evangelizirati preko medija

Kad gledamo Božju Providnost u našim danima pitamo se kako su moderni mediji utjecali na evangelizaciju Crkve? Ne znati to znači ne shvatiti da su mediji dio Božjeg univerzalnost plana spasenja. …  (………)

Kako evangelizirati preko medija?

Sam Bog zna zašto je dokumenat II vatikanskog koncila o medijima ostao najviše ignoriran od svih 16 dokumenata.

Dokument piše: “Katolička Crkva je utemeljena od strane Krista da donese spasenje svakom čovjeku. Ona se osjeća dužna zato da naviješta evanđelje. Na isti način ona vjeruje da je njena zadaća uključiti sredstva društvene komunikacije da bi navijestila Radosnu vijest i učila čovjeka kako ih koristiti ispravno.” …

više na: o. Hardon S.J

Često nepravedno optuživan – Kristofor Kolumbo, koji je otkrio Ameriku, bio je katolik i franjevački trećoredac

U otkrivanje Novog svijeta, Kolumbo se uputio iz Španjolske, koja je prije toga 7 stoljeća bila okupirana od strane muslimana. Živio je u vrijeme protestantizacije, kad je šest Europskih naroda prekinulo svoje veze s Katoličkom Crkvom.

Manje je poznata činjenica o Kolumbu da je bio praktični katolik, duhovni sin sv. Franje tj. Franjevački trećoredac, te da je vjerovao da i sam treba poslušati one Isusove riječi: „Idite do na kraj svijeta i propovjedajte evanđelje…“  Želio je donijeti svijetlo Kristovo ljudima koji za Isusa nisu još čuli.

Kolumba se često nepravedno i posve neutemeljeno optužuje za uvođenje afričkih robova u Zapadni svijet, jer je nakon njegova otkrića započeo prijevoz robova preko Atlantika, a kojih je do 1800, (kad je to bilo zabranjeno), bilo 10 milijuna. Treba međutim dobro razlikovati osobu – Kristofora Kolumba od osvajača, kolonizatora. A onda također, treba razlikovati one koji su dolazili iz katoličkih zemalja (Španjolska i Portugal) i one iz protestantskih (Engleska i Škotska). Istina je da su mnogi Europljani, pa i sam Kolumbo, u to vrijeme ropstvo smatrali moralno opravdanim. No, nema nikakvog dokaza da je Kolumbo ikada opravdavao ropstvo nedužnih osoba. Osim toga, treba znati da je tamo ropstvo postojalo i ranije.

Katolička Crkva je, preko rimskih biskupa i njihovih dokumenata, poučavala o moralnoj nedopustivosti ropstva.  Bilo je to i tri stoljeća prije nego je započeo civilni rat za slobodu crnaca.

Ono što zaprepašćuje u kulturi otkrivenog naroda je njihovo veliko pogansko praznovjerje, što nije bilo tek puko vjerovanje u nebeska tijela ili prirodne sile kao bogove, nego praznovjerje koje uključivalo ljudske žrtve (!). Osobito je u tomu prednjačilo pleme Asteka u Meksiku. Vjerovali su ako ne bi prinosili ljudske žrtve da se sunce ne bi više pojavilo na horizontu. Kako svjedoče povijesni izvori, jednom svečanom prigodom, kad se podizao hram bogu sunca i rata, bilo je prinešeno 20 000 ljudskih žrtava. (Prisjetimo se svetog Juan Diega iz plemena Asteka koji biva primjer obraćenom narodu i uzor vjere, poniznosti, odanosti Isusu i Gospi…)

Kolumbo je, napomenimo još jednom, bio franjevački trećoredac, koji je vjerovao da evanđelje treba prenositi na miran način i molitvom. Uvijek je tražio svijetlo od Isusa kako bi znao što od Njega traži kako bi tom mnoštvu donio znanje o Bogu, radosnu vijest o Isusu Spasitelju i Njegovoj Majci.

Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

ISLAM & KUR’AN: Rašid je jako je dobro poznavao sadržaj Kur’ana, za razliku od prosječnih muslimana kojima je taj sadržaj poprilično nerazumljiv.  Muslimani vjeruju da je Kur’an “vječan, nestvoren, čudo Božje, nepogrešiva Božja riječ.” Rashid se malo dublje pozabavio tim pitanjem u uvidio da je u Kur’anu puno pogrešaka, kako povijesnih tako i geografskih te se sam od sebe nametnuo zaključak da to nije nepogrešiva knjiga kako uči islam. Rashid je povjerovao Isusu u svojoj 19.oj godini i postao kršćanin no to je držao u tajnosti kroz 15 godina, jer je islamski zakon u muslimanskim zemljama jako strog prema onima koji napuste islam.  

Rashid nikad nije mislio da su muslimani loši ljudi, ali je bio uvjeren da je islam pogrešan i da su muslimani zapravo “žrtve islama”. Upravo zato jer je želio dobro svojoj braći želio započeo je i projekt prevođenja Kurana na njima razumljiviji jezik. Naišao je na velik otpor i prijetnje, no postao je neumoran APOSTOL MUSLIMANA,
u želji da ih dovede k Istini – koja je u ISUSU.  

Možemo li iz ovoga izvući i za sebe neku POUKU:  

Mnogi muslimani riskiraju živote kako bi postali kršćani. Maroko i Egipat bilježe ogroman porast onih koji sa islama prelaze na kršćanstvo. U Africi oko 6 milijuna kršćana napušta islam svake godine. S druge strane, u Europi gdje (još) možemo slobodno biti kršćani i gdje možemo slobodno čitati Bibliju sramota je za nas kršćane da Biblija, koja jest Božja Riječ, ostaje knjiga koja se jako jako rijetko čita. A nije li istina što je rekao sv. Jeronim: “Ignoriranje Biblija je ignoriranje Isusa”.  

                                                                                                                              ***

Poruka Evanđelja ostaje uvijek na snazi, a namijenjena je svim narodima; Međutim, postoje područja u svijetu gdje učenja Krista nailaze na prepreke, pa čak i otvoreno neprijateljstvo. Tim područjima prije svih pripadaju muslimanske zemlje.

Napuštanje vlastite vjere Islamisti obično kažnjavaju smrću, ako ne o snazi zakona zemlje onda se oslanjaju na Shariat – kodeks zakona na osnovi Kurana, koji je svaki musliman dužan poštivati. Većina tih zemalja također nameće oštre kazne za one koji su dovoljno odvažni propovijedati Kršćansku vjeru. Ipak, unatoč tim ograničenjima, učenja Krista privlače sve više i više sljedbenika Islama svake godine. Riskirajući svoj društveni položaj, financijsku sigurnost, zdravlje, pa čak i svoje živote, veliki broj muslimana koji traže Put, Istinu i Život preobraćuju se na Kršćanstvo.

Među onima koji su iskusili milost obraćenja je Rashid al-Maghribi. Rođen je 1971. godine u Maroku u pobožnoj muslimanskoj obitelji. Njegovi su otac, djed i stric bili imami (riječ `imam` u islamskom svijetu označava vođu, koji vodi muslimane u molitvi, a vjernici mu se mogu obratiti ako imaju pitanja vezana uz religiozni život, u manjim sredinama imam je glava za sva pitanja), mladi Rashid došao je u kontakt sa Kuranom od najranije dobi. Znao je mnoge dijelove napamet, kao i brojne muslimanske molitve. Da nije čuo o Kristu preko radio emisija, bez sumnje, i on bi preuzeo crkveni ured u jednoj od džamija Casablance (arapski: ad-Dar al-Bayda ‘) gdje je živio s obitelji. Rashid je tada imao 16 godina. Njegov je mladi um razvio interes za osobu Učitelja iz Nazareta. Interes je ubrzo zamijenilo očaranje. Počeo je tražiti informacije o Kršćanstvu i uspoređivati Bibliju s Kuranom. Nakon četiri godine unutrašnje borbe postao je u potpunosti oduševljen s Radosnom Vijesti. Taj je događaj bila prekretnica u njegovom životu. Kasnije je često znao ponavljati: “Isus je dodirnuo moje srce i potpuno me preobratio.”

Rashid se preobratio 1990. u dobi od 19 godina. On je kao i većina marokanskih muslimana koji se odreknu Islama i “idu preko” Kristu, zadržao tu činjenicu tajnom i to 15 godina. To vrijeme je proveo u prevođenju i distribuciji primjeraka Biblije. U 2005. godini, u strahu za svoj život, napustio je Maroko i zatražio azil u SAD-u. Tamo je započeo aktivniju evangelizacijsku kampanju usmjerenu na svoje nekadašnje istovjernike. Istaknuo se svojim programima koji su tada bili u tijeku; Kashf al-Kina (Skidanje maske) i Su’al Jari (Odvažna pitanja) koji su emitirani na TV stanici Al-Hayat (Život) i na kojima on predstavlja različite probleme koji se tiču Islamske doktrine i Kršćanstva. Ovi su tjedni programi, pripremljeni sa dužnim poštovanjem, naveli milijune muslimana otkriti prava lica Kršćanstva i Islama, koja se uvelike razlikuju od onoga što su ih muslimanski klerici poučavali.

Evanđeoski rad Rashida al-Maghribi-a kao i rad drugih misionara, posebno fra Zakaria Butros-a, vrlo je učinkovit. U posljednjih nekoliko godina, milijuni su muslimana u južnoj Africi i na Bliskom Istoku postali deklarirani Kršćani. Njihov točan broj izmiče statističarima s obzirom na oštre kazne i od strane svjetovnog kao i šerijatskog zakona, za one koji napuste Islam. Procjenjuje se da je u Maroku oko 150.000 ljudi prešlo na Kršćanstvo, dok je njihov broj u Egiptu otprilike dva milijuna. Već 2003. godine, muslimanski su klerici iznosili svoje negodovanje na poznatoj Arapskoj TV postaji Al-Jazeera, govoreći kako samo u Africi oko šest milijuna muslimana napušta Islam svake godine.

Očito postoji velika glad za Kristovim naukom u zemljama koje stoje u sjeni polumjeseca.

Presudna stavka Rashidovog obraćenja bila je njegovo usporedno proučavanje Kur’ana i Biblije. Kao sin imama i potencijalni kandidat za muslimanskog svećenika bio je savršeno upoznat sa svetom knjigom Islama. Bio je svjestan da je službena doktrina podržavala Kuran s vjerovanjem kako je nestvoren i vječan. Kako bi opisali poseban karakter knjige, muslimani koriste termin i’jaz – tj. savršenstvo, čudo, nepogrešivost u svakom pogledu. Pa ipak, kada je Rashid počeo proučavati Kur’an i uspoređivati ga s Kršćanskom Biblijom, otkrio je niz povijesnih i jezičnih grešaka. 2009. godine objavio je svoja razmišljanja u knjizi pod nazivom I’jaz al-Qur’an ( Nepogrešivost Kurana). Rad predstavlja sintezu posljednjih koraka njegovog obraćenja i sumnji na koje je naišao na tom putu. On to jasno ističe u svom uvodu u kojem navodi da je ono što ga je najjače vezalo za Islam u to vrijeme bila njegova vjera u savršenost i nepogrešivost Kur’ana. Međutim, svojom analizom različitih dijelova ove knjige uvjerio se kako su mnoga izvješća Kurana jasno temeljena na Biblijskim povijesnim događajima, pa čak i drevnim Kršćanskim legendama, iako su ista često bila izmjenjivana i modificirana prema aktualnim političkim i vjerskim potrebama u počecima Islama. Ostali dijelovi Kurana jasno otkrivaju autorovo nepoznavanje povijesnih i geografskih činjenica. Sve je to poništilo Islamsku dogmu, koja je tvrdila da je ono što je Muhamed rekao savršenije i pouzdanije od svih ostalih postojećih izvora informacija. Prema muslimanskoj teologiji, istinitost svakog detalja sadržanog u Kuranu bio je glavni dokaz koji potkrepljuje vjerodostojnost Prorokove poruke.

Uvjeren u neutemeljenost Kuranskog zahtjeva da Božja riječ bude objavljena i svjestan da je velika većina arapskih muslimana neupućena u pravi smisao sadržaja ove knjige, a to iz jednostavnog razloga – njihovog nerazumijevanja (klasični arapski Kur’an u usporedbi s modernim arapskim dijalektima je kao latinski u usporedbi s modernim francuskim ili španjolskim), Rashid se osjetio potaknut prevesti velike dijelove Kurana u marokanskom dijalektu i objaviti ih na Youtube. Jasno je kako je to izazvalo oluju negodovanja i prosvjeda od strane muslimanskog svećenstva.

Zaista, Rashidova je aktivnost izazvala prilične kontroverze u Islamskom svijetu. Osim svjedočanstava obraćenja koje dobiva tijekom svojih programa, on prima uvrede i prijetnje. To ga ne sprječava, dapače, on udvostručuje svoje napore da upozna svoje nekadašnje istovjernike sa spasonosnom porukom Krista. Iako, on nikada nije tvrdio da su muslimani loši ljudi.

Nije problem u ljudima već u ideologiji Islama.

Muslimani su, po njegovim riječima, “žrtve Islama.” Prema tome im treba netko tko im može pomoći da ih oslobodi od ropstva i straha.

U većini slučajeva, muslimansko poznavanje Kršćanstva je daleko nedostatno, i to je žalosno. Jedna od najrasprostranjenijih zabuna među sljedbenicima Islama je da se Kršćansko Trojstvo (tj. Sveto Trojstvo) sastoji se od Boga Oca, Krista i Marije (čak i arkanđela Gabriela). U predstavljanju osobe Isusa, muslimanski se klerici isključivo oslanjaju na promijenjene odlomke Evanđelja. Oni ga odbijaju priznati kao Sina Božjega i poriču Njegovu smrt na križu. Tako je muslimanska pomisao na ´Good News` (Moderna verzija Biblije na jednostavnom engleskom jeziku, objavljena od strane Američkog Biblijskog Društva) prvobitno pogrešna. Štoviše, oni optužuju Kršćane jer vode nemoralan način života, a njihovo se osnovno uporište najvećim dijelom ugleda na primjerima iz holivudskih filmova.

Dakle tu stoji pred Rashidom – kao uostalom i pred svakim kršćaninom kojeg Krštenje nalaže da naviješta Evanđelje – veliku žetvu.

Koju ulogu ćemo izabrati?

Prije svega, prisjetimo se u molitvi naše Kršćanske braće i sestara koji žive u muslimanskim zemljama. Oni pripadaju mnogim Crkvama, ali svi su združeni u vjeri u jednoga Gospodina Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka. Već njihova prisutnost u društvu, koje se često neprijateljski odnosi prema njima, je samo po sebi oblik evangelizacije. Pomolimo se za one koji se obvezuju kao misionari na tešku zadaću naviještanja Krista sljedbenicima Islama. Također našim molitvama obgrlimo one muslimane koji su unatoč prijetnjama smrću priznali Krista kao svoga Spasitelja, ali moraju skrivati svoju vjeru, kao što su stari Kršćani u rimskim katakombama. Uključimo se, što je više moguće u dobrotvorne akcije usmjerene na dovođenje potpore Kršćanima na Bliskom Istoku i Africi, koji često pate zbog ratova, progona i siromaštva.

Evangelizacija muslimanskih zemalja također se ostvaruje kroz naše vlastito produbljivanje našeg odnosa s Kristom i Crkvom.

Mora biti ogromna sramota za mnoge Kršćanske obitelji u Europi i Americi koje ne čitaju Bibliju ili čak nemaju primjerak kod kuće, dok postoje područja u svijetu (npr. Saudijska Arabija), gdje svako posjedovanje Svetog Pisma može tu osobu koštati zatvora. Isto vrijedi i za sudjelovanje na Misi, podređivanjem nas samih Crkvenim sakramentalnim potrebama, uvjetujemo nečije ponašanje u životu.

Mlakost vjere mnogih Kršćana, nedovoljno zahvaljivanje na dragocjenosti koju posjeduju i, još gore, njihovo otvoreno protivljenje nauku Krista – sve to nesumnjivo odgađa trenutak susreta muslimana s Crkvom.

Izvor: Časopis “Love one another”, Apostol muslimana

je li to KRIST IZ EVANĐELJA koji zna tražiti, koji od tebe traži da svakodnevno nosiš križ i obećaje ga i tebi (ako budeš njegov sljedbenik da ćeš i ti nositi križ)

ILI je to KRIST IZ KUR’ANA koji traži od tebe da ne razmišljaš, koji ne priznaje križ, jer Krist ne umire i ne uskrsava. Taj Krist iz Islama ne otkupljuje i niti daruje Duha Svetoga.

Je li to KRIST IZ ANTROPOZOFIJE koji traži ništavilo, poništenje, nirvanu, koji čovjeka zbunjuje, dovodi nas do uvjerenja da smo duhovni, ali drži nas zauzetim za zdravlje tijela i ne daje nam Duha Svetoga.

Je li to možda KRIST IZ NEW AGE-a koji obećaje blagostanje na ovom svijetu, iako vidimo da se to ne ispunja, i onda ispada da je Krist došao za ništa. ???

Dakle, nemamo ni danas jedanki pojam pod Kristom, ne mislimo svi na isto. Imamo različita tumačenja, iskrivljenja, pristupe,… i često se tu ne radi više o Kristu u kojeg vjeruju katolici kršćani. … 

……….

(dio s tribine za studente, 2011. god., na temu Krist i Crkva
don Josip Mužić)

vidi također: Vjerujemo (li) u Crkvu kakvu je Isus htio?

Kad je Bog stvarao čovjeka zamislio je za nj život bez rada. Imao je sve. Raj. Ali, čovjek je zloupotrijebio svoju slobodu i povjerovao sotoni radije nego Bogu. Poželio je – biti kao Bog. Poželio je da nema nikog iznad njega tko bi mu rekao: „To smiješ, a to ne smiješ!“ Grdno se prevario i grdno pogriješio kad je odlučio okrenuti leđa Bogu. Tako je uslijedila i kazna. Radit će u znoju lica svoga. Više neće imati sve na gotovo. I čovjek je shvatio da je trebao slušati svog Stvoritelja, jer samo tako može biti sretan. Al shvatio je kad je bilo kasno.

A Isus je eto došao u tu našu radnu stvarnost. I posvećuje ono što je nama teško. On nas primjerom uči – radu. Ali ipak, nije tek rad ono što čovjeka čini čovjekom. Nije čovjekova vrijednost u njegovoj tituli. Da je tako onda bi Isus za apostole birao one iz viših slojeva. Ali nije. Njegovi su apostoli bili obični jednostavni ribari, poslani da propovjedaju o njemu širom svijeta, a nisu ništa znali o pedagogiji, o metodama poučavanja, nisu išli na teologiju, nisu imali planove i programe, nije ih zamarao kurikulum i sl. … a ispunili su svoj zadatak.

Ipak, Isus je kroz povijest birao ljude raznih slojeva društva. Kako u početku ribare i carinike, tako i kasnije – i kraljeve i kraljeve službenike. I kraljice i domaćice. I svećenike i redovnike i laike… Jer on želi da svaki čovjek na svom mjestu otkrije što Bog od njega želi. A na kraju od svih želi isto – da rade na slavu Božju i da pronalaze vrijeme za molitvu, za druženje s Bogom kojem na kraju svi idemo u susret.

Zaustavljam se kod poziva domaćice. Isus je to dobro pokazao prilikom posjeta u obitelji prijatelja Lazara gdje su ga ugostile Lazarove sestre Marija i Marta. Marta je zapravo bila glavna domaćica. A domaćica ko domaćica, brine se za mnogo. I nije joj drago da joj sestra uopće ne pomaže. Takvi smo mi. Ko Marta. Ima li nas dvoje koji mogu nešto učiniti, ili troje ili četvero… odmah ćemo početi tužiti one koji „zabušavaju“… Dok smo djeca tužimo ih roditeljima, kasnije možda ogovaramo, ali Marta nije sestru ogovarala okolo – ona ju je tužila – Isusu. Drugi put, kad vidimo da naša sestra ili brat ne radi što nam se čini da bi trebalo valjalo bi ih tužiti – Isusu. A druga stvar, Isusu nije toliko važan samo trud, ni da se od jutra do mraka vrtimo radeći nešto, naizgled korisno… koliko da od svog rada malo zastanemo i osluhnemo – što nam On to ima reći.

Kako ćemo mi osluhnuti što nam Isus ima reći kad se treba napraviti sto posala?  Ili nama nije problem 100 posala, možda je lijenost veći problem. A Isus, kad kori Martu, a hvali Mariju, nipošto ne podržava lijenost. Znamo i to da je lijenost jedan od glavnih grijeha. I nije to dalmatinska ni crnogorska boljka, već boljka ljudske naravi sklone da se ponaša kako je lakše, a ne kako je bolje. Isus samo želi Martinu pozornost skrenuti na  bitno – na Isusa.

Martu je Isus ukorio, a ipak postala je sveta domaćica. Rad domaćice često se ne vrednuje. Rad je to koji se ne vidi. Što se skuha to se pojede, pa se uprljano očisti i tako po redu. Na kraju dana ništa se tu ne vidi od tog rada, ali ljubav prema bližnjem zahtjeva ta naizgled nevidljiva djela. Jer bližnji vide, pa i ako ne vrednuju. Bog vidi i vreduje.

A Bog vrednuje više od svega kad pogled svoje duše ne odvraćamo od Njega. On ne želi da nas zarobi ni rad ni lijenost.

On nas sve poziva da se zaustavimo – kao Martina sestra Marija – u molitvi, do Njegovih nogu.

…

Svetu domaćicu Martu slavimo 29.7.