Štoviše, na neki otajstven način, svi koji na poseban način šire apostolat arkanđela Mihaela kao da novače mnoštva njegovih štovatelja koji ga svojim molitvama bodre u njegovu pothvatu, a on ih istodobno štiti na životnom putu. U ovom povijesnom času, upravo u uskrsno vrijeme i u doba kada Katolička Crkva živi jubilarnu godinu 2025., a Crkva i hrvatski narod uronjeni su u jubilej 1100 godina hrvatskoga kraljevstva i splitskih crkvenih sabora, među hrvatskim vjernicima događa se inicijativa koja na nov način zaziva zaštitu sv. Mihaela arkanđela – kako bi u vjernosti Bogu trajno opstali i Crkva i narod. Proteklih mjeseci ta je inicijativa već povezala hrvatske vjernike laike, redovnike i svećenike diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svijeta,

sa zajedničkim ciljem: u jubilejskoj godini pod zaštitu Nebeskoga Vojskovođe staviti sadašnjost i budućnost čitavoga hrvatskoga naroda i Crkvu u njemu.

Trajan spomen na to savezništvo nije samo poticanje širenja molitve, nego i darivanje 11 velikih kipova sv. Mihaela, visokih tri metra i mase od četiri tone, koji imaju biti postavljeni pod otvorenim nebom na 11 lokacija diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao spomen na 11 hrvatskih kraljevskih stoljeća.

Prva četiri kipa sv. Mihaela arkanđela 29. ožujka stigla su u Hrvatsku i već su otpremljena na četiri lokacije na sjeveru, istoku, zapadu i jugu domovine, čime je sv. Mihael na duhovan način zagrlio Hrvatsku.

• Na hrvatskom sjevernom Jadranu prvi je kip došao u srce Istre i već je postavljen uz franjevački samostan u Pazinu.
• Drugi kip stigao je u zapadni dio središnje Hrvatske, u župu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pokupskom.
• Istok domovine bit će u sjeni kipa postavljenoga na zemlji franjevačkoga samostana sv. Petra i Pavla u drevnom Šarengradu, uz rijeku Dunav.
• Zaštitu hrvatskoga juga simbolizirat će kip koji je došao u župu Gospe Karmelske u Pločicama pokraj Konavala, gdje se plavetnilo neba na poseban način sastaje s plavetnilom mora.

Planira se dolazak još sedam kipova, od kojih bi četiri imala biti postavljena na crkvenim zemljištima na području Bosne i Hercegovine, a tri na području Hrvatske.

Znakovito je kako se upravo ususret jubilejskoj godini spomena na splitske crkvene sabore u doba kralja Tomislava inicijativa da se Crkva u Hrvata stavi pod zaštitu sv. Mihaela rodila najprije u krugu laika, i to među »Marijinim ratnicima«. Oni su u splitskom kraju već dugo poznati po brojnim apostolskim i molitvenim pothvatima.

Kako se rađala inicijativa (svjedočanstvo kronologije)

O tome kako se rađala inicijativa ponajbolje bi mogla, u najkraćim crtama, posvjedočiti kronologija. Marijini ratnici, u čijem su vodstvu Miljenko Jurić i vjeroučitelj Darko Pejković, doznali su da je u Poljskoj nastao pothvat postavljanja četiriju kipova na četiri strane njihove domovine. Da je riječ o zavjetu koji je bio na srcu i tamošnjoj Crkvi posvjedočio je i hrvatski svećenik redovnik monfortanac – član Družbe Marijine o. Nikola Tandara, sada na službi u poljskoj Częstochowi. On je dao dodatni vjetar u leđa Marijinim ratnicima i ohrabruje čitavu inicijativu. Ideja se počela sve više širiti među vjernicima i naišla je na plodno tlo među volonterima Udruge Filipa Nerija i kod njihova duhovnika prof. dr. Josipa Mužića, profesora na splitskom KBF-u i upravitelja drevne crkve sv. Filipa Nerija. Potom je ideja došla i do Glasa Koncila, za koji je poznato da je u dosadašnjim proslavama hrvatskih jubileja tijekom 20. stoljeća imao važnu ulogu u povezivanju hrvatskoga sjevera i juga. Preuzeti medijsko pokroviteljstvo nad pothvatom bila je Glasu Koncila i svojevrsna dužnost s obzirom na to da je prvi broj Glasa Koncila 1963. nosio nadnevak upravo 29. rujna, kada se slavi blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela.
Kronologija se nastavlja. Odlučeno je oko svetkovine Velike Gospe 2024. da će se s inicijativom krenuti odmah, da je važno da svi koji su u to uključeni volontiraju, s vjerom da će se Providnost pobrinuti za sva materijalna sredstva.

Isklesani u mučeničkoj Crkvi

Providnost je najprije djelovala na način da ponude koje su stigle iz hrvatskih klesarskih radionica za izradu kipova budu previsoke, što je bilo podosta obeshrabrujuće. I već kada se mislilo da se ideja ne može ostvariti, došla je daleko povoljnija ponuda, i to iz Kine. Zar se za ostvarenje domovinskoga projekta mora ići tako daleko od Hrvatske, pitali su se neki. No kada se doznalo da je tamošnji, kineski glavni majstor za izradu kipova katolik, to jest da u proizvodnji sudjeluju kršćani, dvojbe više nije bilo. Barem katolici u Hrvatskoj dobro znaju što znači živjeti vjeru u mučeničkoj Crkvi. K tomu, kada se vidjelo s kojim je poštovanjem kineski majstor prihvatio uresiti prva četiri kipa sv. Mihaela hrvatskim pleterom, to je svima dalo dodatno ohrabrenje.

Odlučeno je da će računovodstvenu infrastrukturu za prikupljanje donacija dati Udruga volontera sv. Filipa Nerija, a projektom će koordinirati laici i svećenici, zajednički donoseći odluke. Osobnim oglašavanjem među poznanicima prikupilo se dotad već nešto donacija, a da bi se kipovi mogli platiti i dopremiti do Hrvatske (što je vrlo visok trošak, ali ni blizu sredstava potrebnih da se kipovi izrade u Hrvatskoj), sredstva su dijelom posuđena, sa sigurnošću. Kipovi su oko Božića 2024. bili završeni i krenuli su brodom put Hrvatske.

Iako je bilo dogovoreno da se o projektu još ne će razglašavati, glas da u Hrvatsku dolaze kipovi sv. Mihaela nije se mogao zaustaviti. Slijedila je potraga za definitivnim lokacijama. Trebalo je pritom ispuniti dva temeljna kriterija:

zemlja na koji će biti postavljeni kipovi mora biti crkvena, a župa ili redovnička zajednica u koju kip dolazi moraju ga prihvatiti kao dar.

To ne znači da je tamošnjim vjernicima zabranjeno donirati sredstva za nabavu kipova. Cilj je, naime, kip ondje postaviti da bude simbol za taj čitavi hrvatski kraj, a ne samo za vjernike koji žive na užem području uz pojedinu župu ili samostan. Drugim riječima, svi koji doniraju za kipove ne čine to samo za pojedini kip, nego za sve kipove zajedno.

Prve četiri lokacije

Da bi se svi kriteriji zadovoljili, uz dodatne kriterije poput onih koje ponegdje nalažu konzervatori ili druge (crkvene) instance, usuglašene su najzad prve četiri lokacije na koje su početkom travnja kipovi već dostavljeni:

Pazin, Pokupsko, Šarengrad kod Iloka i Pločice kod Konavala,

gdje se u odabir lokacije uključio i dubrovački biskup Roko Glasnović. U Pazinu je kip već došao na svoje postolje. Na ostala tri postolja kipovi će uskoro također biti postavljeni, a onda i blagoslovljeni.

Iako je financijska konstrukcija u potpunosti zatvorena samo za dva kipa, da se Providnosti ne bi oduzelo ništa od njezine snage i da se ne bi odustalo od pouzdanja u njezino djelovanje, naručeno je iz iste radionice još spomenutih sedam novih mramornih kipova sv. Mihaela arkanđela, koji sada traže svoje lokacije na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pritom veliku važnost imaju i najmanji prilozi običnih vjernika koji su se prepoznali u inicijativi i primili je na srce, a takvih je sve više sudeći po dosadašnjem samozatajnom odazivu. Svi oni osjećaju da će jedanaest kipova biti još jedan trajan spomen na jubilej 1100 godina hrvatskoga kraljevstva, i znak pouzdanja u zaštitu nebeskoga vojskovođe sv. Mihaela arkanđela u borbi protiv nasrtaja zla na Crkvu i hrvatski narod u budućnosti.

*********

Bl. Alojzije Stepinac svako jutro utjecao se sv. Mihaelu

Hrvoje Zekanović (…) o zakonu za zaštitu života – Nismo ga nazvali zakon o pobačaju, nego zakon o zaštiti života, jer naš zakon štiti život.

Ali interesantno je da niti jedan zastupnik HDZ-A nije ovdje da su svi izišli iz sabornice, da ne čuju ono što ih spada.

I NITI JEDAN NIJE HTIO POTPISATI ZAKONSKI PRIJEDLOG KOJI SAM IM PONUDIO DA SE ŽIVOT ZAŠTITI OD NJEGOVA ZAČETKA. NITI JEDAN.

A SVI ZNATE DA SE HDZ I TE KAKO DEKLARIRA KAO STRANKA KRŠĆANSKIH DEMOKRATA

KAO DEMOKRŠĆANSKA STRANKA, A NITKO NIJE HTIO POTPISAT. A IMAJU PRILIKU. imaju priliku stavit ga u proceduru. Ja jamčim da ćemo imati dovoljno ruku u hrvatskom saboru. A nemaju hrabrosti. Zašto nemaju hrabrosti? Jer je puno stvari prioritetnije. Prioritetnije je stranka, sjedalica, a demokršćanstvo ili kršćanstvo očito na četvrtom ili petom mjestu.

…

Bizantski car Heraklije kooji je pozvao Hrvate 626-e godine da ratuju na njegovoj strani redovito se borio u svojim vojnim pohodima pod Gospinom ikonom i možemo reć da e to ostavilo traga i kod nas, da smo to na neki način naslijedili.

Vojujuća Crkva tijekom cijele patničke hrvatske povijesti, a u novije vrijeme za vladavine komunizma bila je iskustvena stvarnost i njoj je Marija bila predvodnicom, tako da možemo reć da je ona bila naša predvodnica u ovom zemaljskom boju koji je neizbježan za nas kao vojujuću Crkvu.

Samo opstojnost hrvatskog naroda, poglavito pod osmanlijskim jarmom bila bi nezamisliva bez Gospe. Stari Hrvati, kako piše povijesničar Smičiklas, idući u boj protiv Turaka običavali su nositi zastavu na kojoj je bila slika Blažene Djevice Marije s Isusom u naručju. U boju pak zazivali su u pomoć Isusa i Mariju.

Niko Luković piše: Peraški bi pomorci za vrijeme rata s turskim gusarima izvijesili sliku Gospe od Škrpjela na prednji jarbol lađe da ih ona štiti u borbi. Zato su plaćali visok danas u krvi i mučeništvu. Primjerice, u  presudnoj bitci kod Lepanta 1571. Hrvati iz Boke bili su zaduženi za čuvanje barjaka svete Lige. Od njih dvanaest poginulo ih je osam, a ostala su četvorica ranjena.

Da je Gospa bila glavna uzdanica našeg naroda svijedoči primjer iz 1664.-e godine, kada su je uoči osmanlijskog napadi Kotorani jednoglasno u oba svoja vijeća izabrali za zaštitnicu grada. Ratovi s osmanlijama su, podsjeća Nikola Pavičić, su tužna i crna vremena, kad je naš narod bio ostavljen gotovo od cijeloga svijeta i izložen neposrednim nasrtajima neprijatelja evropske uljudbe . Tada su nam ostala svetišta Majke Božje kao jaka moralna snaga, da ustrajemo u vjeri i borbi do kraja.

Književnik Pavao Riter Vitezović bio je svjedok osmanlijskog pustošenja Hrvatske i u svom epskom spjevu Dva stoljeća uplakane Hrvatske objavljenu pred tri stoljeća piše: „To stradanje je vrijedno da ga zapamte i oplakuju ne samo njezini žitelji i susjedi nego čitav kršćanski svijet.“

Kardinal Stepinac s pravom zaključuje: Provala Turaka i ogromna njihova nadmoć bila je po sebi sasvim dovoljna da nas potpuno istrijebi s lica zemlje, a ipak vidimo tu 300.-o godišnji otpor kakvih jedva imamo primjera u svijetu. Tko će pak reći da je to samo naše djelo. Nije li tu u prvom redu pomoć i zagovor kod Boga one koju sveta Crkva nazivlje: „strašna kao uređeni bojni red“, u psalmu 6. Za tu bi se borbu moglo reći ono što danas pjevamo u pjesmi: „Hrvat za križ boj je bio sveti, vodio ga ljiljan, barjak tvoj.“

Za Matoša vjera i borba za Domovinu su neodvojive. On poručuje: „Mir vama Hrvati koji stradate, koji patite i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni njegovog žuljevitog, krvavog križa. Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera! A pošto je vjera i hrvatska sloboda vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apostola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, Majke Božje sa sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi.“

Krčki biskup Mahnić poručuje „Tko nije sin Marijin, neće biti ni vojnik Kristov“.

Marko Križevčanin bio je jedno i drugo, što je posvjedočio na koncu svojega života izgovarajući ime Marije i Isusa umirući kao mučenik.

Sveti Leopold Mandić kao 17.-o godišnjak piše svojemu zemljaku Andriji Korneru, 1883.-e godine: „No zbog velikog i svetog prijateljstva što vlada među nama ostavljam ti dvije uspomene. Prvo, gaji nježnu ljubav prema Prevetom Isusovu i Marijinu srcu i svom revnošću promiči njihovu slavu i čast. Drugo, koliko god možeš bori se protiv neprijatelja Kristovih i neprijatelja njegove Crkve.“

Znači, nije mu stavio na dušu samo da njeguje ljubav prema Presvetom srcu Isusa i Marije i da pronosi njihovu slavu, nego i da se bori protiv neprijatelja Kristovih i neprijatelja Crkve. Ova dimenzija borbe kao da nam danas bježi iz vida i kao da mi sebi utvaramo da će se stvari riješavat same po sebi, bez našeg aktivnog sudjelovanja, bez borbe. Tako stvari ne mogu ići  naprijed.

I tako se ne može ni Kraljevstvo Božje širiti na zemlji. Dapače, u takvom stavu postoji opasnost da se mi sami pogubimo u vjeri i da otpadnemo od Krista.

Blaženi Stepinac u jeku rata odvažno razotkriva u jeku rata tadašnje glavne neprijatelje kršćanstva. Evo što on piše:

Izbrojiv sve teške događaje prošlosti možemo odmah nadovezati punu nade molbu za pomoć u budućnosti. Nova neman križu časnom prijeti. Silna Djevo na braniku stoj. Ta se neman krije pod raznim formama, no isti im je cilj, da u našem narodu zatru vjeru u živoga, osobnog Boga, i onemoguće svako djelovanje Kristove Crkve. Tu je prava neman slobodnog zidarstva koje perfidnim podzemnim radom uspijelo da nekoliko desetljeća truje hrvatski narodni život i da najveće prljavštine zaodjene velikom krepošću napretka i koje nakon što je tolike narode i države u Evropi i drugdje već gurnulo u bijedu i propast ne prestaje rovariti ni danas u našoj Domovini.

Tu je neman krvave kominterne koja nam hoće silom na mjesto kulta pravoga i živoga Boga narinuti kult običnih zločinaca, kojima su usta puna hvale o velikim djelima komunizma a ruke krvave i zaprljane od krvi nevinih žrtava, muževa i žena, mladića i staraca. Kojima su usta puna pričanja o socijalnim reformama, a u isto doba pucaju radnicima i seljacima kosti pod .. bezobzirnog novog birokratizma koji omogućuje razuzdan život nekolicini silnika na grbači ispaćenog puka, kojima su usta puna pričanja o komunističkom raju, ali kojeg raja  pod smrtnom kaznom nitko ne smije ostaviti ni prekoračiti, kad bi htio, da ne oda možda koliko se laži krije u sistemu koje nema veze s Bogom.“

Ovo je Stepinac govorio 1940.-e na zavjetnom hodočašću grada Zagreba u Mariji Bistrici.