Zbog toga je bolnica privremeno zaustavila izvođenje pobačaja na zahtjev.

Ova situacija privukla je veliku pažnju javnosti te je izazvala reakcije raznih udruga i medija. Među njima je i mreža za pravo žene na pobačaj koja nosi naziv „Hrabre sestre“. Paradoksalno, naziv sugerira hrabrost, no pravo pitanje jest: tko je doista hrabar – oni koji štite život ili oni koji ga prekidaju? Odgovor nalazimo u ispravno formiranoj savjesti.

Savjest kršćanina oblikuje se prema Božjoj objavi i riječima Isusa Krista, tumačenim u nepromjenjivom učiteljstvu Crkve. Hrabrost, prema katoličkoj nauci, nije čin nasilja nad nedužnima, već vrlina kojom se čovjek suprotstavlja strahu i ostaje ustrajan u traženju dobra, osobito suočen s poteškoćama.

Neki pokušavaju izjednačiti priziv savjesti kod odbijanja sudjelovanja u pobačaju s prizivom savjesti u slučaju odbijanja vojne službe. To su međutim dvije potpuno različite situacije.

Kod pobačaja se radi o prekidu života nedužnog nerođenog djeteta koje se ne može braniti.
Kod vojne službe radi se o obrani života i zaštiti Domovine od stvarne prijetnje.

Postoji pravedan – obrambeni rat, a pravedan pobačaj ne postoji.

Nadajmo se da će hrabrost medicinskih sestara probuditi i druge uspavane savjesti u našoj Domovini, jer u ovom duhovnom ratu, svaki hrabri pojedinac čini razliku.

A tko su „Hrabre sestre“  koje su postale žestoke protivnice spomenutih medicinskih sestara? To je volonterska mreža osnovana 2020. godine koja pruža podršku ženama kod prekida trudnoće. Kod novonastale situacije u Petrovoj bolnici izvijestile su o poteškoćama žena koje pokušavaju dobiti “uslugu pobačaja”, a medicinske sestre odbijaju raditi.

Dao Bog da i ove žene shvate ono što znanost potvrđuje: život u majčinoj utrobi nije nakupina stanica, već ljudsko biće čije srce kuca već oko 20. dana od početka.

Medicinske sestre u Petrovoj bolnici, koje štite život, zaslužuju našu molitvu, podršku i s pravom naziv: HRABRE.

Bože čuvaj Hrvatsku!

Danas puno kompliciramo kada je riječ o obitelji katehetski, pedagoški, psihološki, teološki i svakako, a stvari su u konačnici vrlo jednostavne. Mi kršćani trebali bismo vjerovati ne samo da nas je Bog stvorio nego i da nam je objavio kako živjeti.Bespotrebno zapetljavanje je ništa drugo nego posljedica grijeha koji zamračuje ispravno rasuđivanje.

Početak

Na upit farizeja o dopuštenosti otpuštanja žene Isus ukazuje da je rješenje sadržano u samom početku stvaranja (Mt 19,3-12). To vrijedi ne samo za brak nego i općenito jer je tada Bog ukazao kakav bi trebao biti ljudski život na zemlji. Logično je da se to nalazi na samom početku stvaranja jer Bog nije stvarao slučajno nego s ciljem. On nam je dao život, održava nas neprestano u njemu, ali i ima plan kako se možemo u njemu ostvariti. U Knjizi Postanka imamo izložen Božji naum za svakoga čovjeka koji nam je dostupan i ima neprolaznu vrijednost. Vremena i okolnosti se mijenjaju, ali ljudska narav ne, a ni Božji zakoni jer Bog sve što čini, čini dobro. Prema tome nema mjesta kod Boga za promjenjivost, preinake, popravke.

Relativizam je izum paloga čovjeka i grešnih struktura našega vremena pa mi više ne znamo ne samo što je brak i obitelj nego ni što je ljudska narav ili muško i žensko.

Bog samo za čovjeka kaže da ga je stvorio na svoju sliku i to kao muško i žensko (Post 1,26-27). Čovjek je stoga bogolik i kruna stvaranja. Jedinstvo muškarca i žene, po istoj ljudskoj naravi, u različitosti dva spola tvori sliku Božju. Zato rat koji vodi rodna ideologija protiv spolne različitosti ide za tim da iznakazi sliku Božju u čovjeku odnosno to je rat protiv Boga. Radi samoga čovjeka „nije dobro da bude sam” i zato je pozvan da ostavi roditelje i bude „jedno tijelo sa svojom ženom (Post 2,15,18-25). Ovo jedinstvo nije samo tjelesno nego pretpostavlja ono spoznajno, voljno, čuvstveno a poglavito duhovno. Pali ljudi to stalno sabotiraju i gledaju kako drugoga ne gledati kao sebe nego kao drugog ili čak i sredstvo. Danas se to pretvorilo u nesmiljeni rat između muškarca i žene.

Poslanje muškarca i žene

Nakon stvaranja čovjeka Bog blagoslivlja muškarca i ženu i izlaže što od njih očekuje:

„Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!” (Post 1,28).

Blagoslov je ovdje vezan s rađanjem i predstavlja jamstvo Božje pomoći. Istina, Bog jednako postupa i sa životinjama, no one se razmnožavaju nagonski, a jedino čovjeku je dano da može spoznati što se traži od njega i slobodno se odlučiti da ima potomstvo. Dragovoljno ispunjenje ovoga naloga jedno je od najvećih djela što čovjek može učiniti na ovoj zemlji jer time postaje sustvaratelj Božji. Kako jedino čovjek ima besmrtnu dušu, njegovo potomstvo ostaje u vječnosti. Ova, kronološki gledano, prva Božja zapovijed izražava se trima glagolima gdje svaki nosi svoju poruku. Sam broj tri označava puninu kao kada slavimo Boga govoreći tri puta svet.

„Plodite se”: izraz plodnost danas izaziva određeni zazor za razliku od prije jer, pod utjecajem negativne promidžbe, podsjeća na nešto životinjsko i kao da je protivna ljubavi dok je u Božjoj namisli ona dana da jača i uvećava ljubav među supružnicima. Suvremeni čovjek, poglavito „kulturom” ubijanja nerođene djece, ugrozio je funkcioniranje naravi jer se sve manje zna radovati djetetu. 

To je naš najveći narodni grijeh i hvala Bogu što nam šalje kazne za njega: ratove, neprijateljske susjede, križne putove, komunizam, protunarodnu demokraciju, bezbožni globalizam…

Το znači da za nas još ima šanse i da nas Bog nije otpisao kao neke druge narode koji su se posve odmetnuli.

„Množite”: označava brojčani rast a ne minimalizam jedno ili dvoje djece. Moglo bi se zaključiti, posebno imajući na umu koliko traje plodnost čovjeka, da je optimum dvoznamenkasti broj djece. Istina da je to teže ostvariti u modernom načinu života koji je upravo zamišljen tako da se nema djece. No tko nam brani da se vratimo na stari način života: odemo živjeti na selo, tehnologiju svedemo na minimum kao Amiši, obnovimo obiteljske veze, ponovno uspostavimo mrežu uzajamne solidarnosti, nasljedujemo konkretnu ljubav prvih kršćana…

Ipak, brojno potomstvo se donedavno držalo Božjim blagoslovom što u stvarnosti i jest. Danas je i veliko svjedočanstvo da je Bog jedan i da je svemoguć jer se ide protiv struje i zato mu pripada i posebna nagrada.

„Napunite zemlju”: nismo to ispunili jer s postojećom tehnologijom i obradivim površinama mogli bismo smjestiti i prehraniti pet puta više ljudi.

Štoviše, ide se zatim da se stanovništvo na zemlji desetkuje svodeći ga na jednu milijardu ili čak na svega pola milijarde. Provodi se, kako je ukazao Ivan Pavao II., „zavjera protiv života” koja se sada očituje i u sustavnom uništavanju proizvodnje hrane. Razlog je navodno briga za planet Zemlju čije se štovanje širi svugdje kao božice Geje. Bog nije rekao da se klanjamo zemlji jer je to idolopoklonstvo, nego da je napučimo i sebi podložimo. To smo dužni činiti i onda kada je to zakonski prijestup i zločin kao u slučaju Židova u egipatskom ropstvu koji su i tada, unatoč zabranama, nastavili rađati djecu.

Nakon istočnoga grijeha prva Božja zapovijed nije opozvana, samo se ženi s porodom vezuju muke a muškarcu s radom trud i napor (Post 3,16-19). Nakon potopa na novom početku ljudskoga roda Bog Noi i njegovoj obitelji nakon blagoslova daje istu zapovijed. Njezinu bitnu važnost naglašava i time što ju tom prigodom ponavlja dva puta: „Plodite se i množite i zemlju napunite” (Post 9,1;7).

Svetost

Kad imamo dobre temelje, onda se na njima może graditi dalje. Isus od nas traži Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5.48). Ovo je poziv na svetost, a Crkva nam je Drugim vatikanskim saborom osvijestila da se odnosi na svakoga kršćanina. Vjerujemo u općinstvo svetih što podrazumijeva da nitko ne može doći u raj ako prije ne postigne svetost. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile, ali Bogu je sve moguće. Svetost nam je Krist omogućio svojim otkupljenjem. No Bog koji nas je stvorio bez nas, ne želi nas spasiti bez nas. Potrebna je naša suradnja a ona se sastoji, kako je pojasnio Benedikt XV. samo u sukladnosti volji Božjoj koja je izražena u stalnom i savjesnom ispunjavanju svojih staleških dužnosti. To traži maksimalni i postojani angažman u onome što nam je povjereno od Boga. Uspjeh se procjenjuje snagom koju ljubav dostiže u duši, upravo jer se savršenstvo kršćanskoga života sastoji bitno u ljubavi. U naše vrijeme to nam je zorno pokazala Mala Terezija.

Za supružnike je glavna staleška dužnost po kojoj, uz pomoć Božju, postižu svetost otvorenost prema životu i odgoj djece. Upravo jer Bog zna da je to zahtjevno, brak je sakrament po kojemu kršćani dobivaju potrebnu milost da mogu iznijeti sve izazove i okrenuti ih na dobro.

Nažalost, sve manje ljudi danas zasniva obitelj pa tu, u pravilu, griješe propustom i otežavaju sebi postizanje svetosti. Neki su se onesposobili za rađanje fizički, primjerice promjenom spola, a neki psihički jer se boje djece (pedofobija) i odgovornosti, a ljubav su zamijenili jalovim spolnim užitkom.

Mnoga ova pogrešna shvaćanja su prisutna i kod oženjenih kršćana do te mjere da se sve više proglašava ništavost ženidbe jer se ne želi imati djecu. Potrebno je stoga ponovno otkriti ljepotu braka i ljubav prema djeci kako bi se vratile neophodne pretpostavke za ostvariti volju Božju. Ipak za bračne drugove nije dovoljno da se ima djecu samo zato da se ispuni dužnost jer su kršćani pozvani na više. Od vjernika se traži da ono što Bog traži prihvate s uvjerenjem, velikodušno i zahvalno provode u djelo svjesni da je to dobro. Bog, kako kaže Pismo, ljubi radosna darivatelja” (2 Kor 9,7). No nadasve djeca trebaju biti plod ljubavi muža i žene, a ujedno i njihove ljubavi prema Bogu. To je za sve one koji imaju bračni poziv redoviti put savršenosti.

Izvor: svjetlorijeci.ba

(Isticanje tekst: admin)

Ime Isusovo ima posebnu snagu. Ime Isusovo znači da je samo ime Božje prisutno u osobi Njegova Sina…. To također znači da jedino božansko ime donosi spasenje. I od sada ga mogu zazivati svi jer se utjelovljenjem On ujedinio sa svim ljudima.

Tako čitamo u Djelima apostolskim da nema ni u kome drugom spasenja, „nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ Tako je ime Isus ono najkraće i najpotrebnije što predstavlja naše spasenje.

I vidimo da onda nije slučajno što se javlja pobožnost Imenu Isusovu. IHS (Isusov monogram) se stavljao na ulazu u kuće, na vrata, u kućama, u crkvama. To pokazuje da je ime Isusovo pomagalo ljudima… To ima svoju poveznicu i sa Starim zavjetom, jer vidimo kad se u Egiptu trebala prinijeti žrtva Jaganjca, da se onda sa krvlju tog Jaganjca označavalo te kuće vjernika, pa je anđeo koji je pomorio prvorođence zaobilazio te kuće i izraelski prvorođenci bili spašeni, zahvaljujući tome znaku. U Jeruzalemskom hramu svećenik koji je prinosio žrtvu u svetinji nad svetinjama zazivao je samo jednom godišnje ime Boga Spasitelja da okaje Izraelov grijeh. Tu se škropi krvlju i zaziva ime Boga Spasitelja, jednom godišnje. Onda su i za samo ime Jahve Židovi bili vrlo oprezni i puni strahopoštovanja tako da su izbjegavali izgovarati to ime i jednostavno bi koristili sinonim: Gospodin ili Bog nad vojskama i sl. ali samo ime Bog su izbjegavali, jer su bili svjesni svetosti koja je tu sadržana. Zato jednom godišnje izgovarati ime – i to je izgovarao veliki svećenik kako bi se okajali Izraelovi grijesi snagom Božjeg imena. A pomirilište je bilo mjesto Božje prisutnosti. Bog je bio posebno nazočan u hramu. Sveti Pavao kaže o Isusu da ga je Bog izložio da krvlju svojom bude pomirilište  (Rim 3,25) Time želi potvrditi da je u njegovu čovještvu Bog u Kristu svijet pomirio sa sobom. Tu vidimo snagu svećeničke službe, mogućnosti izgovarati ime Isus, kako je je to činio Veliki svećenik, i to je nešto što daje snagu našemu životu, radost, jasno ako izgovaramo s vjerom. …Ne bilo kako… Čovjek može sa raznim nakanama moliti i izgovarati riječi. Jasno da se traži ispravna nakana, sabranost i onda nas same riječi upućuju na to otajstvo. Mi o tom razmišljamo, ulazimo u to otajstvo, razvijamo prisan odnos sa Gospodinom. Zato je to jedno pomoćno sredstvo i to je nešto što nam je svima na raspolaganju.

Isusovo uskrsnuće, proslava Boga Spasitelja, jer samo ime Isusovo već očituje vrhovnu moć, kako kaže Pavao u poslanici Filipljanima, „Ime nad svakim drugim imenom“. Nije to više ono obično židovsko ime. To je sad ime koje je proslavljeno, i zato se zli duhovi boje Njegova imena, i zato u ime Isusovo učenici čine čudesa, ozdravljanju bolesne, uskrisuju mrtve…

Isus kaže „I sve što zatražite u moje Ime, dobit ćete.“ … Traži se vjera i onda samo ime Isusovo ima ogromnu snagu, mijenja zakone.

Nije čudo, stoga, što je ime Isusovo u središtu kršćanske molitve.

Sve liturgijske molitve završavaju molitvom: „Po Gospodinu našem Isusu Kristu!“. Molitva Zdravo Marijo dosiže vrhunac u riječima: plod utrobe tvoje – Isus. Molitva kod istočnjaka, zvana Isusova molitva kaže: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji smiluj se meni grešniku!“ Vidimo u Ispovijestima ruskog hodočasnika – to je nešto što oni izgovaraju, … Oni koji nemaju obitelji, imaju duhovni poziv i ta se molitva svede na to da da bez stajanja izgovaraju ovaj zaziv imenu Isusovu.

Drugi kršćani, kao sv. Ivana Arška umiru sa samo jednom riječju na usnama, a to je ISUS.

I kroz povijest Crkve su se događala velika čudesa preko imena Isusova.

Nedavno sam naišao na informaciju kako su se pravoslavni monasi za vrijeme komunizma u Rusiji skrivali u planinama, i onda je vlast odlučila 70-ih godina da tome stane na kraj pa su poslali vojsku, poslali su helikoptere, navodili su vojsku da ide za njima i oni su došli u stupicu, na jedno brdo, nisu više imali kuda, vojska je bila iza njih, tu je odmah počinjao ponor. I onda krajnji epilog – jedan je od njih napravio veliki znak križa i hodao je po zraku (!) Drugi su krenuli za njim. On se nakon toga obratio.

Bog može činiti čuda, ako je potrebno, kad postoji vjera. Čudo je već samo to što smo mi danas živi. Bog je mogao učinit da se bura razmaše još više i sve nas odnese. Mogao je bilo kome od nas uskratiti svoju podršku i mi ne bi bili živi. Bog podržava svakoga od nas svake sekunde u životu. To je nešto na čemu doista možemo bez prestanka zahvaljivat. Čudo je sve ono što nas okružuje, ali mi kao posebno čudo Božje prepoznajemo one izvanredne zahvate Božje koji odudaraju od onih redovitih zakona.

Da je Isus Krist Sin Božji, pravi Bog, jedne naravi s Bogom Ocem to nam svjedoče PROROCI koji obećanom Spasitelju daju imena …Bog.

Tako kaže Izaija: Bog sam će doći i spasit će nas. Zovu ga Emanuel, s nama Bog, Iz 7, 14. Presveti, Mirotvorac. Zemaljsko mu je ime dao sam Bog preko anđela.

Osim proroka i Nebeski Otac je posvjedočio da je Njegov Sin.

To imamo na početku javnog djelovanja, na Jordanu, kad ga Ivan Krstitelj krsti, događa se teofanija – objava Boga, očituje se Druga Božanska osoba u liku goluba, i da se čuje glas Očev: Ovo je Sin Moj ljubljeni. Drugi put je otac posvjedočio za njega na gori Tabor kod preobraženja: „Ovo je Sin moj ljubljeni!“ U nekim drugim situacijama, vidimo da se otac također očitovao i da su to … nisu razumjeli riječi, … jasno očituje da je Isus Njegov Sin.

Svjedočanstvo Očevo se pribraja svjedočanstvu Isusovu – što je on sam o sebi tvrdio: da je On Sin Božji.

Kad su židovi pitali Isusa – ako si ti Krist reci nam jasno (je li Mesija, pomazanik Božji) Isus im govori jasno. Da im je to Isus rekao na početku tko bi mu vjerovao? Postupnim učenjem, čudima, da su ga mogli upoznati, vidjeli su da živi neporočno i malo pomalo ih je vodio do toga da im može obznaniti istinu da je on  – očekivani Mesija. No, vidimo da je to kod Samarijanke bilo drugačije. Samarijanki je to otkrio u razgovoru koji je mogao trajati 15 minuta, pola sat, on je otkrio njoj ono za što su židovima trebalo mjeseci i godine.

Petar i apostoli su došli do toga, bili su uz Isusa nekoliko godina, kad Petar govori: Ti si Krist, Sin Božji. Imamo različite ljude, različitu raspoloživost, različitu otvorenost, i ona koja je bila grešnica bila je spremnija nego židovi koji su živjeli čestito, jer u tom ispravnom, moralnom načinu života, pitanje je koliko je Bog bio na prvom mjestu, koliko su tražili Boga. A ona koja je bila grešnica iz dna duše vapi za Bogom. Kad su ga Židovi pitali: ako si ti Krist reci nam jasno, onda im on odgovara: „Govorim vam pa ne vjerujete, djela koja ja činim u ime Oca svojega ona svjedoče za me, ja i Otac jedno smo.“

Poziva se na djela. Djela su riječita. Ona govore da to što Isus čini može činit samo Bog. A onda kaže i više od onoga što su ga pitali: Oni su ga pitali je li Pomazanik, Mesija, a on kaže: Ja i Otac, jedno smo. Izjednačuje se s Bogom i zato ga oni optužuju da bogohuli, da se pravi bogom. Kako čovjek sebe može pravit bogom. I kad su mu židovi to progovorili reče im: Kako vi kažete onom koga je otac poslao … ako meni ne vjerujete, djelima vjerujte, da je Otac u meni i ja u Ocu.“

Znači, imamo da Isus to očituje riječima, i da se poziva na djela koja govore isto. Pred velikim vijećem, kad ga ne mogu tužiti, ne pronalaze dovoljan broj svjedoka koji će se složiti u istome svjedočanstvu, onda ga veliki svećenik pita izričito: Ti si dakle Sin Božji?

Isus odgovara: Vi velite, JA JESAM. (Ja jesam – to je Jahve) i na temelju toga biva osuđen. Ako je prije toga taktizirao i pripremio učenike i one koji su ga slijedili da prihvate tu istinu da je On Bog, kad je došao njegov čas, da ne ostane nikakve dileme on se dakle očitovao jasno i zato je bio osuđen. I to je glavni razlog njegove osude. Ono što su ga lažno pred Pilatom da želi preuzeti zemaljsko kraljevstvo, i da ne priznaje rimskoga cara, to je bila izlika. Oni su ga osudili prije toga. Već mnogo prije toga on se nazvao sinom koji poznaje Oca, koji je različit od slugu što ih je Bog prethodno slao, …samih anđela. On je razlikovao svoje sinovstvo od sinovstva svojih učenika. Ne govori Oče naš, osim kad je njima naredio: Vi dakle ovako molite: OČE NAŠ… Tada je naglasio tu razliku: Bogu mojemu i Bogu vašemu. Razlikovao je to sinovstvo od onog na koje smo svi pozvani u Kristu od onoga koje on sam ima odvijeka. Taj svoj nauk Isus je posvjedočio na tri načina: svojim životom, vidimo u njegovu životu da se ne može pronaći ni najmanji grijeh, zato i predstavnik Rimske vlasti Pilat kaže: ne nalazim na njemu nikakve krivice!

Nije on to rekao samo zato što je Isusa upoznao, nego je on imao i informacije od drugih, Rimljani su bili okupatori, oni su pazili na sve što se događa, ¸bojali su se nemira jer su se židovi stalno bunili i onda oni su imali špijune svugdje. I Isus koji je oko sebe okupljao veliko mnoštvo i prolazio kroz razna mjesta i gradove i jasno da im je upao u oko. Oni su sakupljali informacije o njemu, dostavljali ih Pilatu. Pilat je odavno stekao sliku o Njemu da je on za njega politički bezopasan, jer ne poziva na revoluciju, ne poziva na rat, da je njegovo poslanje duhovno, i rimljani nisu u njega dirali. Slušali su o njemu tri godine, nije im smetao, jedino je smetao židovima. Tu mislimo na farizeje i pismoznance, Oni su ga doživljavali kao onog koji njih ugrožava, i oni su se organizirali protiv njega. Pilat je imao jedan sud o njemu, i na temelju informacija taj sud je samo bio potvrđen. Sam njegov izdajica Juda je priznao da je izdao pravednu krv, da je izdao pravednika. Isus sam je mogao upoznati svoje neprijatelje. Koji će me od vas ukoriti za grijeh, recite imate li koji grijeh protiv mene? Oni koji su ga optužili nisu ni pomišljali da ga osude za nešto nemoralno, nisu mogli ništa nać, Znali su da je bio transparentan, poznat svima, ljudi su ga slijedili, ništa mu se ne može prigovoriti. Optužba je bila: pravi se bogom. Naprotiv u Kristovu životu nema kreposti koja … dosljedan, brinuo se za slavu Božju i za svačije spasenje, …onima koji su u potrebi… bio je poslušan…

Bio je takva veličanstva da takvoga svijet nije nikoga vidio, učitelji u hramu se dive njegovoj mudrosti, čude se otkud mu toliko znanje da se ravnopravno može nositi s njima, raspravljati i pokazuje veću mudrost nego oni. Kad je počeo javno djelovati nakon krštenja, vidimo da kao magnet vuče učenike za sobom. I narod se u velikom mnoštvu skuplja oko njega gdje god se pojavi. Ljudi i djeca traže od njega blagoslov. To je bi jedan masovni pokret. U Hrvatskoj 71 masovni pokret naroda … a evo ovo je u Isus je stvarno za sobom povukao mase. Tako da su se farizeji prepali, ako ga ne zaustave, da će cijeli narod otići za njim. Nije se radilo više o nekoliko stotina učenika, nego se radilo o nepreglednom mnoštvu, koji su ga nakon umnažanja kruha

htjeli zakraljit. Nisu to bili ljudi koji su sebi umišljali da će učinit nešto što je nemoguće nego su vidjeli da je to izvodivo. Da ih ima brojčano toliko da su već jedna većina u narodu i da to mogu provest, da je to provodivo. Bez obzira što imaju tu rimljane, da će cijeli narod, da će većina naroda krenuti za njima i da će oni to moći ostvariti.

Sluge poslane da ga uhvate u hramu ostaju zapanjeni od njegovih riječi i kažu – nikad nije čovjek govorio kao što govori ovaj čovjek. Oni su služili praktički cijeli život u hramu, čuli su sve moguće, učitelje, pismoznance, jer je tu bilo stjecište cijelog židovskog naroda iz Izraela, iz cijele Palestine, ali i iz dijaspore, oni su se toga nagledali i naslušali.

Kad je netko sakristan u jednoj župi cijeli život upozna sve moguće svećenike. No kako vidimo kod Isusa su uočili jednu bitnu razliku – nitko nikad nije tako govorio. Zaključuju da takav nauk, takav način govora jednostavno dotad svijet nije upoznao.

Oni koji su ga došli uhititi u vrtu – na riječi Ja sam – oni padnu na zemlju. „Ja sam“ (Ja jesam) pokazuje da je on Jahve, Bog, ima snagu koja pokazuje da oni njemu ne mogu ništa, ako se On ne želi predat njima u ruke, daje im do znanja kakav je tu odnos koji postoji, i čudesa potvrđuju Kristovo božanstvo. Čudo je jedno izvanredno vidljivo djelo koje nije izazvala nikakva prirodna sila nego samo svemogućnost Božja, npr. da oživi čovjek koji je umro, to sotona ne može učiniti, to ne mogu učiniti ni ljudi. Da bi se nekog proglasilo svetim traži se da su se dogodila čuda – jedno čudo za proglašenje blaženim – jedno za proglašenje svetim, jer preko tih čuda Bog daje potvrdu da se tu radi o svecu.

Bog ne može posvjedočiti što ne bi bilo istina.

 Isus je činio mnogo čudesa, pretvorio vodu u vino, kad je počeo javno djelovanje, s nekoliko kruhova je nahranio tisuće ljudi, utišao je vjetar i valove, jednom riječju je liječio bolesne, slijepe, hrome, nijeme, gluhe, i to samo na jednu riječ uskrisiva mrtve, u više navrata, kao mladića u Nainu, kći Jairovu, i na koncu Lazara koji je najduže bi mrtav, izgonio je nečiste duhove. Ta je čudesa činio da preko njih pokaže svoje božansko poslanje i da dokaže da je pravi Bog, zato se poziva na djela i kaže: Djela koja činim svjedoče za mene da me Otac poslao, djelima vjerujte da je Otac u meni i ja u Ocu – kaže na drugom mjestu. To Ivan donosi oba puta.

Mi danas imamo umjetna čuda, kao mađioničari, to je  neka vrsta opsjene – koriste se raznim trikovima da stvore privid čuda. Danas imamo i tehnologije koje mogu to učiniti. Mogu sa projekcijama na nebu učiniti da mi na nebu vidimo razne stvari i da nam se to čini stvarno. To se događa preko moći tehnologije, ali to su sve prividi – nisu čuda u pravom smislu riječi.

Isus je svoj nauk potvrdio i svojim proroštvima. Sve ono što je prorekao to se doslovno i izvršilo.  Time je Isus pokazao da je pravi Bog. On je prorekao samo ono što je Bog unaprijed mogao znati: da će biti predan glavarima svećeničkim, da će ga osuditi na smrt, to je više puta prorekao. Da će ga  predati neznabošcima, poganima, predali su ga rimljanima. Prorekao je Judinu izdaju, Petrovo zatajenje, odreknuće, Prorekao je da će se njegovo evanđelje propovijedati po svemu svijetu. O Jeruzalemu je rekao unaprijed da će ga neprijatelji opkoliti i da neće ostati ni kamen na kamenu. Prvi kršćani su prihvatili ovo proroštvo, i kad su prvi kršćani vidjeli da se bliži njegovo ostvarenje svi su se spasili tako da su pobjegli u gore kako je Isus i tražio.  Mnogi će od naroda židovskoga pasti od mača, a drugi će se raspršiti po cijelome svijetu. Sva su se ta proroštva izvršila. Neka se i danas ispunjaju kao npr. da Crkvu neće nadvladati vrata paklena.

Isus svojim životom, čudima, proroštvima i na koncu – svojom smrću potvrđuje svoje božanstvo. Kad ga veliki svećenik zapita pod zakletvom: „Jesi li ti Krist Sin Božji?“ – Odgovori Isus – Ti kaza. To znači – da. Ali od sad vidjet ćete Sina čovječjega koji sjedi s desne i dolazi na oblacima nebeskim.

Kasnije će i Stjepan reći (prilikom mučenja) da ga vidi s desne strane Bogu – ispovijeda vjeru u Kristovo božanstvo i zato će biti kamenovan.

To su dakle nedvojbeni dokazi na temelju kojih možemo mirno prihvatiti vjeru da je Isus pravi Bog i pravi čovjek.

Vjera nije nerazumna, traži sudjelovanje našeg razuma onoliko koliko razum može dat. I zato prva zapovijed kaže da ljubimo Boga svim svojim umom, znači, onoliko koliko čovjek može spoznat Boga, dužan je to učinit, da bude razumno utemeljena da može i s tom jednom moću duše koja je izuzetno važna da može prihvatit Boga i da može izgrađivat odnos s njime.

Bilješke: M.G. – duhovna obnova, 26.11.2023.

U intervjuu za Kath.net, od 13.9. kardinal MÜLLER ističe neke karakteristike totalitarizma našeg vremena tj. Novog svjetskog poretka.

Između ostalog kaže:
“Totalitarizam je uvijek mržnja prema životu, preferiranje mehanički reduciranog nad živim i svetim. Kontrolna skupina je ta koja odlučuje TKO MOŽE ŽIVJETI, A TKO TREBA UMRIJETI.

U agresorskom ratu protiv Ukrajine, Putin je svojim vojnicima dao prevesti mobilne peći za kremiranje kako ne bi ugrozio svoju unutarnju moć slikama lijesova koji se vraćaju.”

U Sjedinjenim Državama, BIDEN najavljuje mobilne autobuse za pobačaj, opremljene za spaljivanje dječjih tijela, kako bi potkopao presudu Vrhovnog suda. To je demonstracija moralnog prijenosa moći i prava na ubijanje djece do malo prije njihova rođenja.
To je tim ozbiljnije … jer se I PUTIN I BIDEN izjašnjavaju kao kršćani.
Ali prvo se primjenjuje Božji sud, “zlotvori neće baštiniti kraljevstva Božjega”.
(usp. 1 Kor 6,10).

U Rusiji se kažnjavaju oni koji brutalnu invaziju na Ukrajinu nazivaju “ratom”,
a ne “specijalnom vojnom operacijom”.
Na Zapadu, svatko tko definira čedomorstvo u maternici kao ubojstvo ili se protivi tome pred klinikama za ubijanje,
biva izveden pred sudove. U Kini se trgovina organima provodi s okrutnim prezirom prema samoodređenju ljudi čiji se organi vade.
Suočene s teškim položajem žena u siromašnim zemljama, “zapadne” agencije u bogatim zemljama rade prljave poslove surogat majčinstva.
Ne radi se o noćnim morama koje se nakon buđenja rastvaraju u stvarnost, već o stvarnosti koja je postala noćna mora.

KRIST dao svoj život da mi živimo, dok VLADARI OVOG SVIJETA gutaju živote svojih podanika da bi oni živjeli još koji trenutak i na luksuzniji način…

Rilinger:
Je li konstrukt Novog svjetskog poretka definiran kao apsolutan i svet,
tako da je svaka kritika zabranjena?
Kard Müller:
Neosporan je znak totalitarnog režima kad se kritika kriminalizira. …

Pad Crkve u Njemačkoj i Europi nije uzrokovan sekularizacijom,
crkvenom borbom totalitarnih režima …
već nedostatkom vjere, slabošću nade i hladnoćom ljubavi krštenih katolika i krizmanika,
koji se radije daju prevariti zvukovima svjetskih sirena nego poslušati glas svoga Dobrog Pastira i slijediti ga– zaključuje kardinal Müller.

]]> https://magnifikat.hr/poruka-sudionicima-hoda-za-zivot-biskup-athanasius-schneider/ Sat, 21 May 2022 21:17:26 +0000 https://magnifikat.hr/?p=10290 Vrijeme je da se ujedine sve pro-life snage (snage „za život“)  kako bi se formirala Marijina pobjednička vojska protiv svih zlih sila u svijetu i u Crkvi koje nastavljaju promicati masovni pobačaj i eutanaziju te
odvratnu industriju fetusa svojim proizvodima, uključujući i neka cjepiva.

(Audio na: Vjerni Bogu )

Šutjeti, prihvaćati situaciju ionako raširene upotrebe dijelova tijela ubijene djece u medicinske eksperimente i svrhe i opravdavati tu nepravdu teorijama kako ih se god želio nazvati, težak je propust u dramatičnom povijesnom trenutku, u kojem bi kršćani trebali umjesto toga ustati i proglasite cijelom svijetu:

„Ovu nepravdu nikada nećemo prihvatiti, čak i ako je već toliko raširena u medicini!

Nije dopušteno tretirati nerođene, živote najslabijih i najbespomoćnijih ljudi na cijelom svijetu, na tako ponižavajući način da od toga mogu privremeno imati koristi za zdravlje najjači, već rođeni ili odrasli.

Krv ubijene nerođene djece iz lijekova i cjjepiva – bez obzira na to kako su upotrijebljeni njihovi posmrtni ostaci – vapije k Bogu.

Moramo napraviti naknadu za ove nagomilane zločine.

Poslušajmo upozorenje pape Ivana Pavla II., koji je rekao: ”uporaba embrija ili ljudskih zametaka kao predmeta za pokuse predstavlja zločin u odnosu na njihovo dostojanstvo ljudskih bića, koja imaju pravo na isto dužno poštovanje kao i rođeno dijete i kao svaka druga osoba“

(enciklika Evangelium vitae, 63.)

Molimo da se po zagovoru Bezgrešnog Srca Marijina čovječanstvo obrati i napusti ove zločine koji vape u nebo.

Neka nam je Gospodin milostiv! Kyrie eleison !

+ Athanasius Schneider, pomoćni biskup Maria Santissima u Astani 

Od Ivana se teško rastati. Meni nije član obitelji, ali na neki duhovan način jest. Susretali smo se na dnevnim misama u sv. Filipa, na duhovnim vježbama i duhovnim obnovama. Pratio me na društvenim mrežama i bio mi podrška na putu vjere, u dijeljenju Istine. Ivana mi ne bi bilo teško zamisliti kao redovnika, dominikanca, ali Bog je htio da bude otac jedne divne obitelji. Ako je ikad bilo potrebno da se brani obitelj kao institucija, onda je to u naše vrijeme kad je obitelj tako napadana.  Obitelji često nose i mučne terete briga i neizvjesnosti o kojima oni u redovničkim zajednicama ne znaju puno. Obitelji su pozvane biti Crkve u malom, a ova obitelj je zaista jedna prava Crkva u malom, jedna zajednica vjernika koja zajedno moli, koja se ne srami svoje vjere nego, naprotiv, ide hrabro putem križa, putem vjere, nade i ljubavi. Neka im Sveta Obitelj, koju danas slavimo, bude u pomoći, da i nadalje svi zajedno do kraja zemaljskog puta – budu vjerni i odani Bogu!

Dragi Ivane, hvala ti što si bio s nama i za nas, s Bogom i za Boga! Voli te tvoja obitelj – oni tvoji po krvi  – i oni tvoji koje si duhovno, svojom dobrotom osvojio i posvojio.  

Riječi Ivanove kćerke Katarine na pogrebu mnoge su od nas natjerali na suze. Potražila sam te riječi da ih mogu podijeliti i s vama, jer Ivan je bio svijetlo koje može i danas svijetliti drugima. 

…

Dragi tata,

Dok stojimo s mamom ovdje pred tvojim zemaljskim ostacima, u mislima nam se niže dugi popis tvoje duhovne ostavštine. Ljubio si Istinu, za njom si tragao dok si širio horizonte svoga znanja. Četiri fakulteta, osam jezika, magisterij i doktorat iz filozofije. Dvije knjige, brojni članci i referati za stručne skupove. K tome za tobom ostaje nedovršeno i velebno djelo o Tomizmu 20. st. Tko god čuje ove stvari ostaje zadivljen. Ali ti nisi išao za postignućima niti si ih namjeravao nizati kao kolajnu vlastite slave. Osvojio te sam Bog preko Mudrosti i Istine. Za Njim si tragao, za Njega si radio i kroz sve ovo Njemu si služio. Sve što si radio bilo je Ad maiorem Dei gloriam – Na veću slavu Božju.

„Tko ne ljubi istinu nije čovjek. A ljubiti istinu znači ljubiti je iznad svega, jer znamo da je Istina sam Bog.“ Jacques Maritain

Uvijek si se trudio držati svjetiljku Istine kako bi je što više ljudi upoznalo. Zbog toga si pisao: od knjiga preko stručnih članaka do tekstova za popularne časopise i portale. Zbog toga si se rado odazivao na pozive da držiš predavanja, formativne susrete, vjeronauk za odrasle. Zbog toga si strpljivo slušao pitanja svih koji su željni Istine k tebi dolazili po odgovore.

Koliko puta smo ostali zadivljeni veličinom tvoga uma gledajući na tvoja stručna djela, ali nikada nismo pomislili da je filozofija nedostižna. Kad si laicima i nama djeci prenosio Istinu ona je uvijek bila razumljiva i svakome dostupna. Prenosio si znanje jednostavnim riječima. Znam, rekao bi da je to zato što je Istina jednostavna i uvijek logična. Ali ja mislim da je tajna u tome što si ti bio jednostavan. Jedna od čestih rečenica u našem svakidašnjem životu je bila: „Nećemo komplicirati.“ Jednostavnost i skromnost u svemu!

Ljubav prema Bogu koji je Istina odražavala se u tvojim mirnim i gotovo uvijek nasmijanim očima iz kojih bi potekle suze ganuća kad god si pričao o tajnama vjere, njenim svjedocima, a posebno kad si čitao iz Svetog pisma. Prenosio si nam vjeru riječju, ali puno više životom. Dok smo gledali kako moliš, prigibaš koljena pred Presvetim, strpljivo podnosiš protivštine, učili smo što znači biti kršćanin. Naučio si nas da je Božja volja glavni princip, a ljubav prema Bogu jedino dobro.

„Od ljubavi kao počela sve potječe, a prema ljubavi kao cilju sve je usmjereno.“

Sv. Toma Akvinski

I zaista, tata, u svemu smo kod tebe mogli vidjeti taj princip. Ljubio si nas riječima i djelima, pogledima i zagrljajima. Ljubav je činila da uđeš u sve potrebe naših života. Od pelena i kašica, preko igranja šaha, nogometa, izleta, do poučavanja i davanja savjeta. Pratio si naše korake od onih prvih nesigurnih dječjih do velikih životnih izbora. Naše radosti bile su tvoje radosti, naše boli bile su tvoje boli.

Ljubav si nam, tata, svjedočio i kroz zajedništvo s mamom u braku: živjeli ste jedinstvo u mislima, riječima i djelima. Zato nismo nikad shvatili tko je koga „slušao“. Mama je za sve pitala tebe, a ti si u svemu govorio „Ženo, kako god ti kažeš!“

Nedostajat ćeš nam, tata, zbog svega što jesi. Nedostajat će nam tvoja ovozemna prisutnost, ali veselimo se druženju s tobom kroz molitvu. Kroz ove dane tvoje posljednje bolesti, naučili smo da molitvom možemo biti zaista blizu, čak puno bliže nego fizički. Kad se ljubav iz srca prelijevala u molitvu za tebe, dušom smo te doticali. Duša k duši leti i tamo sigurno dospijeva lišena prepreka ovoga svijeta.

Vidiš li sve lijepe riječi koje nam ljudi pišu o tebi? Reci im, tata, da ne zaborave moliti za tebe. Nitko bolje od nas ne zna ljepotu tvoje duše, ali i to koliko si bio svjestan ljudske slabosti u sebi. Uvijek te dirao citat tvog omiljenog tomista Jacquesa Maritaina koji je u sutonu svoga života o sebi ovako napisao:

“Tko sam ja, pitao sam se tada. (…) Pisac? Možda. Filozof, nadam se. (…) I također možda, kao i svaki kršćanin, unatoč i usred bijeda i promašaja i svih iznevjerenih milosti kojih postajem svjestan u večeri svoga života, prosjak neba prerušen kao čovjek svijeta, jedna vrsta tajnog agenta Kralja Kraljeva na teritorijima kneza ovoga svijeta.“

Sigurni smo da bi se smatrao nedostojan usporedbe s Maritainom, ali nama se čini da te ove riječi tako dobro opisuju: „…prosjak neba prerušen kao čovjek svijeta, jedna vrsta tajnog agenta Kralja Kraljeva na teritorijima kneza ovoga svijeta.“

I sada, tata, konačno, napustio si teritorij kneza ovoga svijeta i u blaženstvu čezneš za Božjim licem. Zajedno s tvojom ljubljenom ženom, našom mamom, molimo Gospu, nebesku Majčicu, da te često posjećuje i hrabri. A kad sv. Toma navrati, zamoli ga da nam kod Gospodina izmoli makar djelić tvoje mudrosti i vjernosti Bogu.

Dok stojimo danas ovdje pred tvojim zemaljskim ostacima, mama i mi, nadamo se jednom zajedno s tobom slaviti Boga našega pred prijestoljem Njegovim. Obećavamo ti da ćemo sve snage prema tome usmjeriti. Obećavamo ti da ćemo kao dosadna udovica iz Evanđelja neumorno kucati na vrata Neba dok te unutra ne puste kako bi u zajedništvu s Blaženom Djevicom i svim svecima uživao vječno blaženstvo u Božjoj prisutnosti.

Volimo te, tata. Moli za nas!

Dr. Robert Malone

Tekst deklaracije kaže: „Ovo nije lijek. Ovo nije iskazivanje brige. Ove odredbe mogu zapravo predstavljati zločin protiv čovječnosti.”
Kako je izvijestio LifeSite , dr. Malone se prvotno sastao s grupom liječnika u Portoriku kako bi napisao takvu deklaraciju. Heather Gessling i dr. Ryan Cole bili su među liječnicima koji su se sastali u San Juanu u Portoriku početkom rujna. U videu govori nekoliko sudionika tog manjeg skupa, među njima dr. Malone i dr. Cole, kao i dr. Pierre Kory. Mnogi od ovih liječnika poznati su po svom hrabrom stavu tijekom ove korona krize u korist istine i protiv tekućih manipulacija vlade i medija.

Dr. Malone kasnije je istu deklaraciju pročitao publici na Međunarodnom summitu Covida 12. i 14. rujna 2021. u Rimu . Sudionici samita također su usvojili ovaj tekst, pa otuda i njegov naslov „Rimska deklaracija“.

Međunarodni summit Covid u Rimu usredotočio se na pitanje ranih protokola liječenja za COVID, od kojih neki uključuju ivermektin i hidroksiklorokin.

Rimska deklaracija kritizira snažan pritisak države na njihove metode liječenja pacijenata s COVID-19.

“Zvanje medicine koje poznajemo nalazi se na raskrižju”, stoji u manifestu. “Došlo je do neviđenog i namjernog napada na našu sposobnost brige o našim pacijentima. Liječnici i svi pružatelji zdravstvenih usluga moraju imati slobodu bavljenja medicinskom umjetnošću i naukom bez straha od odmazde, cenzure, klevete i disciplinskih mjera, uključujući mogući gubitak licence i bolničkih privilegija, gubitak ugovora o osiguranju i uplitanje vlade entiteti i organizacije – sve nas dodatno sprječava u brizi za pacijente kojima je briga potrebna.”

Ovi liječnici ističu da većina današnjih liječnika svojim pacijentima s COVID-19 “govori da jednostavno idu kući, dopuštajući virusu da se umnoži” i da se vrate tek kad razbole, što prema deklaraciji rezultira “stotinama tisuća nepotrebne smrti pacijenata zbog neuspjeha liječenja. ”
Ta bi se politika, dodaju, na kraju čak mogla nazvati “zločinom protiv čovječnosti”.

“Ovo nije briga”, pišu.

Nadalje, u Rimskoj deklaraciji navodi se da bi svjetski znanstvenici, vješti u biomedicinskim istraživanjima, trebali “inzistirati na svojoj sposobnosti provođenja i objavljivanja objektivnih, empirijskih istraživanja bez straha od odmazde u pogledu njihove karijere, ugleda i sredstava za život”.

Među prvim potpisnicima Rimske deklaracije – koji dolaze iz cijelog svijeta – su dr. Geert Vanden Bossche (SAD), dr. Ira Bernstein (Kanada), dr. Pierre Kory (SAD), dr. Eivind H. Vinjevoll ( Norveška), dr. Olufemi Emmanuel Babalola (Nigerija), dr. Richard Urso (SAD), kao i dr. Peter McCullough (SAD).

Doktor Bernstein iz Toronta ovdje u video intervjuu objašnjava svoje stavove i sudjelovanje na Globalnom summitu Covid.
Kako se na web stranici Global Covid Summita (Rim) navodi, „iako su potpisnici deklaracije različiti po svojim specijalnostima, filozofiji liječenja i medicinskim mišljenjima, oni su ustali da zauzmu kolektivni stav protiv autoritarnih mjera korporacija, medicinskih udruga i vlada i njihove odgovarajuće agencije. ”
“Cilj deklaracije je povrat njihove vodeće uloge u svladavanju ove pandemije.”

Izvor: lifesitenews.com

Papa Ivan Pavao II je u mnogim prigodama, kao i u ovoj (u Kaliszu, Poljska)  govorio o potrebi obrane života nerođenih, nazivajući svijet arenom bitke za život. Ovdje na početku navodi riječi Majke Tereze koja napominje da

“nitko, ni majka ni otac, a niti liječnik nemaju pravo oduzimati život. To pravo ima samo Bog koji je život dao. Život je u mnogim djelovima svijeta namjerno uništavan, ratom, nasiljem, a pogotovo pobačajem. ​Nakon smrti suočit ćemo se s Bogom, Davateljem života. Tko će odgovarati Bogu za milijune i milijune djece koja nisu dobila priliku živjeti,…” – govorila je, između ostalog Majka Tereza.

Papa nadodaje:

​“Draga braćo i sestre, budite solidarni sa životom. Ovaj vapaj upućen je svim mojim sunarodnjacima, bez obzira na njihova vjerska uvjerenja. Svim ljudima, uključujući nikoga. Odavde još jednom ponavljam ono što sam rekao prošlog listopada: “narod koji ubija vlastitu djecu postaje narod bez budućnosti”. Vjerujte da mi ovo nije bilo lako reći. Nije mi lako to reći misleći na svoj narod. Zato što mu želim budućnost, lijep ubudućnost. (…) Izražavam svoju zahvalnost svima onima u našoj domovini koji s osjećajem velike odgovornosti pred Bogom, svojom savješću i narodom brane ljudski život, dostojanstvo braka i obitelji. 

Na kraju poziva sve da budu čuvari života:

“To je vaš veliki doprinos izgradnji civilizacije ljubavi.
Neka redovi branitelja života i dalje rastu.
Nemojte biti obeshrabreni.
Ovo je velika misija koju vam je Providnost povjerila. 

Poruka je to iz 1997, (Kalisz, Posljka), ali ipak, i danas tako aktualna.

Video na: