ABBY JOHNSON je napustila mjesto ravnateljice klinike „PLANED PARENTHOOD“ (“Planirano roditeljstvo”) kad je uvidjela što se tamo događa. U klinici je počela raditi kao volonterka, vjerujući da radi za „zdravstvenu skrb“ djevojaka i žena kojima je potrebna pomoć. Abortus je shvaćala samo kao odstranjivanje „fetusa“, što je trebala biti jednostavna procedura, kako je uvjeravala klijentice.

Oko klinike su se okupljali pripadnici Inicijative PRO – LIFE „40 dana za život“ koji su svima u klinici išli na živce, jer kad bi oni bili tamo pred vratima, u mirnom prosvjedu i molitvi, uvijek bi se neke od klijentica predomislile.

Malo pomalo Abby je došla na mjesto ravnateljice klinike. Njena obitelj se molila za nju da shvati koliko je loše ono što radi. Kako svjedoči tamo je pomogla da se učini 22 000 pobačaja.

Jednom je Abby bila pozvana da asistira kod abortusa. Ono što je vidjela promijenilo je sve. Vidjela je snimku na ultrazvuku gdje se beba u utrobi panično bori i odmiče pred opasnosti da bude ubijeno.

Tada je shvatila što su joj pokušavali reći pripadnici pokreta za ZA ŽIVOT… Shvatila je što abortus jest: Ubojstvo nedužnog djeteta u majčinoj utrobi.

Shvatila je kako je ABORTUS veliki IZVOR ZARADE za kliniku. Nije u pitanju nikakva „zdravstvena skrb“ kako je ranije mislila.

Svjedočila je za “Live action” da klinika zlostavlja žene, a štiti silovatelje i trgovinu ljudima. 

Strašna stvarnst klinike je i prodaja organa pobačenih beba.

Ovaj film razotkiva ružnu istinu o stvarnosti koja stoji iza abortusa. Gledajući film svatko tko traži istinu može shvatiti koliko Zlo stoji iza svega.

Također poručuje ženama koje su ranjene onim što su, znajući ili ne znajući,  učinile – da je Bog milosrdan i da im može oprostiti, ako se se odvrate od Zla.

Svjedočanstvo glumice koja je predstavljala Abby. Ashley Bratcher  podijelila je s majkom novost o ulozi koju će glumiti. Majka joj je tada priznala da je i ona bila u klinici na pregledu i pripremala se za abortus. Pregledavala ju je trudnica. U tom trenutku se predomislila. Glumica je tada shvatila da je i ona mogla  – ne postojati. Od te surove stvarnosti smrti dijelile su je samo sekunde.

Abby, kao i drugi koji su radili i rade na ovom pro-life projektu, nemaju iluzija o tom kako je „Čudovište“ pobijeđeno. Znaju da će se Zlo boriti i dalje… ali znaju i da je njihova snaga u Bogu i molitvi.

Abby se 2012. god obratila sa protestantizma na katoličku vjeru.

….

Namjerni abortus je druga po redu najproširenija kirurška procedura. Riječ je, dakle, o abortusu koji nije učinjen da bi zašitito zdravlje žene nego da bi se, tobože „oslobodila“ nevolje i navodno učinila sretnijom. U Americi doktori obave preko 1,5 mil abortusa na godinu. Tako je proširena pojava da stručnjacii za natalitet kažu da je postao novi oblik kontrole rađanja. Prema statistikama 75% žena koje čine abortus su neudate žene, 32% su tinejdžerke, a one koje su abortus već obavljale prije 20%.

(dijete abortirano u 6 mjesecu trudnoće; bačeno u kantu)

Abortus – “jednostavno riješenje?“
U ovo vrijeme napretka abortus je predstavljen kao „brz i jednostavan“ način da se riješi problema. Kad žena potraži savjet profesionalci u abortusu im ne žele reći istinu o tome što stvarno čine svom djetetu ili sebi. Prije svega, abortus može prouzrokovati ozbiljne komplikacije i nije tako „sigurno“ riješenje kakvim se predstavlja. Statistike pokazuju da nakon pobačaja postoji veća mogućnost za spontani pobačaj, izvanmatrničnu trudnoću, prijevremeni porod, neplodnost, a osim toga ostaju i dugotrajne emocijalne posljedice. Osobno sam primila mnogo pisama (piše Melany Green) od žena koje su se suočile s činjenicom da nikada neće mogći imati djece, zbog infekcije ili komplikacija koje nastaju usljed „sigurnog“ abortusa.

Abortivne tehnike

1. Kiretaža tj. čišćenje/struganje…
Instrumentom koji se naziva kireta embrij se komada te se zatim ostruže, a maternica isprazni; (u razdoblju prva tri mjeseca trudnoće…)
2. Vakum-aspiracija (plod se izvlači jakim usisavanjem tako da je beba u tren iskomada i usisa u posudu)
3. Dilatacija i evakuacija Od 12. do 20 tjedna, kad je glava već toliko velika da mora biti isušena, jer ne može biti zgnječena kirurškim instrumentima …
Ova metoda se promovira kao jedna koja dovodi do „sigurne smrti“ bebe.
4. Trovanje solnom otopinom – Metoda korištena nakon 16 tjedana (4 mjeseca) kad je već nakupljeno dosta tekućine. Dio tekućine se izluči, a dugačkom iglom se ubrizga jaka solna otopina. Bespomoćna beba uzima taj otrov i jako se muči. Udara se, okreće i biva doslovno živa spaljena. Potrebno je oko sat vremena dok umre. Vanjska ovojnica kože je potpuno spržena. Kroz 24 sata majka će poroditi mrtvu bebu. Vrlo rijetko te bebe bivaju ipak rođene žive*. Takvu bi djecu ostavili bespomoćnu da umru, a samo u nekim slučajevima, zahvaljujući milosrdnom osoblju,
dani su na posvojenje.
5. Histerektomija (carskim rezom) – obavlja se uglavnom u zadnja tri mjeseca trudnoće. Utroba je otvorena kroz abdomen, dijete se izvadi da umre napušteno, a ponekad se i izravno ubije.
6. Prostaglandin – kemijska abortivna metoda – Ova metoda pobačaja (davanjem hormona) djeluje tako jako na maternicu da odbija plod, a kontrakcije su tako abnormalno žestoke, da dijete zna ostati bez glave. Ipak, postoje slučajevi gdje su djeca rođena živa. Posljedice na majku su velike, a neke su i umrle zbog srčanog zastoja…

A što se, između ostalog obećaje Hipokratovom zakletvom:

“Nikom neću dati smrtonosni lijek čak i ako ga traži, niti ću davati takve savjete. Također, neću davati ženama
lijek koji izaziva pobačaj“
Otvrdnuće srdaca

Jedan doktor koji se anonimno javio u emisiju govorio je o prvom učinjenom pobačaju te kako se poslije toga osjećao tako bolesno da je mislio kako će umrijeti. Prolazio je kroz tjedne depresije da je čak razmišljao i o samoubojstvu. „To je bio prvi put da sam se osjećao kao ubojica, ali ja sam to činio opet i opet i opet, a sada dvadeset godina poslije suočavam se s onim što se dogodilo meni kao doktoru, kao ljudskom biću… Zasigurno, postao sam okrutan. Sigurno, novac je bio važan. I da, ah… to je postala lagana stvar jednom kad sam počeo promatrati ženu kao da je životinja, a dijete kao da je stvar.“
Primjećujemo da oni koji to čine, unatoč tome što se osjete uznemireni zbog onog što čine – ipak NE PRESTAJU. Zašto? Biblija to opisuje kao otupljenu savjest, kao otvrdnuće srca. To se događa kad čovjek odbija slušati glas savjesti koji ga upozorava: tu „nešto nije u redu!“ I ako čovjek nastavlja racionalizirati, opravdavati se, jednog dana se može probuditi, a da ne čuje nikakvo upozorenje, da dio njegove savjesti, dio njegove komunikacije s Bogom – jednostavno umre. I možda se nikad ne vrati!
Što znanost ima na to reći?
Ako i ne govorimo o razdoblju kad se dijete već pokreće, rita se, što je s onim razdobljem prije? Kad počinje (biti) ljudsko biće? Medicinski je dokazano da srce bebe počinje kucati već 14 do 28 dana nakon začeća (!!!), (dakle, obično i prije nego majka čak i zna da je trudna); 30.og dana od začeća već se skoro počinje polako formirati svaki organ; sa šest tjedana miče ruke i noge, a sa 43 dana može se vidjeti i mozak; sa 8 tjedana ima vlastite otiske prstiju, jače šake i može osjećati bol! Od začeća ljudskog bića, treba mu samo vremena i hrana, a nema što biti nadodano da bi bilo ljudsko biće bilo ljudsko.

Što Bog na to ima reći?

Pa je li onda to malo biće u utrobi ljudsko biće? Bog kaže da jest. „Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi ja te znadoh, … (Jer 1,4) Bog je poznavao Jeremiju i prije nego je nastao u majčinoj utrobi. Ako bi majka bila učinila abortus to bi bio Jeremija koji bi bio ubijen. Majka ga nije poznavala, ali Bog je. Bog je za njega imao plan i znao bi koji bi to bio gubitak, pa i ako majka to ne zna. Za Ivana Krstitelja je napisano da je „bio pun Duha Svetoga već od majčine utrobe“ (Lk 1,15). Bog je, dakle, znao i Ivana prije nego se rodio i koja je njegova životna zadaća koju ima ispuniti. A onda, vidimo i kako anđeo Gabrijel dolazi k Mariji: „začet ćeš i roditi sina, i njegovo ime bit će Isus. On će bii velik i bit će Sin Svevišnjega… Njegovu Kraljevstvu neće biti kraja“ (Lk 1,31-33) Tako vidimo, kako Bog ne čeka da se dijete rodi, da bude neovisno o majci… On ga prepoznaje, voli i prepoznaje kao LJUDSKO BIĆE.
Zašto ga onda ljudi ne priznaju za ljudsko biće?

Pogledajmo i posljedice

U vrijeme nacista postojala je grupa ljudi koji su se nazivali „beskorisnima“. A danas postoji ova grupa koja je prepuštena istrebljenju. Pitanje je samo koja je sljedeća grupa ogređena za uništenje? Hoće li to biti stari, hendikepirani, s mentalnim oštećenjma…? A Bog želi zaštiti nerođeno, ono koje ne može govoriti u svoje ime, ono kakvo više nikada neće postojati u ljudskoj povijesti…

Samo Bog ima pravo dovesti ljudsko biće k sebi. Samo on ima pravo otvoriti ili zatvoriti utrobu. Ali čovjek je uzeo stvar u svoje ruke. Majke sa svojim sebičnim zahtjevima, doktori sa svojim oštrim instrumentima – igraju se Boga. Neka promisle ponovo jer – Bogu se to ne sviđa. Zapravo, duboko je potresen do dubine srca zbog ubojstava tolike ljubljene mu djece. Ne može se kršiti Božji zakon bez snošenja posljedica. Varamo sebe ako mislimo da Bog ne vidi.

Mit o „neželjenom djetetu“

Jedan od najčešćih razloga u prilog abortusu čuje se onaj razlog o „ne željenom djetetu“ . A zapravo, nema takve stvarnosti kao „ne željeno dijete“ . Postoje mnogi koji žele djecu usvojiti. Nije to dječja sreća o kojoj se na izgled brine, nego „sreća“ roditelja. Ako tko razmišlja o tom da napravi tu fatalnu pogrešku i okonča život jednom darovan kao Božji dar (Ps 127,3) o, neka promisli ponovo! Neka to ne učini da ne se ne bi zbog tog kajao/kajala cijeli svoj život. Neka ne uništava ono što mu ne pripada. To dijete, prije svega, pripada Bogu. Neka osoba u takvoj kušnji razmisli… neka moli… neka vidi da mora postojati i drugo rješenje.

Dar života

Postoje mnoge obitelji koje mole za dar djeteta, da ga barem mogu posvojiti. A dijete koje je možda na putu da bude pobačeno – može biti odgovor na njihove molitve. Ako tko misli da ne može brinuti o vlastitom djetetu onda je davanje na posvajanje – razumna stvar koju može učiniti. Osoba koja je u kušnji da učini abortus može dva put darovati život: darovati ga svom djetetu, a onda darovati ga obitelji koja dijete želi. Radi se o odluci: biti darovatelj života ili onaj koji život oduzima. Abortus je ubojstvo, ma što tko o tom rekao i ostavlja posljedice za cijeli život. Postoje poteškoće… i ne želi se pri ovome reći da su te poteškoće malene,ili neznantne. Ali, jednostavno, abortus nije riješenje. Bog je zapovjedio: „Ne ubij“ (Izl 20,30) i ako tko ide protiv Njega stvari samo čini gorim. Možda će mnogi podržati osobu u pobačaju, ali oni neće biti ti koji će se morati nositi s osjećajem krivnje. Svaka osoba je pred Bogom odgovorna za svoje postupke, za svoje izbore. Neka svatko učini pravi izbor.
U molitvi za one koji su u iskušenju da počine abortus-ubojstvo…
Neka znaju da ih Isus voli… i da voli to dijete…
(izvor: Melody Green)