ZRIN – STARA ŽUPA
Srednjovjekovna katolička župa Zrin prvi puta se spominje u popisu župa Ivana Ahiđakona 1334. godine. Romanička crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji, za koju se ne zna gdje se nalazila, stradala je u ratovina s Osmanlijama u 16. stoljeću. Godine 1504. podignut je u blizini utvrde Zrin franjevački samostan svete Margarete, koji su godine 1577. srušili osmanlijski osvajači. U južnom dijelu naselja sagrađena je krajem 15. ili početkom 16.og stoljeća nova crkva Našašća Svetoga Križa u gotičkom stilu, koja je obnovljena 1711. godine, kada je i iznova uspostavljena župa Zrin. Crkva je spaljena u sukobu s Turcima već 1737.godine te opet obnovljena.

ZLOČINI NAD ZRINJANIMA
Na Malu Gospu 1943. godine Zrinjani su posljednji put u svojoj župnoj crkvi Našašća Svetoga Križa slavili svetu misu. Sljedeća dva dana mrzitelji Kristova križa i svega hrvatskoga osvojili su, opljačkali i razrušili kuće i crkvu, spalili Zrin i pobili trećinu njegovih žitelja. U borbama za Zrin poginulo je ili su partizani i vlast nove države pobili 216 Zrinjana. Preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina. Kotarski sud u Dvoru donio je 1946. godine presudu “u ime naroda” o konfiskaciji imovine stanovnika Zrina jer su “svi stanovnici mjesta Zrina za borbu sposobni vodili borbu vodili borbu protiv NOV-e, a zatim su, ukoliko nisu streljani, ubijeni i poginuli, pobjegli tijekom rata!” Zbog toga je sud donio rješenje da se “oduzme cjelokupna pokretna i nepokretna imovina svim stanovnicima mjesta Zrina i

to bez obzira gdje se imovina nalazi.” Svim preživjelim stanovnicima zabranjen je povratak u Zrin. Žene i djeca su vagonima za prijevoz stoke odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u napuštene i oštećene kuće hrvatskih Nijemaca (koje su također ubili partizani) u četiri sela pokraj Đakova: Drenje, Slatinik, Gašinci i Lapovci. U pismu OZN-e za Baniju od 20. prosinca 1944. godine upućenom Vladimiru Bakariću stoji: “Vama je dobro poznato da je GŠH odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto unatoč svih napora dve i pol godine rata nije se moglo naći nijednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima“ Glavni štab Hrvatske na čelu s Vladimirom Bakarićem odobrio je uništenje Zrina.

Tako je stara župa u Zrinu, koja je tada imala oko 850 duša u 143 obitelji, ostala bez ijednog živućeg katolika do današnjeg dana. Jedini tragovi predratnog Zrina su ruševine crkve svete Marije Magdalene na nekadašnjem groblju i stari grad slavnih knezova Zrinskih koji su Hrvatsku kroz stoljeća branili od Turaka. Zrin je uništen, a Zrinjani pobijeni i protjerani jer se nisu htjeli pridružiti “partizanskim osloboditeljima”. Željeli su živjeti u miru i obrađivati svoja polja. Zrin se moralo uništiti zbog osvajanja čistog vlaško-srpskog prostora u Baniji i zbog pljačke imovine Zrinjana. U Zrinu nije bilo nikakvih ustaških postrojbi kako to već desetljećima ponavljaju Srbi i “potomci osloboditelja”, a i neki povjesničari s hrvatskih fakulteta. Sačuvan je Zapisnik, pisan u Predsjedništvu Vlade NDH u Uredu ministra urudžbe Janka Tortića prilikom dolaska izaslanstva predstavnika Zrina u Zagreb 30. ožujka 1943. godine, prema kojem su predstavnici Zrina izvijestili odgovorne da je mjesto napadnuto čak 36 puta iz okolnih srpskih mjesta, te da je na poljima oko Zrina zarobljeno 46 Zrinjana od kojih se neki nikada nisu vratili svojim kućama. 

Prema tom dokumentu stanovnici Zrina raspolažu sa 80 pušaka od kojih je jedna trećina neispravna. Ti Zrinjani došli su u Zagreb tražiti zaštitu vojske zbog neprekidnih napada te mole pomoć u obući kako bi mogli obrađivati svoja polja. Prema podacima koje je prikupio povjesničar Ante Milinović do 9. rujna 1943. ubijena su 55 Zrinjana, 8. i 9. rujna 1943. partizani su pobili 161 stanovnika Zrina, te poslije 10. rujna ubijena su 75 Zrinjana. Na Križnom putu i poslije do 1946. ubijeno je još 75 Zrinjana. Svega 291 stanovnik Zrina. 

Izvor: Glasnik svetog Josipa, ožujak 2022.

Tekst možete i poslušati na: yt VJERNI BOGU

(… )
Više na videu: yt VJERNI BOGU