znanost – Magnifikat.hr

“Vjernički” progon čuda – don Josip Mužić, Svjetlo riječi

M.G. — Wed, 13 Nov 2024 20:09:25 +0000

Vjernički progon čuda

Čudo je događaj izvan i mimo prirodnih zakona ili uzroka koji je moguć samo Bogu kao stvoritelju i svemogućem držitelju svega. Đavao ne može stvarno učiniti čudo, nego ga mole samo oponašati, što i čini s ciljem da čovjeka prevari. Kako posjeduje veću inteligenciju i znanje nego ljudi, može prikazati kao čudo ono što naša znanost još nije otkrila. Đavao također može i stvoriti privid čuda slično kao što to čine mađioničari. Bog je prvi uzrok čuda, no time nije isključena mogućnost sudjelovanja čudotvorca, koji radi kao suradnik Božji. Primjer je Jošua koji je svojom moli tvom dobio od Boga produžetak dana kako bi mogao poraziti neprijatelje (Jš 10,12-14) i zaustavljanje Jordana kako bi narod na suhu mogao uči u Obećanu zemlja (143).

Nevjernici isključuju mogućnost čuda kao takvoga, dok vjernici prihvaćaju stvarnost čuda, ali se razlikuju u pristupu istom. Općenito uzevši u naše vrijeme, pod utjecajem sekularizacije, među vjernicima se pristup nadnaravnom bitno promijenio. Ako su vjernici bili skloni lakovjernosti i brzom proglašavanju nečega čudom, danas su im čuda često nepoželjna i to se očituje u raznim stavovima koji se po našem mišljenju, mogu svesti na tri glavna.

Ignoriranje

Vjernici racionalisti ne usuđuju se izričito tvrditi da se čuda ne događaju, ali se ponašaju kao da ne postoje. No tako upadaju u nerazumnost jer praktično niječu očite činjenice koje svjedoče milijuni ljudi u svim vremenima. Razumijevanje nije uvijek nužan uvjet za znanje pa tako možemo nešto znati što ne znamo objasniti kao u slučaju nadnaravnoga događaja.

Ignoriranje nadnaravnoga, pa i protiv dokazanoga iskustva, dovodi do hotimične sljepoće. Takvi stoga ne primjećuju čuda koja se događaju pred njihovim očima niti ih ona zanimaju. Primjerice sveti oganj se čudesno pali svake godine na Kristovu grobu u Jeruzalemu i prolazi nezapaženo. Ne pridaje se važnost ni onome što je znanost proglasila čudima kao Torinsko platno koje svjedoči lsusovu muku i uskrsnuće, nerukotvorena slika Gospe Guadalupske u čijim zjenicama je trinaest ljudskih likova, Lanciano gdje i nakon trinaest stoljeća imamo sačuvano meso i krv nastalih od hostije i vina…

Posljedica ovakvoga shvaćanja jest današnje rašireno prešućivanje čuda u Crkvi iako, zahvaljujući modernim medijima i prijevoznim sredstvima, nikad nisu bila dostupnija. Tako se više u našim svetištima ne prikuplja dokumentacija o čudesnim uslišanjima molitava. Iznimke su tek Lurd i Medugorje dok je prije praktički svako veće svetište to imalo. Ne izlažu se više zavjetni darovi ili svjedočanstva o primljenim milostima kao što su štake, slike, makete brodova i slično. To obeshrabruje ljude da se obraćaju Bogu u svojim potrebama za čudesna uslišanja kojih onda i ima sve manje. Ubrzano se gube sjećanja na čuda iz prošlosti, relikvije i na Božje ugodnike po kojima su se događala. Povezano s time sve se teže prepoznaju čuda iz sadašnjosti. Bog se nije promijenio, ali mi jesmo jer se naša vjera smanjila.

Reinterpretacija

Moderni bezvjerci sa sa svojim idejama o kršćanstvu utjecali na brojne protestantske, a onda i katoličke teologe koji se u ime prilagođavanja svijetu odriču nadnaravnoga. Čuda su za njih samo prividno takva, a u biti iza njih stoji neznanje, lakovjernost i prirodno objašnjenje. Tako je u Bibliji razdvajanje Crvenoga mora bilo oseka, gorući grm koji ne sagorijeva zapaljena nafta, opsjednutost padavica ili psihička bolest… Slično prolaze i čudesa svetih tijekom povijesti. Ispada kao da su ovi egzegeti razvodnjene vjere otkrili toplu vodu, a sva ta tumačenja su bila poznata i tadašnjim suvremenicima i nisu za njima posegnuli. No ipak puke pretpostavke se nude kao dokazi.

Pobožna varijanta reinterpretacije čuda je da se Bog poslužio nekom prirodnom pojavom kako bi pomogao potrebnima. Primjerice kod opsade Sinja Bog je pripustio Turcima dizenteriju kako bi ih natjerao da se povuku. Pri tome se prešutno zaobilazi ukazanje Gospe kao da se nije dogodilo odnosno da je plod mašte. Tako se prividno zadovoljava senzibilitet vjernika, a u biti se maksimalno podilazi ateističkom tumačenju koje onda prevlada. Završno je tumačenje, koje okončava svaku raspravu, da čuda spadaju u mitologiju. Dakle ne radi se o stvarnim događajima, nego o pobožnim pričama za odrasle u kojima je važna poruka. Tu poruku treba sačuvati i ona je jedino vrijedna. Tako u slučaju uskrsnuća Kristova nije bitno li se dogodilo stvarno, nego je važna poruka nade koja se preko toga šalje. Na to je već Pavao odgovorio: ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje i vjera vaša (1 Kor 15,14). Po kršćanskom nauku čudo je razumski shvatljivo i može biti dokazano da ono što se dogodilo krši empirijske zakone. Sasvim pogrešno je nuditi tumačenja koja se svode na nijekanje čuda jer se time osporava i razara kršćanstvo. Čak i shvaćanje da su čuda sporedna u vjeri je neprihvatljivo se sam Krist poziva na čuda koja imaju dokaznu snagu prvoga reda. Bez čuda bi povijest spasenja bila velika laž, a Isus prevarant.

Zamjena

Na koncu mnogi vjernici prihvaćaju, često i nesvjesno, zamjenu nadnaravnoga s naravnim koje im nudi svijet. Isticanjem prirodnih fenomena kao čudesnih slavi se prirodu umjesto njezina Stvoritelja.

Nova dostignuća znanosti, tehnike, medicine, robotike, informatike proglašava ju se čudima. Tako se uči da autor čuda nije više Bog nego samo čovjek. Širi se vjera u napredak koji će s vremenom dati objašnjenja za sve što sada još neki smatraju očitovanjem nadnaravnoga. Sve je veća ponuda lažnih čuda od znanstvene fantastike, superjunaka i izvanzemaljaca, preko raznih tehnika New age, do ezoterije i magije.

Svim ovim patvorinama, koje pokrivaju raspon od čudnovatoga do čudovišnoga, zajednički je senzacionalizam i prodaja magle: nove pseudoznanstvene mitologije, samodostatnosti čovjeka i njegova pobožanstvenja. Oni koji ih usvoje smatraju se modernima, ali od vjere im ostane malo ili ništa. Posljedica je u velikoj mjeri gubitak sposobnosti zapažanja nadnaravnoga i tvrdokornost srca koje nije kadro prihvatiti ni empirijski nepobitna čuda.1 Poznat mi je slučaj gospode iz Cesene kojoj su davali još nekoliko mjeseci života. Otišla je u Međugorje i na povratku su liječnici utvrdili ozdravljenje, no tražili su od nje da ipak, za svaki slučaj, uzima kemoterapiju. Ona ih je poslušala, nakon pola godine bolest se vratila i žena je umrla. Ovdje je bilo nijekanje čuda od strane liječnika, a od strane žene nezahvalnost i izazivanje Boga. Ishod je bio tragičan.

***

Čuda smetaju suvremenom čovjeku jer ga suočavaju s Bogom koji mu otkriva neugodnu istinu njegove grešnosti i traži obraćenje2, a on drži da mu je dobro ovako i ne želi ništa promijeniti u svom životu. Navezan je na komfor, potrošnju, blagostanje, užitke i Boga doživljava kao ugrozu pa mu onda i čuda izazivaju nelagodu. U prošlosti su čuda izaziva- la i masovna obraćenja. Primjerice 100 000 krivovjeraca Pavličana se u kratko vrijeme obratilo pred čudima kopije slike Gospe Olovske u Bugarskoj.3 Danas je tako nešto teško zamislivo jer medu vjernicima prevladava stav nelagode i zatvorenosti pred nadnaravnim.

Kad netko osobno doživi čudo, kao u slučaju iskustva kliničke smrti, to mu u pravilu promijeni život, ali nerado o tome govori jer se boji nerazumijevanja i osude drugih. No čuda se događaju i u redovitim okolnostima kao primjerice u prometu kad čovjek u zadnji trenutak izbjegne nezgodu koja je mogla biti kobna. U tome trenutku najčešće i bude svjestan da se radilo o zahvatu odozgo pa čak i zahvali Bogu, ali se sve brzo zaboravi, umanji i na koncu pripiše slučaju i sreći.

„Vjernički” progon čuda pokazatelj je, ali i uzrok sve veće nevjere. Potrebno se suočiti sa zabludama i krenuti u ponovno otkrivanje nadnaravnoga preko kojega se dolazi do Krista i dobiva život u izobilju.

(Isticanje teksta; admin)

————————————————————-

1To je zorno prikazano u romanu Bruce Marshalla, Čudo oca Malahije, Verbum, Split, 2023.

2Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.” (Mt 11,21-22)

3Josip Mužić, Gospa i Hrvati. Pučka pobožnost, vjera Božjih ugodnika i čula, Split, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Zaklada Vigilare. Split, 2020, 44-45.

Kako je najpoznatiji ateist povjeravao u Boga – Antony Flew

M.G. — Mon, 12 Sep 2022 07:32:56 +0000

9. prosinca 2004. Associated Press je izvijestio da najpoznatiji svjetski ateist, profesor filozofije Antony Flew, vjeruje u postojanje Boga. Cijeli svoj prethodni život proveo je dokazujući da Bog ne postoji. Objavio je preko 30 knjiga koje su oblikovale agendu modernog ateizma.

Antony Flew (1923.-2010.) nedvojbeno je bio najistaknutiji ateistički filozof u posljednjih 100 godina. Razvio je originalnu i urednu ateističku doktrinu, dao nove argumente protiv teizma. Ušao je u panteon najvećih ateističkih filozofa kao što su D. Hume, A. Schopenhauer, L. Feuerbach i F. Nietzsche. Stoga je njegovo obraćenje nesumnjivo bio veliki događaj.

Put u ateizam

Antony Flew rođen je u Londonu 1923. i odrastao je u Cambridgeu. Njegov je otac bio metodistički pastor, predavao je teologiju Novoga zavjeta na metodističkom koledžu u Cambridgeu i godinama je bio njegov rektor.

A. Flew je priznao da je kao dječak bio vrijedan i iskren kršćanin, ali ne baš revan. Molitve i odlazak u crkvu smatrao je teškom dužnošću.

Do kraja srednje škole, Antony je izgubio vjeru u Boga. Priznao je: “Kućna sredina u kojoj sam odgojen usadila mi je žar za kritičko istraživanje, što me je na kraju nagnalo da odbacim očevu vjeru” (Bog postoji , str. 39).

Jedan od glavnih razloga zašto je A. Flewa odbacio vjeru u Boga bio je problem postojanja zla. Mladić je tvrdio da je postojanje svemoćnog Boga punog ljubavi nespojivo s manifestacijama zla i patnje u svijetu.

Dječak je dugo skrivao svoj ateizam od roditelja. O svom odlasku iz vjere obavijestio ih je tek u siječnju 1946. godine.

Studij i akademska djelatnost

Antony je započeo studij na Sveučilištu Oxford 1942. Poziv u vojnu službu prekinuo je njegovo školovanje. No, u siječnju 1946. nastavio je redoviti studij. Diplomske ispite položio je s najvišom ocjenom 1947., a godinu dana kasnije počeo je predavati na Christ Church Collegeu u Oxfordu.

A. Flew je bio impresioniran znanjem poznatog pisca CS Lewisa, kojeg je mnogo puta susreo u Oxfordu. Smatrao ga je najuvjerljivijim kršćanskim apologetom.

U Oxfordu je Antony upoznao svoju buduću suprugu Annis Donnison. Iako Flew nije vjerovao u Boga, poštovao je moralna načela koja je primio od roditelja. Nikad prije braka nije pokušao imati odnos sa svojom zaručnicom, jer je bio uvjeren da su odnosi prije i izvan braka moralno zlo. Strpljivo je čekao nekoliko godina da Annis završi studij i tek su se tada vjenčali.

Godine 1950. Antony je počeo raditi kao profesor moralne filozofije na Sveučilištu u Aberdeenu. Nakon četiri godine preselio se u Englesku i preuzeo odjel za filozofiju na Sveučilištu Keele, gdje je predavao 17 godina.

U siječnju 1973. pridružio se Sveučilištu Reading, gdje je radio do kraja 1982. Potom je šest godina, do umirovljenja, predavao na Sveučilištu Bowling Green.

Profesor Flew bio je fasciniran trima velikim filozofskim temama: Bogom, slobodom i besmrtnošću.

Kao ateist A. Flew je tvrdio da: “1. Znam da Bog ne postoji; 2. Sklon sam vjerovati da svemir nema početka ni kraja; zapravo, ne znam ni za jedan dobar razlog za sumnju u istinitost bilo koje od ovih hipoteza; 3. Uvjeren sam da su se živi organizmi razvili iz nežive materije u iznimno dugom vremenu” (ibid., str. 97).

Bog postoji

Profesor Antony Flew neprestano se borio s pitanjima o postojanju Boga, ustrajno je tražio istinu i konačno ju je pronašao. Tijekom svog akademskog djelovanja često je vodio javne rasprave s filozofima drugačijih pogleda.

U svibnju 2004. održana je javna rasprava na Sveučilištu New York na kojoj su sudjelovali Antony Flew, izraelski znanstvenik Gerald L. Schroeder (autor najprodavanijih knjiga o znanosti i vjeri, posebice The Science of God ), te škotski filozof John Haldane .

Svi su očekivali žustru raspravu između najpoznatijeg ateista i dvojice znanstvenika koji vjeruju u Boga. Na samom početku skupa, na veliko iznenađenje svih, prof. A. Flew je izjavio da odbacuje ateizam i prihvaća postojanje Boga.

Rekao je: “Pa, sada vjerujem da je svemir nastao zahvaljujući beskonačnoj Inteligenciji. Vjerujem da zamršeni zakoni koji upravljaju svemirom otkrivaju ono što znanstvenici nazivaju Božjim umom. Vjerujem da život i njegova reprodukcija počinju u Božanskom izvoru” ( Bog postoji, str. 118).

Tijekom rasprave, znanstvenik je tvrdio da najnovija istraživanja o početku života ukazuju na postojanje kreativne Božje inteligencije.

Izjavio je da je istraživanje DNK “otkrilo tako nevjerojatnu složenost struktura potrebnih za stvaranje života da, po mom mišljenju, to dokazuje da je kombiniranje ovih nevjerojatno različitih elemenata na takav način da ih natjera da rade zajedno mora uključiti inteligenciju.

Riječ je o kolosalnoj složenosti svih tih elemenata i izuzetnoj suptilnosti načina na koji oni međusobno djeluju. Mogućnost slučajne kombinacije ova dva aspekta jednostavno je zanemariva. Sve je stvar ogromne složenosti koja proizvodi te efekte i koja mi daje dojam nečega što je stvorila Inteligencija” (ibid., str. 104).

” Napravio sam značajan ‘zaokret ‘, priznao je Flew”, naime, nakon više od šezdeset godina priznavanja ateizma, javno sam objavio da sam promijenio klupske boje. U isto vrijeme, iako sam gledao s drugog stajališta, s istim angažmanom i poštenjem, nastavio sam igrati, da tako kažem, istu igru” (ibid., str. 93-94).

Odbacivanje ateizma prof. Flewa je bila šokantna vijest za sve, a među ateistima je izazvala pravu histeriju. Bilo je komentara punih fanatične mržnje i totalne netrpeljivosti. Međutim, mnogi znanstvenici izrazili su zahvalnost za intelektualno poštenje istraživača.

Profesor Alvin Plantinga je napisao: “Ovo je dobar dokaz poštenja profesora Flewe. Iako je toliko godina odbijao ideju o Stvoritelju, mogao je priznati da je više govorilo u prilog suprotnog stava” (ibid., str. 101).

“Majmunski teorem”

Tijekom poznate debate u kojoj je sudjelovao prof. Flewa na Sveučilištu New York u svibnju 2004. bio je neprocjenjiv u argumentaciji Geralda Schroedera, koji je usporedio tvrdnju da je život nastao slučajno s vjerovanjem da će krdo majmuna koji bez razlike udaraju po tipkovnici računala napisati Shakespeareov sonet . Za profesora, ovo je “teorem majmuna”, samo gomila smeća. Prema njegovom mišljenju, tvrdnja da je nastanak života djelo slučajnosti potpuno je apsurdna u kontekstu najnovijih znanstvenih istraživanja.

A. Flew je nakon 60 godina obrane ateističkog svjetonazora odustao od njega jer suvremena znanost prikazuje tri aspekta prirode koji ukazuju na postojanje Boga.

Prvi aspekt, napisao je istraživač, jest da se priroda pokorava zakonima. Drugi aspekt je život, odnosno inteligentno organizirana i djelujuća bića nastala iz materije. Treći aspekt je samo postojanje prirode.

Antony Flew postavio je ključno pitanje ateistima, svojim bivšim kolegama: “Koji biste mogući ili nemogući događaj smatrali da vas prisiljava da barem razmotrite mogućnost višeg Uma?” (ibid., str. 118).

Flew je kritizirao Richarda Dawkinsa zbog potpunog zanemarivanja i ignoriranja 50 godina genetskih istraživanja. A njegov Sebični gen “knjiga je koja je krajnje zbunjujuća i zbunjujuća za obične ljude. Čak i kao ateistički filozof, smatrao sam ovaj popularizacijski rad jednako štetnim na svoj način kao i Goli majmun ili Ljudski zoološki vrt Desmonda Morrisa ” (ibid., str. 109).

Intelektualno poštenje

Tijekom svojih filozofskih istraživanja, profesor A. Flew zadržao je svoje intelektualno poštenje.

“Moj način da otkrijem Boga”, napisao je, “još uvijek je hodočašće razuma. Slijedio sam svoju misao gdje god me vodila. I to me navelo da prihvatim postojanje neovisnog, nepromjenjivog, nematerijalnog, svemoćnog i sveznajućeg Bića” (ibid., str. 189).

Flew je neprestano analizirao rezultate prirodnih znanosti i iz znanstvenih podataka izvlačio logične zaključke.

Slijedio je Sokratovo pravilo: “moramo slijediti zadano razmišljanje kamo god ono vodilo”, tj. načelo slijeđenja dokaza koji vode do istine.

Napisao je: “Uvijek me je vodila volja da tragam za logički ispravnim zaključivanjem koje je vodilo do istinitih zaključaka” (ibid., str. 111).

Uporno je tražio odgovore na najvažnija pitanja: Odakle zakoni prirode? Kako je život nastao iz nežive materije? Kako je stvoren svemir?

“Što znači da je nešto živo i kako se to odnosi na sveukupnost činjenica kemije i genetike u cjelini?” (ibid., str. 120).

Flew je prihvatio logičan zaključak da je nemoguće objasniti porijeklo života samo na temelju materije.

Napisao je: “ Tijekom proteklih 100 godina najeminentniji znanstvenici, uključujući neke od najboljih modernih znanstvenika, razvili su filozofski zadivljujuću viziju racionalnog svemira koji proizlazi iz božanskog Uma.

Slučajno baš tu sliku svijeta smatram najboljim filozofskim objašnjenjem za mnoštvo pojava kojima se bave i znanstvenici i laici“ (ibid., str. 121).

Profesor Flew vjerovao je u postojanje Boga putem racionalnog istraživanja, bez pozivanja na nadnaravne pojave. Božje postojanje otkrio je kao rezultat “hodočašća razuma”.

Značajan utjecaj na odbacivanje ateizma prof. Flewa je imao dvije knjige: Ponovno otkriće mudrosti Davida Conwaya i Svjetsko čudo Roya Abrahama Varghesea.

Prema Flewi, najuvjerljiviji argument koji ukazuje na postojanje Boga iznio je ugledni britanski profesor David Conway, koji je napisao: dobrota i nužno postojanje.

Ovaj skup atributa je zapanjujuće sličan onima koji se pripisuju Bogu u judeo-kršćanskoj tradiciji. Ova sličnost u potpunosti opravdava pretpostavku da je, govoreći o uzroku svijeta, Aristotel mislio na ovo božansko Biće koje se štuje u objema religijama […].

Objašnjenje svijeta i njegovog bogatog oblika je da je to djelo više, svemoćne i sveznajuće Inteligencije, koju obično nazivamo Bogom, i koja je stvorila svijet da dovede u postojanje i održi inteligentna bića” (D. Conway, The Ponovno otkrivanje mudrosti , str. 74).

Za A. Flewa postalo je očito da se postojanje Boga Stvoritelja može zaključiti iz prisutnosti vrlo preciznog dizajna prisutnog u prirodi. Jer mi u prirodi opažamo veliki red i postojanje stalnih racionalnih zakona, pravilnosti koje su matematički egzaktne, univerzalno primjenjive i međusobno povezane. Einstein ih je nazvao “utjelovljenim razumom”.

Odakle sklad i racionalni red u prirodi? Ovo važno pitanje postavljali su najveći znanstvenici: Newton, Einstein, Heisenberg i drugi.

Jedini racionalni odgovor na to bilo je zapažanje da je izvor reda u svemiru – Božji um.

Istaknuti znanstvenici nisu ateisti

Profesor Antony Flew naglasio je činjenicu da mnogi istaknuti moderni znanstvenici smatraju zakone prirode “mislima Božjeg uma”. Optužio je R. Dawkinsa da u svojoj knjizi The God Delusion koristi laž, tvrdeći da je Albert Einstein bio ateist.

Jer kad su Einsteina nazivali ateistom, on je uvijek protestirao:

“ Stvarno se naljutim kada me oni (ljudi koji kažu da Bog ne postoji) citiraju mene u prilog svojim stavovima. […] Nisam ateist i ne mislim da se mogu nazvati panteistom.

Nalazimo se u položaju malog djeteta koje ulazi u golemu knjižnicu punu knjiga na mnogim jezicima. Dijete zna da je netko morao napisati te knjige. Ne zna kako. On ne zna jezike na kojima su te knjige napisane. Dijete pretpostavlja da su knjige posložene prema određenom tajnom redu, ali to ne razumije.

Mislim da se i najinteligentniji čovjek pred Bogom nađe u ovoj situaciji.

Vidimo svemir prekrasno uređen i njime upravljaju određeni zakoni, ali ti se zakoni samo nejasno razumiju. Naši ograničeni umovi svjesni su tajanstvene sile koja pokreće zviježđa” (M. Jammer, Einstein and Religion , Princeton 1999., str. 44).

Einstein je tvrdio da zakoni svemira govore o postojanju Boga koji, budući da je duh, “beskonačno nadilazi ljudski duh i pred kojim se čovjek, svjestan koliko skromnih mogućnosti ima, mora osjećati ponizno”.

Prema Einsteinu, kada upoznajemo prirodu, upoznajemo Boga. I premda priroda nije Bog, iskreno znanstveno ispitivanje prirode uvijek vodi do religije (usp. ibid., str. 148).

U jednom od svojih pisama Einstein je priznao: “Nikada nisam pronašao bolji izraz od “religiozan” za vjerovanje u racionalnu prirodu stvarnosti i njezinu posebnu dostupnost ljudskom umu. Tamo gdje ta vjera nedostaje, znanost se degenerira u standardni postupak ”(A. Einstein, Lettres a Maurice Solovine … , Pariz 1956., str. 102-103).

Tvorci kvantne fizike: Max Planck, Werner Heisenberg, Erwin Schrödinger i Paul Dirac vidjeli su jasan odnos između zakona prirode i Božjeg uma.

Planck je tvrdio da ne postoji nikakva suprotnost između znanosti i religije, “budući da jedno nadopunjuje drugo … religija i prirodne znanosti bore se rame uz rame u beskrajnom križarskom ratu protiv skepticizma i dogmatizma, protiv nevjere i praznovjerja [.. .] (i stoga) »Za Bogom« ” (M. Panck, citirano prema: Ch. C. Gillespie, Dictionary of Scientitic Biografhy, New York 1977., str. 168).

Slično stajalište zauzimaju i mnogi istaknuti suvremeni znanstvenici, kao što su: Paul Davies, John Barrow, John Polkinghorn, Freeman Dyson, Francis Collins, Owen Gingerich, Roger Penrose, Richard Swinburne i John Leslie.

Paul Davies, najvažniji tumač moderne znanosti, piše: “Ateisti kažu da zakoni prirode postoje bez razloga i da je svemir u konačnici apsurdan. Ja se kao znanstvenik s tim ne mogu složiti. Mora postojati nepromjenjiva racionalna osnova koja je korijen logične i uređene prirode svemira.”

Svi znanstvenici koji se vode intelektualnim poštenjem slažu se da je svemir u svim svojim dimenzijama logičan i racionalan, dakle ukazuje na postojanje Boga.

Sv. i nauk Katoličke Crkve prenose istu istinu da se “Bog, početak i svršetak svega, može sa sigurnošću spoznati prirodnim svjetlom ljudskog razuma iz stvorenih stvari” (II. vatikanski sabor Dei Verbum , 6).

Tko god iskreno traži Boga i intelektualno je pošten, sigurno će ga naći, kao što se to dogodilo u životu prof. A. Flewa. No, upoznavanje Boga, koji otkriva svu istinu o sebi, odvija se samo na razini vjere – uspostavljanjem osobnog odnosa ljubavi s njim.

Međutim, ako “čovjek, unatoč svojoj inteligenciji, ne može prepoznati Boga kao Stvoritelja svega “, rekao je sv. Ivan Pavao II. – razlog nije toliko nedostatak odgovarajućih sredstava, koliko prepreke nastale njegovom slobodnom voljom i grijehom” ( Fides et ratio , 19).

Stoga, kako kaže sv. Pavao, “ne mogu se opravdati od krivnje” svi oni koji “sputavaju istinu bezakonjem” (Rimljanima 1,18-20).

Izvor: Love one another, časopis; autor svećenik o. Mieczyslaw Piotrowski

Sažetak članka u formatu fotografije-jpg možete pronaći na: HVALJEN ISUS I MARIJA

Mnogi znanstvenici griješe odbacujući ono što ne razumiju – Nobelovac Luc Montagnier o ozdravljenjima u Lurdu

M.G. — Tue, 15 Feb 2022 18:31:47 +0000

Postoje tisuće izvješća o neobjašnjivim ozdravljenjima koja se događaju svake godine u marijanskom svetištu Lurd, u Francuskoj.
Crkva, međutim, ima rigorozne kriterije za analizu svakog slučaja i ostavlja po strani mnoga prividna čudesa.

Unatoč strogosti ovih studija, već desetljećima traje nepovjerenje i prezir nevjernika koji se niti ne trude znati kako Crkva analizira i ostavlja po strani tisuće slučajeva “prividnih čuda”.

Za protivnike tj. nevjernike – svako čudo je samo neutemeljena prijevara.

To nije stav kakav bi ozbiljan znanstvenik trebao imati prema onom što ne može objasniti. Primjer je i francuski nobelovac Luc Montagnier, a koji je svoj stav o Lurdskim čudesima iznio u svojoj knjizi “Nobel i redovnik”, u razgovoru sa cistercitskim redovnikom Michelom Niassautom.

“Kada je fenomen neobjašnjiv, ako stvarno postoji, nema razloga za poricanje bilo čega”
Na posljetku, ako fenomen postoji, kakvog smisla ima poricati ga? Ono što morate učiniti je proučiti je, a ne se pretvarati da ne postoji. Luc M. navodi da “u čudesima u Lurda postoji nešto neobjašnjivo”, i zamjera kolegama znanstvenicima govoreći da “mnogi znanstvenici griješe odbacujući ono što ne razumiju”.
“Ne sviđa mi se ovakav stav”, komentirao je.

Luc Montagnier je preminuo prije nekoliko dana. Poznat je po otkriću virusa HIV-a i Nobelovoj nagradi za medicinu. Inače, već je u počecima Covid krize tvrdio da je virus potekao iz laboratorija, a zbog svojih stavova o Covidu i cijepljenju protiv istog, više nije dobrodošao u znanstvenim krugovima.

Usp: radiospada.org

4200 LIJEČNIKA I ZNANSTVENIKA potpisalo deklaraciju O RANOM LIJEČENJU COVID-19, protiv pritisaka vlade

M.G. — Tue, 28 Sep 2021 17:39:51 +0000

Dr. Robert Malone

Tekst deklaracije kaže: „Ovo nije lijek. Ovo nije iskazivanje brige. Ove odredbe mogu zapravo predstavljati zločin protiv čovječnosti.”
Kako je izvijestio LifeSite , dr. Malone se prvotno sastao s grupom liječnika u Portoriku kako bi napisao takvu deklaraciju. Heather Gessling i dr. Ryan Cole bili su među liječnicima koji su se sastali u San Juanu u Portoriku početkom rujna. U videu govori nekoliko sudionika tog manjeg skupa, među njima dr. Malone i dr. Cole, kao i dr. Pierre Kory. Mnogi od ovih liječnika poznati su po svom hrabrom stavu tijekom ove korona krize u korist istine i protiv tekućih manipulacija vlade i medija.

Dr. Malone kasnije je istu deklaraciju pročitao publici na Međunarodnom summitu Covida 12. i 14. rujna 2021. u Rimu . Sudionici samita također su usvojili ovaj tekst, pa otuda i njegov naslov „Rimska deklaracija“.

Međunarodni summit Covid u Rimu usredotočio se na pitanje ranih protokola liječenja za COVID, od kojih neki uključuju ivermektin i hidroksiklorokin.

Rimska deklaracija kritizira snažan pritisak države na njihove metode liječenja pacijenata s COVID-19.

“Zvanje medicine koje poznajemo nalazi se na raskrižju”, stoji u manifestu. “Došlo je do neviđenog i namjernog napada na našu sposobnost brige o našim pacijentima. Liječnici i svi pružatelji zdravstvenih usluga moraju imati slobodu bavljenja medicinskom umjetnošću i naukom bez straha od odmazde, cenzure, klevete i disciplinskih mjera, uključujući mogući gubitak licence i bolničkih privilegija, gubitak ugovora o osiguranju i uplitanje vlade entiteti i organizacije – sve nas dodatno sprječava u brizi za pacijente kojima je briga potrebna.”

Ovi liječnici ističu da većina današnjih liječnika svojim pacijentima s COVID-19 “govori da jednostavno idu kući, dopuštajući virusu da se umnoži” i da se vrate tek kad razbole, što prema deklaraciji rezultira “stotinama tisuća nepotrebne smrti pacijenata zbog neuspjeha liječenja. ”
Ta bi se politika, dodaju, na kraju čak mogla nazvati “zločinom protiv čovječnosti”.

“Ovo nije briga”, pišu.

Nadalje, u Rimskoj deklaraciji navodi se da bi svjetski znanstvenici, vješti u biomedicinskim istraživanjima, trebali “inzistirati na svojoj sposobnosti provođenja i objavljivanja objektivnih, empirijskih istraživanja bez straha od odmazde u pogledu njihove karijere, ugleda i sredstava za život”.

Među prvim potpisnicima Rimske deklaracije – koji dolaze iz cijelog svijeta – su dr. Geert Vanden Bossche (SAD), dr. Ira Bernstein (Kanada), dr. Pierre Kory (SAD), dr. Eivind H. Vinjevoll ( Norveška), dr. Olufemi Emmanuel Babalola (Nigerija), dr. Richard Urso (SAD), kao i dr. Peter McCullough (SAD).

Doktor Bernstein iz Toronta ovdje u video intervjuu objašnjava svoje stavove i sudjelovanje na Globalnom summitu Covid.
Kako se na web stranici Global Covid Summita (Rim) navodi, „iako su potpisnici deklaracije različiti po svojim specijalnostima, filozofiji liječenja i medicinskim mišljenjima, oni su ustali da zauzmu kolektivni stav protiv autoritarnih mjera korporacija, medicinskih udruga i vlada i njihove odgovarajuće agencije. ”
“Cilj deklaracije je povrat njihove vodeće uloge u svladavanju ove pandemije.”

Izvor: lifesitenews.com

Diktatura je počela: Vrhunski znanstvenik Krešimir Pavelić – smijenjen zbog stava o cijepljenju

M.G. — Wed, 30 Jun 2021 20:54:46 +0000

Vrhunski znanstvenik naprasno smijenjen s mjesta Dekana medicinskog fakulteta u Puli zbog verbalnog delikta, javno osramoćen i diskreditiran, iako je iznosio lako dokazive znanstvene činjenice, kao poruka ostalima koji mu se namjeravaju pridružiti u borbi za spas života

„Tko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili potiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost i obranu zemlje, ili zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.“

Tako je 1. stavkom čl. 133. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije bio reguliran tzv. verbalni delikt. Dakle ne samo ako si pozivao na nasilno rušenje društvenog poretka i države nego ako si verbalno izražavao „otpor“ odlukama nadležnih organa (bile zakonite ili nezakonite, logične ili nelogične, pravedne ili nepravedne) ili „zlonamjerno i neistinito“ prikazivao društveno-političke prilike u zemlji, odnosno ako si izražavao kritičko mišljenje, dobio si do desetak godina robije.

Danas, više od četiri desetljeća kasnije naprasno je smijenjen dekan Medicinskog fakulteta u Puli, međunarodno iznimno cijenjeni znanstvenik prof. dr. sc. Krešimir Pavelić, dr. med., dva dana nakon što je na video snimci s okruglog stola iznio znanstvene činjenice koje su suprotne odlukama nadležnih organa, što je samo čvrsto potvrdilo da je uspostava diktature u tijeku, da su maske i ostale mjere nepotrebne i štetne, da se niti u kojem slučaju ne bi trebalo cijepiti, te da se ljudi u zemlji nalaze u velikoj opasnosti kojoj se treba oduprijeti, a ona nije virus:

“Problemi su sa znanstvenog i medicinskog stajališta zastrašujući. Na današnji dan Pfizerova cjepiva su, po službenim podacima, polučila 223.600 registriranih i priznatih slučajeva komplikacija, od onih lokaliziranih na mjestu uboda, pa sve do ozbiljnih, sistemskih. Europska medicinska agencija na dan 10. 5. spominje 10 tisuća smrtnih slučajeva i preko 400 tisuća štetnih posljedica cijepljenja – kazao je dr. Pavelić te dodao kako istraživanja pokazuju kako je u 4 mjeseca ove godine bilo više umrlih od COVID cjepiva nego ukupno umrlih od svih cjepiva od 1990. godine.”

“To bi samo po sebi trebao biti dovoljan razlog da se cjepiva hitno maknu, a protagonisti propagande privedu pravdi. Izrael se u medijima vezuje uz visoku procijepljenost, ali njihovo državno vijeće za covid krizu šalje otvoreno pismo Ministarstvu zdravstva u kojem taži hitnu zabranu cijepljenja osoba mlađih od 30 godina. Službeni podaci za mlade od 20-24 godine pokazuju dramatičan rast smrtnosti – kaže dr. Pavelić.”

“Vrlo je teško utvrditi koja je eventualna korist od cijepljenja s obzirom na komplikacije te nevjerodostojnost informacija i upisnih dijagnoza smrti od COVIDA.”

“Istraživači su dokazali kako koronavirus izaziva jak imuni odgovor i ograničavanje kretanja oboljelih na određen broj mjeseci izaziva čuđenje jer nije znanstveno niti racionalno utemeljeno. Pozivam Stožer da izmjeni tu odluku jer znanstveni podaci pokazuju sasvim drugačije. Iako najnovija studija klinike Cleveland pokazuje da osobe koje su preboljele covid ne trebaju biti cijepljene, vidimo da se provodi kampanja kako se i oni koji su preboljeli covid trebaju cijepiti.”

“Nedavno je njihova djelatnica istupila javno i izjavila da ta organizacija krši vlastita pravila, da je izrazito korumpirana, da ne daje precizne izjave za javnost, dokazala je postojanje sukoba interesa kada su u pitanju preparati za cijepljenje.

Mnoge znanstvenike osobito zabrinjava cenzura znanstvene misli i slobode govora koja je na snazi u čitavom svijetu. To predstavlja jedan od prvih koraka u uspostavi diktature koju smo već jednom prošli.”

Treba li okrenuti glavu na ogroman broj ozlijeđenih i umrlih čija je smrt uslijedila vrlo brzo nakon primitka eksperimentalnih cjepiva?

Možeš li se nadati da će te isto zaobići, samo ako šutiš i slušaš što ti je naređeno, bez reakcije? Bez savjesti?

Dragi moji, ovakav progon vrhunskih znanstvenika samo zato jer su javno izložili znanstvene činjenice i vlastito mišljenje o njima, je neoborivi dokaz o uspostavi diktature!

Izvor: dokumentarac.hr

20. rujna 1918. Sv. padre Pio dobio je stigme koje je nosio 50 godina

M.G. — Mon, 24 Sep 2018 19:32:52 +0000

Padre Pio je nosio Isusove rane, stigme, na svojim rukama, nogama i boku, točno 50 godina. Stigme su se na njegovu tijelu pojavile 20. rujna 1918. godine, (Ove godine je stota godišnjica na spomen tog čuda), a nestale nekoliko dana prije nego što je umro 1968. godine.

Što o Njegovim stigmama kaže znanost?

Evo izvadak iz knjige “Otac Pio iz Pietrelcine”, (str. 66.-68)

…

Knjiga „Između misterija znanosti i svjetlosti vjere“ u dva poglavlja opisuje vanjska obilježja i ispituje se porijeklo ovih neobičnih ozljeda.

Otkud potječu onakve rane? – pita se (dr Festa). Je li tu riječ o patološkim tvorevinama kojima znanost sa sigurnošću može utvrditi porijeklo i prirodu ili se pak nalazimo pred jednim od onih fenomena koje dosad stečeni znanjima nismo u stanju objasniti?“ (str 176)

Ponajprije moram ustvrditi da one (rane) nisu posljedica vanjskog djelovanja, a niti se mogu pripisati primjeni nekih nadražujućih kemijskih tvari… One nisu posljedica nikakvog vanjskog povređivanja jer nemaju niti jedno obilježje takve vrste povreda, nisu nastale usred izravne primjene jetkih ili nadražujućih tvari jer se njihovo djelovanje nikada usko ne ograničava na ozljeđene predijele kao u našem slučaju (…). Osim toga, nakon prestanka djelovanja nekog pretpostavljenog uzorka ranjavanja, bilo ono kemijskog ili traumatskog porijekla, bilo bi prirodno da nestanu i njihovi učinci. Drugim riječima, bilo bi prirodno da ozljede od tog trenutka, bez obzira na izostanak medicinske pomoći, prirodnom vitalnom reakcijom, odnosno same od sebe i vlastitim energijama, kao što uvijek utvrđujemo u svim vrstama ozljeda, postupno zacjeljuju. Kako to da su ozljede uočene u o Pia i nakon mnogo godina tako dobro očuvale obilježja i svježinu prvog trenutka kad su se pojavile. (str 178)

(…) Mogu li se ti biljezi na njegovom tijelu smatrati posljedicama samoranjavanja, pa makar ono bilo i nehotično ili, što je još gore, pukom simulacijom? Činjenica da se on svojski trudi da se ukloni od tuđih pogleda, da rečeni biljezi za njega ne predstavljaju nikakvo zadovoljstvo, već vrelo istinskog trpljenja, i na posljetku postojanje savršene ravnoteže između njegovog nervnog sistema i sposobnosti njegovog uma navodi me da u potpunosti odbacim tu pretpostavku. (str 179)

Ako je već na osnovu obilježja rana i njima okolnog tkiva utvrđeno kako nije moguće da nastaju djelovanjem vansjkih agensa, zar u samome njegovom organizmu ne bi moglo postojati jedno po konstituciji bolesno žarište sposobno da ih spontano uzrokuje?

Doktor Festa odbacuje i samu pomisao na takvu mogućnost. Nema izgleda da bi ozljede o Pia mogle potjecati od tuberkuloze: ponajprije zato što kroz dugi niz godina „ova dijagnoza nije potvrđena ponovljenim manifestacijama bolesti, a onda i zato što se u njegovim dišnim putevima pomnim, objektivnim, pa i više puta ponovljenim pregledom ni danas ne može ustanoviti ništa patološko, osim toga, ozljede na njegovoj koži nemaju niti jedno obilježje svojstveno ozljedama koje se ponekad uočavaju kod tuberkuloznih bolesnika; one dapače ne sliče ni običnim ranama, jer su potpuno lišene sekrecije.“ (str. 182)

Osim toga, s obzirom na savršenu simetričnost rana o. Pia, njihovu lokalizaciju i tako dugo vremensko razdoblje u kojem nisu nimalo izmijenile svoja posebna obilježja navode ga „da kategorički odbaci“ pretpostavku da je riječ o „opsežnoj neurotičkoj nekrozi kože“ koja odrazumjeva „mjestimične nekrobiotičke površinske promjene tijela koje nisu simetrične, koje se javljaju na predjelima udaljenim od poretačkog središta cirkulacije i koje je lako liječiti uklanjanjem njihova uzroka“ (str 183)

Odbacivši takvu mogućnost zapitao se mogu li se spomenute promjene smatrati posljedicom „eventualnog psihopatskog stanja njegovog organizma… Mogu li se u očima znanstvenika učiniti plodom sugestibilne snage njegova uma“… (str 184)

„Ispitivanja koja smo proveli u prvom dijelu našeg rada – odgovara doktor Festa – i zaključaka koji su iz njega proizišli iscrpno odgovaraju na ovo pitanje i jasno pokazuju koliko bi takvo tumačenje također protuslovilo istini“. Stoga zaključuje kkao je „očigledno da niti jedna pretpostavka ne upućuje na prirodan uzrok ove pojave“ (str 185)

doktor Andrea Cordone iz Pietrelcine (23. studenog 1876. – 28. travnja 1969.), liječnik obitelji Forgione, pa tako i o. Pia u vrijeme njegova boravka kod kuće, izjavljuje da je na „objema rukama“ opazio „rupe promjera od otprilike jednog i pol centimetra koje su sezale od jedne do druge strane šake da se kroza nje prozirala svjetlost, a pritiskom na ta mjesta jagodice mog palca i kažiprsta su se dodirivale“.

Misterij obavija otvaranje Isusova groba

M.G. — Wed, 16 Nov 2016 21:07:17 +0000

Dana 26. listopada, 27. i 28., 2016., uklonjena je mramorna ploča koja je pokrivala Kristov grob. Kako je grupa znanstvenika i vjerskih vlasti imala pristup mjestu, odmah su se počele širiti glasine. Neki su tvrdili da je bilo moguće osjetiti “slatki miris” koji proizlazi iz groba i podsjeća na mirisne manifestacije koje se najčešće povezuju sa marijanskim ukazanjima i ukazanjima svetih. Drugo, navodi se kako su neki od mjernih instrumenata koje su koristili znanstvenici primjetili elektromagnetske smetnje. Čim su instrumenti postavljeni okomito na kamen na kojem je počivalo Kristovo tijelo – uređaji ili nisu više funkcionirali ili su prestali raditi.

Marie Armelle Beaulieu, glavni urednik Magazina Sveta Zemlja, koja je dobila je dozvolu da posjeti mjesto, i dalje se opire glasinama povezanim s navodnim “slatkim mirisima”. Osim tvrdnje da miris lako može biti sugestivan, također je dodala da ona uopće nije primjetila nikakav poseban miris.

S druge strane, tijekom posljednjeg djelomičnog otvaranja učinjenom od strane arhitekta Nikolaosa Komnenosa, 1809. god. kroničari su također spomenui slatku aromu. Ljudi koji su zaintersirani za Sveti Grob su dobro upoznati s ovim tekstom tako da je moguće da oni mogu biti odgovor na nesvjesnu sugestiju oko doživljavanja takvog mirisa.

Elektromagnetske smetnje

No novinar je mnogo manje neodlučan glede elektromagnetskih smetnji koje su zabilježene kod instrumenata zanstvenika. Fenomen je potvrdio jedan od znanstvenika koji je ovlašten za pristup grobnici. Kasnije, jedan od čelnika tima u građevini, Antonija Moropoulou, ukazala je na to da je stvarno teško zamisliti da bi netko bio voljan ugroziti njegov ili njezin ugled samo zbog “trika publiciteta.”

Osim toga, novinar svjedoči o iznenađenju znanstvenika tijekom otvaranja ploče: mislili su da je grob mnogo manji nego što je bio. Njihov zaključak: prethodno provedene analize sa instrumentima kao da su iskrivljene od strane elektromagnetskih smetnja.

Čini se, bez ikakvog drugog dokaznog elementa, da je Kristov grob doista utjecao na instrumente koji su osjetljivi na elektromagnetske smetnje. Međutim, moguća objašnjenja o motivima za takav fenomen lako postanu objekt nagađanja kod onih koji su strastveni oko Svetog Groba. Nepotrebno je reći da se ta nagađanja kreću od onih posve razrađenih do onih posve smiješnih.

Isusov Grob je prije svega – mjesto molitve

Otvaranje ploče i otkrivanje kamena na kojem se odmaralo tijelo Kristovo pokazali su da grob doista odgovara židovskim grobovima 1. stoljeća. No, prema Marie-Armelle Beaulieu, bitnu jezgra pitanja treba potražiti negdje drugdje. “Bila bih presretna ako znanstveni stručnjaci dokazali da je ovaj kamen je zaista onaj na kojem se Krist odmarao, ali čak i ako se dokaže suprotno, ona će i dalje biti – znak uskrsnuća.”

Novinarka, koja je bila stanovnik Jeruzalema u posljednjih 17 godina, bila je dio ekskluzivne, privilegirane skupine kojoj je odobren pristup mjestu. Kao što ona kazuje: “Crkva Svetoga Groba je uznemirujuće mjesto. Isprva mi se nije sviđalo baš. Očekivala sam lijepu crkvu i našla sam ovo mjesto čudne arhitekture, koja ne posvješćuje ništa od biblijske scene. Nema ni traga grobnom vrtu, na primjer. ”

“Ali postupno sam otkrivala stvari, u povorci, u kojoj sam sudjelovala zajedno s franjevcima. To nije mjesto za posjet, nego mjesto za molitvu. Zahvaljujući franjevcu, bila sam u mogućnosti hodati sve do stijene koja je podržavala Tijelo Kristovo, nešto što nisam mogla zamisliti… Osjećala sam se nekako bez težine, ali sjećam se svih detalja. Nikada neću posjetiti Sveti Grob na isti način.

“Upravo sada, oni su zamijenili mramornu ploču na vrhu, i grobnica se može samo djelomično vidjeti, kroz otvor [zaštićen i oklopljen sa staklom]. Ali znam da je kamen tamo. Imala sam naviku kleknuti pred Kristov grob, a onda sam pomislila kako je to apsurdno jer Njegova stvarna prisutnost nije tamo i da bi se radije trebalo pokloniti pred Presvetim Sakramentom. No u Svetom grobu, ispred Groba, postoji “stvarna odsutnost”.

Prazan grob. Čudo pred kojim se svako koljeno treba saviti, na nebu, na zemlji i u paklu.”

Izvor: ALETEIA, Mysteries surround the opening of Christ’s tomb