Tijekom svete mise u Ludbregu svećenik je posumnjao da su Tijelo i Krv Kristova stvarno prisutni pod prilikama kruha i vina.

Odmah nakon riječi posvećenja tj. nakon pretvorbe vino se vidljivo pretvorilo u krv. Relikvija sa presvetom Krvi Kristovom i danas okuplja tisuće hodočasnika u Ludbreg na početku mjeseca rujna.

Čudo se dogodilo 1411. godine.

Svećenik nije znao što bi učinio odlučio je sakriti kalež u zid iza glavnog oltara. Majstor kojeg je zamolio da to učini zakleo se na šutnju.

Svećenik je čuvao tajnu sve dok nije došao njegov smrtni čas. Kad je otkrio što se dogodilo vijesti su se brzo proširile i ljudi su u velikom broju počeli dolaziti u Ludbreg.

Relikvija sa Presvetom Krvi je odnesena u Rim gdje je ostala nekoliko godina. Ljudi su nastavili dolaziti na hodočašća.

U vrijeme pape Julija II 1500 godine poslana je komisija u Ludbreg da ispita događaje vezane uz čudo. Mnogi su ljudi svjedočili da su na neobjašnjiv način ozdravili dok su se molili u svetištu, u prisutnosti relikvije Presvete Krvi.

Papa Lav X je u travnju 1513 izdao bulu tj. dokument koji dopušta da se časti sveta relikvija, a on sam ju je nosio u procesiji ulicama Rima. Relikvija je potom vraćena u Hrvatsku, u Ludbreg.

Kad je u 18.-om stoljeću zavladala kuga ljudi su se utjecali Bogu u pomoć, a Hrvatski sabor se također zavjetovao da će napraviti kapelu u Ludbregu u spomen na euharistijsko čudo ako kuga prestane.

I zaista kuga je prestala, ali kapela nije bila odmah izgrađena. Naprotiv, dugo se čekalo. Tek godine 1994., kad je Hrvatska postala samostalna zavjet je ispunjen.

U kapeli je kasnije oslikana freska posljednje večere sa hrvatskim svecima oko Isusa. Na mjestu Ivana apostola primjerice naslikan je Ivan Merz. Malo je poznato da je naš blaženi Ivan Merz na sinodi biskupa o Euharistiji koja je održana u Rimu 2005. uključen među 18 najvažnijih euharistijskih svetaca.

Na slici Isus u ruci drži pokaznicu sa relikvijom euharistijskog čuda.

Euharistijsko čudo u Ludbregu slavi se cijelu sedmicu dana, krajem kolovoza do prve nedjelje rujna. Ta prva nedjelja rujna kad je svečano euharistijsko slavlje u narodu je poznata kao „Sveta nedjelja“, makar je svaka nedjelja sveta nedjelja.

Gertruda je bila bijesna militantna komunistkinja koja je bila učiteljica u ženskoj školi. Svojom misijom je pokušavala uništiti katoličku vjeru svojih učenika i nikada nije propuštala priliku da se ruga njihovoj vjeri ili ih lukavo indoktrinira marksističkom propagandom.

Jedna učenica, Angela, inteligentna i predana, zamolila je o. Norberta da je svaki dan pričesti kako bi lakše mogla podnijeti stalna progonstva svoje učiteljice.

“Još će te gore progoniti”, o. Norbert je upozorio, ali je desetogodišnja djevojčica inzistirala na tomu, tvrdeći da joj je Isus potrebniji nego ikad.
Zapravo, baš od tog dana, osjećajući da je nešto drugačije, učiteljica Gertruda je započela pravu kampanju psihičke torture.

Učiteljica je 17. prosinca smislila okrutni trik s namjerom da zada smrtonosni udarac dječjoj vjeri, tj. onome što je nazvala “drevnim praznovjerjima koja opsjedaju školu”.
Nježnim je glasom počela pitati ​​djecu, promovirajući ateistički materijalizam, te je tvrdila da postoje samo stvari koje se mogu vidjeti i dodirnuti. Kako bi ilustrirala svoju tvrdnju, zamolila je Angelu da napusti sobu. Kad je izišla cijeli ju je razred pozvao: – “Angela, uđi!” 

Angela je ušla, znatiželjna, ali sluteći da se radi o nekoj zamci.

“Vidite, djevojke,” rekla je učiteljica Gertruda, “zato što  je Angela živa osoba, netko koga možemo vidjeti, čuti i dodirnuti, kad je pozovemo, ona nas čuje. Ali pretpostavimo… da smo pozvali Dijete Isusa, u kojega neki od vas izgleda vjeruju… mislite li da bi vas poslušao?”

Nastupila je teška tišina; tada su neki glasovi bojažljivo rekli,

-“Da, mislimo.”

-“A ti, Angela”, upitala je učiteljica.

Sada Angela razumije. Očekivala je zamku, ali ne baš takvu. Ali ona je onda odgovorila žarkom vjerom:

-“Da! Mislim da me čuje!”

Sad se Gertruda glasno i dugo smijala. Zatim je, obraćajući se razredu, uzviknula;

“Dobro! Onda ga pozovi!”

Nastupila je tišina.

Odjednom je Angela pojurila u prvi red, suznih očiju. Pred svojim kolegicama iz razreda je vikala:

–“Poslušajte me cure, zvat ćemo ga! Zazovimo svi zajedno: Dođi, Djetešce Isuse!”

Sve su djevojčice skočile i počele govoriti: „Dođi, djetešce Isuse, dođi, djetešce Isuse…“

Gertruda je bila iznenađena. Nije očekivala takvu reakciju.

Ali djevojčice su nastavile. Sada se oko male voditeljice djevojčica stvorio kao neki prostor nade.

Komunistički argumenti nisu bili sasvim neučinkoviti.

Kad je iščekivanje bilo na vrhuncu, vrata učionice su se tiho  otvorila, na njima je zasjala intenzivna svjetlost, a zatim je ta svijetlost ušla u učionicu i lagano se povećala poput svjetlosti velike blage vatre.

Usred tog sjaja nalazio se globus koji je sjao još jačom svjetlošću.
Dok su djevojčice i učiteljica gledale, globus se otvorio i otkrio im zgodnog dječaka odjevenog u sjajnu tuniku. Njegov je osmijeh bio očaravajući, dok su mu djevojke uzvratile osmijeh, u savršenom miru i radosti. Zatim se globus lagano zatvorio i nestao kroz vrata.

Djeca su još uvijek ushićeno gledala u smjeru vrata kad ih je oštar krik prenuo i okrenuo u smjeru učiteljice:

– “On je došao!” Vikala je prestravljena učiteljica: “DOŠAO JE…!!!” I otrčala je niz hodnik.

O. Norbert je ispitivao djevojke jednu po jednu. Pod prisegom je posvjedočio da u njihovim izvješćima nije našao ni najmanju proturječnost.

Što se tiče Gertrude, ogromni šok ukazanja pogodio je njen bezbožni um, i ona nije prestala ponavljati:

• “Došao je, došao je!”

(Na temelju izvješća Marije Minovskce u časopisu Magnificat, Braga, Portugal.)

OKIT kod Vodica je vjerojatno jedino mjesto na svijetu gdje je Bog čudom obilježio svoj rođendan. O čemu se radi?  Ukratko: Grana klena koja je bila okrenuta prema Crkvi je točno u ponoć u jednoj minuti – propupala i procvjetala; To se događalo svako treće godine dok komunisti nisu posjekli klen. Bilo je to prije 70 godina i čudo je palo u zaborav, no ova hodočašća koja posljednjih pet godina predvodi splitski svećenik don Josip Mužić, ponovo oživljavaju uspomenu na to čudo. O tomu je napisana i knjiga: Božićno čudo na Okitu

Ove godine, pete zaredom, bilo je to na dan kad se u Vodicama slavi Osmina. Pristiglo je oko 300 hodočasnika, četiri autobusa iz Splita i jedan iz Zadra. 

Grupa je stigla u Vodice oko 19 sati, župnik don Franjo Glasnović ih je upoznao sa našom župom, a Josip Jole Mateša ugostio ih je u svom maslinskom vrtu, a Marko i Tea Juričev Martinčev upoznali su ih sa vođenom turom Čudo na Okitu.

Zatim su se uz pratnju policije uputili do brda Okit gdje je u Crkvi održana sveta misa nakon koje su se vratili u Vodice gdje je uz pjevanje božićnih pjesama održana proslava Osmine.

Svjedočanstvo sa hodočašća – hodočasnik Miljenko Jurić

Već pet godina hodočastimo našoj Majci na Okit.
Lipo je to hodočašće jer se ide i vraća po noći. Lipo je jer Okit uvik, svaku godinu ispriča neku novu priču.
Tako je bilo i sinoć .

Krenili smo oko 18:00 h sa mobitelima u rukama iz Splita jer tribalo je pogledat zadnjih 15 min sad već povijesne utakmice naše reprezentacije.

Uz lipe vijesti o osvajanju trećeg mista pošli smo i mi osvojit taj mali vrh u vodičkon polju.

Ovi put hod prema Majčici na Okit je ima posebnu težinu, ne onu u obliku kipa Majke na našin ramenima nego onu duhovnu.
Cili dan zbog nekih netočnih informacija koje su iznili neki nebitni novinari u još manje bitnijin novinama osjeća san nemir.
Bili smo i jesmo spremni na to kad smo formirali Marijine ratnike (Wojownicy Maryi) u Splitu, ali nekako pogode čovika laži ne zbog mene samog nego zbog ljudi koji te okružuju.

I onda dođeš u Vodice, uđeš u župnu crkvu noseći kip Bezgrješne i čin si uša i pogleda svog Spasitelja kako na križu plača sve naše grije, naše laži i sve ono šta smo. a nebi tribali bit, On uzme taj nemir i pritvori u radost ali onu nebesku radost koju ne moš opisat.

Završija je program u crkvi i onda smo se uputili na Okit.
Misto di je Gospodin svake tri godine priko sedandeset lita sla znak ljudima ovega kraja i nagrađiva njihovu viru.
Znak priko jedne grane stabla klena koji bi na dan rođenja Njegovog Sina propupa, prolista i procvita
i to sve u petnaestak minuti prije ponoći .

Ovi put nas je bilo oko 300, 4 autobusa iz Splita, 1 iz Zadra i domaćini iz Vodica.

Bura je okrenila, očistila nebo i dala ariji oni posebni friški miris koji moš čutit samo u počecima njenog puvanja posli kišnih dana .

Puten od 5 km nosili smo na škinama našu Majku, braća koja su nosila bandire junački su se borila sa ton buron,
lampioni se svitlili Gospi put a virni narod je molija Krunicu, koja lipota svitu moj.

Moran pofalit i policiju jer su nas pratili pod rotacijon cilin puten da se ne desi koje zlo po cesti .

Došli smo Materi na Okit imali sv. Misu, osnažili se sa propovidi i svetin sakramentima i onda se vratili nazad u Vodice jer nan se ovi put poklopilo da je bilo vrime početka Božične osmine. Vodički pivači svojin glasovima, pismama i napjevima poklonili su nan vrhunski poklon.

Ma kad razmislin sve je jučer bija jedan veliki poklon i jedna velika nagrada Neba za sve nas.
Fala Vodičanima na svemu, imaju srce veliko ka Okit, fala njihovon župniku, fala našen don Jozi jer je čuja šta mu Okit priča a posebno fala našoj Majci Mariji jer svaki put okupi sve više ljudi koji joj idu zahvalit.

TOTUS TUUS

Izvor: infovodice.com, facebook M.J, yt V.D)

(Vodičke pjesme možete poslušati na yt kanalu: Vesela Dujmić)

Mučeništvo svetog Januarija, biskupa Beneventa, dogodilo se za vrijeme cara Dioklecijana, početkom 4. st. Prema predaji, njegov prijatelj je bio uhićen jer je bio kršćanin. Januarije ga je, sa još dvojicom, otišao posjetiti u zatvor tražeći da ga se oslobodi. Sudac, međutim nije slušao nego je i njih osudio na smrt. Kazna bacanja zvijerima promijenjena je  u kaznu odrubljivanja glave.

Kad se sveti Franjo vratio iz Svete zemlje (1220.) bio je pod jakim dojmom mjesta Isusova rođenja. Znao bi se izgubiti u mislima sjećajući se mjesta kojima je hodao, stopama svog Spasitelja.

Jednoga dana, hodajući po selima iznenađen je naišao na mjesto i špilju jako sličnu onoj u Betlehemu.

Dobio je dopuštenje od pape da tu uprizori žive jaslice. U tim prvim živim jaslicama nije bilo Marije, Josipa i Isusa. Tu su bile životinje.

U životopisu svetog Franje zabilježeno je: „Fratri se okupljaju, stanovništvo hrli, šuma odjekuje glasovima, a ta sveta noć postaje sve blistavija, svečana i odjekuje skladnim hvalospjevima. Pred jaslama je stajao čovjek Božji (Franjo), pun sažaljenja, mokar od suza, preplavljen radošću. Svečani obred slavi se iznad jaslica i Franjo pjeva sveto Evanđelje, zatim propovijeda ljudima oko sebe i govori o rođenju siromašnog kralja kojeg naziva Djetetom.

Jedan čestit i iskren vitez koji je napustio miliciju i dobro upoznao Božjeg čovjeka (Franju) Messer Giovanni di Greccio tvrdio je da je u jaslama vidio prelijepu usnulu bebu koja je blagoslovila sv. Franju te kako ga dohvaća s obje ruke, kao da se probudio iz sna.

To viđenje koje je imao čestiti čovjek Messer Giovanni bilo je prvo čudo povezano sa živim jaslicama u Grecciu.

Bilo je i drugih čuda vezanih za ove jasle koje je radio sv. Franjo. Naime, jedno kad su mnoge životinje oboljele od raznih bolesti bile su puštene na sijeno u špilju te su ozdravljale. Ženama koje su imale duge i teške porođajne bolove donosilo se sijeno iz ove špilje i bilo bi im bolje. Mnogi koji su bolovali od raznih bolesti ozdravljali bi kad bi pohrlili na ono mjesto.

Tek šezdeset godina kasnije počele su se raditi jaslice sa kipovima, a prvi ih je naručio papa Nikola IV. Od onda do danas lijepi običaj izrade jaslica proširio se iz Italije po cijelom svijetu.

Izvor: bastabugie.it

Za znanost nije jasno – kako je to sveti Sharbel obavio operaciju. Bolesnica Nohad iz Libanona doživjela je paralizu lijeve strane tijela (9.1.1993.) usljed začepljenja arterija. S teškom mukom je govorila i jela. Molila se svetom Sharbelu, svecu zaštitniku Libanona.

Sanjala je svetog Sharbela pored svog bolesničkog kreveta kako je operira, a bio je u prisustvu drugog redovnika koji je pridržavao jastuk. Napravio je odličnu operaciju, s jedne strane vrata i s druge strane vrata. Kad se probudila na vratu rane su bile svježe, a šavovi su bili nevjerojatno precizni tako da kirurzi tvrde kako ni jedan kirurg na svijetu ne bi to tako dobro napravio. Bilo je to 22.1.1993.

Rekao joj je da će ti šavovi na njenom vratu biti znak za nevjernike kako bi se obraćali Bogu. Šavovi će krvariti svakog prvog petka u mjesecu kao i svakog 22.og u mjesecu, a 22. je  dan  operacije.

Ovako joj je rekao dan nakon operacije, u snu:

Operirao sam te da bi se ljudi obraćali i da vide da si čudesno ozdravila. Mnogo se ljudi udaljilo od Boga, prestali su moliti i primati sakramente i žive kao da Bog ne postoji. Molim te da sudjeluješ na svetoj misi u Annaji 22. svakoga mjeseca i redovito dolazite na misu do kraja svog života.

Na spomen svoga ozdravljenja, do kraja zemaljskog života svaki prvi petak u mjesecu, a također svakoga 22. u mjesecu tvoje pooperacijske rane će krvariti.

Tako je do dana današnjeg. Te rane s jedne i s druge strane vrata krvare. Znak. Bog daje taj znak za ljude koji su nevjernici, ravnodušni…

Isus i drugi pastiri

Isus u svom javno djelovanju propovijeda, ozdravlja, čini čudesa. U ovom događaju kreće od toga da je vidio silan svijet. Nisu se okupili tek tako. Imali su oni i druge učitelje, ali hrle Isusu ne zato što trebaju ozdravljenje nego zato jer su kao ovce bez pastira. Oni imaju pastire formalno, ali su zakazali, ne daju ovcaa ono što treba, ponašaju se kao najamnici i ovcama škode. I ti pastiri ne mogu se mjeriti sa Isusom. To je druga razlika. Jasno im je da im je Bog potreban. I kad čovjek u svom životu ostane bez Boga, vez vjere, osjeća se izgubljen, ne zna kako dalje. Neki izgube i nadu. I kako dalje?

Nije dovoljno biti sit i zdrav. Prije svega važno je – ZDRAVLJE DUŠE

Ne  živi čovjek samo o kruhu. Nije dovoljno biti sit i zdrav. Znamo da i Švicarska spada u najbogatije zemlje Zapadnog svijeta pa opet ima najveći postotak samoubojstava. Nije dakle najvažnije biti sit i zdrav, nego je najvažnije da DUŠA BUDE ZDRAVA, na mjestu. To može dati samo BOG. Isus kaže: Tražite najprije Kraljevstvo Božje i sve drugo će vam se nadodati. Okrenimo redosljed prioriteta. Svjesno ili nesvjesno živimo po diktatima ovoga svijeta: dugo školovanje, karijera, briga za sebe, za potomstvo, za ovo i ono, a nikad vremena za Boga! I duša se tada osjeća gladna, napuštena i zapuštena. U takvoj situaciji kad čovjek ne može dalje, čovjek se preda, sve se raspada,… Visoku standardi (život u Njemačkoj, u inozemstvu…) nije garancija sreće. Ako nema Boga i povezanosti s Bogom a za što se treba boriti svaki dan, kroz molitu svakodnevnu, ne može se nositi taj teret koji nam svijet nameće i čovjek pada. Ali ne kao što Isus pada pod križem. Čovjek ne vidi smisao zašto mu se to događa. I bol je nekad izlaz. Mnogi se razbole jer im je dosta. A bolest duše je najopasnija.

Isus se brine za ljude i čini pravo čudo

Kad su ljudi u miru s Bogom onda u miru prelaze u drugi svijet. Onda i najveće izazove nose drugačije.  Isus vidi potrebe duše. Daje im pouke da im vrati nadu da izbavi narod od očaja i osposobi ih za borbu. Oni su došli iz daleka, ako su išli dan hoda to je ožda 20-30 km, i sad ne traje ta pouka 10 minuta kao što se propuča da traje propovijed, već jeda sat, dva sata, jer za neke to je jedina prilika… Isus to zna i govori. Djeca u školi stoje po 5-6 sati… a evo i oni su ovde stali i nije im bilo dugo. Znali su da im je to hrana do kraja života i vrednovali su taj treutak. No, prošlo je vrijeme, kasno je, ljudi su bez hrane, trebaju misliti na tijelo. Prva briga je za dušu, a onda za tijelo. Svi koji su ga slušali ostali su puni povjerenja. Isus skrbi za to. Ako je tu 5000 muškaraca, ne računajući žene i djecu, onda ih je ukupno moglo biti 15-20 000. Kao na jednom stadionu. S onim što se ima – što se može? Što se može s 5 kruhova i 2 ribe? Ali Isus traži da daju što imaju i njihovo pouzdanje je nagrađeno.

Čudo umnažanja kruha kao priprema na čudo euharistije

Ne treba taj događaj (Isus hrani mnoštvo) shvaćati samo slikovito, kao da je to bila samo metafora. Tako neki protestantski egzegete niječu da se tu radi o čudu. Pet kruhova i dvije ribe – to se namnožilo i nahranilo oko 15 000 ljudi – to je ČUDO! I to je priprema na ČUDO EUHARISTIJE, koja nije samo simbolika Posljednje večere. Mogli smo se toga sjećati i u kući, za ručkom i večerom, ali nije to poanta. Poanta je da se tu uprisutnjuje ona ISTA ŽRTVA kad je Isus umro na križu u patnjama. Jedna jedina žrtva uprisutnjuje se svaki put u pretvorbi. OLTAR – je žrtvenik. Nije to stol. Kuhinjski stol nije žrtvenik. Pravi žrtvenik je od kamena.

Zato je za nas kršane ovo čudo umnažnaja kruha jedna priprema na euharistijsko čudo. Ako Bog može umnažati kruh kada je to potrebno isto tako može učiniti i ovo DRUGO ČUDO –  to je  da se kruh promijeni u svojoj biti i da POSTANE TIJELO I KRV KRISTOVA. I to imamo u pričesti, njegovo tijelo i njegovo božanstvo je tu, hranimo se Bogom.

Grijeh se ne smije ohrabrivati

Stoga, ne možemo dozvoliti svakakva ponašanja na pričesti. Prva stvar na pričest se može ići svakako, ne može se ići u smrtnom grijehu. Jer to je onda svetogrdna pričest, na propast. Svetogrdna pričest je dvostruko zlo. Ne ići na pričest ako se nismo ispovijedili i ako nismo slobodni od teškog grijeha. Za svetu misu se treba i pripremiti, a onda i zahvaliti. (Jedan primjer bratske opomene u bogosloviji…) Djeca znaju u crkvu doći sa žvakom, ljeti neki dolaze polugoli, muški u kratkim hlačama, žene u majicama na špaline,… po savjesti ne možemo im dati svetu pričest (!). (Primjer kad na pričest dolazi tako neprimjereno obučena… reći ispod glasa, bez da se ponizi, … )  Ne živi se od forme, nego od bitnog. Forma mora biti prilagođena bitnom.

Svatko od nas će odgovarati Bogu za ono što čini. I svećenik će odgovarati i svi mi imamo pravo na priziv savjesti. Nitko od nas ne može tražit ono što je protiv naše savjesti. Tu prestaje poslušnost. Jer ostaje samo poslušnost Bogu. I Isusovi učenici nisu popuštali, jer „treba više ugađati Bogu, a ne ljudima“,. Kad se traži što se ima pravo tražit dužni su slušat, ali ako je nešto protiv Bože Riječi onda ne. Treba odbiti poslušnost. I ne samo da se treba prizvati na savjest nego treba i pružiti aktivan otpor. Ako i treba ljubiti grešnika treba se boriti protiv grijeha, ne ohrabrivat ga, borit se protiv njega, na razne načine, ali ne možemo dopuštati grijehu da se širi i biti njegovi pokrovitelji.

Svoje tegobe možemo prikazati Bogu, a on onda to može upotrijebiti na razne načine

Čudo umnažanja kruha – Sastavni dio Isusova djelovanja je i činjenica da je činio čuda. Mnogi su mu dolazili, ali nisu svi ozdravili, bolesti je bilo prije i poslije. To je posljedica pada i nakon prvog grijeha ljudska narav je takva da traži izbjeći tegobe, ali treba tražit kako da te tegobe okrene na dobro, kako to prikazat Bogu i preobraćat se, jer „onom koji Boga ljubi Bog sve okreće na dobro!“ . Preko boli mučenici su dopuštali da mogu spašavati druge,… Možemo davati zadovoljštinu za svoje grijehe, za duše u čistilištu, … Bog to može iskoristiti na razne načine. Samo treba dati Bogu da On upravlja. Trebamo znati da sve ovisi o Njemu, a opet činiti sve što možemo da ustrajemo. Neka nam Bogorodica bude u pomoći.

Okit je brdo iznad Vodica. Gore je crkvica Gospe Karmelske, a pred crkvom je nekad rastao KLEN koji je u ponoć – NA BOŽIĆ – pupao, listao i CVJETAO, i sve to u nekoliko minuta. I to samo jedan ogranak okrenut prema crkvi. To se događalo svake treće godine, kroz 70 godina. Sve dok ga KOMUNISTI nisu posjekli. To čudo je tako palo u zaborav.  Ali zahvaljujući don Jozi spomen na to Božićno čudo biva življi, pa i preko ovog ponoćnog hodočašća (22.12.) na koje se iz Splita uputilo nas više od 50. Do brda smo hodali oko 4 kilometra i u ponoć imali svetu misu. Na taj način htjeli smo doživjeti Božić sa više vjere, nasljedujući primjer vjernika koji su imali priliku biti svjedoci Božićnog čuda na Okitu.

Da bi i to hodočašće ostalo bolje u sjećanju bilježim i ovu propovijed don Josipa Mužića, koju vrijedi zapamtiti.

Na polnoćkama se često nađu mnogi koji idu na misu samo tada, ali dođu i oni koji idu svake nedjelje. I kome onda dati prednost? Tu mi svećenici često imamo problem i onda se najčešće prednost opet da „godišnjacima“ da se spasi što se spasit da.

Mi ovdje (na Okitu) imamo mogućnost doživjeti Božić kao vjernici, kao oni kojima je stalo do vjere, do Isusa. Nismo kao oni koje se mora moljakat da bi išli na misu, i da se pomole Bogu. Bog ne želi ništa na silu. Silu treba primjenit nad samim sobom. Takvi siloviti će osvojit Kraljevstvo Božje.

Živimo u vremenima u kojima nije lako biti kršćanin, nije lako biti Kristov. Ne samo da nije lako nego možemo reći da se borimo za opstanak.

Kad čitamo kako je našima bilo u Bosni pod Turcima onda nalazimo na jedan zapis kako su crkve bile porušene, kako su se svećenici morali skrivat i prerušavat u civile da bi tako opstali. I kad bi svećenik dolazio služiti svetu misu obavijestio bi 4-5 mjesta u blizini, odabrao bi neku livadu koja se nalazila između njih i rekao da će tu imati misu. Tu bi čekao, a oni bi onda dugo pješačili da bi došli. Kad bi misa završila još bi se tu družili i tako su zapravo cijeli dan žrtvovali da bi imali svetu misu. To ih je jačalo i to ih je držalo. I opstali su uz razna mučenja i iživljavanja.

Jesmo li mi svjesni što je to sveta misa? Kako se to danas doživljava – ispada da je to samo događaj slavljenja, u smislu nekog zabavnog karaktera. Zaboravlja se onaj žrtveni karakter mise. Zaboravlja se da se događa žrtva svaki put, Isus je tu na izdisaju svaki put i onda uz takav događaj ne uklapa se onakva crnačka glazba, kao u protestantskim filmovima,  … Takve pjesme su prikladnije kad se nađemo izvan svetog prostora.

Ljudi ne posvešćuju taj aspekt žrtve, a to je vrlo važno, možemo reć i prevažno. Jer mi se znamo zabavljat. Vidimo to i kad mladi hodaju. Oni se znaju zabavljat, ali ne znaju se žrtovat, ne znaju ostat zajedno, rastavljaju se… a to je zato jer nisu odgajani za žrtvu. Žrtva je potrebna kako za ljubav supružnika, tako i za ljubav prema Bogu.

Ako se nismo spremni žrtovat da bi bili vjernici – onda nećemo dugo ni ostati vjernici. Onda će nas ovaj svijet „pojest“.

Jedan hercegovac reče kako su Turci  odvodili naše dječake sa devet godina pa bi ih odgajali da se bore protiv svog naroda… Mi to danas imamo u drugom obliku podižemo djecu, po 26 godina ih školujemo, onda odu van u tuđinu i bore se protiv svog naroda, protiv Krista i Domovine.

Ako dopustimo da nam ovaj svijet oduzme dušu naše djece – onda smo ono temeljno promašili. Što je danas potrebno našoj djeci? Da savladaju znanje, nauče jezike?… I ako oni radi toga napuste svoje bojno mjesto i svoju Domovinu i počnu služiti Antikristu onda smo promašili.

A to se događa i nama svećenicima. Brinemo se da svakom udovoljimo, političarima, a ne da pokrenemo srca… Pitanje je koliko mi vjerujemo i živimo Evanđelje koje bi trebali navještati? Koliko smo danas spremni biti radikalni? Teško je vjernicima na misi reći: „Evo od vas tu, 90 % nije uopće dostojno da uđe u crkvu jer se podržavaju pobačaj, spiralu, rastavu braka, blud svoje djece – kao nešto sasvim noramalno. Po čemu ste onda kršćani?“ Po čemu sam ja kršćanin ako se dodvoravam ovom svijetu? Po čemu sam dostojan propovjedati i navještati Krista? To su stvari koje nas nadilaze…

Sigurno da je Isusovo milosrđe veliko, On zna da smo mi slabi i samo se po Njemu možemo spasit, ali on traži i da s Njim surađujemo. Zato moramo biti svjesni da živimo u vremenu koje se najbolje može definirat kao VRIJEME IZDAJE. Od vjernika do svećenika, kardinala, biskupa. Izdajemo Krista – da bi se dodvorili ovom svijetu.

I kad gledamo našu državu, našu zastavu – srce ti se stegne kad pomisliš šta iza toga stoji? Truli, korumpirani političari koji zlorabe moć i zapravo služe tuđinu. Možemo reći da su na čelu države izdajice i dušmani.

A to se može reći za mnoge svećenike. Ne može biti kompromisa. Zlo moramo nazivat svojim imenom. Ako mi u ime ljubavi prema grešniku, zločincu počnemo ljubiti grijeh onda smo promašili. Gori smo od starozavjetnih farizeja koji su kamenovali proroke, a njihovi sinovi im podizali spomenike.

U 20 stoljeću imamo 650 svećenika žrtava komunizma. Stoputa više je klerika koji su stradali u Drugom svjetskom ratu i poslije, zbog vjere. A o njima se ne govori. I to da bi se održali bezbošci oni koji se žele prikazati kao Hrvati, kršćani, katolici. Oni koji prodaju sve što je naše, i bogatstvo i naše sinove i sve.

Ako mi pođemo od toga da vladaju izdajice onda moramo biti svjesni da smo mi crkva u katakombama. I moramo krenuti od toga. U Hrvatskoj možda postoji 1 ili 2 % onih koji su stvarno vjernici. Ali su kvasac i svjetlo. Kad smo dolazili ovamo vidjeli smo osvjetljenu crkvu na Okitu. Tako se i s nama Bog može poslužiti, bez obzira koliko nas malo bilo, da od toga počnemo jednu obnovu.

Gledati svece i živjeti u skladu s onim kako su oni živjeli. To je naš put. Naši stari su nam ostavili u nasljedstvo jednu stvar – a to je da su se držali Majke Božje kao što svjedoči i ova crkva. Pobožnost prema Majci Božjoj ih je sačuvala. Oni su ostali katolici,  nisu se pokolebali …ni pod protestantizmom koji se pokušao nametnut posebno u sjevernim krajevima Hrvatske, nisu poklekli ni pred drugim izazovima, tuđinima… to ih je spasilo. Nama ništa drugo ne treba, Krist na križu i njegova majka Marija… i mi ćemo ispuniti ono što se od nas očekuje.

Neka ova noć i ova sveta misa bude poticaj svima nama  da dozvolimo Gospodinu da nas vodi u životu, da nas oslobodi svakoga straha, od okova ovoga svijeta i bez obzira na grešnost, da svatko od nas bude Kristov  svjedok danas, da donosi Kristovu vijest, radosno i uvjereno. …

(za VIŠE o Božićnom čudu na Okitu – vidi link)

GK: Dobra djela, služenje drugima i darivanje nekako su uvijek bili dio slavljenja božića, dio koji je, ako je suditi prema brojnim karitativnim i humanitarnim inicijativama u božićne dane, ipak i dalje snažno izražen..

Don JM: Jasno je da takve inicijative treba pozdraviti. Na kraju iza nekih od njih stoji, izravno ili implitictno i crkvena hijerarhija. Iapk, treba reći da postoji određena unutarnja logika, određeni redoslijed stvari. Ne započinje slućajno najveća i prva kršćanska zapovijed s ljubavlju prema Bogu, a onda nakon nje, rekli bismo logično, dolazi ljubav prema čovjeku. I ne navještaju slučajno anđeli u Betlehemu, prema Lukinu evanđelju, najprije slavu Bogu na visini, a potom mir ljudima. Ako nema pretpostavke u prvome, drugo zapravo nije moguće. Uzmimo za primjer svetce, recimo Majku Tereziju. Da nije satima u skrovitosti i molitvi tražila lice Božje, nikada ne bi ostvarila svoja djela koja su svemu svijetu vidljiva. Upravo je ona govorila da bez Boga, bez otvorenosti Bogu i molitve nije moguće ostvariti nikakvu autentičnu ljudsku ljubav, posebno misleći na bračnu ljubav. Da je čovjek sam kadar pobijediti zlo i sebičnost u sebi, zar bi se naš Spasitelj morao roditi u siromaštvu i umrijeti za nas na križu? Tako bez onoga bitnoga čak i darivanje može postati samo vanjski čin, običaj, dio poslovanja ili stvaranje iluzije sreće i dobrote. Valja tražiti Onoga koji nam je podarivši nam u božićnom Djetetu samoga sebe, stvarni uzrok i početak svih lijepih darova i običaja.

GK: Već se nekoliko Božića zaredom, čini se iz godine u godinu sve izraženije, nameću pitanja malodušja, odlaska mladih ljudi, obitelji, štoviše sve se otvorenije govori o ugrozi samoga opstanka hrvatskoga naroda. Ni stanje u europskim i svjetskim razmjerima nije ništa vedrije. Božić je uvijek povezan s čežnjom za mirom, za srećom…

JM: za odgovor ću se poslužiti zapisom koji je neimenovani Vodičanin ostavio za Božić jedne teške godine u razdoblju komunizma, koje prenosim u knjizi. Dijelovi zapisa glase: „Veselje naše nie namješteno, ono je iskreno, duboko proćućeno. Ali još nijedne godine, otkako se mi sjećamo, nismo… u ovako teškom stanju očekivali. Krupa i lozova bolest prorašetaše naše vinograde, skrojiše nam jadnu zimu. Na mnogiom našem božićnom stolu ove godine neće biti ni pečenoga, ni maraštine kao lani. (…) Ni masline nam nisu rodile (…) Ove će godine malo tko doći na ponoćku s škripećim cipelama i novom odijelu. (…) zar ćemo onda s manjom vjerom, ufanjem i ljubavlju doći k Tvojim jaslama?! (…) Usprkos svim nedaćama mi ćemo u svojim srcima sagraditi tebi tople jaslice. U ponoćnim urama hrlićemo u našu crkvu i pjevati tebi, Božiću naš, vesele božićne pjesme. (…) Božansko dijete, gladni smo duhovnog i tjelesnog kruha. Gladni smo pravice i ljubavi. Gladni smo, krvavo trebamo ljubavi i ćuta za čovjeka. Jer: iz ljubavi pravda, a po pravdi kruh. Jedini Spasitelju čovječanstva, gladni smo: nasiti nas, propadamo – spasi nas!“ Te nam riječi pomažu shvatiti svu snagu vjere: nije floskula kad kažemo da je vjera – konkretna vjera – konkretna vjera milijuna ovakvih bezimenih ljudi – očuvala hrvatski narod kroz brojna teška stoljeća. Zar nam ništa ne govore zapisi i zahvale u našim marijanskim svetištima? Od koga se nadamo pomoći? Mediji nam svakodnevno plasiraju slike i izjave političara: s jedne ih strane olako kritiziramo, a s druge smo skloni i od njih napraviti božanstva od kojih očekujemo spasenje. No čak i kad bi svi oni preko noći postali pošteni i čestiti, ostali bi samo slabi, ograničeni ljudi kao što smo i sami. I na sam Domovinski rat i na stjecanje neovisnosti možemo gledati kao na Božje čudo. Gledano ljudskim očima i računicom, tj. imajući u vidu našu golorukost, međunarodna nesklonost i svu silu špijuna i izdajica u vlastitim redovima, bez Božje bismo pomoći propali. Ako među ljudima treba tražiti razloge za taj uspjeh, onda su to prije svega drugoga žene koje su molile i junaci koji su izložili svoje živote. Možda je upravo ovaj Božić prigoda, barem za nas vjernike, da u drugi plan stavimo sve drugo i da, poput bezimenog Vodičanina, uzdignemo srca k malenomu Božiću, moleći da nam dade snage izdržati, ostati, boriti se; moleći ga da nam podari prave vođe koje će resiti bezkompromisno bogoljublje i domoljublje. Ako nam je Bog darovao ovu domovinu i dao da budemo dio hrvatskoga naroda, to je providonosno pa smo time dobili i milosti potrebne da pobijedimo sve protivšitine i ostvarimo se kao katolici i kao ljudi. Usudio bih se reći da, ako „dezertiramo“ s ovoga svoga „ratišta“, nigdje drugdje nećemo biti istinski sretni. Dakle: Gore srca!

Izvor: Glas Koncila, 3 dio

Intervju s don Josipom Mužićem

Vodičani i klen ispred crkvice na Okitu 

Nedavno je u sjedištu Matice Hrvatske u zagrebu predstavljena knjiga naslova koji neupućenom ne otkriva baš mnogo: „Božićno čudo na Okitu“. Svašta, naime, danas prolazi kroz „božićno čudo“, a ni znanje o tome što je i gdje je Okit nije nešto što se podrazumjeva. No oni koji su nazočili predstavljanju ne samo da su doznali nešto novo što je vrijedno znati, nego su, sjtječe se dojam, izišli iz dvorane nešto drugačiji nego što su u nju ušli, nešto bliži pravome Božiću. Knjigu je napisao dr. Josip Mužić, docent filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakulttu Sveučilišta u Splitu. Dr. Mužić dio je svojih razmišljanja u knjizi i nadahnuća zbog kojih mu se čini da je ona bila vrijedna pisanja rado podijelio s čitateljima Glasa Koncila ne bi li se i u njima dogodilo nešto od Božićnog čuda.

O „božićnom čudu na Okitu“

GK: Možete li za nas, za početak, ukratko upoznati s pričom, ovaj put stvarnom i životnom, koja Vas je potaknula na pisanje knjige i od koje ste krenuli?

Don JM: Nisam planirao tu knjigu, nego mi se ona dogodila. Počeo sam pisati o Marijanskoj pobožnosti pa su me zanimala očitovanja te pobožnosti nakon Drugog svjetskog rata. Došao sam do spoznaje da su ih komunisti suzbijali i proganjali ljude koji su se okupljali na pobožnostima. Posebno to vrijedi za moguća Gospina ukazanja. Navodnih ukazanja bilo je na desetke širom Hrvatske i BiH, neka su vjerojatno i autentična, ali ih nitko nije istraživao. Ukratko, tijekom svojih istraživanja došao sam i do podataka da se nešto događalo i u Vodicama. Počeo sam istraživati, bio pet šest puta na licu mjesta i eto… Najprije sam mislio napisati neki mali članak, onda studiju, a ispala je čitava knjiga.

GK: Možete li nam ukratko predstaviti „božićno čudo na Okitu“?

Don JM: Pokraj Vodica nalazi se brdo Okit, a na njemu kapela je posvećena Majci Božjoj Karmelskoj. Preko puta te kapele bilo je drvo klena koje se račvalo u tri velike grane. Jedna od tih rasla je točno prema crkvi. A sam izvanredan fenomen neka bude opisan riječima jednog od prvih opisa te pojave, koji je ostavio fra Ante Crnica (1892.-1969.): „Po prilici od g. 1880. Na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 u noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana, koja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona počelabi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 s, tj. u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i sve druge grane istog stabla ostale nepomične i spavale zimski san. To se događalo svake treće godine, po lijepom i ružnom vremenu bila zima ne znam kako blaga ili oštra. Ako se koje godine nije dogodilo, bio je znak da će se dogoditi kakva nesreća. U proljeće pak i ta grana kao i sve druge grane i stabla opet bi procvjetala i prolistala, kao da se u prosincu ništa nije dogodilo.“

Ljudi su pratili taj znak. U večernjim satima na Badnjak, uputili bi se iz Vodica na Okit, došli bi gore provodili vrijeme u molitvi i pjevajući božićne pjesme, a u ponoć bi bili svjedoci tog čuda. Neko bi vrijeme još ostali gore u zahvali, potom bi odlomili koju grančicu za sebe, a jednu bi odnijeli u župnu crkvu u Vodice gdje su nazočili u četiri sata ujutro prvoj Božićnoj misi. Tada, naime, još nije bilo polnoćke. Cijelo je mjesto u tom neobičnom fenomenu prepoznavalo poseban Božji znak. No dođemo li do obližnjih gradova, Šibenika ili Splita, o tome se ništa ne zna.

Sličnost pobožnih Vodičana i pastira

GK: Događanja na Okitu već su i fenomenološki vezana uz Božić. No na predstavljanju knjige govorili ste i o dubljim sličnostima, o poticajima koji se tiču samog Božićnog otajstva…

Don JM: Prije svega moram istaknuti da je riječ o jedinstvenoj pojavi u katoličkom svijetu. Imamo sličnih izvanrednih znamenja vezanih uz neobjašnjive pojave na biljkama, ali ni jedno meni poznato nije vezano uz Gospodinovo rođenje. Nameće se pitanje zašto se to događalo baš nama, malomu hrvatskomu narodu, i to u skrovitosti u „zabiti“, jednostavno i skromno“ To nas pak potiče da se malo zaustavimo nad samim ostajstvomBožića, da vidimo što je Božić zapravo. Posebno me fascinira pobožnost tih ljudi, koji su bili jedinstveni u uvjerenju da je neobjašnjiivi fenomen za njih Božje čudo te su, usprkos tomu što su uglavnom bili siromašni, slavili Božje rođenje s iskrenom i dubokom radošću.

I konačno, događaj odražava vjeru običnoga puka, a svećenici su se uglavnom držali suzdržano. Riječ je o nečemu što je, možda najbolje tako reći, bilo darovano tim malim ljudima, težacima s duboko usađenom vjerom. Tu se pak može povući paralela s Kristovim rođenjem: osim Marije i Josipa, upravo su pastiri bili pozvani podijeliti radost Božjega rođenja.

GK: Čitava priča ima i nešto herodovsko…

don JM: Da. Kad su lokalni komunisti vidjeli da se narod nakon njihova dolaska na vlast i dalje u božićnoj noći okuplja na Okitu, naredili su 1951. godine da se stablo posiječe. Nikoga u mjestu nisu našli tko bi to bio spreman napraviti pa su doveli čovjeka sa strane. U herodovski dio priče pripadaju u žrtve Drugog svjetskog rata i poraća – procjenjuje se da je nakon dolaska „osloboditelja“ u Vodicama i okolici ubijeno 400-tinjak osoba – ali žrtva je bila i sama kapelica, koja je također bila dva put srušena, za vrijeme Drugog svjetskog rata i u Domovinskom ratu. I svaki put je obnovljena. I sudbina te crkvice mnogo toga mi govori. Prvo, ona svjedoči da posljednju riječ nemaju herodi ovoga svijeta, nego Bog koji često preko malenih i u očima svijeta neznatnih ljudi uza sve protivštine nastavlja provoditi svoj plan spasenja. I drugo, obnavljanje kapele, svaki put nakon što je srušena – nakon Drugog svjetskog rata, (valjalo je biti ustrajan i čekati sve do 1967. god) – govori mi koliko je vjera duboko usađena u dušu vodičkoga puka i našega naroda. I to me ispunja nadom.

GK: Na predstavljanju knjige, govoreći  o tim prošlim događajima, da li ste na znanje da kao svećenik o Božiću osjećate izvjesnu nelagodu. O čemu je riječ?

Don JM: Prvo, iza nas je vrijeme došašća, došašća koje se sve više i sve češće u našoj domovini slavi izvana, na ulicama i trgovima. To je nešto što čovjeka ne ostavlja ravnodušnim. U tom blještavilu i okupljanju ljudi ima mnogo toga simpatičnog. Ipak, često me zazebe srce jer mi se čini da mi je Božić ukraden. Ta izvanjska proslava, koja je dobrim dijelom izbrisala razliku između iščekivanja i slavlja, za mene je vapaj i izraz duboke čežnje ljudi za izvornim doživljajem Božića. No istodnobno ljudi ne znaju doći do njega, a današnji svijet nudi surogate, nakon kojih ljudi bivaju još prazniji. Utješno je, međutim, što mnogi pronalaze i drugi put. Glede toga, sa zadovoljstvom mogu konstatirati da su zornice ponovno oživjele i da su se proširile po čitavoj Hrvatskoj.

GK: Je li točan dojam da pred otajstvom Božića na neki način ostavite po strani, apstrahirate od svoje službe onoga koji drugima navješta evanđelje – rekli ste da se pitate: Što meni Božić govori? – ali i od „profesije“ filozofa?

Don JM: Čini mi se da je danas podosta izražena određena podjela između teologije i vjere običnog naroda. Ispada kao da smo mi svećenici, posebno mi koji predajemo na fakultetima, na neki način odvojeni od Božjega puka, kao da se život i teorija sve više udaljuju. Kad se pitam što me to dovelo do vjere, moram ustvrditi da me nije dovela teologija, nego prije svega životni primjeri, posebno u vlastitoj obitelji. O svojoj prabaki neznam mnogo, ali znam da je na kraju života bila teško bolesna i da je u teškim patnjama ponavljala: „Bože, ako je malo, daj mi još.“ Kad bi ja to sa svom svojom teologijom i filozofijom mogao reći pred životnim poteškoćama i krizama, mislim da bih kao vjernik stvarno postigao puno. Kako je ona mogla? Tako što je „imala“ Boga, što se Bog rodio i rađao u u njenom srcu, u njenom životu.

Onaj tko ima znanje lako dopusti da ga znanje „napuše“ te nekako s prijezirom gleda na vjeru običnog puka, koja se ne zna izraziti, obrazložiti i argumentirati, ali može biti i te kako duboka, nepatvorena, naposljetku mila Bogu. Ne bi tako trebalo biti. Mi teolozi, svećenici, trebalo bismo biti u službi vjere običnog puka, običnih ljudi, pomoći im da i razumski prodube te da izraze misterij koji žive. A mi bismo se od njih trebali učiti poniznosti, priznati da su svojom vjerom, životom i djelima često ispred nas i da nam imaju mnogo toga reći.

Izvor: Glas Koncila, 1. dio

don Jozo u emisiji “Riječ i život”, 21.12.