Kristovo čovještvo – pravi put (sve tehnike „nirvane“  i sl. su  –  krivi put) – 

Sv. Tereza koja je živjela u svom vremenu ( koje je bilo drugačije od našeg, u mnogo čemu)  imala je slične duhovne izazove kao i mi. Bili su neki koji su se zvali „rasvijetljeni“ , koji su tvrdili da čovjek mora doći u tako stanje „ispražnjenja“  da ništa ne osjeća,  da bude potpuna praznina,  ono što mi danas znamo da dolazi s Istoka,  kao „Nirvana“, (budizma, hinduizam.. i razne istočne tehnike )tu je baš to: da će se čovjek „ tu riješiti svih briga“  i dođe do „mira“, na način da zaboravi na sve i sve mu bude ravno.

Sv.  Tereza je govorila stoga da se ne usuđuje ući u razmatranje bez ljudskosti Isusa Krista, tj. Njegova čovještva i kad ulazi u najdublje sfere razmatranja, jer zna da je to siguran put. Bog se utjelovio i preko čovještva je dao put do Boga i svaki drugi put je krivi put. Zato vidimo da je Kristovo čovještvo vrhunac objave.  Jednostavno, kad trebamo donosit odluke onda se pitamo: Što bi Isus učinio na mom mjestu? Onda nam to pomaže da vidimo … Ali i u svemu drugom Isusa možemo uzet kao uzor i suobličavat se Njemu.

Milost (stvorena) – ozdravlja dušu i uzdiže je u nadnaravni život

Milost je jedan stvoren dar po kojem nas Bog ozdravlja i uzdiže dušu na jedan nadnaravni život. Preko milosti Božje naša duša biva ozdravljena , ali i i uzdignuta u nadnaravni život ,

Tako preko ISPOVIJEDI da nam grijesi budu oprošteni, … duša biva okrijepljena, ojačana, imamo snagu da se borimo protiv grijeha, i onda je duša uzdignuta na ovaj nadnaravni život. Pitanje je koliko mi pazimo na to stanje milosti da to kasnije ne izgubimo …

Mi se čudimo danas da je jedan Leopold Mandić, koji je praktički živio stalno u ispovjedaonici da se on ispovijedao svaki dan. Šta je on imao ispovijedat? Nije izlazio, praktički nije se s nikim ni družio, nije imao prilike za sagriješti, ali očito je toliko izoštrio čula svoje duše da je znao prepoznati i najmanje grijehe , znao je što taj sakramenta donosi, vidio je ,osvjedočio se u ispovijedima, koliko je ljudi preko ispovijedi promijenilo život. I doista, to je jedna velika milost da se preko ispovijedi možemo pomiriti s Bogom, Često puta toga nismo svjesni. Ne znamo cijenit ono što imamo.

Evo sad kad sam bio u Zagrebu onda me časna zamolila da odnesem BOLESNIČKO POMAZANJE jednom bolesniku, a kad sam došao on je već umro. Časna kaže: Evo vidite, ljudi čekaju zadnji čas da pozovu svećenika iako je on znao da su mu odbrojani sati .. ljudi se boje reakcije bolesnika jer kažu ako vide svećeniak onda će mislit da želimo da što prije ode i onda praktički svećenika dovedu u zadnji čas. I onda nam se dogodi da čovjek umre. I što sad? Ko će ga nosit na duši? Kaže ona, kad s kapelanom obilazi bolnicu onda dođe u sobu ako je netko od rodbine pozvao za skaremente  i u sobi ih bude troje četvero, i kaže, ne mogu odmah ići do onog kojem su ga pozvali, pa kaže:  „Došli smo u obilazak bolesnika, obilazimo sve sobe, da li netko od vas želi primit sakramenat ozdravljenja.“  Jer kad kažeš „bolesničko“ ili „posljednju pomast“  onda će reć; „nećemo“, ali kad kažeš sakramenta ozdravljenja onda su šanse puno veće. I onda počnemo malo pričat i onda se ljudi jave pa i onaj kod kojeg smo bili pozvani odluči se i on , pa to onda prođe. Ali dogodio se nedavno slučaj da je čovjek kojem smo tako dali bolesničko pomazanje i ispovjedio se on kasnije zaključio da je to bolesničko pomazanje pa kasnije nije mogao zaspat od brige, pripa se da će umrit tu noć, onda je zvala sestra pa rekla on je sad nemiran, ne može se smirit, kako se to dogodilo, šta ste mu napravili … Ljudi, dakle, na različite načine reagiraju. A to je sve pitanje vjere. Toliko držimo do vječnog života… ako mi vjerujemo u samo ovaj život i ne smatramo da postoji vječni, zagrobni život onda jasno da nam ništa ne znači ni taj sakrament, bolesničko pomazanje, koje nam stvarno daje mogućnost da ozdravimo ako je to volja Božja, daje mogućnost da bolje podnosimo te smrtne muke, i pripremi nas na suset s godopdinom, Šta ćemo bolje?

Čovjek bi poželio tako umrijet, da napravi jedan brzi prijelaz, i dođe Gospodinu bez muke. Onda se to zove popudbina. Ali ako mi mislimo da postoji samo ovaj svijet onda jasno da se grozimo toga saramenta. I ljudi koji su cijeli život čekali: „pa ima vremena“, „ja ću se zadnji tren pokajat“  dogodi se da i zadnji tren prokockaju jer imali su lažne obzire, imali su jedan praznovjerni strah od smrti i sl. grčevito se drži straha za svoj život…  Čovjek može upast u vječnu propast iz gluposti. Ne iz neke posebne zloće. Kako vidimo i to se može dogoditi.

Milost kao stvoreni  dar , koji je različit od Boga, u duši koja je u milosti. Da ta milost u duši djeluje na način da ozdravlja čovjeka , liječi ga od grijeha i posljedica grijeha, i uzdiže ga na način da to donosi jednu kvalitativnu promjenu. Da jednostavno može koritit sposobnosti duše na jedan nadnaravan način

Preobrazba razuma (prosvjetljenje…) i volje (voljna ljubav)

..To znači kad nas Gospodin mijenja ne zadovoljava se s time da nas mijenja  samo u našem bitku, što je bitno za dušu,  nego i u tijelu. Mijenja dušu kao takvu, ali također… događa se preobrazba na planu naše volje i našeg razuma. U razumu se događa jedno prosvjetljenje, … da vidimo stvari koje inače ne gledamo tako. Gledamo ovaj svijet u njegovoj prolaznosti, da je u ovom vidljivom svijetu nadnaravna stvarnost, da nas Bog okružuje . To je važno za razum, a onda i za volju. Volja se, kad je prati milost,  može odlučiti na to. Ne samo da mi teoretski spoznamo da Bog postoji, potrebno je i da se odlučimo da budemo u milosti. To je također nešto što se događa po milosti. Odlučiti se za Boga, zamisliti da nas on pretiče i prati, i nakon toga pomaže sa svom milošću. Zato, ljubav nije samo kako mi to mislimo,  osjećajna stvarnost, nego je prije svega  – voljna stvarnost. Ta voljna dimenzija  stalno ostaje, to je uvijek u našoj vlasti, a osjećaji su prolazni, nestalni, nekad ih imamo, nekad ih nemamo. Nemamo stalno osjećaje. Mi možemo imat stvarnost Boga – bez obzira kako se osjećamo i to se od nas očekuje: da Boga uvijek ljubimo voljnom ljubavlju. I  zato nam je potrebna milost Božja.

s duhovne obnove 27.5. 2018., voditelj don Josip Mužić

1. dio: Milost – duhovna stvarnost koja je nevidljiva a ipak postoji. Kao i ljubav.
2. dio: MIlost mijenja naš život
3. dio: Milost Božja i čovjekova suradnja na putu sjedinjenja duše s Bogom

Svi smo mi pozvani na SVETOST, da budemo Marija i Marta. (Kao Marija konteplativni, kao Marta aktivni) Kontemplacija treba doći u sklopu akcije. Biti „kontemplativci u akciji“ (Ignacije Loyolski). Održavati prisnost s Bogom tj. da ono što radimo – radimo radi Boga i s Bogom.

Prvo se postavlja pitanje – ŠTO JE KRŠĆANSKI ŽIVOT? To je ljudski život življen u skladu sa porukama Isusa Krista – na slavu Božju. To znači – ljubeći ga i obdržavajući Njegove zakone. Kad čovjek ima vjeru živi s onim što nas je Krist učio i trudi se urediti život prema tome da sve bude za Boga. To stvari stavlja na pravo mjesto. Možemo tražiti slavu jedni od drugih, možemo sami sebi davat slavu – i to su sebični motivi. Kad živimo radi slave Božje onda ne tražimo sebe nego Njega.

Izričaj „ljubiti Boga“ – što to znači? Ako ga ljubimo onda ćemo obrdžavati i Njegove zakone zato što ga ljubi. Zakon je način da mu uzvrati ljubav. Kontemplativni život… to nije nešto pridržano samo redovnicima već i onima u svijetu. I preko dana se možemo usredotočiti na male duhovne vježbe: strelovite molitve, misaone molitve, usmene molitve… to su načini kako tu blizinu tražimo i obdržavamo. Ta nutarnja sredstva su nam pomagala. To nam postane navika, kao dio naše naravi. U „Ispovjestima ruskog hodočasnika“ vidimo njegovu molitvu koja se ponavlja bezbroj puta dok ne postane dio njegova disanja. Kad dišemo sjećamo se Boga. Bog će mu odgovoriti i izići u susret. Dođe tako do trajne povezanosti s Bogom. To su osobito molitvene vježbe popraćene sa vježbama mrtvljenja. Molitva i udobnost ne idu skupa. Može se probat i bez mrtvljenja – pa će se vidjet da su rezultati slabi. Kod molitve krunice npr. treba odlučiti moliti dok ti se još ne spava. Ako odlučiš da ćeš je ostaviti za prije spavanja onda će umjesto pola sata trajat  sat vremena, ili će biti samo jedno otajstvo, ili nećemo biti sabrani nego će misli biti negdje drugdje… Čovjek se mora boriti protiv naravi i svijeta, protiv sjetilnih zadovloljstava.

MOLITVA u kontemplativnom životu – život molitve. Konteplativni redovi imaju puno vremena za molitvu. Pustinjaci su osam sati spavali, osam radili, osam molili. Dakle jedna trećina vremena bila je za molitvu. Ali to je činilo da je i sve drugo što rade bilo – za Boga. (U pravilu Karmela središnji propis – neka svatko bude u svojoj sobici bdijući…) Kartuzijanci su imali svatko svoju kućicu s vrtom i bili bi izolirani, …nešto slično kao mi ovdje na duh.vj. npr.,.. I stalno su bili u Božjoj prisutnosti. Pričali bi samo nedjeljom. Nešto bi zajednički radili ali bez priče. To ima smisla ako čovjek u tomu traži Boga. Možemo misliti kako je njima kad dođe vrijeme suhoće, ako je nama na duhovnim vježbama teško jedan dva dana… a oni mjesecima možda ili godinama tako… U svijetu postoje kompenzacije, a toga tamo nema. Nema ničeg da te odvuče od onog bitnog. U Karmelu su u danu raspoređene razne duhovne vježbe: 2 puta misaona molitva razmatranja, od jedan sat vremena, (sv Tereza prepourča knjigu da bude kao pomoć i oslonac…) ukupno – 2 h za razmatranje, časoslov, i razne osobne vježbe pobožnosti.. Sve je to služilo da i ono drugo vrijeme budemo u Božjoj prisutnosti, pa i preko noći.

Poznata nam je definicija molitve – da je to RAZGOVOR S BOGOM. Tu očitujemo želje svoga srca. Ne govorimo o nebitnim stvarima, kakvo je vrijeme vani. Važno je da mu otvorimo srce, koje su želje našeg srca. Molitva se dijeli na usmenu i misaonu. Usmena molitva – formula kojom izražavmo želje – kao u Očenašu  7 molbi. Molbe u Očenašu su potrebne svakom kršćaninu. Ne moraju se poklopiti sa našim željama, ali ih možemo početi željeti. Tu je sažetak što je čovjeku najpotrebnije. Da bude po srcu Božjem. Tu formulu recitiria s nakanom da častimo Boga. Često u molitvi ne mislimo… a imamo nakanu da tražimo Boga. Ta molitva ima svoju vrijednost. Molitva se može uputiti i svecima. Jasno da usmena molitva može molit i na način da razmišljanje o svakoj riječi ili o otajstvima…

Misaona molitva  – drugi oblik molitve. Sastoji se u tom da Bog govori srcu na spontan način. To je drugi pristup. Težište nije u riječi nego u misli. U takvom obliku molitve možemo očitovati svoje želje Bogu… Sv. Tereza: Najvažnije je reći mu da ga ljubim ili da želim doći do pitanja ljubavi. Zašto je to potrebno. Zato jer je ljubav bit konteplativnog života. Konteplativne duše moraju biti u intimnom prijateljstvu s Bogom. Predmet misone molitve – ljubav. Što je najvažnije i najpotrebnije: da se govori i izražava ljubav i dijeli ono u srcu. To dijeljenje duše je sjedinjenje veće od onog tjelesnog. Tjelesno sjedinjenje bez sjedinjenja duša je manjkavao. To je teže postići i to traži više truda i zalaganja nego ono tjelesno. Sv. Tereza želi da budemo uvjereni da ga ljubimo i odgovorimo na Njegov poziv da budemo s Njim.

 Je li potrebno misliti u molitvi?

Nije moguće ljubiti, a da se nema misao o određenoj osobi. Ljubav uključuje cijelu osobu. Važna moć duše je i RAZUM. Zato je hodanje – upoznavanje. Momak i cura se upoznaju… Ne može se voljeti drugoga – ako se ne upoznaju. Ne može se doći do prave ljubavi. Ljubav drugoga prihvaća onakvog kakav je. Realna dimenzija  je važna da se može s drugim dijeliti život. Tako isto  – da bi se ljubilo Boga treba mislit o Njemu. Bog nam nije nam dostupan preko tjelesnih osjetila (gledati ga ili čuti…) Privilegirani put je – MISAO. Kao npr. kad je neki bračni par odvojen radi posla, studija, ili muž plovi… I na internetu se ljudi mogu povezati, ali to su površni odnosi. Daleko drugčiji nego kad si s nekom osobom uživo…  Misli mogu biti… ljubavno prisjećanje na Gospodina i dobrotu Njegovu…  Mogu o tom razmišljati općenito, ali i osobno… O tomu da nisam sam sebi dao život… Ako sebi ne posvjestim tu stvarnost Božje dobrote onda smo lišeni zahvalnosti prema Bogu i povezanosti s Bogom. Može to biti i prisjećanje na dobra koja mi je Gospodin pokazao u mom životu. Vratiti se u sjećanje – da čovjek bude vezan s Bogom. Godišnjice braka nas vraćaju na ono – odakle je došlo do braka, do veze? Neke stvari koje su bile važne… Bog je bio na djelu… vraćati se u sjećanje… Gospa je te stvari pohranjivala  i prebirala ih u svom srcu… U molitvi mislimo samo na to kako bismo hranili ljubav, da bi nam to pomoglo da ljubimo…  a ne zato da nam bude veće znanje, pa da bolje položimo ispite iz teologije.. to nije smisao. Smisao je – hraniti ljubav. Sv. Tereza Avilska.. „…nije u mnogo misliti – nego u mnogo ljubiti…“ U mislima trebam praviti razliku: koje mi misli pomažu da održavam ljubav, a koje idu u drugom pravcu…

I dolazimo do pitanja ŠTO JE TO LJUBAV? Postoje dva oblika ljubavi 1) sjetilna 2) voljna. Kako vidimo možemo je razlikovati i na 1. Erros –  tjelesna… 2. Filia  – prijateljska, altruizam, nesebično davanje, 3.  agape – duhovna ljubav, gdje se spaja ljudska i božanska ljubav…

Mi smo sve danas sveli na tjelesnu, genitalnu, osjećajnu ljubav. Teže nam je razumjet ikakvu drugu. Sjetilna  – u osjećaju koji nas vodi prema drugoj osobi, privlačnost, ugodu… U toj ljubavi kad kažem „ljubim te“ dolazi od izraza „poljubac“.

„Volim te“ voljeti u temelju ima „volju“ zato je ljubav volje nešto drugo. Hoćemo dobro drugoj osobi po slobodnom izboru… Nesebična ljubav koja želi usrećiti drugoga. Kad obuzima čitavu osobu želi potpuno živjeti za drugu osobu… Kad svećenik vjenčaje  – ne pita mlade što osjećaju nego što su odlučili! Može biti da ništa ne osjećaju, da su usredotočeni na fotografiranje, na šminku, da su „u balunu“, no važno je gdje je njihova volja. Zato je ovo važno. Ako smo nešto odlučili na temelju osjećaja onda se može i odustat od osobe – zbog osjećaja. Istinska ljubav je nešto drugo. To je ljubav volje. Volja je najosobnija. Traži našu slobodu ida ga ljubimo .. U volji je sloboda da Bogu dajemo što nam je najdragocjenije. Bog je dopustio zlo, jer je želio da budemo slobodni. Traži od čovjeka dar njegove volje. U tom daru… sjetilno nije nevažno, no ono ima drugotnu vrijednost. Gospodin daje i osjetilne ugode – kao kad se čovjek obrati. Tada čovjek samo taj jezik razumije. A onda onda ga pomalo navikava na tvrdu hranu. Osamostaliti se. To djetetu teško padne. Znaju da sve ima svoje vrijeme. To je za dijete dobro. Ono se buni, plače,… i roditelju to teško pada. I mi se brinemo jer ništa ne osjećamo. Bog zna da nas čisti od navezanosti. ..na nesebičan način. I čovjek kasnije vidi da je napredovao više nego kad je prevladavala milina …  „na muci se poznaju junaci“… Ne ovisi o nama kad ćemo imati osjećajnu ljubav prema Bogu… a o nama ovisi voljna ljubav. A sjetilna – kad to da primit ćemo. Nećemo pravit probleme oko toga .. ne kao da smo u tragičnoj situaiji… Mi po naravi želimo sjetilnu ugodu ljubav, zbog slatkoće, utjehe… To nas krijepi, snaži… Ali tu tražimo sami sebe.. lijepo nam je… A u ljubavi volje – tražimo Boga… suhoća… vjera… na herojski način… Često nam Bog to oduzme da razvijemo voljnu ljubav. Ne samo primati nego davati.

Kojom ljubavlju ljubimo Boga u molitvi? Zasigurno – ljubavlju volje. Ako se i sjetilna ljubav pridruži i njome se čovjek može okoristiti. Važno je da se u toj sjetilnoj ljubavi ne zatvaramo u sebe nego da to povezujemo s Bogom. Ako nedostaje osjetilne idemo samo s voljom. Imat ćemo trenutke sjetilne ljubavi, ali bit će i trenutaka kad toga neće biti.

Kako provesti jedan sat u razmatranju?

Mnoge se duše suoče sa suhoćama. To se stalno ponavlja. Kad čovjek malo popusti – izgubi sabranost. I Božje stvari mu postaju teret i dosada. Rastresenost je usko vezana uz dosadu. 3-4 sata možemo provesti uz TV. A molitva – to nam je neprivlačno. Ima toliko toga svjetovnog što čini molivu neprivlačnom. I nije riješenje da se onda traži riješenje kako da mi ne bude dosadno. Toliko je ponuda za mlade: tv, internet… i ne možemo mi u crkvi tomu konkurirat. To je jedan sasvim novi svijet… od onog kojeg im nudi liturgija… Nije riješenje uvesti i u crkvu tu rastresenost… Ako su već toliko rastreseni onda uvedimo jedan sat priprave na svetu misu… čitajmo sveto pismo… svirajmo sakralnu glazbu… ljepota crkvene glazbe.. gotičke crkve… a danas neke izgledaju kao garaže ili u najboljem sluaju podsjećaju nas na katakombe… Dajmo ljudima ono što će ih dovesti Bogu. Svatko će prosuditi za se –  pomaže li mu to ili odnemaže… Ako mi ne pomaže mogu se i seliti iz svoje župe… ako će mi tako bog biti u prvom planu. Ako moramo birati hoćemo li na misi – biti s Gospodinom ili ne, onda idemo u župu gdje ćemo to biti… tada se može iz tog razloga žrtvovati prisutnost u župi…

Čovjek mora znati razlikovati što mu pomaže a što mu odnemaže, što ga rastresa…

(pouka o molitvi 1. dio; don J.M., izvor: bilješke s duhovnih vježbi, 27.12.-2.1.2018.)