I ovo nije prvi put. Naime, i u jutro 18. lipnja ove godine iznenadili su moćni prizori stotine muškarca pred zagrebačkom katedralom, a koji su u stavu klečanja, čvrsto držeći krunice u rukama, molili i zagovarali za obraćenje svojih obitelji, hrvatskog naroda i hrvatskih muškaraca. Kad su se fotografije ovih muškaraca počele kretati društvenim mrežama, reakcije su bile silne.

U nadi da će Hrvati, nadasve muškarci, osvijestiti kome pripadaju i kolika im je moć dana u obiteljima i narodu, razgovarali smo tada za tjednik 7Dnevno s pokretačem projekta pod nazivom ‘Muževni budite’, dr. sc. Krunoslavom Puškarom, koji je s ostalima poveo muškarce u molitvi na ulice.

Osim što je diplomirao lingvistiku i germanistiku te je doktor znanosti iz područja lingvistike, Puškar koji za sebe kaže da je ‘ponosan Prigorac iz Križevaca’, godine 2010. godine doživljava duboko obraćenje i iskustvo živoga Boga, te kako kaže, ‘sve svoje talente i planove predaje u Božje ruke.’ Godine 2016. godine uključuje se u pro-life aktivizam, a 2018. postaje regionalnim voditeljem inicijative ‘’40 dana za život” i članom udruge ”Hrvatska za Život”. Od 2021. godine oženjen je sretno za svoju suprugu Mateju. Za naš medij progovorio je o molitvi, posvećenju, muškarcima te silnim projektima i inicijativama koje su pokrenuli hrvatski muškarci s krunicom u rukama.

Ček, stvarno, muškarci kleče i mole krunicu? Nije li ona rezervirana samo za žene i ‘bakice’?

Da, 18. lipnja 2022. uistinu će ući u povijest kao značajan dan jer se toga dana krunica počela vraćati u muške ruke. Zašto „vraćati se”’? Zato što se početkom 90-ih ona nalazila oko vrata gotovo svakog muškarca i pomoću nje smo uspjeli čudesno izvojevati pobjedu i neovisnost. Šteta je što smo nakon oslobođenja hrvatskog prostora kao muškarci odbacili krunicu i stavili je za retrovizor ili raspelo, misleći kako nam više neće trebati. Međutim, danas više nego ikad potrebna nam je krunica da se obranimo od kulturnih i ideoloških napada izvana, među kojima su napadi na brak i obitelj, na muževnost i ženstvenost. Muškarci su u međuvremenu povjerovali u najveću laž, a to je da je pobožnost rezervirana za žene. Vjerujem da će ovakve javne molitve krunice muškaraca pridonijeti tome da se i drugi muškarci uvjere u to kako nema ništa muževnije od poniznog muškarca koji moli krunicu i koji svojim primjerom potiče svoje bližnje na to.

Iza te molitvene akcije stoji vaša inicijativa, odnosno projekt pod nazivom: Muževni budite. Možete li ukratko reći tko ste vi zapravo?

Projekt „Muževni budite” nastao je prije 3 i pol godine, a njegov je cilj promovirati autentičnu katoličku muževnost. Nakon višegodišnje uključenosti u inicijativu „40 dana za život” kojoj je cilj bdjeti i moliti ispred bolnica i domova zdravlja za spas nerođenog života, shvatio sam kako je današnja kriza pobačaja izravna posljedica krize muževnosti, posljedica neodgovornih muškaraca koji nisu zaštitili svoju partnericu i dijete od pobačaja. To mi je iskustvo ukazalo na činjenicu koliko je današnja muževnost pala i udaljila se od autentične katoličke muževnosti koja je bila opće raširena prije samo stotinjak godina. Nisam bio sam u tome razmišljanju pa sam u kratkom roku uspio okupiti više muškaraca istomišljenika s kojima sam, uz Facebook stranicu, pokrenuo i portal „Muževni budite”.

Postoji li odgovor na pitanje kako je Bog u Hrvatskoj povezao tolike muškarce u molitvi zajedno? Vaši početci?

Ne bih rekao da postoji neki konkretan odgovor. Radije bih rekao da je došlo pravo vrijeme i da Gospodin napokon podiže muškarce. Događa se jedno duhovo buđenje muškaraca, kakvom možemo svjedočiti i u mnogim drugim zemljama. Zbog toga vjerujem da se nalazimo u uistinu proročkom vremenu.

Tijekom gore spomenute javne krunice pred katedralom zapravo se održala konferencija pod nazivom: ‘Budi muškarac’. O čemu se radi i koja je bila svrha ove konferencije?

Tako je, 17. i 18. lipnja održala se 3. konferencija katoličkih muškaraca naziva „Budi muškarac” u zagrebačkom hotelu „International”. To je bila prva naša konferencija koja se održala uživo, dok su se prethodne dvije održale online zbog aktualnih mjera. Cilj i svrha konferencije bili su na jednome mjestu okupiti katoličke muškarce iz Hrvatske pa i šire koji će se upoznati i izmjenjivati iskustva slušajući izlaganja i svjedočanstva drugih istaknutih muškaraca. U ta dva dana nastojali smo okupljenim muškarcima predočiti najrazličitije teme koje bi im bile na rast i na izgradnju poput: duhovnog boja, duhovne formacije, razlučivanja životnog poziva, predbračne i bračne čistoće, ljubavi i poštovanja u braku, odgoja djece, liderstva i poduzetništva, sporta i tjelovježbe. S obzirom na reakcije sudionika, teme i govornici bili su pun pogodak.

Pravi je muškarac osoba koja nasljeduje vrline i kreposti najsavršenijeg muškarca koji je ikada hodao ovom zemljom, a to je Isus Krist. Pravi je muškarac, jednom riječju, kristocentrična i kristolika osoba. Naravno, Kristov primjer nije lako nasljedovati, no nitko nikada nije rekao da će to biti lako. Važno je ustrajati. Zbog toga naziv „Budi muškarac” – budi što više nalik Kristu, pogotovo danas u vremenu kad su zamućene rodne uloge i kad muško više nije muško, a žensko nije žensko. Smatrate li da je muškost u današnjem svijetu ugrožena? Zašto?

Smatram da je i muževnost i ženstvenost danas jako ugrožena i da na oboje utječe ovaj ideološki rat koji bukti diljem svijeta. Taj rat nameće kako žena ima pravo ne biti žena i da je pohvalno ako zauzme poziciju muškarca i tako dokaže svoju vrijednost, dok muškarac uzmiče jer ne zna kako se suprotstaviti svemu tome. Nije mu to prirodno. To se sve jako dobro vidi u filmovima. Žene postaju akcijski junaci i super heroji, dok su muškarci istovremeno prikazani kao „dama u nevolji” ili nesposobnjakovići. Ako se kojim slučajem zatekne negdje neki muškarac koji je autentičan, ideološki ga poslušnici prozivaju primjerom „toksične muževnosti”. O tome se zapravo i radi. Pokušava se maskulinizirati žene, a feminizirati muškarce kako bi se uništio identitet osobe, a time i posljednja utvrda suprotstavljena modernim ideologijama, a to je kršćanska obitelj.

Kad kažete da muškarac mora danas zagovarati duhovno svoju obitelj pa onda i čitav narod, čini se da je uloga pa i ‘moć’ muškarca zapravo puno veća od onoga što muškarci zapravo koriste. Jesu li muškarci svjesni svoje uloge u obiteljima i narodu? Što Bog želi od njih?

Kako sam rekao gore, muškarci nisu ni svjesni koliku zapravo moć imaju, tj. koliko se snažno Bog može očitovati u njihovim životima i u životima oko njih samih, ako oni to, naravno, žele. Provedeno je mnogo istraživanja o utjecaju oca na duhovnost obitelji, a prema jednom istraživanju, ako se otac u obitelji prvi obrati i krene za Kristom, onda se u 93 % slučajeva i ostatak obitelji obrati, no ako se majka u obitelji prva obrati i krene u crkvu, samo u 17 % slučajeva će ostatak obitelji krenuti za njom. Ovo istraživanje zapravo pokazuje koliki duhovni autoritet imaju muškarci a da toga nisu ni svjesni. Tu se točnije radi o svećeničkoj funkciji muškarca koju je on dobio po krštenju, uz funkciju kralja i proroka. Svaki je muškarac pozvan biti svećenik u svojoj obitelji: predvoditi blagoslov jela i molitvu, poticati na obiteljsku i osobnu molitvu, voditi obitelj na misu i hodočašća, poticati na ispovijed i klanjanje, no danas još uvijek jako malo muškaraca to i čini. Mislim da onoga dana kada muškarci postanu svjesni snage molitve i Božje snage, tad će doći do osobne i narodne preobrazbe.

Vi ste pokretači doista predivnih inicijativa, pa krenimo od prve na popisu na vašoj stranici, a naziva: Zašto ne psujem? Možete li našim čitateljima objasniti posljedice psovke i bogopsovke? Zašto se borite protiv toga?

Mislim da je bl. Alojzije Stepinac rekao kako su dva najveća grijeha hrvatskog naroda pobačaj i bogopsovka. Vođeni tom mišlju odlučili smo u došašću 2020. pokrenuti upravo inicijativu „Zašto ne psujem”, tijekom koje su nam muškarci diljem Hrvatske slali svoje razloge zašto su protiv bogopsovke, a koje smo mi objavljivali. Naveli su različite razloge, a najčešći je bio taj da smo mi pozvani da jedni druge blagoslivljamo, a ne da jedni druge psujemo. Nažalost, nama je bogopsovka postala kao „dobar dan” i kao poštapalica kojom ispaljujemo svoje frustracije, nesvjesni činjenice kako svaka izgovorena riječ ima moć. Umjesto blagoslova mi tako izgovaramo prokletstva. Stoga nije ni čudno da živimo u zemlji oprečnosti. Hvalimo se da smo većinski katolička zemlja, a zapravo smo većinska zemlja bogopsovača. Kada iskorijenimo bogopsovku (uz, naravno, pobačaj), iskorijenit ćemo se i naše neautentično katoličanstvo. Kako kaže Pismo, „blagoslivljajte da baštinite blagoslov”. Nadamo se da će naša inicijativa doprinijeti upravo tome.

Među ostalim pokrenuli ste inicijativu Muškarci za život, odnosno Stražu svetog Josipa. Možete li malo pojasniti o čemu se radi i zašto smatrate važnim da muškarci budu uključeni u ovakvo neko pitanje koje bi uskoro moglo postati isključivo ‘žensko pitanje’?

Zanimljivo ste formulirali ovo pitanje. Doista, sve se sile trude da pobačaj postane isključivo „žensko pitanje”, odgurujući uključenost oca djeteta u to pitanje. Neki bi rekli da je to već postignuto. No ja bih rekao da su se stvari počele kretati u drugom smjeru, pravom smjeru. Zemlje koje su među prvima ozakonile pobačaj, sad ga ponovno kriminaliziraju. Također, mnogi su se muškarci počeli protiviti pobačaju i moliti za život, a „Straža sv. Josipa” sigurno doprinosi čitavoj situaciji na svoj način. U sklopu inicijative „40 dana za život”, muškarci diljem Hrvatske mole svake srijede u određenom terminu ispred svojih bolnica i domova zdravlja za spas nerođene djece i to je uistinu nešto moćno za vidjeti. Divno je vidjeti muškarce koji brane i štite život naočigled današnje kulture smrti koja zagovara pasivnost i neodgovornost muškarca po pitanju pobačaja. Takvi prizori podižu vjeru i nadu da dolazi generacija za život.

Tu je i prekrasna inicijativa pod nazivom: Muževi, ljubite svoje žene.

Često, ali baš prečesto se muškarci katolici predstavljaju kao oni kojima žena mora biti podložna te se ta podložnost u današnjem svijetu opisuje kao ona koja oduzima ženi neka prava, zapravo sva prava. Molim vas, iako je Gospodin o tome govorio, pojasnite kako su katolički muškarci pozvani ljubiti žene?

Inicijativa „Muževi, ljubite svoje žene” jest inicijativa kojoj je cilj potaknuti muškarce da svake prve srijede u mjesecu mole i poste za svoju (buduću) suprugu. Taj jedan dan u mjesecu muškarci se suobličuju Kristu koji ljubi svoju Crkvu i koji je čak dao svoj život za nju, pokazavši nam time primjer kako bismo mi trebali ljubiti svoju suprugu: predati sebe za nju, služiti joj, oprati joj noge, otići, ako je potrebno, za nju i na križ. Međutim, to ne znači da bismo mi, muškarci, trebali biti otirači i papučari, kakvima dobar broj muškaraca jest, nego usmjereni na našu misiju, a to je da sebe i svoje bližnje dovedemo u nebesko kraljevstvo. U tome bi nam se zapravo žene trebale podložiti tako da nam prepuste duhovno vodstvo i pomognu nam u svakodnevnom posvećivanju. Tu se, nažalost, neke žene ne znaju podložiti, a većina muškaraca pak ne zna preuzeti na sebe svoju svećeničku funkciju, koju sam spomenuo. Ako bih morao navesti kako smo mi, muškarci, konkretno pozvani ljubiti svoje žene, onda bi to bilo riječju i djelom, svakodnevnim iskazivanjem pohvale i poštovanja svojoj suputnici, uvažavanjem njezinih potreba i stavljanjem nje ispred sebe.

Odgoj djece u katoličkim obiteljima? Možemo li ih uopće naučiti da ljube Boga? Koji je najbolji put za odgoj, po vama?

Radio sam osam godina u našim školama, osnovnim i srednjim, i ono što mogu sa sigurnošću potvrditi jest to da sve dolazi iz obitelji: i ono dobro, i ono loše. Djeca su slika roditelja, naš odraz u svijetu. Ako mi ljubimo Boga, djeca će to primijetiti i truditi se nasljedovati taj primjer. Ako nam Bog nije na prvome mjestu, čak i ako mi tvrdimo da jest, neće biti ni našoj djeci. Djeca jako dobro primijete autentičnost. Njih se ne može zavarati. Stoga je najbolji način odgoja vlastiti primjer. Autentično svjedočenje vjere. Pretpostavljam da svi znamo kako se sv. Ivan Pavao II. kao dijete dublje povezao s Bogom kad je jednog jutra zatekao oca u predanoj molitvi na koljenima. To je primjer koji nikada nije zaboravio i koji mu se duboko urezao u pamćenje. A čuo sam vrlo mnogo sličnih primjera od svoje braće u Kristu. Takvi su primjeri neizbrisivi. Ostavljaju dojam da se treba klanjati samo Bogu, a da naš roditelj nije Bog, da ima nekoga iznad njega. Takvi primjeri uče poniznosti, pobožnosti i poštovanju autoriteta. Kad bi sve naše obitelji bile tako autentične, bio bi to raj na zemlji.

Planirate li još javno moliti i kada, kako vam se naši čitatelji muškarci mogu javiti?

Ako Bog da, ove ćemo jeseni nastaviti moliti krunicu ispred zagrebačke katedrale i to svake prve subote u mjesecu. Vjerujemo da će se mnogi na to odazvati, ali i da će se drugi gradovi također organizirati. Ukoliko netko želi sudjelovati u organizaciji ili ima kakvo pitanje vezano za molitvu krunice, može nam se javiti na mail muzevnibudite@gmail.com. Neka Gospodin preobrazi naš narod po našim molitvama. 

Izvor: vjera.hr