Isus kaže da nije došao ukinuti Stari zavjet („Zakon i Proroke“) nego ispuniti. (Mt 5,17) On izričito potvrđuje vrijednost Božjih deset zapovijedi. Na pitanje bogatoga mladića: „Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?“(Mt 19,16), Isus mu odgovara neka vrši zapovijedi. Na mladićevo pitanje: „Koje?“ Isus upućuje na deset zapovijedi, među ostalim i na: „Ne čini preljuba!“(Mt 19,18) Kako Isus pokazuje što znači „ispuniti Zakon“ u slučaju preljuba? U Govoru na gori On kaže: „Čuli ste da je rečeno: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.“ (Mt 5,27-28) Dakle, On ukazuje da zapovijed ne zabranjuje jedino zle čine, nego i grijeh u mislima, i ono zlo na koje pristanem u svojim mislima i u svome srcu. „Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke“. (Mt 15,19)

ISUS O NERAZRIJEŠIVOSTI ŽENIDBE

Isus jasno i nedvosmisleno kaže da nikako nije moguće prekinuti jednom uspostavljenu valjanu bračnu vezu. Isusove riječi o tome evanđelja nam donose na četiri različita mjesta, evo tih riječi: „Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub“. (Mk 10,11-12) „Tko god otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini preljub. I tko se god oženi otpuštenom, čini preljub“. (Lk 16,18) „Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub“. (Mt 5,31-32) „Tko otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – pa se oženi drugom, čini preljub“. (Mt 19,9)

POZADINA PITANJA I NERAZRIJEŠIVOSTI ŽENIDBE

Zašto je Isusu bilo postavljeno pitanje o rastavi i drugom braku? Evanđelje nam kaže da su pitanje postavili farizeji „da ga iskušaju“. (Mt 19,3 i Mk 10,2) Što su farizeji zapravo pitali? Nisu pitali je li uopće dopušteno otpustiti ženu, Mojsijev zakon je to pod određenim uvjetima tolerirao. Naglasak pitanja je na riječima „s kojega god razloga“. Dakle, ako je Mojsije dopustio otpustiti ženu, a nije definirao kad se to može učiniti, u kojim slučajevima se to smije učiniti? Budući da Mojsije spominje otpuštanje žene ako muž „na njoj otkrije što ružno“ (Pnz 24,1), među židovskim učiteljima zakona postojala su različita tumačenja o tome što bi moglo biti to „nešto ružno“. Stroža struja je držala da to može biti jedino preljub koji je potvrđen svjedocima. Liberalna je pak struja držala da se to može tumačiti vrlo široko, da muž može otpustiti ženu praktično „s kojega god razloga“. Onda „nešto ružno“ može biti i to da je našao drugu ljepšu, pa čak i ako ženi zagori ručak. Isusov odgovor potpuno je iznenađujući: umjesto da odgovori na pitanje zbog kojeg je razloga moguće otpustiti ženu, on odgovara da to uopće nije dopušteno, nikad, ni iz kakvog razloga. Farizeji zato inzistiraju i uzvraćaju pitanjem zašto je onda Mojsije to dopustio. Isusovi učenici su još više zaprepašteni zbog Isusovih riječi pa kažu: „Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se“. (Mt 19,10)

ISUS O RAZLOZIMA NERAZRIJEŠIVOSTI ŽENIDBE

Isus objašnjava da je Mojsije dopustio, točnije bi bilo reći tolerirao rastavu „zbog okorjelosti srca vašega“. (Mk 10,5) Drugim riječima, to je sklonost prema grijehu koja je posljedica istočnoga grijeha. Kako smo objašnjavali u prvom nastavku, Bog je postupno odgajao svoj narod i u tom postupku odgoja privremeno tolerirao neke stvari. Ipak, iako se tada još ne zabranjuje, i u Starom zavjetu se osuđuje otpuštanje žene, pa tako prorok Malahija piše: „ne budi nevjeran ženi svoje mladosti. Jer ja mrzim otpuštanje žena -govori Jahve, Bog Izraelov“. (Mal 2,15-16) Odgovarajući na podsjećanje farizeja o Mojsijevom toleriranju rastave, Isus ukazuje da je to bilo privremeno i naglašava da „od početka ne bijaše tako“ (Mt 19,8) Dakle, Bog nije tako stvorio čovjeka niti je tako stvorio brak, to se protivi naravi čovjeka i naravi braka. Zatim Isus citira tekst iz Knjige postanka Starog zavjeta o kojemu smo govorili u prvom nastavku: „Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“ (Mk 10,6-9)

ŠTO ZNAČI ZBOG BLUDNIŠTVA?

Možda će neke zbuniti riječi „osim zbog bludništva“. Znači li to da Isus navodi uvjet pod kojim je ipak moguće raskinuti bračnu vezu? Ne, nikako ne. Da je govorio o izuzetku u principu nerazrješivosti ženidbe, ni farizeji ni učenici ne bi bili zaprepašteni Isusovim odgovorom. U tom slučaju sve bi se svodilo na jedan od odgovora koje su mogli očekivati, kao što smo prije objasnili. Što znači grčka riječ porneia koja je u hrvatskom prijevodu prevedena kao bludništvo? Ona se odnosi na brakove koji su po zakonu nedopušteni, najčešće brakove među bliskim srodnicima. To je već u Starom zavjetu bilo zabranjeno: „Neka se nitko od vas ne približuje svojoj krvnoj rodbini da otkriva njezinu golotinju“. (Lev 18,6) Dakle, ove riječi „osim zbog bludništva“, koje se spominju jedino u Matejevom evanđelju, a ne u Markovu ni Lukinu, ni u poslanicama, ne odnose se na prekid valjane bračne veze, nego se odnose na prekid veze koja nije valjani brak i koja nije ni mogla biti valjani brak.

ŽENDIBA I CELIBAT “PORADI KRALJEVSTVA NEBESKOGA”

Govorili smo u prvom nastavku kako Sveto pismo govori o naravnom ljudskom pozivu na brak. U Novom zavjetu susrećemo alternativu, mogućnost da se ne teži ostvarenju braka i obitelji. Međutim, tu se ne radi o odbacivanju braka kao nečega što bi bilo loše, nego o žrtvovanju jednog dobra zbog drugog dobra. Isus kaže da se to čini „poradi kraljevstva nebeskoga“. (Mt 19,12) Dakle, radi se o odricanju od braka i obitelji da bi se moglo do kraja posvetiti službi Bogu.

ČUDO NA SVADBI U KANI GALILEJSKOJ

Nije slučajno da je Isus na početku svoga javnog djelovanja prvo čudo napravio baš na svadbi (Iv 2,1-12). Prvo treba zapaziti da se tu nije radilo o nečijoj teškoj bolesti ili smrti, nego samo o neugodnosti: „Vina nemaju“. (Iv 2,3). Dakle, Isus je učinio prvo čudo da ne bi bila pokvarena radost mladog bračnog para. Drugo, Isus je učinio ovo čudo na zagovor svoje majke. Treće, ona je rekla poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,3) Tražila se njihova vjera da će Isus pretvoriti vodu u vino. Da nije bilo te vjere, ništa se ne bi dogodilo.

DJECA

Iako je već na puno mjesta u Starom zavjetu naglašeno da su djeca blagoslov Božji, Isus i u tome ide još dalje i dublje. Kad su njegovi učenici branili djeci da dođu k Isusu, „Isus se ozlovolji“ (Mk 10,14) i reče im neka im ne priječe. Na drugom mjestu on kaže: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla“. (Mk 9,37) Dakle, izjednačavajući odnos prema djeci s odnosom prema Bogu, Isus jasno kaže da su djeca nešto najvrjednije na ovom svijetu.

2.dio

autor: dr.sc. Ivan Zelić,

Izvor: Portal “Žena vrsna”

STVARANJE ČOVJEKA

O stvaranju svijeta i stvaranju čovjeka Sveto pismo nam govori na prve dvije stranice, u prve dvije glave svoje prve knjige, Knjige postanka. Opis stvaranja pokazuje narav braka kako ga je Bog stvorio. Zašto je to važno? Svaka usporedba je nedostatna, a to posebno vrijedi kad se govori o Bogu, ali jedna jednostavna usporedba može nam ipak pomoći. Kad kupimo neki kućanski aparat ili neki komad odjeće, dobijemo i upute proizvođača kako ih treba koristiti. Ne možemo reći: „Ova haljina je moja i ja mogu s njom raditi što god hoću!“ Ako tu haljinu peremo na temperaturi većoj od one koja piše na uputi proizvođača – haljinu ćemo oštetiti ili čak uništiti. Bog je stvorio čovjeka i stvorio je brak – i na ovom području treba slijediti „upute proizvođača“.

NA SLIKU BOŽJU

Već u prvom opisu stvaranja Sveto pismo kaže da je Bog čovjeka stvorio „na sliku Božju“. Ta činjenica se posebno naglašava jer se taj izraz u dvije rečenice ponavlja čak četiri puta (Post 1,26-27). Što to znači? Čovjek naravno nije Bog, on je samo stvorenje. U čemu je onda on sličan Bogu? Čovjek je besmrtan, on nema prolazno trajanje kao sva ostala stvorenja o kojima se govori u opisu stvaranja. On je „živa duša“ (Post 2,8). Njegov život ima početak ali nema kraj, on ne prestaje smrću. Također, za razliku od drugih stvorenja o kojima se govori u opisu stvaranja, čovjek ima razum i slobodnu volju. Zbog toga je on osoba. Budući da je osoba, može stupiti u osobni odnos s drugim osobama. U kontekstu naše teme, može stupiti u osobni odnos s drugom osobom u braku, u najbližoj osobnoj vezi, kako ćemo vidjeti kasnije. Može stupiti i u osobni odnos s Bogom, koji je također osoba.

„MUŠKO I ŽENSKO STVORI IH“

U prvom opisu stvaranja Sveto pismo naglašava kako je Bog stvorio čovjeka: „muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Razlika među spolovima je naravna i bitna za čovjeka. Mnogi krivo pomisle da ako su muškarac i žena različiti da bi to značilo da je netko manje, a netko više vrijedan. Sveto pismo nas jasno uči da su muškarac i žena jednako vrijedni po svojoj naravi i u Božjim očima. Jednako vrijedni, ali nisu isti! U drugom opisu stvaranja Sveto pismo, opisujući stvaranje žene, kaže: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on“. (Post 2,18) Kako taj svetopisamski opis kaže, ta pomoć ne mogu biti stvorenja koja nisu osobe. Još manje to mogu biti stvari. Potrebno je drugo ljudsko biće, druga osoba. Baš zato što su muškarac i žena različiti, oni se mogu i moraju nadopunjavati.

„BIT ĆE NJIH DVOJE JEDNO TIJELO“

Sveto pismo već u opisu stvaranja naglašava da je Bog stvorio svijet tako da bračna veza bude jača od svake druge veze među ljudima: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“. (Post 2,18) Dakle, veza muža i žene jača je i od one najbliže krvne veze, od veze između roditelja i djece. Riječi „jedno tijelo“ jasno asociraju na bračno sjedinjenje muža i žene, ali ukazuju i na trajnost njihove veze. Spomenimo još da se spolni čin u katoličkoj terminologiji naziva „bračni čin“. Pitat će neki zašto bračni čin, kad se može vršiti i vrši se i izvan braka. Ovdje se vraćamo na usporedbu o uputi proizvođača koju smo spomenuli na početku. Spolni čin je Bog stvorio da se vrši jedino u braku. I sjedalica se naziva sjedalicom iako se njome mogu činiti i druge stvari a ne samo sjediti na njoj: mogu se razbijati prozori, mogu se čak i glave razbijati… Međutim, sjedalica se naziva sjedalicom zato što ju je proizvođač proizveo da bi se na njoj sjedilo.

PRVA ZAPOVIJED

Koja je prva zapovijed u Svetom pismu? Većina ljudi neće znati odgovoriti na ovo pitanje. Već na prvoj stranici Svetog pisma, u prvom opisu stvaranja, piše: „I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!’“(Post 1,28) Ovdje vidimo ne samo prvi blagoslov braka nego i zapovijed na plodnu bračnu ljubav. Sveto pismo na mnogim mjestima naglašava da su djeca Božji dar i blagoslov, a brojno potomstvo da je posebni Božji blagoslov. Crkva je uvijek naglašavala važnost otvorenosti bračnog para plodnosti. Stari zavjet opisuje kako je Bog kaznio smrću Onana zbog toga što je iz sebičnih razloga izbjegavao imati djecu s Tamarom (Pnz 38,9-10).

JEDNA OD DESET ZAPOVIJED

Jedna od Deset zapovijedi Deset Božjih zapovijedi, čiju je trajnu vrijednost Isus izričito potvrdio, nalaze se u dvije knjige Starog zavjeta, u Knjizi izlaska i u Knjizi ponovljenog zakona. Jedna od njih u svojoj izvornoj formulaciji glasi: „Ne učini preljuba!“ (Izl 20,14 i Pnz 5,18) Starozavjetni zakon je propisivao smrtnu kaznu za preljub: „Čovjek koji počini preljub sa ženom svoga susjeda neka se kazni smrću – i preljubnik i preljubnica“. (Lev 20,10) Osuda preljuba nalazi se u mnogim tekstovima Starog zavjeta. Preljub se osuđuje kao teški grijeh i kao nerazuman postupak: „Nerazuman je, dakle, tko se upušta s preljubnicom; dušu svoju gubi koji tako čini“. (Izr 6,32) Uostalom, svaki grijeh je nerazuman postupak.

USPOREDBA PRELJUBA SA OTPADOM OD BOGA

Na brojnim mjestima u mnogim knjigama Starog zavjeta preljub se uspoređuje s otpadom od Boga, izdajom Boga. Navest ćemo kao primjer samo dva takva mjesta. „Po Gideonovoj smrti Izraelci okrenuše u preljub s baalima te postaviše sebi za boga Baal-Berita“. (Suci 8,33) „Ali kad su se iznevjerili Bogu svojih otaca i odali se preljubu s bogovima naroda one zemlje koje je Bog iskorijenio pred njima…“ (1 Ljet 5,25). Najoštriji primjer donosi u svojoj knjizi prorok Hošea. Od mnogih proroka je Bog tražio da volju Božju propovijedaju ne samo riječima nego i određenim postupcima. Hošei je Gospodin rekao: „Idi, oženi se bludnicom i izrodi djecu bludničku, jer se zemlja bludu odala, odmetnuvši se od Jahve!“ (Hoš 1,2) Poslije je od njega tražio da ustraje u vjernosti ženi koja mu nije bila vjerna: „Potom mi Jahve reče: ‘Idi opet, ljubi ženu koja drugog ljubi i čini preljub, kao što Jahve ljubi djecu Izraelovu dok se oni k drugim bogovima okreću’“. (Hoš 3,1) Nasuprot nevjeri svoga izabranog naroda Bog ustrajava u svojoj vjernosti usprkos svemu.

OD STAROG PREMA NOVOM ZAVJETU

Opis stvaranja nam govori o tome kako je Bog stvorio čovjeka i brak, što su oni po samoj svoj naravi. Te istine imaju trajnu vrijednost. Međutim, nakon grijeha Adama i Eve ljudi su postali skloni grijehu, već u svom začeću nasljeđuju istočni grijeh. U povijesti spasenja Bog je postupno poučavao i odgajao ljude u jednom dugom razdoblju od oko dva tisućljeća od Abrahama do Isusova vremena. Zato u Starom zavjetu ima mnogo stvari koje su imale samo privremenu važnost. Međutim, ima i istina i zapovijedi koje su neprolazne. Sam Isus i kasnije Crkva ukazivali su na razliku između jednoga i drugoga. Mi smo u ovom kratkom prikazu stavili naglasak na ono što je u Starom zavjetu trajno i neprolazno.

1.dio

Autor:  dr. sc. Ivan Zelić,

(Izvor: portal “Žena vrsna”)