Veličanje “erosa” i manjak prave LJUBAVI

Krvna slika duše –

Kad su nam u nalazu krvi neke vrijednosti povišene gledamo kako da to svedemo na neku normalu. Kad je neki manjak isto tako. Jer zdravlje nam je važno. Želimo na ovom svijetu ostati duže, jer ne čini nam se da je vrijeme da se preselimo s druge strane, u vječnost. Nismo spremni – za Dom vječni.

A što je s našim vrijednostima duhovnim? Koje su nam vrijednosti povišene, a koje smanjene…? Zapravo, ne moramo se brinuti da će nam vrijednosti duhovne biti povišene. (Ljubav prema Bogu i bližnjem nikad nam neće biti toliko velika – da veća ne može biti. Ni sveci nisu voljeli toliko da više nisu mogli.). Tu je problem samo ako nam je ljubav prema Bogu i bližnjem smanjena. Ako nam je vjera smanjena…  Ili… možda i – nestala. 

Vrednujemo li mi vjeru u kojoj smo se krstili? Isusa koji je živ i prisutan u skaramentima? Vrednujemo li obitelj kakvu je Bog zamislio? Bračnu vjernost do smrti? Predbračnu čistoću? Vrednujemo li molitvu?… Ili su nam sve te vrijednosti  poprilično smanjene – zbog svih tih negativnih utjecaja kojima se svakodnevno izlažemo: mediji, loše društvo… I onda izreke: “pa svi tako čine!” … “pa živimo u 21. stoljeću”…

Bog je isti. Od vječnosti, preko stvaranja svijeta, kroz Novi zavjet, vrijeme prvih kršćana i danas. On se ne mijenja sa našim “napretcima”. Bog je Ljubav. I nas je stvorio na svoju sliku. Svatko je od nas stvoren da bude slika Božja. Bez obzira što će nas i sotona i svijet napadati i izobličavati u nama tu sliku i što ćemo padati u grijeh, udaljavati se od volje Božje… On nas strpljivo čeka. Da počnemo drugčije. Bolje.

I lakše je kad se radi o maloj bolesti. Kao što je lakše kad se radi o malim grijesima. Ali daleko je ozbiljnije kad se radi o na smrt teškoj bolesti, kao kad se radi o teškim grijesima.

Nikom valjda nije svejedno kad otkrije da ima tešku bolest. A nikom ne bi trebalo biti svejedno da otkrije kako ima tešku duhovnu bolest. Teški smrtni grijeh koji ga odvaja od Boga, za cijelu vječnost.

Ustrajanje u grijehu –

I kako to da ljudi to mogu znati, a ustrajati u grijehu, pitamo se. Eto npr. po pitanju javnog odobravanja pobačaja kao “prava na izbor”, po pitanju eutanazije, po pitanju zagovaranja gender ideologije, gay brakova, predbračnih spolnih odnosa, kontracepcije, rastave brakova…

Ako netko zna da je to teški grijeh onda zna da ga to odjeljuje od  pričesti, odjeljuje ga od Boga. Ovdje i za vječnost, ako ustraje do smrti u tom grijehu. Onda mora tražiti način kako da iz tog stanja “duhovne bolesti” iziđe. Problem je ako netko ne želi sebi – duhovno zdravlje. Mir s Bogom. Kakva tragedija!

Samo je jedan grijeh kojeg Bog ne može oprostiti –  a to je onaj za koji se čovjek ne kaje.

I tu je velika duhovna tragedija današnjeg svijeta: Ne kajanje. Ustrajanje u grijehu. U bludnim grijesima pogotovo.

Veličanje “eros-a” –

Ljubav muškarca i žene često se pomješa sa privlačnošću, požudom, nekim spontanim osjećajima. To je ono što označava grčka riječ “eros”. Kad Novi zavjet pak spominje “ljubav” nikad, ama baš nikad, ne spominje “eros” da bi opisao ljubav. Ljubav o kojoj SVIJET govori je često takva “ljubav”, ali ljubav o kojoj BOG govori nikad nije to.  Kršćanski riječnik namjerno izbjegava tu riječ starih grka: “eros”.

Privlačnost nije sama po sebi nešto loše.  No ta “kemija” o kojoj mladi znaju često govoriti, taj “žar ljubavi” zna postati temeljni zakon.  I “kemija” tj. privlačnost postaje mjerilo “ljubavi”. Kao da ljubav ne može opstati bez “kemije”. Bez lijepih osjećaja.  I ako je to –  ljubav u koju  se vjeruje, onda ona traje dok traje osjećaj. Onda je dopušteno prekinuti vezu kad lijepih osjećaja nema,  kad privlačnosti nema. Onda je i rastava braka nešto prihvatljivo, kad dođu neki teški trenuci i osjećaji nekud nestanu.

A svijet sa svojim zakonima, često navodi na krivi put u potrazi za srećom. I ponašanja slavnih osoba postaje mjerilo. I naši mediji prenose detalje s “kraljevskog vjenčanja” u kojem, čini se, postaje posve nebitna stvar  to da je mladenka rastavljena, i da po drugi put obećaje “ljubav i vjernost  do groba”. Rastava je, prema tome, “normalna stvar” kad nađeš osobu koja ti bolje odgovara.

Ah ta Crkva sa svojim zakonima! – rekli bi. Sa svojim zabranama kao da samo kvari zabavu. Zar je stvaro tako?!

Bog nije protiv radosti. Ni Crkva. No, Bog, kao dobri Otac i te kako zna što je za naše dobro, za našu radost bolje. A mi se često ponašamo kao razmažena djeca koji bi slatkiše umjesto  ručka. Želja za lijepim osjećajima je upravo takva: ne razmišlja o posljedicama. Glavno je ono što trenutačno godi.

Ako imamo povjerenja u roditelje da nam žele dobro kad nešto od nas zahtjevaju kako to da u Boga nemamo povjerenja? Ako mi uistinu vjerujemo da je Bog naš Stvoritelj onda imamo povjerenja u Njega i znamo da su Njegovi zakoni za naše dobro. Ako mi uistinu vjerujemo u Isusa čiji križ kao svoj sveti simbol držimo u kućama, ili možda i oko vrata, onda vjerujemo Njegovim riječima. Onda vjerujemo i u ono što nam se u Njegovim riječima sviđa i u ono što nam se u njegovim riječima manje sviđa. Tako i Isusove riječi. O preljubu npr. “Tko samo pogleda ženu sa požudom već se s njom učinio preljub u srcu!”  A zar žene često sa svojim provokativnim izgledom, (koji više otkriva nego pokriva), ne pogoduju takvim osjećajima muškaraca? No, ne želi li Isus time zaštititi brak… i jedno i drugo u tom braku? Ne zato da kvari radost, nego zato da sačuva radost, radost u braku. Tko pak misli da Crkva sa svojim stalnim i nepromjenjivim naukom (konkretno o nerazrješivosti braka) samo “kvari zabavu” sličan je poganskom filozofu Friedrichu Nietzscheu koji govori: “Nije li nam Crkva sa svim svojim zapovijedima i zabranama zagorčala najljepšu stvar u životu? (“eros”) …”

Prema takvom poganskom shvaćanju  “blaženstva” veliča se nekakva “opijenost”, “ludilo”, pa u nekim izopačenim oblicima religioznosti i “sveta prostitucija” koja je cvala u mnogim hramovima. U ime “erosa” žene bi se zlopotrebljavale kao sredstvo za postizanje tobožnjeg “blaženstva”, tog  “božanskog ludila” (usp. papa Benedikt XVI, enciklika “Bog je ljubav”) A nema blaženstva u ponižavanju druge osobe, u tomu da se drugu osobu ili sebe čini predmetom.  Bog nije protiv uživanja ako se radi o međusobnom darivanju jedne osobe drugoj, u braku kojeg On može blagosloviti.

A može li Bog svaki brak blagosloviti? Znamo da ne može.  Bog ne može blagosloviti preljub. Bog ne može blagosloviti “kontracepcijski mentalitet”. Bog ne može blagosloviti brak između dvojice muškaraca ili dviju žena. Bog ne može blagosloviti rodnu ideologiju, tu modernu laž, gdje bi netko tvrdio da je muško, a zapravo je žensko ili obrnuto. …

Pitanje je – jesmo li to što ispovjedamo da jesmo –

Jesmo li kršćani, katolici ili nismo? U crkvenim klupama nam ne fali svijeta. Ali, kad kažem “svijeta” mislim na duh ovoga svijeta. Na opravdavanje grijeha… i življenje u teškim grijesima.  A sve- “ katolici”.

Bože, smiluj se… nama katolicima da budemo – ono što ispovjedamo da jesmo: katolici. Daj da ugađamo Tebi, a ne ljudima, ako su protiv Tebe.

M.G.