U svim religijama ljudi se mole.
A postoje također i molitvene formule.  Posvuda molitva izražava stav koji čovjek ima prema zemaljskom postojanju na zemlji s obzirom na to da postoji i jedna natprirodna moć. Sličnost molitve je u činjenici da se svi ljudi suočavaju s istim izazovima. Svi žive u nadama nastalima rođenjem novog života i u svima je strah od smrti. A između života i smrti – događaju se drame i komedije našeg postojanja na ovoj zemlji.

Komu je molitva upućena
Radikalna je razlika u tomu tko je primatelj naše molitve. Neusporediva je razlika ako se Bogu čovjek obraća kao svom Ocu, Bogu Stvoritelju, Bogu Otkupitelju ili pak ako se u molitvi traži ‘nirvana’ , ako se samo traži viša bit čovjeka.

Čak se i neki ateisti mole.
Bez ikakvog poricanja značenja i nužnosti molitve, kritičar religije, Ludwi Feuerbach, u svom radu « Suština kršćanstva»» (1845) smatra da je osobni Bog židovske i kršćanske vjere puka projekciju ljudskog bića na nebesko božanstvo, koje zamišljamo kao apsolutiziranu ljudsku osobu. Ako je čovjek sam za sebe bog (homo homini Deus), onda je u molitvi okrenut sebi, to je meditacija koja se vrti oko njega samoga: čovjek je istovremeno i subjekt i object molitve.

U kršćanskoj molitvi, međutim, čovjek se obraća Bogu koji nije proizvod čovjekovih misli i želja, već vrhovno biće u njemu. Za razliku od kršćanina, molitelj kojeg je Feuerbach zamislio ne povjerava svoju zabrinutost Bogu Gospodinu, stavljajući sebe pod njegovu dobronamjernu zaštitu. Umjesto toga, prije patnji i poteškoća u životu, on pronalazi utjehu u predanom razmišljanju o svom vlastitom višem biću – to jest, božanskom -: “Gospodin Isus, kad se moli Ocu ‘’da svi budu jedno kao što sam ja i ti jedno’’  (Iv 17,21-22) , otvara perspektive koje su nedostupne ljudskom razumu, sugerira određenu sličnost između jedinstva Božanskih Osoba i jedinstva Božje djece u istini i ljubavi: ta sličnost pokazuje da je čovjek, koji je na zemlji, jedino stvorenje koje je Bog želio za sebe, ne može se naći u potpunosti osim kroz iskreni dar sebe. ” (Gaudium et spes 24). Međutim, ovaj recept za samootkupljenje kroz samo-obožavanje ne djeluje, baš kao što niti čovjeku koji je u životoj opasnostinepomaže savjet da se izvuče iz okova u kojima se nalazi.  (…) Okretanje prema sebi je suprotno kršćanskoj molitvi.

Fizički dijalog
U ovom posljednjem, čovjek se otvara pozivu Boga, koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku, čineći nas svojom djecom u Kristu. Zbog toga se spasenje ostvaruje ne samo u igri misli, već I u našoj fizičkoj egzistenciji. Znajući da smo smrtni i pokvarljivi, ne sanjamo o tome da možemo nastaviti živjeti u genima koji se prenose našim potomcima ili u spomenicima od minerala i kamena, svjedoka slave drevnih heroja. Zapravo, “oslobođeni smo ropstva pokvarenosti da uđemo u slobodu slave Božje djece” (Rim 8,21).

Ja ću znati što je molitva i kako moliti samo kad se Onaj s kojim želim razgovarati otkrije. Možemo razgovarati s Njim samo ako nam se najprije objavi u svojoj Riječi, u Isusu Kristu, izlijevajući u nama svog Duha Svetoga. ” Ne znamo kako ispravno moliti ali sam Duh se zauzima za nas neizrecivim uzdasima a Onaj koji proniče srca i zna koja je želja Duha – da se On po Božju zauzima za svete. Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje te i predodredi da budu suobličeni slici Sina Njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom.  

(Rim 8,26-29).

Kršćanska molitva  koja se razlikuje od molitve svih drugih religija ne samo u detaljima, nego i u svojoj biti. Jedino u odnosu na židovsku molitvu kršćanska molitva nalazi svoj kontinuitet u procesu Božjeg samootkrivanja koje je doseglo svoj vrhunac u osobi Isusa Krista. Što se tiče Krista tu se pojavljuje razlika. Kršćani mogu Boga zvati “Abba”, Oče, samo kroz Krista u Duhu Svetom.  (Rim 8,15). Istina je da psalme i druge molitve Starog zavjeta možemo doslovno usvojiti, ali ih razumijemo i molimo u perspektivi Trojstvenoga Boga: Boga Oca, utjelovljenog Sina i Duha Svetoga koji je u srcima onih koji u Njemu vjeruju.

Molitva u islamu
Islam također poznaje vjeru u jedinog Boga, no shvaćen je kao prirodna vjera u postojanje Boga, a ne kao vjera kao krepost koja nas skupa sa nadom i ljubavlju čini sudionicima u Božjem životu, čineći da ostanemo u njemu i On u nama. Ne možemo se moliti ni s muslimanima, jer njihova vjera u Boga i njegovo samo-otkrivenje ne samo da se razlikuje od kršćanske vjere u Boga, već čak i poriče kršćansku formulu tvrdeći da Bog nema Sina, koji je kao Riječ vječan, koji je od Oca, koji je božanska osoba, koji je s Ocem i Duhom Svetim jedini i trojstveni Bog. Prema tome, vjernici islama nisu Božja djeca posvojena Božjom milošću, već samo njegove sluge. U kršćanstvu molimo da bude volja Božja, volja koju shvaćamo u slobodi i koja nas ne čini slugama, već slobodnim sinovima Božjim.

“Nauči nas moliti”
Stoga, onaj koji nas uči kako moliti Gospodinju molitvu je Božanski Učitelj. Očenaš je, dakle, ne samo molitvena formula i model za druge molitvene formule. To je dio Božje objave, Gospodina i Spasitelja njegovog izabranog naroda, kao povijest spasenja ostvarena u Kristu. Isus nas poziva da stupimo u njegovu molitvu s Ocem. Isto kao što Sin  “Riječ koja je bila s Bogom i Riječ koja je bila Bog” (Iv 1,1) govori s Ocem, budući da je s njim jedini Trinitarni Bog u dijalogu i vječnoj komunikaciji, a sada i mi možemo nazvati Boga “Ocem“, sa Sinom, kroz Sina i Duha Svetoga.

Molitvom, dakle, govorimo Bogu .
Ali to nije poput brbljanja pogana koji koriste puno riječi. Sve naše riječi, s kojima izražavamo naše radosti i tuge, ujedinjuju se u jednu RIJEČ, koja je Sin, Onaj koji je uzeo našu ljudskost podložnu smrti i grijehu, otkupljujući nas i čineći nas slobodnima. U Kristu mi se klanjamo Bogu, samo Njega slavimo, jer znamo da smo od Njega, našeg Stvoritelja, primili slavu i ljudsko dostojanstvo. U Kristu također objedinjujemo sve naše molitve, jer je uzeo na sebe sve naše terete i naša trpjenja, prinoseći se Ocu na oltaru križa kao žrtva za spasenje svijeta.

Izvor i vrhunac svih naših molitvi je Euharistija, molitva Krista i Crkve.
Sveta misa, kao sakramentalno prinošenje žrtve na križu, je klanjanje, zahvaljivanje i slavljenje Boga. To je izvor Božje ljubavi i iznad svega tu je snaga ljubavi. Tu možemo tražiti od Boga sve što nam je potrebno duhovno, intelektualno i fizički za dostojanstven život kao pojedinci i kao zajednica. Tražimo da naša nada bude ispunjena u otkrivenju kao djeca usred briga, patnji, oskudica i progona svijeta. Osnaženi Euharistijom, također možemo sudjelovati u žrtvi križa u naknadu za grijehe svijeta, za naše pogreške i naš nemar. I tako možemo u svom tijelu ispuniti “ono što nedostaje u Kristovim patnjama”

Dio plana spasenja
U molitvi ne želimo pitati Boga za suspenziju prirodnih i stvaralačkih uzroka ili za našu dobrobit. Mi smo dio njegova plana spasenja, i dopuštamo mu da nas uključi u provedbu njegova plana u Crkvi i u svijetu. Čovjekova autonomija, povezana s Bogom i ostvarena u njemu, “također je u skladu s voljom Stvoritelja. Zapravo, upravo iz njihovog stanja stvorenja sve stvari primaju svoju vlastitu dosljednost, istinu, dobrotu, svoje vlastite zakone i svoj red; i sve što je čovjek dužan poštivati, priznajući metodološke zahtjeve svake pojedine znanosti ili tehnike.

“Autonomija vremenitih stvarnosti” bila bi potpuno pogrešna ako bi poricala univerzalni i intimni odnos između Stvaranja i Boga. “Stvorenje, zapravo, nestaje bez Stvoritelja. Štoviše, svi oni koji vjeruju, bez obzira na religiju kojoj pripadaju, uvijek su razumjeli glas i očitovanje Boga u jeziku stvorenja. Doista, zaboravljanje Boga čini stvorenje neprozirnim. “Pri pogledu na rajski šator, čovjek koji moli, potresen nesrazmjerom između svoje male egzistencije i nesumjerljivosti kozmosa, uzvikne s čuđenjem:” Što je čovjek da ga se sjećaš? Sin čovječji da se brineš za njega?(Ps 8,5)

 Tko vjeruje u Boga, Stvoritelja neba i zemlje (Post 1,1), također priznaje sličnost svakoga čovjeka s Bogom (Post 1,26), kojem svi, bez izuzetka, duguju svoje postojanje i svoju sličnost Njemu što čini da mu pjevaju hvalospjeve: “Ti ga učini malo manjim od boga, slavom I čašću ga okruni. Ti si mu da vlast nad djelima svojih ruku. “(Ps 8,6s) Ovo je molitva vjere.

Ali koja bi druga svrha mogla biti teološkog razmišljanja o molitvi, ako ne uvjerenje ljudi, da sreća koju oni žele ne može biti druga doli njihov Stvoritelj i Otkupitelj: “Kao što košuta čezne za izvor vodom, tako i duša moja čezne Bože moj, za tobom (Ps 42,2). Shvatili smo smisao naših života kada se molimo Bogu, govoreći sa svetim Augustinom: “Za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi!”

Prefekt (emeritus) Kongregacije za nauk vjere, cardinal Muller

 Izvor: lanuovabq