Stoljećima je priroda bila netaknuta zajednička baština naraštaja koji su se izmjenjivali

Procjena UN-a iz 2000.-e g. Jest da „preko jednoj milijardi ljudi manjka pristup sigurnoj vodi, a dvije i pol milijarde ljudi nema prikladne sanitarije. Ti čimbenici doprinose smrti preko pet milijuna ljudi od kojih su više od pola djeca.“ UNICEF drži da – samo zbog manjka vode i potrebnih higijenskih uvjeta – svakoga dana umire dvije tisuće djece ispod pet godina. Istodobno se razvijene zemlje razbacuju vodom pa primjerice SAD ima oko 60% svjetskih golf terena koji pokrivaju 700.000 hektara tla te dnevno na njih troši 15 milijardi litara vode, čak i za vrijeme ljeta kada je vodostaj najniži. Sve su glasnija upozorenja da nam prijeti globalna nestašica vode. 97,5% vode na svijetu je lsana voda, a samo 2,5% otpada na slatku vodu od čega se 68,6% nalazi u ledenjacima, 30,1% u podzemlju, a samo 1,3% na površini, od čega ona iskoristiva, u rijekama i jezerima, iznosi svega oko 21% ili 1/150 sveukupne vode. Po sebi ove brojke izgledaju vrlo obeshrabrujuće, posebno ako tome pridodamo rašireno zagađnje pitkih oda, no potrebno ih je sagledati u kontekstu ljudskih potreba da bi ih se ispravno vrednovalo. Potrošnja vode po glavi računa se da u Europi iznosi 566 litara na dan, a u SAD-u 1442 litara, a raspoloživot na svijetskoj razini po osbi je 5.700 litara svaki dan“. Vode dakle u svijetu ima u izobilju. Ako tome dodamo da se modernim tehnologijama može dolaziti do podzemnih voda te da se morsku vodu može desalinizirati, čovječanstvo na raspolaganju ima praktično neograničene količine vode. Problem je što voda nije svima jednako dostupna. Nezamarivi dio odgovornosti za manjak pitke vode snose i razne ekološke udruge koje radi zaštite okoliša priječe podizanje brana i hidroelektrana u zemljama u razvoju.

To je uzrok da skoro dvije milijarde ljudi živi bez struje te da šest milijuna osoba godišnje umre zbog crijevnih bolesti. U bogatim zemljama voda je dostupna svima, ali je često vrlo upitne kvalitete. Naime, mnoge države u vodu za piće dodaju siliko-fluorid, opasni industrijski otpad bogat kancoregenim tvarima (arsen, olovo, uran, kadamij) koji kao takav može uzrokovati razne bolesti. Istodobno, voda nije zaštićena zakonom i podliježe nekonktroliranom zagađivanju. Jedno od zadnjih otkrića jest da usljed sve veće potrošnje lijekova koji, nakon što su probavljeni, zaršavaju u vodi, djeluju štetno na okoliš i na ljudsko zdravlje. Svake godine se bilježi rast prisutnosti antibiotika u otpadnim, podzemnim i površinskim vodama diljem svijeta. Već i male količine izazivaju pojavu na njih otpornih bakterija, koje kada dospiju u čovjeka čine antibiotike nedjelotvornima u liječenju. Uz to se antibiotici u kombinaciji s drugim kemijskim sastojcima prisutnim u vodama, posebno u sredstvima za obradu kao što je klor, prerađuju u nove kemijske spojeve koji mogu biti puno opasniji za okoliš i zdravlje. U SAD-u građani za svoje privatne vrtove koriste godišnje više od 45 milijuna kilograma umjetnog gnojiva i raznih kemikalija protiv nametnika te pritom upotrebljavaju čak 10 puta više pesticida po hektaru negoli poljoprivrednici, pridonoseći zagađenju voda za piće.

Ubrzana urbanizacija zbija ljude u gradove, ostavljajući praznima ogromna prostranstva, a čovjeku ostavlja sve manje prostora za kvalitetan život. Najpogođenija su time djeca koja žive u sve skučenijim uvjetima i sve nezdravijem okruženju. Sve više zdravstvenih problema djece, od astme i raznih alergija do raka i urođenih mana, pojavljuje se radi sve većeg kemijskog zagađnja okoliša, domova i samog tijela. Najnoviji je primjer elektronički otpad kao prateća pojava progresivno rastućeg broja elektroničkih proizvoda, poglavito računala i mobitela. Tijekom 2012. G. U svijetu je proizvedeno 48,9 milijuna tona e-otpada, što je približno sedam kilograma na svakog stanovnika Zemlje.“ Najviše ga se tvara u SAD-u, čak 30 kg godišnje po stanovniku. Ovaj otpad je teže reciklirati i ubraja se u opasne otpade zbog niza materijala štetnih za zdravlje. Mirno se dopušta puštanje u promet tisuća novih kemijskih supstanci, otprilike 86.000, za koje se u 99,8% slučajeva nije dokazalo da su sigurni a neki su se čak i pokazalči štetnima, pa se ne zna kakv će učinak imati za zdravlje ljudi. Zadnjih desetljeća zabilježen je porast od 7500 posto industrijskih kemijskih supstanci u okolišu. Međutim redovito se kreće s pretpostavkom da nisu opasni dok se ne dokaže suprotno. Čak i onda i kada postoje ozbiljne sumnje i značajni empirisjki pokazatelji, korporacije – preko njih plaćenih znanstvenika – minimilaziraju i relativiziraju pogibelji. Sami potrošači tome pogoduju svojim ignoriranjem stvarnosti zbog konformizma. Očiti primjer je upotreba mobitela. On dokazano izaziva zagrijavanje mozga i znanstvenici upozoravaju na kancoregene rizike od zračenja, posebno za djecu. No ipak se sve ranije i sve više koristi, a zanemariv broj ljudi koristi neku mjeru zaštite. Činjenice su međutim neumoljive i one pokazuju da su u istom periodu, otkada smo dopustili ovu kemijsku invaziju, bolesti djece rapidno rasle. U SAD-u je kod djece astma porasla za 50%, leukemija i rak mozga preko 40%, autizam 1000%, prerano rađanje za 30%, smanjenje trudnoće za tjedan dana, ranije pojavljivanje puberteta u djevojčica, udvostručenje teških anomalija na genitalijama. Djeca su dvostruko ugrožena jer je svaki novi naraštaj više izložen, a ujedno jer su njihovi organizmi u razvoju i kao takvi izloženiji i ranjiviji. Agencija američke vlade za zaštitu okoliša (Enviromental Protection Agency, EPA) upozorila je na opasnost onečišćenja kemijskim proizvodima (bisfenol A, ftalati, polibrominat biphenyl-ether i perflourocarboni) koji remete hormonalne procese, a ipak su u ogromnoj mjeri zastupljeni u proizvodima široke potrošnje. Bisfenol A, primjerice, uglavnom se koristi za dobivanje plastike, njegova proizvodnja u SAD-u je porasla u nekoliko desetljeća za skoro 15.000 posto, i štetan je i u najmanjim dozama. Ftalati, glavni sastojak mnogih kozmetičkih proizvoda kao i plastičnih premeta, između ostalog izravno utječu na reproduktivni sustav te predstavljaju ozbiljan uzrok za plodnost i feminizaciju muškaraca. Polibrominat biphenyl-ether (PBDE) je prisutan u raznim kućanskim predmetima, namještaju, robi, zraku, hrani i majčinom mlijeku, a njegova prisutnost u ljudskom organizmu udvostručuje se svakih pet godina. PBDE aditivi su višestruko opasni: „Oštećuju jetru i imunološki sustav, narušavaju ravnotežu hormona štitnjače. Posebno su štetni za fetus i za malu djecu: mogu uzrokovati smetnje u razvoju mozga, poremećaj pozornosti, učenja i pamćenja i sindrom hiperaktivnosti. Nije opasna samo koncentracija ovih spojeva, nego i vrijeme kontakta s tim otrovima“. Perflourocarboni (PFC) se nalaze u teflonu, posebno popularnom u neprijanjajućim tavama, kao i u raznim sredstvima za čišćenje, a povezuju ga s oštećenjima jetre i razvojnim problemima. Mnogi od ovih kemkalija ostaju i gomilaju se u okolišu, ali i u ljudskom organizmu. U pupkovini je kod novorođenčadi pronađena prisutnost 287 industrijskih kemijskih supstanci od kojih je većina dokazano opasna i kancorogena. Svemu ovome treba pridodati utjecaj pesticida, herbicida, fungicida, skupa s konzervansima, elektromagnetskim smogom i tolikim drugim nedovoljno istraženim ili nepoznatim čindbenicima. U ovako zamršenoj situaciji koja postaje sve složenija roditelji mogu malo učiniti, a ni sami znanstvenici ne uspjevaju više pratiti razvoj događaja. Vlade koje bi mogle učiniti najviše povlače se pred ekonomskim interesima korporacija pa ne čudi što je senator Frank Lautnberg 2010. God. ustvrdio je da je „američki normativni sustav za kemijsku industriju propao“.

Odrasli zakazuju sve više u međugeneracijskoj solidarnosti. Tko primjerice u Hrvatskoj ili u Italiji uopće razmišlja o NATO-vim bombama ispuštenim u more za vrijeme bombardiranja Srbije,a koje su punjene osiromašenim uranom. Jednom kada se dovoljno korodira metal, taj uran će završiti u moru i cijeli Jadran će biti zatrovan. Svojedobno je saborski zastupnik HNS-a Mauro Ivačić zatražio od tadašnjeg premijera Ive Sanadera da se prigodom pristupanja Hrvatske NATO savezu otvori pitanje saniranja NATO-vog nuklearnog otpada u Jadranu. Neki deponiji tog otpada nalaze se svega 18 kilometara od Poreča, Lošinja i Zadra. HNS, međutim, dok je bio na vlasti, ništa nije učinio da se počne riješavati ovaj problem. Tiješimo se da do toga još treba proći puno godina i desetljeća te prebacujemo problem na buduće generacije, premda bismo taj problem mogli i trebali sada riješiti. Od kada smo postali članica NATO-a ne samo da se nije pristupilo saniranju problema, nego se on samo povećao. Talijasnki novinar Gianni Lannes tvrdi da zona za odlaganje NATO-vih bombi i raketa u Jadranu nema šest, kako se službeno tvrdi, nego čak 24 i nalaze se kako u međunarodnim tako i u državnim vodama. „Na dnu pred obalom Pesara, pedesetak milja od istarske obale, nalazi se ogromni arsenal bombi iz Drugog svjestskog rata i iz vojne misije NATO-a iz 1999., prilikom bombardiranja Srbije. Koncentracija iperita, fosfora i ostalih otrovnih kemikalija je zastrašujuća, a bombe su podložne mjenama morske struje, radi se o pokretnom arsenalu smrti.“ Ipak, to je sitnica u odnosu na posljedice koje već izaziva nuklearna katastrofa u Fukuchimi koja je onečistila radioaktivnim otpadom morsko dno oceana koji je bio jedan od glavnih lovišta ribe.

Iz knjige: “Rat protiv čovjeka”, Josip Mužić, Glas koncila, 2015.

vidi također: Genetski modificirana hrana