Starac Šimun je čekao Spasitelja. Za to je živio. To je bio njegov cilj. Mi u Zadru imamo njegovo neraspadnuto tijelo (!) a to je znak koji traje, rekao je don Josip Mužić na svetoj misi u devetnici svetom Šimunu. I mi iščekujemo Njegov dolazak, jer je obećao da će opet doći, u slavi. Šimun nam je uzor u postojanosti. Ovaj svijet, naprotiv, sprema se na dolazak Antikrista koji želi iskorijeniti Krista iz srca čovjeka… 

___

„Sv. Šime je Isusov suvremenik. Njegovo u cijelosti sačuvano tijelo je čudo koje traje. Poruka toga dara među nama je da otvorimo oči i prepoznamo što imamo. Da budemo ponosni i svjesni da nas Bog kao narod voli, da mu je stalo do nas i da je on učinio da opstanemo. Bez obzira što su nas kroz povijest otimali i tlačili, nisu nas uspjeli uništiti. To je znak da je, unatoč svih slabosti, izdaja i zavjera, Bog onaj koji vodi povijest i nemamo se čega bojati“, poručio je don Josip, potaknuvši da trebamo misliti kako se svidjeti Bogu i kako udovoljiti Bogu, a ne političarima, jer „to nas može skrenuti s onoga što je bitno“.

Rekavši kako su apostoli dobili poslanje propovijedati Evanđelje i tako pripremati Kristov dolazak, don Josip je naglasio da upute koje Isus daje učenicima idu za tim da učenici „ostanu usredotočeni na cilj, kako bi njihovo poslanje donijelo što više ploda, da se pouzdaju u Providnost“. Isusova riječ da ništa suvišno ne nose sa sobom znači da se ne osiguravaju zemaljskim stvarima, nego da se pouzdaju u Boga, Bog će providjeti. Važno je znati koji je cilj.

„Naš život je hodočašće. Ako ne znamo koji nam je cilj i gdje idemo, natovarimo se s puno toga, putem zastanemo, izgubimo snagu i ne možemo dalje, ili skrenemo s puta. Imamo pred očima čovjeka koji je bio usredotočen na cilj. Sv. Šime imao je pred očima da mu je obećano da će vidjeti Gospodina, Mesiju i on je živio za to. Šime je najveći dio života proveo u iščekivanju Krista, da doživi to da može vidjeti Isusa“, rekao je don Josip.

I nama je obećano i znamo da će Gospodin opet doći na ovu zemlju, ovaj put u slavi. Stoga nam je „Šime primjer i uzor kako bismo mi morali iščekivati Gospodina. Drugi su bili zaokupljeni svim mogućim stvarima, karijerama, novcem, svojim ljudskim planovima; bili su odsutni kad je Isus došao u hram i nisu prepoznali Mesiju, iako su svoj život predali Bogu. Nitko od tadašnjih svećenika, farizeja, pismoznanaca nije bio sa starcem Šimom ili staricom Anom. Samo su njih dvoje prepoznali Gospodina, čak kao neki ‘rubni’ sudionici štovanja u hramu. A to je zato jer su samo oni bili spremni! Samo oni su bili budni, samo su ga oni istinski očekivali. Nisu bili opterećeni nečim drugim, nego su bili usredotočeni na Gospodina – zato im Isus nije promaknuo“, poručio je don Josip.

Propovjednik je istaknuo da je „Šime bio postojan u budnosti i spremnosti da dođe do susreta s Isusom“. „Trebalo je izdržati sve te godine. Nije dovoljna samo spremnost, nego je potrebno da čovjek bude i postojan u spremnosti, da u toj spremnosti izdrži do kraja. Gospodin ima svoje planove. On se Šimi objavio kad je Šime bio na kraju života, star, nemoćan, kao što je učinio i s Mojsijem. Kad je Mojsije u naponu snage htio izvesti Izraelski narod iz ropstva, doživio je debakl. A onda ga je Gospodin pozvao s 80 godina, kad je već imao svoj uhodan život, stado ovaca… Onda ga poziva da oslobodi narod. I Mojsije nema volje, snage, ne da mu se, razočarao se; osjeća se izdan i odbačen od naroda i opire se. Međutim, Bog zna što hoće i on Mojsija prisiljava da bude onaj preko kojeg će Bog izbaviti svoj narod“, rekao je don Josip.

Trenuci milosti kad je Šime primio Isusa na svoje ruke, razmjena rečenica s Marijom i Josipom, „taj susret obilježio je cijeli njegov život. Sve što je prethodno čekao desetljećima, sada je imalo svoje ispunjenje. A što je s nama? Nakon pretvorbe, misni usklik kaže: ‘Tvoj slavni dolazak iščekujemo’. Time obnavljamo spremnost i budnost da dočekamo Gospodina. Da imamo želju za njim, da nam je stalo, da priželjkujemo da dođe što prije, kao što su živjeli prvi kršćani koji su molili Maranatha – Dođi, Gospodine Isuse“, rekao je don Josip, upozorivši da je u naše vrijeme u mnogima ugušeno pripremanje za susret s Isusom i vječni život.

„Kad se u čovjeku ubije spremnost za vječnost i za zemaljski dom, događa se razaranje duhovnog dijela čovjeka. Čovjek odrađuje što se od njega traži, ali nema srce koje izgara, cilj za kojim ide.

Ovaj svijet u procesima globalizacije ima svoje iščekivanje, ali ne sprema se za dolazak Krista, nego za dolazak Antikrista, o kojem govori i Knjiga Otkrivenja. Sustavno se radi na tome. To je u naše vrijeme očitije nego prije. Antikristu će biti glavno iskorijeniti Krista iz srca čovjeka. Mali antikristi su bili kroz povijest i prošli. Ali na kraju vremena, Antikrist kao direktna opozicija Kristu će biti samo jedan. Nakon njega slijedi kraj povijesti“, rekao je don Josip, istaknuvši kako se danas u svijetu mrzi samo Isusa i kršćanstvo.

„Ono što se napada je ono što valja. Ako se napadaju i ruše obitelj, domoljublje, Krista, to su osnove za koje se moramo uhvatiti i sačuvati. Šime je dočekao svog Spasitelja, jer vjernost uvijek biva nagrađena. Pa tako i naša vjernost, nas kao naroda, bez obzira što nas stoljećima tlače i ponižavaju. Šime je bio zahvalan i sretan zbog milosti koju je doživio. I rekao je da je spreman za prijelaz u vječni dom. Budimo i mi zahvalni na milostima koje nam je Bog udijelio, počevši od tijela sv. Šime. Takvih milosnih znakova i iskaza ljubavi našem narodu imamo puno – od Gospinih ukazanja do relikvija svetaca i čuda u našem narodu. To bi trebalo biti naše nadahnuće, svjetlo i vodilja.

Borimo se i pobjeda nam je zajamčena, iako svijet već smatra da smo izgubili rat. Sveto Pismo kaže: ‘Ne žalostite se. Jer radost Gospodnja vaša je jakost’. Ako je čovjek u milosti Božjoj, ako zna da je mirne savjesti, što nam tko može? Mogu nas mučiti i oduzeti što žele, ali ne mogu nam oduzeti dušu i Boga. Imamo najvažnije, iza nas će ostati svijetli trag. Svi smo pozvani biti Kristove svjetlonoše, da ostavimo duboki trag iza nas i za vrijeme našeg života“, potaknuo je don Josip Mužić.

Na misi su sudjelovali i župan Zadarske županije Božidar Longin te članovi braniteljskih udruga i udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, u danima obilježavanja 32. godišnjice Dana obrane grada Zadra u Domovinskom ratu.

Izvor: ika.hkm

Dr. Damir Biloglav, zadarski liječnik opće medicine, izabran za najdoktora 2020., gradski vjećnik i dragovoljac Domovinskog rata među prvima je odbio cijepiti pacijente eksperimentalnim cjepivom proti COVIDA. g

Govorio je na prosvjedu o svom liječničkom iskustvu u vrijeme korona krize te rekao da se sva njegova strategija svela na to da se bori protiv straha, jer je poznato da strah ne dopušta čovjeku da racionalno zaključuje. Pacijenti su bili prestrašeni, a on je svakom nastojao pristupati osobno tj. sa savjetom koji je smatrao dobrim za tu dotičnu osobu.

Jedni su bili uvjereni da im maska pomaže pa im je i sam davao maske ako bi vidio da nose staru. Jedni su se htjeli cijepit jer su vjerovali da će ih to spasit, pa im je onda dopustio. Jedni su pak bili prestrašeni od mogućih nuspojava pa ih je hrabrio riječima da se ne moraju cijepiti.

Njemu samom stvari oko korone su, kaže postale jasnije, onda kad je premijer pozvao glavne urednike novina na sastanak, i kad je nekako postalo očito kako se svi drže jedne službene priče, kao da su pod pritiskom ili ucjenom.

Dr. Biloglav opisuje zatim zašto ne vjeruje onima koji uporno “trube” da se brinu za zdravlje naroda.

• Ne vjerujem im kad se pozivaju na znanost – jer isključuju iz kruga sve one članove koji se ne uklapaju u njihovu službenu priču.
• Ne vjerujem im kad kažu da je cjepivo sigurno jer se temelju na konceptu koji se nikad u medicini nije koristio  mRNK tehnologija – Koja to znanost i struka može reći da je nešto što je potpuno novo – da je to dugoročno sigurno? Je li to znanost?

• Ne vjerujem kad kažu da se brinu za naše najstarije – jer oni preživljavaju od mizernih mirovina, dok su cijene staračkih domova daleko veće od prosječne mirovine
• Ne vjerujemo im kad kažu da brinu za zdravlje hrvatskog naroda, jer u našoj državi, ako niste znali,umire svaki dan umre 5-6 hrvatskih branitelja, a nije se osnovao ni jedan stožer da nas dva puta na dan izvjesti o tome koliko je branitelja umrlo. I to ispod 60 godina, što znači da žive 15 godina manje od prosjeka.
• Ne vjerujem raznim Covid-menadžerima i Covid-babarogama koji kažu da se brinu za narod, a svaki dan promatraju kako čitave obitelji napuštaju našu zemlju i odlaze da se više nikad ne bi vratile, a nije li to razlog da se osnuje neki stožer i da se taj problem pokuša barem ublažiti ako ne riješiti
• Ne vjerujem ni da su jako zabrinuti za onkološke bolesnike jer i oni su rizična skupina, nisu im u stanju osigurati terapiju ovdje u Zadru, nego moraju svaki dan odlaziti u Split i gubiti čitav dan na putu
• Ne vjerujem da su zabrinuti za budućnost Hrvatskog naroda u pogledu katastrofalne demografske slike. Prije par dana je objavljen šokantan podatak: da je prošle godine rođeno najmanje djece u zadnjih 140 godina. Je li to briga za naš narod?
• Zato u Hrvatskoj imate toliko ljudi koji ne pristaju vašu priču, u to što svaki dan trubite i uzurpirali ste medije pa to možete
• Ne vjerujem vam kad pozivate da budemo odgovorni i racionalni, jer vi odgovornost i racionalnost shvaćate drugačije

Na istom ovom trgu smo se okupljali točno prije 30 godina i slali poruke, prosvjedovali, a pozivali su nas da budemo odgovorni, da budemo racionalni, samo da ne bude rata –  jer šta ćemo se mi mali surpostavljat velikima…

Oni “najracionalniji” su uzeli kufere i otišli iz Hrvatske, uljučujući predsjednika i premijera…

Mi odbijamo biti odgovorni i racionalni na njihov način. Mi smo odgovorni  i racionalni na svoj način. Naš način je sremnost na borbu za vrijednosti koje su čak i priječe od zdravlja.

Mi se zalažemo za život i slobodu. Samo SLOBODAN čovjek ima puni život. Da ostanemo ljudsko biće i da imamo pravo sami donositi odluke o zdravlju, o djeci, da sami upravljamo svojim životom. Spremni smo za tu slobodu i platiti.

Vidi video:Zašto im ne vjerujem – dr. D.B.

Predaja govori kako je na jednom brodu koji je išao iz Svete zemlje ili Carigrada bilo tijelo svetog Šimuna i njegov vlasnik se teško razbolio. Kad je vidio da neće moći nastavit putovanje onda je dao skrovito zakopati tijelo svetog Šimuna u Zadru, na groblju i tu je ono bilo zakopano. On je kratko nakon toga umro, ali je povjerio redovnicima koji su ga njegovali, a to su bili pustinjaci, povjerio im je da je tu zakopano tijelo svetog Šimuna i da će ga oni naći i da ga iskopaju. Oni su to i učinili po noći. Međutim po noći je došla objava trojici rektora iz Zadra, a to su svjetovne vlasti toga vremena, da se tu nalazi tijelo velikoga sveca i oni su došli i našli redovnike kako iskapaju tijelo i onda su tijelo svečano pohranili u crkvi u Zadru.

Odakle je tijelo došlo tijelo svetog Šimuna u Zadar – dvije su verzije.

Pučka verzija kaže da je tijelo došlo izravno iz Svete zemlje i tu je doista originalno i bilo sahranjeno tijelo svetog Šimuna, a druga je verzija da je došlo iz Carigrada.

Sveti Šimun u Veneciji (zemni ostaci) i sveti Šimun u Zadru (neraspadnuto tijelo)

Naime, kad je bio Križarski rat u 13. st onda je Venecija došla u Carigrad i tamo je osvojila grad. Među njima su se našli neki koji su odlučili ukrasti tijelo svetog Šimuna, a koje je po predaji bilo sahranjeno u Carigradu u jednoj crkvi. To su morali činiti skrovito jer je to bilo strogo zabranjeno. To su učinili tako da je jednom pala ideja na pamet, a to je rekao svom prijatelju, oni su onda uključili i druge i sve skupa njih dvanaest se organiziralo da to naprave. Podijelili su se u dvije grupe, jedna od 5 druga od 7 da raznim putevima dođu do crkve. Međutim ova skupina od njih 7 se izgubila a ona skupina od 5 je došla i oni su to sami obavili. Dvojica su držali stražu, trojica su bili unutra . Nitko se nije usudio razbiti mramornu ploču ispod koje su se nalazili zemni ostaci svetog Šimuna i onda je jedan smogao snage, razbio je mramornu ploču, ispod toga se našla olovna škrinja a u njoj manja škrinja isto od metala u kojoj su se nalazili zemni ostaci svetog Šimuna. Oni su to onda u skrovitosti prenijeli na svoj brod, stavili u jednu drvenu škrinju i to je bilo popraćeno izvanrednim znakovima, svjetlom, mirisima i sl. Kad je narod u Carigradu vidio da im je tijelo ukradeno onda su protestirali kod Venecijanskog zapovijednika koji je izdao strogu zapovijed da se pronađe tko je to učinio međutim ovi su držali dogovor šutnje, nitko ništa nije odao, i na kraju kad je jedan od njih dobilo dozvolu da se  može vratiti u Veneciju on je to iskoristio i prenio zemne ostatke svetog Šimuna u Veneciju, konkretno u mjesto Rialto. Oni su se bili dogovorili da će to predati svom župniku. Imamo svjedočanstva da se sve to tako događalo, župnik je, kad je primio zemne ostatke svetog Šimuna, obavijestio biskupa i svečano su njegovi ostaci prenešeni u crkvu. Znamo ime i župnika iz toga vremena i biskupa i kako se odvio obred. Znači od tada je u Veneciji sagrađena crkva posvećena svetom Šimunu gdje se čuvaju i njegovi zemni ostaci. I trg se zove Trg svetog Šimuna. (Zemni ostaci = jer tu nije tijelo, samo neki ostaci tijela). Tijelo u Zadru je cjelovito tijelo dok su ostaci u Veneciji samo – zemni ostaci. Ove relikvije koje su se pripisivale svetom Šimunu one su bile odijeljene. Već je jedna ruka bila otišla u Francusku, glava je bila pohranjena u Carigradu na drugom mjestu, ono što je ostalo od tijela nije potpuno tijelo. To se štuje u Veneciji. Svakako, neki su naši povijesničari pokušali zaključiti da su ti zemni ostaci iz Venecije došli u Zadar jer postoje neki dokumenti gdje Venecija daruje tijelo svetog Šimuna Zadru, ali su drugi povijesničari protumačili da to darovanje nije bilo stvarno darovanje tih relikvija nego da je to bilo pokazivanje vlasti Venecije koja je na taj način očitovala da ta vlast gospodari i na ovom vjerskom planu. Svakako, po predaji, tijelo svetog Šimuna je bilo sahranjeno na tri mjesta u Jeruzalemu. Tri mjesta su bila kao mjesta njegova posljednjeg počivališta. U jednom od tih mjesta je bio sahranjen i Jakov, „brat“ Gospodinov, i Zaharija, otac sv. Ivana Krstitelja. Jedno od tih mjesta gdje su po predaji njih trojica bila sahranjena je bilo preuzeto od Bizanta i prenijeli su te ostatke u Carigrad. Znači ova druga dva mjesta nisu dirali ostatke nego su mislili da se njegovo tijelo nalazi tu. Znači Zadarsko tijelo svetog Šimuna dolazi izravno iz Svete zemlje i dolazi od dva druga izvora. Sa sigurnošću ne možemo točno utvrditi koje je tijelo doista od svetog Šimuna. Znamo da jedno i drugo tijelo pripadaju svecima, da pripadaju otprilike tom vremenu Isusova života, da dolaze iz Svete zemlje, to je nedvojbeno, koji su stvarno ostaci od svetog starca Šimuna to sa sigurnošću ne znamo. Znači imamo vjerojatnost 50 % najmanje, da je u Zadru sveti Šimun bogonosac. Ono što ide u prilog tomu da se radi baš o svetom Šimunu u Zadru je i to da je pred nekoliko godina pravoslavna Crkva tražila da se jedan dio tijela da za njihovu crkvu koja je sagrađena na mjestu ukopa svetog Šimuna – da se da jedna relikvija tako da oni mogu u crkvi posvećenoj njemu častiti njegove zemne ostatke također, i to je uz dozvolu Vatikana to je zadarski biskup Puljić to i učinio, dakle, darovao im je dio tijela svetog Šimuna koji je onda preneseno u Jeruzalem. Tijelo svetog Šimuna je u Zadar došlo 75 godina nakon ostataka koji su prenešeni iz Carigrada u Veneciju . Uz njega se vezuju mnoga čuda.

Možemo reći čak da je pobožnost prema svetom Šimunu raširenija kod nas nego u Veneciji i to zato jer je sveti Šimun neprikosnoveni autoritet, dok Venecija ima druge svece i ostatke kao što su ostaci svetog Marka evanđelista koji je glavni zaštitnik Venecije. Budući da je tijelo svetog Šimuna očuvano jedan od hodočasnika je prije dva tri stoljeća zamjetio da se vidi još da je taj muškarac bio obrezan i po tome se vidi da je pripadao židovskom narodu, a s njim su povezana i razna čuda, ozdravljenja.

Oni koji su pokušali oskvrnuti njegovo tijelo bili su kažnjeni. Jedan njegov prst je uzela kraljica Elizabeta Kotromanić. Ona se nakog toga pokajala i dala sagraditi veliku škrinju koja je iz 14 og stoljeća i koja se smatra jednom od naših najvećih umjetnina u Hrvatskoj. Ona se na današnji dan otvara i onda se njegovo tijelo može vidjeti. Njegovo je tijelo cjelovito, osim što mu fali taj prst i taj dio tijela koji je darovan pravoslavcima i Jeruzalemu. Praktički je to kao jedna mumija, petrificirana. Pamuk koji se dobiva, a koji se može uzeti u crkvi, to je pamuk koji se prisloni uz tijelo relikvije, i onda na taj način postaje relikvija drugog reda i onda to vjernici koriste kao relikviju svetog Šime.

O škrinji u kojoj se čuva tijelo svetog Šimuna

Ono što je posebno zanimljivo jest škrinja u kojoj se čuva tijelo. Škrinja je podijeljena na ono što pokazuje iznutra i ono što pokazuje izvana. Iznutra imamo šest scena koja prikazuju čuda svetog Šime. Tri su na poklopcu – i pošto je otvorena škrinja vidjet će se ta tri i tri su s unutarnje strane koja nam vjerojatno neće biti vidljiva. Ove izvanjske scene su tri frontalno tri natrag i po jedna sa strane. Znači sve skupa osam prikaza. U ovom prvom frontalnom dijelu – centralni prikaz je prikazanje Isusa u hramu. Tu se vidi starac Šimun koji Isusa uzima u naručje. Kad su se pravile analize vidi se da je Isusovo lice u centru cijele kompozicije od tri scene na frontalnom dijelu škrinje. Imamo dva prikaza sa strane i jedan bočno koji objašnjavaju kako je tijelo svetog Šimuna dospjelo u Zadar. Na jednom prikazu se vidi lađa koja dolazi u Zadar i to je put kojim je tijelo došlo. Na drugome se vidi otkop tijela na groblju od redovnika. Vidi se ova tri predstavnika svjetovne vlasti i onda se vidi još jedna scena prebacivanja tijela u crkvu. Druga tri prizora su vezana uz sam Zadar gdje se dakle prikazuje kralja Ljudevita koji je bio sin od Kotromanićke, koji je vratio tijelo svetog Šimuna ponovo u Zadar. (Jer je on bio, kad je Zadar bio poražen, otet i prenešen u Veneciju neko vrijeme.)

Imamo prikaz gdje kraljica Elizabeta oskrvnjuje relikviju, to je na bočnoj strani, uzima, dakle, jedan prst. Na drugom mjestu je kraljica Elizabeta s kćerima, to je donatorska scena gdje ona svoju obitelj stavlja izravno pod zaštitu svetog Šime. U centru začelja imamo posvetni natpis kraljice Elizabete koji tumači da se u škrinji nalazi tijelo svetog Šimuna i na koncu imamo zadnju scenu koja prikazuje kraljicu Elizabetu uz odar oca koji je neko vrijeme bio pod utjecajem bogumila ali onda je poslije postao dobar katolik. Tri ove scene koje se vezuju uz kraljicu koja je naručitelj škrinje pokazuje da je ona ta koja je škrinju dala izraditi i zato su one stavljene u drugi plan, a u prvi plan su stavljeni prizori kako je tijelo svetog Šimuna došlo u Zadar.

Ono što je zanimljivo jest da je preko ove škrinje Zadar pokušao postići po uzoru na Veneciju, kako su oni razvili štovanje svetog Marka, pokušaju postići to da on postane jedna sila na istočnom dijelu Jadrana i pod zaštitom velikog sveca kao što je sveti Šimun. Zato ova škrinja služi kao jedna potvrda veličine sveca i veličine koju želi izgraditi Zadar u to vrijeme. Kad je nastala škrinja Zadar je doista bio na putu da postane jedna mala republika poput Dubrovnika i proširio se na okolna mjesta tako da je tada bio najjači u povijesti.

Krađe relikvija bila su “normalna stvar”

Zanimljivo je također spomenuti da je kod ratova tada, posebno između Venecije i Genove, i Venecije sa gradovima na našoj strani obale, da se bila proširila praksa da se jednostavno onom tko je poražen – ukradu relikvije svetaca. Tako su Venecijanci ne samo otuđili tijelo svetog Šime i odnijeli ga u Veneciju nego kad su poharali Trogir bili su uzeli njegove relikvije koje su Trogirani uz veliku muku jedva uspjeli dobiti natrag. Tako su bili poharali i Kotor i neke druge naše gradove u Istri. To su slično radili i ovi iz Genove. Tako da je to u ono vrijeme na neki način bilo normalno. To je u to vrijeme smatrano najvećom dragocijenošću, kao najveće blago, a ujedno je bio način i da se protivnika demoralizira i da ga se i na moralnom planu porazi. Tako da ćemo mi danas imat priliku vidjet njegovo tijelo jer je škrinja otvorena … Jedan naš povijesničar je uspio točno rekonstruirat scene na šrkinji zašto su bile scene postavljene baš tako, tri po tri, plus ove dvije scene.

Uz najbolju volju mi ne možemo biti sigurni da se tu doista radi o tijelu svetog Šimuna ali da se radi o svecu iz Isusova vremena to možemo biti sigurni jer potvrde koje smo imali preko čuda na to upućuju.

 Pokušaj krađe tijela od strane talijana, u Drugom svj. ratu

Zadnje čudo koje se dogodilo u Drugom svjetskom ratu je bilo u vrijeme fašizma talijani su odlučili da će prenijet škrinju svetog Šime u Italiju, drugim riječima da će ukrasti njegovo tijelo i škrinju, i prenijeli su je bili na brod ali na brodu se dogodilo da brod nije mogao isploviti. Još i sada su živi neki očevici iz toga vremena koji svjedoče da je brod jednostavno stao u luci i nije mogao isploviti. Onda su se dosjetili da je to zbog škrinje. Pozvali su svećenike da mole da brod može isploviti i biskupa, međutim brod nije isplovio. Biskup se dosjetio da pozove jednog mladomisnika koji je molio nad škrinjom i škrinja se nakon toga mogla podići i shvatili su da je jedino što mogu jest da je mogu vratiti natrag u crkvu. I tako je škrinja bila vraćena i evo hvala Bogu stoji i štuje se u Zadru.

Mi Hrvati inače imamo tu jednu nezgodnu crtu da slabo cijenimo svoju duhovnu baštinu, inače što spada na naše bogatstvo, kulturno i povijesno. Tako je i sveti Šime u Zadru na neki način ostao u zapećku i oko njega se nije razvilo neko štovanje.

O štovanju svetog Jakova u Španjolskoj

Španjolci su vidimo oko svetog Jakova razvili štovanje i razvili su famozni „Put svetog Jakova“,  a imaju puno manje dokaza da se tu doista radi o njegovu tijelu nego što imamo mi.

To je pitanje uvijek pitanje pobožnosti i štovanja naroda. Tako da je na nama da tu pobožnost širimo i preko nas će onda i drugi ljudi upoznavat i jasno bilo bi poželjno kada bi imali hodočasničke rute do svetog Šime i na taj način njegovali i širli tu baštinu.

Jasno da se i te stvari mogu iskriviti tako da u Španjolskoj put svetog Jakova je postao na neki način jedna moda i mnogi tim putem idu ne iz vjerskih pobuda nego više iz nekih drugih pobuda, duhovnih a koje mogu biti new age pobude, ili da borave u prirodi ili da pronađu sebe ili iz raznih drugih motiva. Znači da u jednom sekulaziranom društvu u kojem se nalazimo jasno da se izvorni vjerski sadržaj iskrivljuje i dobiva druga značenja. Čak u Santiagu gdje je tijelo svetog Jakova tamo ćete vidjeti gdje se prodaju vjerski suveniri da se prodaju uz vjerske suvenire vrlo ravnopravno prodaju i suveniri kao vještice na metlama i sl. To pokazuje da se stvari mijenjaju. To ne priječi da mi podržavamo to bogatstvo koje imamo tu. I doista mnogi se preko samog hodočašća svetom Jakovu učvršćuju u vjeri ili se čak vraćaju vjeri,

Poziv na življenu VJERU!

… a na nama je da se trudimo da se trudimo da to vjersko ostane uvijek prisutno i da se na taj način pomogne i mlađim naraštajima – da upoznaju vjeru i dođu do osobnog življenja vjere!

(Izvor: don Jozin govor na hodočašću u Zadar 8.10.2018.)

hodočasnici iz crkve sv. Filipa Nerija 8.10.2018.

Pred crkvom sv. Šimuna 8.10.2018.

U redu prema glavnom oltaru, prije svete mise, gdje se na ovaj dan može vidjeti neraspadnuto tijelo sveca

tijelo sveca – vidi na slici, na poveznici

Sveta misa, 8.10.2018.

foto: M.G.

Ove godine smo nakon Zadra posjetili otok Murter i mjesto Tisno te svetište Gospe od Karavaja.

O tom neki drugi put…

U Zadru se od davnina časti tijelo svetog starca Šimuna, tijelo neraspadnuto  više od dvije tisuće godina.  

Ima više svetaca s ovim imenom. Jedan je Šimun Revnitelj – Isusov učenik, drugi je Šimun kojeg Isus prozva Petar, a ovo je starac Šimun koji je primio dijete Isusa na ruke kad ga Marija i Josip donesoše prikazati u hram. Tada je starac Šimun otpjevao poznati himan: ”Sad otpuštaš slugu svoga”, a koji je Crkva uvrstila u večernju molitvu časoslova. Da bi ga se razlikovali od drugih nazivamo ga i Bogonosac. 
Povijest govori da je tijelo svetog Šimuna najprije je iz Palestine bilo preneseno u Carigrad, a kasnije je, u 13.-om stoljeću donešeno u Zadar. No, kako baš u Zadar? 

Predaja govori da je za vrijeme križarskih vojni neki križar, po svoj prilici mletački plemić, vraćajući se lađom iz Sirije u svoj grad, nosio tijelo sv. Šimuna. U blizini Zadra zahvatila ga je velika oluja. Lađa je bila teško oštećena pa nije bilo moguće nastaviti put u Mletke. Putnik je morao ostati u Zadru. Dok se u gradu popravljala njegova lađa, on se razbolio i sklonio u svratište pustinjaka na dnu zadarske luke. Tu se danas nalazi župna crkva Sv. Ivana. Da pustinjaci ne bi saznali za Svečevo tijelo, on im je rekao da je to tijelo njegova pokojnoga brata koje sa sobom nosi kući. Do odlaska iz Zadra dade ga zakopati na obližnjem groblju. Međutim, njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo. I kad je vidio da mu nema lijeka rekao je redovnicima da po njegovoj smrti pregledaju sve njegove dokumente pa će naći nešto veoma zanimljivo. I doista, oko vrata preminuloga nađoše bilješku o moćima sv. Šimuna koje bijaše sa sobom donio. Redovnici odmah u ranu zoru počeše otkopavati Svečevo tijelo. K tome, iste noći čudnovatim viđenjem bijahu upozorena tri gradska rektora, svaki napose, da se u spomenutom groblju otkopava tijelo velikoga sveca. Rano ujutro nađoše se sva trojica na licu mjesta pa jedan drugome priopćiše što su u viđenju bili saznali.

…

više o svetom starcu Šimunu na sveci.net

…

Spomendan svetog Šimuna je 8.10. Uz mnoge hodočasnike na svečanom misnom slavlju bili su i hodočasnici crkve sv. Filipa Nerija.

Nakon Zadra posjetili smo Nin, koji je poznat i po najstarijoj katedrali na svijetu.

A možda je malo manje poznato, da se u Ninu – u crkvi sv. Anselma, (za kojeg se smatra da je jedna od sedamdeset dvojice Isusovih učenika) nalaze se i relikvije svete žene Marcele, koja je iz mnoštva uzviknula Isusu: ”Blago utorbi koja te nosila i prsima koje su te dojile”  (relikvije se nalaze u vidi sliku)

Na drugoj slici je prelijepo svetohranište u crkvi sv. Anselma iz srednjeg vijeka.

…

Budući da je 8.10. i Dan neovisnosti – otišli smo i do Škabrnje, gdje smo mogli čuti snažno svjedočanstvo pukovnika Marka Miljanića.

Pukovnik Marko govorio je stradanjima ljudi Škabrnje u vrijeme Domovinskog rata, o teškim vremenima kad se Škabrnja trebala braniti od daleko moćnijeg agresora, o ženi kojoj je u jednom danu ubijeno četrnaest članova obitelji, o vojnicima koji su ginuli za obranu Škabrnje, rečenicu dvije i o svojoj poginuloj braći, o maskarima, o oskvrnjivanju svetinja (vidi sliku: na kojoj je Gospin kip, na kojem je nađena usječena sjekira kojom se kako se pretpostavlja prehodno ubijalo ljude, jer je na njoj pronađena krv raznih krvnih grupa)  …

Više o ovom svjedočanstvu vidi na:očima vjere