Uskrsnuće tijela

„Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaaju nade.“

Pavao nije dugo bio kod Solunjana… Temeljne pouke o vjeri… ovdje se konkretno postavlja pitanje smrti. Pitanje je-  kako su željeli Drugov Kristov dolazak. Što će biti s onima koji su umrli prije? Važno pitanje… Poslanica nam daje odgovor na to. Uska je povezanost između neznanja i tuge…

Kako vidimo i kršćani mogu tugovati. Ima raznih izraza… „Duša mi je na smrt žalosna“… Čovjek može tugovati kao nevjernik i kao vjernik. Kad nas napusti ljubljena osoba znamo da to nije definitivan rastanak, nego da imamo nadu. I Isus je tugovao za Lazarom. Ne može čovjek biti ravnodušan. Nekad tugujemo radi sebe.., (jer kako će nama tada biti…) Ovo neznanje – odnosi se na jednu stvarnost – na one koji su umrli…

Solunjani su U NEZNANJU –  koje je razlog tuge.

Ima ljudi koji razvijaju svoju neku eshatologiju… u nečem što nam ne može biti oslonac. Znanost postane idol koji ljude zavodi da postanu ravnodušni za pitanja koja su bitna. Bilo bi zanimljivo vidjeti – da li je uzrok manjka nade i proširenja tuge u našem vremenu ovo NEZNANJE – što će biti nakon smrti… ?

Kardinal Bozanić (U Božićno vrijeme) govori o stanju beznanđa…što je s našom nadom? Gdje je tu vjera, gdje je tu Gospodin? Pa evo Pavao kaže: nećemo da budete u neznanju. Neznanje je najveće zlo za čovjeka jer je čovjek stvoren za Istinu. Isus se sam poistovjećuje sa Istinom. Danas se brka Istinu sa vjestima, sa informacijama. Imamo dojam da tako dolazimo do istine. Malo je razdoblja u povijesti kao ovo naše. Ljudi su neznalice. Ljudi su prije odgovarali na ova pitanja. To im je život činilo drugačijim. Mi imamo novo bezboštvo koje je puno dalje od starog poganstva.  Danas čovjek kad izgubi pravu vjeru ode u bezboštvo. Kao masovna pojava. Jedan primjer – više se nitko se ne rađa u kući. To izgleda nenormalno. A nekad se i rađalo i na polju. Danas se u kući niti ne umire. Postoje odjeli za one u terminalnoj fazi. Ako netko umre u kući spreme ga odmah u mrtvačnicu. U kući više nema ni početka ni kraja života (rađanje i umirenje). Djeca, mlađi, stariji se ne susreću s tim. Možemo reći da ljudi u kući sve manje borave, tu sve manje žive…

Što je to dom? Što je čovjek u svojim odnosima? Nema početka, cilja, … nema života uronjena u dubinu, nema zanimanja za sudbonosna pitanja…

Zašto ovo neznanje? U slučaju Solunjanja – neznanje o onima koji su usnuli… Radi se, dakle, o neznanju u vezi smrti… Ako smo Kristu okrenuli leđa onda ne dajemo smrti kršćanski smisao. I onda imamo ono što svijet nudi. A to pitanje kao da je najbolje preskočiti. TO nisu pitanja samo za odrasle. „nije pristojno… „ „Nije politčki korektno“… i mi brzo svladamo tu lekciju…

Ako se ozbiljno suočimo sa smrću onda se moramo upitati kojeg smisla ima živjeti. Ako se ne pitam onda ću stalno skrivati stvarnost smrti. Ovdje se Pavao dotiče teme – koji je smisao, kamo idem, odakle dolazim…

Ako preskočim ova pitanja, onda živim  u neznanju. Zašto živimo… Ako netko ne zna zašto živi onda živi onako kako ga struja odnese. Radi sve što drugi želi. Mi se tehnološki razvijamo… Ljudi jednako razmišljaju, vode neke glupe razgovore koji ne vode nigdje… O ozbiljnim pitanjima se ne bavimo. Pitanjem života npr. …  Nema slobode, odluke, izbora… jer nedostaje osnovni princip –temelj … ono na temelju čega se mogu odlučiti.

Svaki svetac je originalan. Kad netko malo odskače od svoje sredine onda ga (pa i moderni teolozi….)  proglase da je munjen, .. i svakom nađu neku dijagnozu.

Mi ispaštamo zbog svog neznanja o životu i smrti…

Tuga dolazi baš odatle. Ili još gore – tjeskoba. Praktično se ljudi (Solunjani) postavljaju kao oni koji nemaju nade.  Ako netko želi zaraditi novaca može završiti psiholgiju i neće mu faliti pacijenata, moći će se baviti unosnom strukom. Poplava pojava koje sve više rastu… To vidimo i kod samoubojstava branitelja… U ratu zarade PTSP… pa u miru dožive gore stvari nego u ratu… To ljude destabilizira.

Zanimljivo da Pavao nekršćanina definira kao onoga koji nema nadu.

Pogani nemaju budućnosti – njima je smrt kraj svega… ako je smrt zadnja riječ onda nema budućnosti i čini im se najbolje živjeti u zaboravu svega. Ne željeti misliti o tome… ne znanje… potiskivat… onog što se osjeća kao kraj jer se ne zna cilj…

Ovdje se radi o poganima koji ne znaju, nemaju vjere, pouzdanja, mogu stvarati iluzije u najboljem slučaju.

No, zanimljivo je vidjeti ovo skupa – neznanje, smrt, tuga… očaj. Pavao želi baš na to odgovoriti.  (Jedno od temeljnih pravila svetog Ignacija… )

Kad nas je Bog stvorio to je bilo dobro. Bilo je samo razloga za radovati se. Tuga nije od Boga. Uvijek je od manjka nade.  Vlastito je neprijatelju oduzeti nam radost. Pred oči nam stavlja samo zlo. I kad to bolje sagledamo ni to nije bitno jer mi nismo početak i kraj svijeta. Zašto tome davat toliku važnost. Zašto da to bude najveći problem na svijetu. Mi dolazimo do Boga i tamo se vraćamo. …ali znaju da je to prolazno. Nije tragedija. (Vježbanje… fizički izgled… divljenje samom sebi… ) Staviti stvari na svoje mjesto.

Utjeha u protivštinama… Gospodin daje utjehu onima koji se odupiru kušnjama i protivštinama i ostaju čak i pod križem… Nije da kršćanin treba živjeti izvan stvarnosti. On to zna bolje nego drugi… u tom zlu, poteškoćama.. on će imat utjehu da nije sam. Bit će u društvu s Gospodinom. Gospodin će mu davati snage, radosti, nadahnuća…

Treba imati na umu da ne dolazi svaka tuga od Boga i pod tim se nalazi nešto što ne štima… možda loše činimo stvari… ili smo upali u tugu jer smo zaboravili na Duha Svetoga… Veliki neprijatelj svetosti je upravo gubitak radosti i nade. Suprotno od neznanja je znanje i nada. Omogćuje nam da hodamo putem vjere. Kad ne bi bilo znanja i nade čovjek bi bio blokiran. Sve postaje bez smisla. U pravilu tuga dolazi kad čovjek preozbiljno shvaća samoga sebe. Mi sebe i nesvjesno stavljamo u centar svijeta. Središte svega. Onda se izgubi mir i u padne se u tugu. I čini se da su na nama sva zla ovoga svijeta. „Sve što nije dobro dopalo je mene.“ Nekad se čovjek postidi kad vidi kako se netko drugi s poteškoćama nosi junački, a mi najmanje stvari pretvaramo u tragediju. U konačnici, ako nisam centar svijeta mogu biti uvijek zadovoljan… Imam toliko razloga da budem zadovoljan…  Umjesto da se koncentriram na sebe mogu se truditi da drugima ne otežavam život… da ne živim kao egoist, u oholosti…

Zato je Bog dobro uredio stvari kad je prirodnim putem bilo brojnih obitelji… Gdje je bilo petero, desetero djece… tu čovjek nije imao vremena biti egoist… U brojnoj obitelji se nema prostora za sebe.. čovjek se odaziva. Onaj koji se je sam nauči se ugađati sebi i stvari uvećava… kao da je presudan za sudbinu čovječnastva… To nema smisla. Lijek – „bacit se u vatru…“… Ako se ne pregaramo za druge onda će mi Gospodin dati progonstvo…  (Pravoslavna Crkva… 70 godina komunizma… malo preostalo redovnika, monaha…  robija.. . a onda drugačije razmišljanje… Mlakost…; Hrvati… 350 000 ih je… ;  koliko ih je na Blajburgu… –  iz mržnje prema vjeri)

Za sve čovjek snosi ogovornost. A onda sebe upropastimo…   bježimo od Gospodina…

Ljubi svoj križ, nosi ga i rješavaj stvari…

Mi smo previše subjektivni o samima sebi… kad treba zaključivati o sebi onda smo pristrani. Ako mi odlučimo biti tužni onda će to bit… od mila do nedraga.. Jesam li ja važniji od sunca kojeg drugi uživaju? Upravljati stvarima da sebe ne shvaćam previše ozbiljno. Znak zrelosti.. sposobnost da ljubim i izgrađujem ispravne odnose. Tražiti kako razumjeti sebe, a ne da stavljam sebe na mjesto Boga. Zato Isus i kaže: „Ako netko želi biti moj učenik neka zaniječe samog sebe…“ Možemo stvari shvaćati u tri koraka… – upoznati sebe, ljubiti sebe i zaboraviti sebe.