Hodočasnici su se unatoč jako lošim vremenskim prognozama i alarmima našli zajedno sa mještanima podno brda Malenica gdje su molili krunicu, a potom sudjelovali na svetoj misi.

Dok smo slušali strašne vijesti iz potopljene Slovenije, dok su Solin i Split plivali u vodi, taj dan Roško polje je bilo pošteđeno nevremena te su tako hodočasnici, među kojima je bilo i djece, mogli nesmetano hodočastiti oko sat vremena pješke po brdu, u narodnim nošnjama i sa barjacima te s Gospinim kipom kojeg su nosili Marijini ratnici iz Splita.  (Lijepu snimku s hodočašća napravili su Marijini ratnici, a zajedno sa propovijedi možete je pronaći ovdje: yt VJERNI BOGU )

U propovijedi je don Josip Mužić govorio o blagdanu Gospe Snježne kad se slavi posveta bazilike sv. Marije Velike, no zaboravlja se često da je tom blagdanu prethodilo jedno čudo tj. da je u kolovozu pao snijeg.

Što se tiče ovdašnjeg ukazanja postavlja se pitanje – Je li moguće da je djevojčica Iva Livaja lagala o Gospinim ukazanjima i kroz dvije godine je tvrdila da vidi Gospu, a znajući da je u to vrijeme bilo jako opasno tako nešto govoriti i da time svoje bližnje izlaže opasnosti progona?   Naravno, na Crkvi je da ispita i da donese konačan sud.

U ovaj dan hodočašća je i proslava Dana pobjede u domovinskom ratu, “Oluje” pa su se u koloni hodočasnika vijorile i Hrvatske zastave.

Don Jozo je govorio o  o potrebi da budemo svjetlo poganskoj Evropi, da budemo ponosni i da se sjećamo kako pobjede dolaze uz Božju i Gospinu pomoć, uz molitve krunice, ne zbog naše pameti ili sposobnosti. Također je pozvao da ne molimo Boga da nas štedi nego da od nas čini svecima.

Umrli  nisu umrli kad su ubijeni, nego su umrli ako su zaboravljeni – 

Odžak se nalazi na samom sjeveru Bosne i Hercegovine, na granici s Hrvatskom i sa većinskim hrvatskim stanovništvom, njih oko 12 000.

Vi, znate, govori don Pave hodočasnicima iz Splita, kako ljudi čuvaju spomen na svoje poginule, pa kažu: ovdje ih je poginulo 10, ondje ih je poginulo 20… a ovdje… ovdje je ih je poginulo 3404.! (…)”

Don Pavao piše kako je poželio svoje zadnje svećeničke dane provesti u župni Vlaška mala ili kako su je kasnije prozvali Posavska Mahala, kako bi tamo molio za duše pokojnih, duše poginulih među kojima je bio i njegov otac.

Pave je, kao i drugi dječaci odonud, bio ratno siroče. Djeca su se nazivala po majkama, jer su im očevi mahom pobijeni. Želja don Pave se ostvarila. Biskup je dao dopuštenje, a onda se počeo raditi spomen park na poginule, sa svim imenima i prezimenima stradalih.

Mnoga prezimena su poznata i nama iz Dalmacije.

Oni koji su odgajani u Jugoslaviji poznato je kako se djeci pralo mozgove komunističkim lažima. Don Pave se prisjeća onih dana iz škole, kad pravu istinu nije znao, kako je bila neka proslava i kako su on i brat uzvikivali: „Živio Tito, živjela Partija!“

Uvečer je majka zaključala kuću i dobro ih istukla. Pola sata ih je tukla, a da nisu imali pojma zašto to radi. Na kraju ih je zagrlila i upitala: „Znate li zašto sam vas tukla?“ „Ne znamo!“ – odgovorila su djeca. „Oni su vam ubili oca, a vi njih slavite!“ – otkrila im je konačno majka. Pave je u vrijeme ubojstva svoga oca još bio u majčinoj utrobi, a kad je saznao istinu bilo mu je deset godina.

Majka je riskirala puno rekavši istinu, ali mislila je kako je vrijeme da saznaju.

Nije li to žalosno? Veličati one koji su toliko zla napravili!

Nije li žalosno da su toliki pobijeni braneći svoje, (ne želeći tuđe), a da se njihova žrtva tako lako zaboravlja?

Nedaleko od Posavske Mahale je i Burića štala, mjesto gdje su partizani na prevaru namamili 500 mještana, govoreći im da dođu, da predaju oružje jer je rat gotov, a onda su ih zatvorili unutra te ih tri dana držali gladne i žedne. Nakon toga su ih u tri navrata odvodili, ubijali i bacali u jame. (VIDEO: yt – vjerni Bogu)

Masovne grobnice branitelja su krv koja iz zemlje viče da se istina ne zaboravi – tko su krvnici, a tko žrtve i za što su se borili.

Molimo za duše stradalih da dođu k Bogu, u Nebesku Domovinu prema kojoj svi idemo.

Nebeska Domovina je naše zadnje odredište, a na nama je da na putu do tamo ostanemo zahvalni za život koji imamo i kojeg još možemo upotrijebiti na dobro svog naroda i na slavu Božju, vjerni svom Bogu.

Knjigu možete pročitati ovdje: POSAVSKA MAHALA

M.G.

OKIT kod Vodica je vjerojatno jedino mjesto na svijetu gdje je Bog čudom obilježio svoj rođendan. O čemu se radi?  Ukratko: Grana klena koja je bila okrenuta prema Crkvi je točno u ponoć u jednoj minuti – propupala i procvjetala; To se događalo svako treće godine dok komunisti nisu posjekli klen. Bilo je to prije 70 godina i čudo je palo u zaborav, no ova hodočašća koja posljednjih pet godina predvodi splitski svećenik don Josip Mužić, ponovo oživljavaju uspomenu na to čudo. O tomu je napisana i knjiga: Božićno čudo na Okitu

Ove godine, pete zaredom, bilo je to na dan kad se u Vodicama slavi Osmina. Pristiglo je oko 300 hodočasnika, četiri autobusa iz Splita i jedan iz Zadra. 

Grupa je stigla u Vodice oko 19 sati, župnik don Franjo Glasnović ih je upoznao sa našom župom, a Josip Jole Mateša ugostio ih je u svom maslinskom vrtu, a Marko i Tea Juričev Martinčev upoznali su ih sa vođenom turom Čudo na Okitu.

Zatim su se uz pratnju policije uputili do brda Okit gdje je u Crkvi održana sveta misa nakon koje su se vratili u Vodice gdje je uz pjevanje božićnih pjesama održana proslava Osmine.

Svjedočanstvo sa hodočašća – hodočasnik Miljenko Jurić

Već pet godina hodočastimo našoj Majci na Okit.
Lipo je to hodočašće jer se ide i vraća po noći. Lipo je jer Okit uvik, svaku godinu ispriča neku novu priču.
Tako je bilo i sinoć .

Krenili smo oko 18:00 h sa mobitelima u rukama iz Splita jer tribalo je pogledat zadnjih 15 min sad već povijesne utakmice naše reprezentacije.

Uz lipe vijesti o osvajanju trećeg mista pošli smo i mi osvojit taj mali vrh u vodičkon polju.

Ovi put hod prema Majčici na Okit je ima posebnu težinu, ne onu u obliku kipa Majke na našin ramenima nego onu duhovnu.
Cili dan zbog nekih netočnih informacija koje su iznili neki nebitni novinari u još manje bitnijin novinama osjeća san nemir.
Bili smo i jesmo spremni na to kad smo formirali Marijine ratnike (Wojownicy Maryi) u Splitu, ali nekako pogode čovika laži ne zbog mene samog nego zbog ljudi koji te okružuju.

I onda dođeš u Vodice, uđeš u župnu crkvu noseći kip Bezgrješne i čin si uša i pogleda svog Spasitelja kako na križu plača sve naše grije, naše laži i sve ono šta smo. a nebi tribali bit, On uzme taj nemir i pritvori u radost ali onu nebesku radost koju ne moš opisat.

Završija je program u crkvi i onda smo se uputili na Okit.
Misto di je Gospodin svake tri godine priko sedandeset lita sla znak ljudima ovega kraja i nagrađiva njihovu viru.
Znak priko jedne grane stabla klena koji bi na dan rođenja Njegovog Sina propupa, prolista i procvita
i to sve u petnaestak minuti prije ponoći .

Ovi put nas je bilo oko 300, 4 autobusa iz Splita, 1 iz Zadra i domaćini iz Vodica.

Bura je okrenila, očistila nebo i dala ariji oni posebni friški miris koji moš čutit samo u počecima njenog puvanja posli kišnih dana .

Puten od 5 km nosili smo na škinama našu Majku, braća koja su nosila bandire junački su se borila sa ton buron,
lampioni se svitlili Gospi put a virni narod je molija Krunicu, koja lipota svitu moj.

Moran pofalit i policiju jer su nas pratili pod rotacijon cilin puten da se ne desi koje zlo po cesti .

Došli smo Materi na Okit imali sv. Misu, osnažili se sa propovidi i svetin sakramentima i onda se vratili nazad u Vodice jer nan se ovi put poklopilo da je bilo vrime početka Božične osmine. Vodički pivači svojin glasovima, pismama i napjevima poklonili su nan vrhunski poklon.

Ma kad razmislin sve je jučer bija jedan veliki poklon i jedna velika nagrada Neba za sve nas.
Fala Vodičanima na svemu, imaju srce veliko ka Okit, fala njihovon župniku, fala našen don Jozi jer je čuja šta mu Okit priča a posebno fala našoj Majci Mariji jer svaki put okupi sve više ljudi koji joj idu zahvalit.

TOTUS TUUS

Izvor: infovodice.com, facebook M.J, yt V.D)

(Vodičke pjesme možete poslušati na yt kanalu: Vesela Dujmić)

ZRIN – STARA ŽUPA
Srednjovjekovna katolička župa Zrin prvi puta se spominje u popisu župa Ivana Ahiđakona 1334. godine. Romanička crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji, za koju se ne zna gdje se nalazila, stradala je u ratovina s Osmanlijama u 16. stoljeću. Godine 1504. podignut je u blizini utvrde Zrin franjevački samostan svete Margarete, koji su godine 1577. srušili osmanlijski osvajači. U južnom dijelu naselja sagrađena je krajem 15. ili početkom 16.og stoljeća nova crkva Našašća Svetoga Križa u gotičkom stilu, koja je obnovljena 1711. godine, kada je i iznova uspostavljena župa Zrin. Crkva je spaljena u sukobu s Turcima već 1737.godine te opet obnovljena.

ZLOČINI NAD ZRINJANIMA
Na Malu Gospu 1943. godine Zrinjani su posljednji put u svojoj župnoj crkvi Našašća Svetoga Križa slavili svetu misu. Sljedeća dva dana mrzitelji Kristova križa i svega hrvatskoga osvojili su, opljačkali i razrušili kuće i crkvu, spalili Zrin i pobili trećinu njegovih žitelja. U borbama za Zrin poginulo je ili su partizani i vlast nove države pobili 216 Zrinjana. Preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina. Kotarski sud u Dvoru donio je 1946. godine presudu “u ime naroda” o konfiskaciji imovine stanovnika Zrina jer su “svi stanovnici mjesta Zrina za borbu sposobni vodili borbu vodili borbu protiv NOV-e, a zatim su, ukoliko nisu streljani, ubijeni i poginuli, pobjegli tijekom rata!” Zbog toga je sud donio rješenje da se “oduzme cjelokupna pokretna i nepokretna imovina svim stanovnicima mjesta Zrina i

to bez obzira gdje se imovina nalazi.” Svim preživjelim stanovnicima zabranjen je povratak u Zrin. Žene i djeca su vagonima za prijevoz stoke odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u napuštene i oštećene kuće hrvatskih Nijemaca (koje su također ubili partizani) u četiri sela pokraj Đakova: Drenje, Slatinik, Gašinci i Lapovci. U pismu OZN-e za Baniju od 20. prosinca 1944. godine upućenom Vladimiru Bakariću stoji: “Vama je dobro poznato da je GŠH odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto unatoč svih napora dve i pol godine rata nije se moglo naći nijednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima“ Glavni štab Hrvatske na čelu s Vladimirom Bakarićem odobrio je uništenje Zrina.

Tako je stara župa u Zrinu, koja je tada imala oko 850 duša u 143 obitelji, ostala bez ijednog živućeg katolika do današnjeg dana. Jedini tragovi predratnog Zrina su ruševine crkve svete Marije Magdalene na nekadašnjem groblju i stari grad slavnih knezova Zrinskih koji su Hrvatsku kroz stoljeća branili od Turaka. Zrin je uništen, a Zrinjani pobijeni i protjerani jer se nisu htjeli pridružiti “partizanskim osloboditeljima”. Željeli su živjeti u miru i obrađivati svoja polja. Zrin se moralo uništiti zbog osvajanja čistog vlaško-srpskog prostora u Baniji i zbog pljačke imovine Zrinjana. U Zrinu nije bilo nikakvih ustaških postrojbi kako to već desetljećima ponavljaju Srbi i “potomci osloboditelja”, a i neki povjesničari s hrvatskih fakulteta. Sačuvan je Zapisnik, pisan u Predsjedništvu Vlade NDH u Uredu ministra urudžbe Janka Tortića prilikom dolaska izaslanstva predstavnika Zrina u Zagreb 30. ožujka 1943. godine, prema kojem su predstavnici Zrina izvijestili odgovorne da je mjesto napadnuto čak 36 puta iz okolnih srpskih mjesta, te da je na poljima oko Zrina zarobljeno 46 Zrinjana od kojih se neki nikada nisu vratili svojim kućama. 

Prema tom dokumentu stanovnici Zrina raspolažu sa 80 pušaka od kojih je jedna trećina neispravna. Ti Zrinjani došli su u Zagreb tražiti zaštitu vojske zbog neprekidnih napada te mole pomoć u obući kako bi mogli obrađivati svoja polja. Prema podacima koje je prikupio povjesničar Ante Milinović do 9. rujna 1943. ubijena su 55 Zrinjana, 8. i 9. rujna 1943. partizani su pobili 161 stanovnika Zrina, te poslije 10. rujna ubijena su 75 Zrinjana. Na Križnom putu i poslije do 1946. ubijeno je još 75 Zrinjana. Svega 291 stanovnik Zrina. 

Izvor: Glasnik svetog Josipa, ožujak 2022.

Tekst možete i poslušati na: yt VJERNI BOGU

Vidimo u prispodobi o cariniku i farizeju kako je lako zastraniti i u dobru i u zlu. … Kad se dođe do zastranjenja u dobru to se teže prepoznaje.

Farizej čini pokoru, odvaja milostinju za potrebne, uzor je. Ljudi zakazuju u molitvi, zakazuju u pokori, u   dobrim djelima prema bližnjima. I to je dobro koje mu treba priznat. Ne popušta. No, srce mu je zastranilo. On se na temelju toga uzoholio. Kao što se čovjek može uzoholit jer ima novca, jer ima moć, jer je slavan, jer je lijepa,… Čovjek se uznese tako i u dobru i zato je oholost najveći od grijeha i najteže ga je svladat.

Postoji ona izreka da „oholost umire nakon što je čovjek pokopan“. No pitanje je li umire i tada, jer čovjek ostavlja iza sebe nadgrobne spomenike, titule, spomenike…

S druge strane imamo carinika koji je svjestan svoje grešnosti radi za okupatora… ubire veće carine nego treba, opet radi protiv naroda. On je svjestan svoga grijeha i kaje se. I zato Gospodin vidi raskajano srce i oprašta mu. Problem je da je grijeh toliko zastupljen, toliko je kolektivnih zabluda da se ne prepoznaje što je grijeh. Grijeh se uznosi i reklamira kao dobro. Kakva se sve promidžba radi s grijehom protiv naravi, sodomita, koji u nebo vapije u nebo, časti se kao „in“, kao dobro, poželjno, nešto što treba poučavati djecu u školama. Došli smo do toga da je čovjeku teško priznati se grešnikom. Trebamo moliti milost da nam Bog da ispravnu savjest da reagira svaki put kad se padne, da se možemo odmah pokajati.

Kod ovog carinika fali onaj nastavak kojeg imamo kod Zakeja (davanje zadovoljštine). Tamo vidimo je da ljudi prigovaraju zašto ide kod njega. On je rekao da daje polovinu potrebnima, ali daje četverostruko onomu koga ga je oštetio, ako ga je oštetio. A kod ovoga farizeja fali zadovoljština…

Više na: VJERNI BOGU

Naime, tu je za vrijeme Drugog svjetskog rata ubačeno preko tisuću živih Hrvata. (!) (Nekima od njih, koji su bili jače građe, sjekli su ramena da bi ih mogli ubaciti!)

“Mrtvima na spomen, živima na čast” kapelu kao i križni put do gore podigli su 1995. godine Polačani, oni u Domovini i oni iz dijaspore. Vidi više OVDJE. (komunistickizlocini.net)

U sredini kapelice je drveni križ, a tu je i ograđena jama koja je zapravo masovna grobnica.

Na žalost, u kapelicu nismo ušli, jer nam nije bila otvorena, makar je naš dolazak unaprijed najavljen i posjet dogovoren.

Mogli smo se zaustaviti neko vrijeme i baciti pogled na Vransko jezero i otoke.

Uputili smo se potom k crkvi svetog Šimuna. Crkva, prema predaji, čuva njegovo neraspadnuto tijelo.

A kako je tijelo svetog Šimuna koji je malog Isusa držao na rukama (kad su ga Marija i Josip donijeli na prikazanje, po židovskim propisima), dospjelo u Zadar pročitaj više OVDJE.

Nakon svečane svete mise najprije su se biskup i svećenici, jedan po jedan, penjali do škrinje sa tijelom, koje je otkriveno samo na ovaj dan u godini. Mnogi hodočasnici su se do tijela popeli prije mise, a mnogi su opet nakon mise strpljivo čekali red. U blizini oltara je stolić sa kojeg su hodočasnici mogli uzeti relikviju sv. Šimuna – tj. je pamuk koji se dotakao svečeva tijela.

Nakon svete mise pošli smo na ručak, a nakon ručka u Vrpolje, malo mjesto u blizini Šibenika.

Srdačno nas je dočekao župnik don Ante Omazić, inače rođen u Frankfurtu.  Zaredio ga je 2013. godine biskup šibenski msgr. Ante Ivas. Rodom je iz Podhuma kod Livna, a ovdje je župnik šest godina.

Ovo je župa u kojoj se slavi Gospa Vrpoljačka i to nije samo blagdan tog mjesta. Na svetkovinu Velike Gospe ovdje dođe na tisuće hodočasnika. Barem jednom godišnje, 15.8. tu hodočaste brojni šibenčani, a prema svjedočenju nekadašnjeg župnika Stipe Perkova “tu bi se znalo okupiti na blagdan od 25 do 30 000 hodočasnika, počevši od Knina, Biograda pa do Solina… ovdje se na svetkovinu Velike Gospe za paljenje svijeća potroši do tisuću kilograma voska” (piše sibenskiportal.rtl.hr )

Nadalje, u isti izvor piše:

U jednom od napada Osmanlije su barbarski palili staru Gospinu crkvu. Na sreću, prethodno je sačuvana Gospina slika, koja je prenijeta u Šibenik na sigurno sve dok ne nastupi mir. Po prestanku turske ugrozbe crkva je najnužnije popravljena, ali bez obzira na popravak zbog njene trošnosti očito je trebala značajna rekonstrukcija jer je crkveni svod bio pred potpunim urušavanjem. Tako se pred župljane nametnula dvojba: ili staru crkvu temeljito obnoviti ili sagraditi novu.

1721.  godine “Vrhpoljani zajedno s Gospinom bratovštinom odlučiše ne samo popraviti krov crkveni, koji je prijetio padom, nego i crkvu proširiti novom rađom na veću slavu božju i udobnost puka.” (…)  Ipak, na kraju se odlučilo graditi novu crkvu. 

Gospina slika bila je i u Veneciji na restauraciji, a u vrijeme napada sklanjala se na sigurnije mjesto praćena procesijom. Narod je ostavljao mnoge zavjetne darove u srebru i zlatu, a biskup je 1916.-e to dao procijeniti te naredio da se ostavlja za Gospinu svečanu košulju.

Prije ravno sto godina, 1919., don Stošić opisuje kako bi se kod Gospe u Vrpolje slijevale rijeke hodočasnika, te da bi ih bilo od 10-15 000, a dolazio bi „narod iz ravnih Kotara, silazi tamo od Knina, prevaža se od zadarskih otoka, dojuri željeznicom iz pitomih Kaštela, te se kupi na kolima ili pješice iz svih krajeva vrhpoljačkog okoliša“

I u naše se vrijeme na svetkovinu Velike Gospe u malom Vrpolju okupi mnoštvo naroda. Bude ih oko 5-6 000. Župnik i ovdje ima misionarskog posla. U župi ima puno krštenja odraslih, a također i vjenčanja onih koji su predhodno bili samo civilno vjenčani. Ima dosta nerazumjevanja svetih sakramenata, oko čega se treba potruditi. Djeca i mladi su aktivni u župi (ministriranje, zbor), a u dane Velike Gospe u Vrpolju za mlade se organiziraju razna takmičenja.

U župnom dvorištu je i veliki prostor za hodočasnike. Tu je prije tri godine, na inicijativu umirovljenog biskupa Ivasa, podignut kip Gospe od okova. Kip je visok dva metra, koliko i njegovo postolje. Gospa je, kako primjećuju mnogi, nema nježnosti koju smo navikli vidjeti kod Gospinih slika i kipova.

“Danas su se umnožili mnogi okovi koji prijete da nas zasužnje i to u ime slobode. U našem vremenu sve je više ovisnosti. O alkoholu, drogi, opijatima, lijekovima, mobitelima, medijima, o politici i novcu, o novim vrčarima i guruima svake vrste. Treba nam Gospa koja skida okove snagom Isusa Krista, treba nam Gospa svima djeci i mladima obiteljima i roditeljima, političarima, svećenicima, redovnicima ,biskupima, i Crkvi da uzmognemo kazati svoje “Da” neka mi bude po tvojoj riječi Bože”, poručio je biskup Ivas na dan blagoslova kipa Gospe od okova. (Vidi više: ovdje)

Gospe Vrpoljačka

moli za nas!

Zahvaljujemo Bogu za ovo naše hodočašće, na kojem nas je bilo stotinjak, a na koje nas je poveo  don Josip Mužić, upravitelj crkve sv. Filip Neri iz Splita.

Miljenko Jurić iz Splita, otac šestero djece koji živi u Muću Donjem, i ove je godine, kao i svake, bio volonter  na osmom Međunarodnom hodočašću za osobe s invaliditetom.  To se hodočašće, od četvrtka do nedjelje, odvija sredinom lipnja.  Miljenko nam priča kako mu se na početku pokvarilo auto, a onda se i autobus pokvario, no zbog učinjena dobra, zbog milosti od Boga, ne bi bilo važno, kaže, da se i cijeli vozni park pokvario.  Ovaj put (osmi put) hodočašće je za njega posebno iskustvo i stoga što je bolesnicima na usluzi bio i njegov ne još punoljetan sin Paško, koji je također pet puta s nosilima išao na Podbrdo i natrag. Zahvalnost u očima roditelja koji imaju bolesnu djecu je nešto što će pamtiti, a ujedno biti i poticaj da pokuša biti bolji roditelj, jer oni se, kako kaže, žrtvuju za svoju djecu dvadeset četiri sata dnevno. Miljenko zahvaljuje svima koji su doprinijeli ovom susretu, osobio osoblju hotela koje ih je besplatno ugostilo.

Uobičajeno zna san da me tamo s njima čeka puno milosti, ali ovi put bilo je posebno. Kako mi je i samon ovo bija 8. put da iden tamo ka volonter akademske crkve sv. Filipa Nerija, nagleda san se tamo svega, primija puno milosti i puno se puta zasramija nad sobon ka roditeljen kad bi upozna heroje koji o svojoj dici skrbe 24 sata na dan.

NEVOLJE

Krenija san svojin kombijen, pomoga smistit one koji ne mogu sami uć u bus i zaputija se put Međugorja. Taman prije ulaza na autoput pokvarilo mi se auto tako da smo se pribacili u bus i nastavili putovanje. Na Raščanima smo stali i zaključili da i sa buson nećemo daleko jer je puka remen. Ajde čekali smo novi autobus i krenili na cilj. Onako u razgovoru između sebe pričali smo da će nan se nešto posebo dogodit kad su napasti ovako velike a tek smo krenili.
Inače bilo nas je oko 200, 3 autobusa i 2 kombija.

VRIJEME MILOSTI

Naš smještaj je bija u hotelu Luna kod naših starih prijatelja kod kojih se kad dođemo osjećamo ka doma, ali ono baš ka da smo u svon dnevnon boravku tamo. Prvo iznenađenje je bilo jer je jedan od nas donija dvi aluminijske nosiljke koje je da izradit da ne moramo pitat u Cenacola kad Majci nosimo svoje prijatelje koji ne mogu sami hodat.

U petak popodne smo otišli s njih 5 nepokretnih i ekipa koja je nosila uz pomoć molitve i ljubavi onih koje smo nosili uspila je to odraditi do svete Mise. Znali smo da nas sutra čeka još 12 osoba koje oćemo odnit pred Majku Mariju. U subotu krenili smo nosit oko 5:45 ujutro jer tad nema sunca i gužve. Milosno je to vrime i taj posal jer osmjeh ili baren pogled onih koje nosimo ništa na ovon svitu ne more zaminit. Već smo donili do mista ukazanja većinu planiranih kad jedni naši hodočasnici (mama i tata) dovode sina da ga popnemo gore. Pogledali smo se i zaključili da zbog fizičkog stanja momčića to neće bit moguće i objasnili roditeljima koji su našu odluku dočekali sa smješkon bez ljutnje. Popeli smo u dva tima 11 ljudi to jutro. Ono šta me drugo iznenadilo je kako momci koji su došli s nama (njih dvojica) od toga jedan moj sin Paško koji još nisu punoljetni imaju snage 5 puta odnit osobu do mista ukazanja i nazad. Umorni ali sritni i Bogu zahvalni na milostima i snazi koju smo imali za vrime nošenja vratili smo se u hotel na obid. Za vrime ručka svi smo osjećali da našu zadaću i dio Božjeg plana nismo ispunili do kraja i tražili rješenje kako onog momčića kojeg smo odbili ipak popet. Pala nan je napamet gorska služba spašavanja i njihova specijalna nosila u kojima unesrećena osoba leži tako dobro da je i helikopter može ponit. Konobar je odma nabavija broj HGSS-a u Čitluku i nosila su bila navečer kod nas.

U nedilju ujutro u 5:30 smo krenili penjat momka kojeg su pratili mama i tata. Zna san odma da je to ona milost zbog koje mi se pokvarija auto i bus i da se cili vozni park pokvarija nije više bilo važno. Taj uspon prema Majci, taj osjećaj da tog momka u potribi nosi nasuprot mene moje dite, moj sin Paško, da ga nosin sa ljudima koje mi je Bog stavija na put ka nagradu, to veselje u pogledu roditelja od momka kojeg smo nosili, to je ono šta ti napuni srce i dadne razlog da probaš bit još bolji čovik. Zadržali smo se gore, pustili roditelje sa njihovin anđelon malo same i spustili se nazad. I onda za kraj, najtopliji zagrljaj svakon od nas posebno od mame maloga, onaj stisak zahvalnosti kojeg neću nikad zaboravit u životu, zagrljaj koji je bija nagrada za sve one koje smo popeli Majci, za svakog volontera koji je u ta 3 dana natopija svoju sivu majicu znojen, čudo niko od nas posli nije ima oni neugodni miris iako su nan majice bile mokre da smo ih mogli cidit.

ZAHVALA

I za kraj velika hvala svin međugorcima, fala obitelji koja drži kafić na podnožju Brda ukazanja jer smo tri dana visili kod njih i zauzimali in stolove (piće nisu tili nikome od nas naplatit, a popilo se toga). Fala Viktor’s – u jer je u 2 dana počastija sa 70 porcija večera u restoranu , kad smo tili hranu ponit sa sobon i jest u pansionu konobar je reka da je Viktor rezervira stolove za nas i dok mi nismo došli je odbija i izvinija se zbog toga 50 – ak ljudi koji su tili večerat kod njega i ostavit novce. Fala mojin prijateljima iz Međugorja koji su sa svojin autima pribacivali ljude posli mise u 11 sati u nedjelju do dvorca i opet do buseva, fala Nensy i Patriku na ručku u nedilju. Naravno posebno fala Hotelu Luna koji su nas smistili bez kune i dinara i fala organizatorima jer za ovako nešto organizirat triba imat duha hrabrosti.

Izvor teksta: Medjugorje-info

fotografije: internet, fb

Narod koji želi blagoslov mora se obratiti – osobito od grijeha pobačaja! – To je ono što je sada bitno i o čemu ovisi opstanak našeg naroda i naša vječnost. Svi smo odgovorni, makar i time što činimo propust i ne posvješćujemo drugima o čemu se tu stvarno radi…

Više na videu: 

VIDI također s hodočašća:

1. dio: Petrovaradin, Gospa Tekijska
2. dio: Rumunjska (Marija Radna, Hrvatska mjesta u Rumunjskoj)

Stručan povijesni osvrt na ova mjesta i na naše hodočašće s nama je podijelio Petar Hategan,  profesor hrvatskog jezika koji nam je bio vodič po temišvarskim ulicama. Ako nam svi ti podaci i ne ostanu u sjećanju jedno će nam sigurno ostati – a to je primjer služenja, (u posluživanju nakon svete mise, za zajedničkim ručkom.)  Takav isti primjer imali smo i nakon svete mise u bazilici Marije Radne. Među onima koji posluživaju bio je – svećenik koji nam je objašnjavao povijest svetišta. A u istom tom služenju često smo mogli vidjeti i našeg voditelja puta – don Jozu. Takva svjedočanstva su dragocjena za našu vjeru. Stoga, hvala!

…………………………………………………………………………………………………………………………………………..

Evo Petrova osvrta:

U organizaciji crkve Svetog Filipa Nerija iz Splita, u pohode su nam stigli hodočasnici iz Lijepe naše: Dalmacije, Slavonije i ostalih krajeva.

MARIJA RADNA

Prvog su dana, u petak, 15. ožujka stigli do, za Hrvate najvećega hodočasničkog mjesta, svetišta Marije Radne (od 1992, basilica minor).

U ovoj je papinskoj bazilici (gradnja započinje 1772. i traje do 1828., pa 1911., te nove obnove okončane 2015.) povodom 350. obljetnice najstarijeg pisanog spomena čudotvorne slike Blažene Djevice Marije, na blagdan Gospe od brda Karmela, 16. srpnja 2018. svečanu je Euharistiju slavio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Tada su uz kardinala Vinka Puljića koncelebrirali: temišvarski biskup mons. Martin Roos i novoimenovani biskup mons. József-Csaba Pál, biskup zrenjaninski i predsjednik Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda mons. Ladislav Nemet te oko 40 svećenika temišvarske Biskupije. Bazilika Majke Božje Milosti omiljeno je mjesto hodočašća karaševskih Hrvata u Rumunjskoj, koji već stoljećima (prvi ih se put spominje 1333.) žive i rade u Karaš-severinskoj županiji (treća po veličini: površine 8.520 km²; 3,6 % Rumunjske, 218.616 stanovnika).  Izvor

TEMIŠVAR

Popodne istoga dana stigli su hodočasnici i do središta Banata, do Temišvara.

.

Nakon što su se smjestili, kratki obilazak grada pripomogao je hodočasnicima da ponešto saznaju o gradu u kojemu su 16. prosinca 1989. započele prve političke, društve i godspodarske promjene u Rumunjskoj. Ovaj grad, čije ime potječe rijeke Tamiš (rum. Timis), lat. -Tibisis/Tibiscus –
administrativno je i sveučilišno središte županije Tamiš, čija je površina 8.697 km², to jest 3,6 %
cjelokupne površine Rumunjke (jedna od najvećih županija od njih ukupno 41 plus Bukurešt koliko ih Rumunjska ima; podjela nastala 1968.), s ukupno 679.848 stanovnika (sam Temišvar ima – prema popisu stanovništva iz 2011 – 319.279 stanovnika; najviše ih je imao 1990: 350.000 stanovnika). Budući da smo se iz hotela “Central”; veoma brzo našli na trgu Opere (rum. Piaţa Operei), iskoristili smo priliku spomenuti da su u gradu otkrivena neolitska (6000 godina prije Krista) i rimska (4000 godina prije Krista) naselja te da se prvi dokumentirani zapisi o gradu pod nazivom castrum Temesiensis spominju 1212. godine, zatim da su u 13 stoljeću Tatari razorili utvrdu, citadelu, koju je kasnije, nakon niza godina obnavljanja, koristio kao rezidenciju, a i sam je 1307. naredio da se sagradi kraljevska palača, Karlo I. Robert Anžuvinac (1309. – 1342.) Ovaj napuljski kraljević, sin Karla II. Anžuvinca i Marije Arpadović, kojega su Šubići 1301. doveli na ugarsko-hrvatsko prijestolje i okrunili kao Karla I. Anžuvinca, puno je priznanje kraljevske vlasti stekao tek 1309. godine, poslije obračuna s drugim pretendentima na krunu svetog Stjepana, eto, ponovno, kroz povijesne činjenice povezuje vrijeme i prostor.
Treba spomenuti da su administrativno središte Tamiša, koji će kasnije biti poznato kao Banat, bilo u Urbs Morisena, kasnije Čanad (rum. Cenad.) U Čanadu je bila i prva naša Biskupija, a biskup je bio sveti Gerard.), osvojili Mađari 1030. godine i pripojili Mađarskoj kraljevini. Dolaskom Karola I. Roberta Anžuvinca u Temišvar 1307., ubrzo će ga pretvoriti u glavni grad mađarske kraljevine od 1316 do 1323. Palaču će kasnije nadograđivati hrvatskougarski kraljevi Janko Hunjadi i Matija Korvin. No ovaj će močvarski kraj sa svojim utvrdama ubrzo potpasti pod tursku vlast, a osmanlije će u njemu ostati od 1552. pa sve do 1716. kada će slavni princ, austrijski vojskovođa i državnik Eugen Savojski osloboditi Temišvar iz turske ruke i pripojiti ga Habsburškoj monarhiji. Vjerojatno je to doba kada započinje pretvaranje Temišvara u višeetnički i višekulturni grad. Temišvar će 1848. izdržati 107. dnevnu opsadu mađarskih revolucionara; a nakon Prvog svjetskog rata vojska će Srbije okupirati Temišvar 1919. sve do Trijanomnskoga mirovnog ugovora 1920., kada ga predaje Rumunjskoj kraljevini.
Moderni, ali ugnjetani, Temišvar obilježile su revolucionarne promjene koje su krenule iz Temišvara 16. prosinca 1989., prilikom pokušaja evakuacije mađarskoga pastora Laszloa Tökesa. Od subote, 16. prosinca do petka, 22. prosinca, u Tamiškoj županiji i nadasve u Temišvaru je za vrijeme Revolucije ubijeno 119 ljudi, 485 ih je ranjeno, a preko 800 ih je uhapšeno i maltretirano.
Na spomenutom trgu Opere, zdesna smo imali Rumunjsku državnu operu iz Temišvra, koja je
osnovana 1946. dekretom kralja Milje I., a njezina izgradnja kao Palača kulture, počela je 1871.
Arhitekti su bili Bečani Ferdinand Feller i Hermann Helmer, a završena je 1875. Prve predstve: 22. rujna 1875, na mađarskom jeziku, a 25. rujna 1875. na njemačkom jeziku. Požari 1880. i 1920., iziskuju popravke i obnovu; a danas se u zgradi nalaze čak četiri institucije: Rumunjska opera, Narodno kazalište „Mihai Eminescu”, Njemačko državno kazalište i Mađarsko kazalište “Csiky Gergely”; slijeva Pravoslavna katedrala, koja je sagrađena između 1934. i 1946., a mješavina je bizatskoga i sjevernomoldavskog koji se zvonicima nastoje spojiti s oblacima, dok je ispred nas, u parku, stršio podsjetnik na romansku pripadnost rumunjskoga naroda: spomenik Romulu i Remusu. Ispred pravoslavne prvostolnice (Sveta Tri kralja) bio je podignut spomenik palim junacima za vrijeme Rumunjske revolucije iz 1989.  Nastavili smo priču putem preko trga Slobode (Piaţa Libertaţii; spomenik Majci Božjoj i svetomu Ivanu Nepomuku) prema trgu Jedinstva (rum. Piaţa Unirii), odgovarajući na pitanja vezana za broj stanovnika Temišvara, broj Hrvata u Temišvaru (oko 100), broj drugih manjina vidi u prilogu) i slično, stigli smo tako do spomenutog trga, naveli da se na njemu nalaze razni stilovi, Muzej umjetnosti, naša rimokatolička katedrala Svetoga Jurja (rum. Domul din Timisoara), (barokni stil, gradnja: 1737. – 1773.), Srpska pravoslavna katedrala (1744. – 1748.), Srednja njemačka škola; Nikolaus Lenau; i dr.
Na putu prema bedemovima, pogledali smo i nacrt Temišvara, zatim biskupske dvore i onda se polako uputili u pravcu parkova i Temišvarskoga sveučilišta, ističući kako je prije dvije godine otvoren i Lektorat hrvatskoga jezika i književnosti, gdje se može slušati o hrvatskoj kulturi i civilizaciji te učiti hrvatski jezik i književnost.

LUPAK, KLOKOTIĆI, KARAŠEVO – HRVATSKA SELA

Neke predivne, ali neobnovljene zgrade, očito čekaju pravednija politička razdoblja i svoju obnovu. No, hrvatski kraj, i hrvatska manjina (oko 6000 karaševskih Hrvata živi u dvjema općinama, u sedam hrvatskih sela), dočekali su naše drage goste najprije u mjestu Lupaku,

.                         

u crkvi Svetoga Mateja, apostola i evanđelista (izgrađena 1841. – 1842.), župe Lupak, koja pripada općini Lupak (u sastavu su još mjesta Klokotić, Ravnik i Vodnik) i pod koju spada još filijala Ravnik sa svojom crkvom Svetoga Petra i Pavla. Župnik je Marjan Tinkul (u Rumunjskoj su trenutno 13 svećenika Hrvati) srdačno pozdravio hodočasnike iz Domovine, i bio ugodno iznenađen darom: originalnom rođendanskom čestitikom (70 godina) – predivnim zajedničkim pjevanjem.

Crkva Svetoga Filipa i Jakova (a slavi i Ime Marijino) u Klokotiću, najveća katolička crkva u Karaš- severinskoj županiji i njezin župnik Petar Dobra, koji brine i o filijali Vodnik (crkva Svetih Mihaela, Gabrijela i Rafaela), otvorili su svoja vrata služenju Svete mise. Misu je služio vlč. Josip Mužić, a koncelebrirali su spomenuti vlč. Petar Dobra, vlč. Marjan Tinkul, vlč. Petar Rebedžila iz Karaševa te vlč. Petre Muţiu iz Făgeta. Malobrojni su vjernici mjesta Klokotić uživali u Svetoj misi i u propovijedi, a misao kako se u ove krajeve stiglo zbog “žive Crkve”, uistinu je obradovala i dodatno zadužila da se ustraje u čuvanju bića svoga, vjere rimokatoličke, hrvatskoga identiteta i hrvatskoga jezika.

Nakon Mise, stigli smo i do najvećega hrvatskog mjesta – Karaševo – gdje su hodočasnici posjetili crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije (sagradio ju je isusovac Mijo Lovinić, koji je pokopan u mjesnoj crkvi), uočili Centar blaženoga Ivana Merza, pozdravili župnika Petra Rebedžilu (drži još filjale Nermiđ i Jabalče – istoimena mjesta sastavni su dio druge općine, općine Karaševo, u kojoj žive Hrvati u Rumunjskoj, knjižničar Mihai Jakob Domaneanc, a kasnije načelnik/knez Petar Bogdan i dr. Milja Vatav, koreograf KUD-a Klokotić.

Druženje se nastavilo u obližnjem restoranu, čije će zidine, i čiji će posjetitelji, dugo pamtiti zvuke
recitiranih domoljubnih pjesama, pjevanih dragih hrvatskih melodija – pridružila se i ljupka mjesna učenica Ana Marija Iovanak – i predivnih uspomena: uistinu su hodočasnici zračili nekom posebnom toplinom i srdačnošću, a njihov vođa otmjenošću, dubokom i širokom erudicijom i svetošću.
Drage goste držimo za riječ: jedva čekamo novi susret!

Karaševo, 22. ožujka 2019.
Petar Hategan

…

(fotografije s hodočašća: M.G., G.K., V.D, D.P.)

…………………………………………………………………………………………………………………………………………..

Dodatak – o stanovništvu u Temišvaru:

20 octombrie 2011
TOTAL POPULAŢIE : 319279
Români 259754
Maghiari 15564
Germani 4193
Rromi (ţigani) 2145
Ucrainieni 556
Ruşi Lipoveni 70
Turci 102
Sârbi 4843
Tătari 14
Slovaci 385
Bulgari 859
Evrei 176
Cehi 124
Croaţi 101
Polonezi 51
Greci 63
Armeni 23
Ruteni 14
Italieni 199
Albanezi 26
Macedoneni 24
Altă etnie 1314
Nedeclarată 28679

……………………………………………………………….

Vidi također i –

Gospa Tekijska (Gospa Snježna na Tekijama) kod Petrovaradina (blizu Novog Sada)

Zemun, katolička župa, propovijed o narodu i pobačaju