c) AIDS

Svjetska je javnost s pravom zabrinuta zbog pojave ove epidemije koja se očito nezaustavljivo širi jer sve do danas za nju nije nađen lijek.

Tema AIDS-a usko je povezana sa čistoćom. Prije svega zato jer se zaraza najčešće prenosi seksualnim odnosom. Velik udio pri tome imaju homoseksualni kontakti, ali ima sve više slučajeva u kojima se zaraza prenosi heteroseksualnim odnosom. Znatno je manje zaraza među supružnicima koji se čvrsto drže bračne vjernosti.

Kad analiziramo podatke koji su nam danas na raspolaganju možemo zaključiti  da su bračna vjernost i čistoća najučinkovitije prepreke protiv širenja AIDS-a.

Treba reći i da širenju AIDS-a najviše pridonosi neuredan, nečist i prije svega istospolni seksualni život.

S bolom moramo konstatirati da se borba protiv AIDS-a usredotočuje prije svega na podjelu i uporabu kondoma, čime se propagira  „siguran seks“. Pritom se ni u najmanjoj mjeri ne ulazi u moralnu procjenu spolnog odnosa niti se ukazuje na nemali postotak slučajeva u kojima ti potpuno mehanički elementi zakazuju pa se ljudi dovode u zabludu.

U permisivnom društvu smatra se da se „odgoj“ sastoji od izbjegavanja rizika a nitko se ne pita o načinu izbjegavanja rizika niti o moralnosti sredstava koja se koriste. Čovjek bi pomislio kako je „siguran seks“ najvažniji kriterij a riječ je u ovom slučaju o istoznačnici s pojmom „siguran grijeh“.

Sve dok ne počnemo inzistirati na važnosti čista načina života pri suzbijanju AIDS-a, ta se pošast neće moći ispravno procijeniti.

d) Rastava braka

Sigurno bismo stvari grubo pojednostavnili kad bismo ustvrdili da je neuspjeh bračne zajednice nešto što uvijek i isključivo možemo svesti na nekorektno seksualno ponašanje jednog od supružnika. S druge strane, zbog očita nepoznavanja zbilje, moglo bi se tvrditi da ponašanje koje je suprotno čistoći neznatno utječe ili uopće ne utječe na propast braka. Propast bračne zajednice obično je rezultat više čindbenika no važnu ulogu pripisujem nedostatku seksualnog samosvladavanja. Postoje neuredni seksualni predbračni oblici ponašanja koji izrazito negativno utječu na suživot u braku ako se za njih ne učine djela pokore, osobito ako se i dalje nastavlja nezrelo i egoistično ponašanje. Ono se opisuje kao „bećarsko“ umjesto da se smatra uvredom Boga, a i  ljudske prirode.

Kad se među supružnicima dogodi slom koji se više ne može zaliječiti, otvara se novo područje za čistoću: vjernost prema partneru od kojeg smo razdvojeni, a koji možda nosi znatan dio odgovornosti koju teško mogu razumijeti oni koji u braku vide samo ugovor o suživotu dok,

kako se kaže „ljubav traje“.

e) „Odgoj za ispravan odnos prema seksualnosti“

Ova tema je na dnevnom redu otkad je Ministarstvo odgoja i obrazovanja o njoj izdalo dvije publikacije. U dokumentima se navodno težilo tomu da se nađe „najmanji zajednički nazivnik“, ali vrijednost ponuđena sadržaja ne smatramo prikladnim za stjecanje orjentacije upravo zato jer ga je njihov „pluralizam“ spriječio da za ishodište uzme objektivni moral.

Prvi dokument govori o „seksualnom odgoju“, dakle o dvoznačnom izrazu, koji je u drugom izdanju zamijenjen pojmom „odgoj koji se tiče seksualnosti“, što zasigurno bolje zvuči. Pa ipak se ni u prvom ni u drugom izdanju ne spominje čistoća u kontekstu seksualnosti i spolnosti kao ponašanje koji se pristoji zrelom muškarcu i zreloj ženi.

Bez osnova jedne ispravne antropologije odgoj nije moguć. Kad se ne zna što je čovjek, što mu je cilj i smisao života i djelovanja, ne može se izgraditi projekt odgoja. Jedna istinska ljudska antropologija ne počiva isključivo na sociološkim statistikama ili psihološkim zapažanjima nego mora bezuvjetno uključiti i odgoj u seksualnom području, koji naravno ovisi o cjelokupnoj čovjekovoj slici, njegovoj prirodi, cilju i djelovanju.

Drugi tekst je važan prije svega zato jer obitelji i svakoj odgojnoj ustanovi priznaje autonomno pravo da odredi programske sadržaje odgoja na tom području. U cjelovitu odgoju važno mjesto zasigurno zauzima odgoj za čistoću.

f) Godina obitelji

Ujedinjeni narodi i Katolička Crkva proglasili su 1994. „godinom obitelji“. Tijekom te godine Crkva poduzima velike napore kako bi ojačala kršćansku obitelj i kako bi svaki dom postao ono što treba biti prema Božjem planu punom ljubavi, izvorom istinske ljudske savršenosti.

Dio tih napora Crkve zacijelo će biti posvećen podukama o braku, o podrijetlu i osnovama obitelji, o pripremama za brak, o ispunjenu životu u obiteljskoj zajednici, o obitelji kao glavnom čindbeniku odgoja djece, o religioznoj prirodi obiteljske zbilje, o obiteljskim krizama itd.

Čistoća je izuzetno važan čimbenik u životu obitelji. Priprema za brak mora biti čista, međusobna ljubav supružnika mora biti čista a djeca moraju u obiteljskom okružju imati pretpostavke za odgoj u čistoći.

Ne želim nipošto tvrditi da je čistoća jedina sktrukturna sastavnica kršćanske obitelji. Ipak treba inzistirati na tome da je uz ostale sastavnice upravo ona jedan od njezinih nosivih stupova. Ostale sastavnice čine se bez nje nepostpunima i oslabljenima. Bez nje nedostaje im organska ljepota, vanjska i unutarnja harmonija osoba koje čine obiteljsku zajednicu.

Ozračje čistoće u jednoj obitelji dolazi do izražaja u dostojanstvu njeziih članova i nužna je pretpostvka za osjećaj Božje prisutnosti u toj osnovnoj zajednici „kućne Ckrve“. Obitelj je prikladno okružje za cjelovit odgoj djece kji nesumnjivo mora sadržavati i odgoj za čistoću.

Dosadašnja razmatranja ukazuju na cijeli niz činjenica i situacija koji razmatranje o čistoći ne čine samo primjerenim nego dapače nužnim. Problemi na koje ukazuju navedene činjenice neće se moći adekvatno riješiti ako se ne poduzmu napori za cjelovit odgoj čovjeka. A on uključuje odgoj koji dovodi do toga da se nauči i cijeni ponašanje u skladu sa čistoćom.

Iz pastirske poslanica kardinala Jorgea Medine Esteveza

koju je napisao dok je bio biskup Valparaisa u Čileu

Svi se darovi sastoje u vršenju volje Božje. I kad se pitamo što je to volja Božja za nas, onda je to za većinu nas, (za većinu nije da postanu svećenici, redovnici, nego da imaju obitelj) za ogromnu većinu, možda 99% , volja Božja se sastoji u tomu da prihvate i savjesno vršenje svoje dužnosti, … da to nose vjerno, postojano i s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. To našu svakodnevnicu može učiniti drugačijom i to može biti naša prilika za posvećivanje, za bit malo bliži Bogu. U konačnici, Od toga se sastoji cijeli naš život, vjernosti i postojanosti. Mi često ne vidimo vrijednost u tomu, te vjernosti u malom. To čini naš život i to čini svetost dostupnu svakomu. To često nije jednostavno. Stvari možemo obavljati mehanički, grubo, napeto, bez ljubavi… ali ako je to činimo s ljubavlju onda će to naši najbliži osjetiti. Čovjek može preobraziti običan život u nešto izvanredno. Kao što vidimo u životu Majke Tereze koja je bez izvanrednih darova, živeći u jednom malom samostanu, Bog je učinio da preko ljubavi to postane jedna velika avantura s Bogom, da preko svakodnevnog života spašava duše pa i velike grešnike,… .

Poznati talijanski katolički novinar Vittorio Messori 2o godina je čekao poništenje braka, ali je u međuvremenu dok je to postigao živio u grijehu s djevojkom. I nakon 11 godina žena s kojom je živio ga je napustila govoreći da je njoj ipak na prvom mjestu Bog, i to je prije njega, a onda ne samo Bog nego i Gospa i mala Bernardica). I onda su se razišli. A kasnije su, nakon postignutog poništenja braka, ponovo bili zajedno, no ovaj put u sakramentalnom braku. I ona kaže da je biti u sakramentalnom braku nešto sasvim drugo nego živjeti u braku bez sakramenta.

To su kušnje koje Bog dopušta da ljudi vide svoje granice. Da nije bilo toga supruga od Vittoria M. ne bi bila praktična vjernica kakvu poznamo danas, a niti bi on bio onakav kakvog ga poznajemo danas.

Bez obzira što nama stvari mogu izgledati promašaj, neuspjeh, … očima vjere mi vidimo da sve to ima neku drugu dimenziju. To bolje vidimo kasnije. Mi znamo biti nestrpljivi i želimo stvari da se riješe preko noći. Što smo tvrđi orah, što smo ponosniji, oholiji, ogrezli u lošim stvarima to je više potrebno da Bog više radi na nama. Važno je imat povjerenje djetata, pustit Bogu da radi, znajuć da on zna, ne povlačit se pred zahtjevima života, to je nešto što čini razliku.

Sv. Benedikt je tražio od svojih redovnika da kad uđu u jedan samostan da cijeli svoj život ostanu i ne muču se i osuđivao je tzv lutalice koji su se stalno premještali iz jednog mjesta u drugo, iz jedne župe u drugu, a da nigdje nisu uspjeli pustiti korijenje. Ostati na svom mjestu, ne napuštati poziciju koju imaš, to može imati dalekosežne posljedice. To ne znači samo ostati u sakramentalnom braku, to znači ostati u svojoj Crkvi, ostati u svojoj Domovini, … To čini razliku. Preko toga postajemo sveti.

Sv. Pavao kaže: „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao…“ On je svoju vjeru sačuvao. Čak kaže na jednom drugom mjestu –  „Ako vam netko donosi neko drugo evanđelje – neka je proklet…“  Ne može bit neko drugo evanđelje. Evanđelje je samo jedno. I treba ostat vjeran tome. To može biti jako zahtjevno. Vidimo to na primjeru Ivana Krstitelja. Kad je on prekorio Heroda što živi sa ženom svoga brata, da je to preljub, i to su znali svi ali su se bojali reći, šutili ko zaliveni… Tako i sv. Thomas Moore, koji je bio premijer kod kralja, koji nije htio da Henrik VIII promijeni ženu. Tada su i svi biskupi izdali – osim Fishera. Kapitulirali su. Vjerovatno je bilo puno onih koji su razmišljali: ako budem ostao vjeran Crkvi, papi, izgubit ću mjesto, kuću, namještenje, možda ću postat izvan zakona… i sl. Svi smo slabi, ali ako znamo da nam Bog daje dovoljno milosti … pitanje je samo hoćemo li mi Njemu vjerovat ili nećemo, da će mi on dati snagu koju nemam i da to ne bude nikakva tragedija…

Posljednje godine svoga života Alojzije Stepinac provodio je običan život, u kućnom pritvoru, zabranjeno mu je primati goste, stalno je imao stražu, milicionere, udbaše, koji su činili da i cijeli Krašić bude pod opsadom. Nitko mu nije mogao prići da se ne pregledaju dokumenti, tablice i sl. ili pomagati mu, a bez da upadne u nevolje. I kad bi išao u šetnju bila je tu milicija koja je ometala. I u takvim okolnostima, ne popustiti nikada, … do zadnjeg časa je osuđivao komunizam, i pokušaj komunizma da odvoje Katoliču Crkvu od Rima, … da Hrvatsku Katoličku Crkvu preda u ruke partije…

On je u više navrata rekao da proklinje takvog svećenika koji je ušao u pakt sa državom. Nema tu kompromisa. Na njega su pokušali utjecati čak i svećenici. No, ostao je dosljedan. Zato se često spominje „Stepinčeva Crkva“. To je ona sveta radikalnost. U vjernosti prema Bogu ne popušta ni malo. I to je on platio životom. To čini razliku od drugih. Svaki dan je govorio: Ne bojte se! Ja sam svjedok koji pokazuje put i može se ostat vjeran Bogu.

Kad su komunisti došli na vlast onda se narod još nije snašao, što nas je sve snašlo, … kad je bila Velika Gospa u Sarajevu, na Stupu (predgrađe Sarajeva), katolici su išli Gospi, kao što se ide Gospi u Sinj tako su i oni išli tamo na Stup gdje su i karmelićanke, izvan grada, ljudi su se te 45.-e, odazvali na tisuće, … Nakon mise su spontano u procesiji otišli u grad Sarajevo i ušli u katedralu. Komunisti nisu ništa poduzeli, zatekli su ih, ušli su pjevajući: Hoćemo Boga!  Dočekao ih je svećenik isusovac koji je održao propovijed i rekao im da budu spremni na mučeništvo, i doista znali su da će to imati posljedice.  Znao to od svjedoka… jedan je tada imao 18 godina i rekao je – Ja sam tada bio spreman položiti život za Boga. Njega su zatvorili na šest mjeseci robije zato jer je bio u procesiji i jer je umnažao apostolsko pismo od Alojzija Stepinca i prokazivao zla komunizma. …Ljudi su platili veliku cjenu.

Tako se slično dogodilo i u Zagrebu. Kad je bilo zavjetno hodočašće ljudi su se vratili u grad i ušli u katedralu. Dočekali su ih komunisti… organizirali su javne manifestacije… pozivali su tada i Alojzija Stepinca… Tko bi pokazao otpor… završio bi na robiji. Zbog jedne izjave, zbog jedne pjesme moglo se dobiti 5-6 godina robije. Mi se čudimo pobjedi u Domovinskom ratu, slobodi vjeroispovijesti… Nije to naša zasluga! To je zasluga onih koji su polagali svoje živote zato da mi imamo ono što sada imamo.  …

Kad vidimo kako se ponašaju ljudi kad im je dobro, kad žive u bogatstvu i blagostanju.. vidimo da je to duhovna pustinja! Kad pogledamo naše obitelji koje su takve postali su potpuni bogalji. Postali su pogani. U teškoćama možemo izvući ono najbolje od sebe…

Nedavno sam susreo jedan par zaručnika …. Njegovi su izbjegli iz Banja Luke, on je rođen u Berlinu… pričao je o razredu u kojem je od 32 učenika 28 muslimana. Rekao je – „Mi sanjamo o tom da se vratimo u Hrvatsku!“. Ali tko o tome govori?

Ako imamo pouzdanja da Bog može sve okrenuti u dobro, onda se ne treba ničega bojati, ni bolesti ni smrti, ni progona. Sve je to za ljude. Sve to može poslužit onome cilju da budemo sveti. Ima ljudi koji vide kud to sve vodi, ima ih koji se vraćaju. Vide što ne funkcionira.

Jedan svećenik kojeg sam susreo u Međugorju mi je rekao da je njegova jedina dužnost da pomaže supružnicima u krizi, da se ne razvedu.

U Italiji postoji udruga za one koji su napušteni od strane muža ili žene a koji žele ostati vjerni. To je jako zahtjevno. Ali kad vide da drugi ustraju onda uspjevaju.

Kao da je našim precima bilo lako?! I oni su se borili za vjeru i izborili se. Koliko smo se mi spremni boriti sa unutarnjim neprijateljima i sa samim sobom? Preko straha nas neprijatelj drži u ropstvu. Sve treba staviti u Božje ruke! Može doći jedan potres.. i što onda? Jedna mističarka u Italiji je rekla kako će se Italija rascijepiti u dva dijela. Pa onda to može zahvatiti i nas. Ne znamo kad će to biti. Može se dogoditi i druga kataklizma, može doći rat, može svašta… No Bog zna kako i iz toga izvući neko dobro. On nije poštedio ni svoju Majku, a ni svetog Josipa. Ona je prošla opasnost da bude kamenovana, jer je ostala trudna, a nema objašnjenja… Bili su odbačeni. Nitko im nije dao smještaj pa se Sin Božji rađa u štali. Morali su bježati pred Herodom. Sve su proživljavali iznova. Anđeo obavještava Josipa da se sad može vratiti u Nazaret. .. na kraju Gospa ostaje postojana pod križem, vidi muku svoga sina… završava život u Efezu. To je puno za jedan život, ali ona se nije tužila. Preko prihvaćanja Božje volje postala je Majka Božja, suotkupiteljica. Marija je sa svojom nutarnjom patnjom bila suotkupiteljica. Sve su to stvari koje su se događale i drugima, ali Gospa je prihvaćala Božju volju. Nosila je to do kraja vjerna.

Biti vjeran do kraja života – to je naša zadaća. Svatko ima svoje poslanje: neka to posvijesti, što mu je Bog povjerio i dao, i preko toga će se događati da budemo sveti, da dođemo Bogu, … Neka nas u tome prati i zagovor Majke Božje.

(Izvor: bilješke s duhovne obnove, voditelj: don Josip Mužić, 23.9.2018.)

U drugom čitanju danas nam sveti Pavao govori da moramo iskoristiti našu šansu jer su dani zli. Ne samo da živimo u danima koji su zli, živimo u danima o kojima je govorio Izaiji, u danima kad će zvati zlo dobrim i dobro zlim. I nama je ispiran mozak kako bi mislili da su zle stvari – u redu. A nisu.

Dakle, od ovog trenutka, ono što ću reći je potpuno politički nekorektno i ako netko ne želi slušati može se petnaest minuta prošetati.

Posljednjih nekoliko tjedana čujemo neke prilično žalosne stvari. Kardinal Crkve je zlostavljao djecu i mlade ljude, a sada u Pennsylvaniji izvještava se da 301 svećenika zlostavljalo više od tisuću djece. I sveh svega toga toga imamo episkopsko prikrivanje, (episkopsko znači biskupsko) dakle, prikrivanje od strane biskupa. I to nije samo prikrivanje, to je plan.

Ako ste pažljivo slušali, od 2002. godine kada je sve to izbilo, biskupi se vraćaju na istu stvar: to je Pedofilija! Pedofilija!, Pedofilija!, Pedofilija!. Ne, nije. Zapravo, John Jay institut, skupina koju su sami biskupi angažirali da promatra što se događa, vratila se i kaže: To problem homoseksualnosti! 86,6% svih slučajeva zlostavljanja bili su na post-pubertetskim muškarcima, a biskupi su im rekli “ne, vratite se, to prepravite i kažite da nije homoseksualni problem”. , Oni su se vratili i rekli su da 86,6% ovo govori o post-pubertetetskim muškarcima, ali to nije homoseksualni problem. Stvarno?

Dakle, pedofilija je nasilje nad pre-pubertetskom djecom. Manje od 3% svih tih slučajeva bila su pedofilija. Ephebofilija je zlostavljanje post-pubertetske djece, osobito pederastija, post-pubertetskih muškaraca. To imamo ovdje.

Sada moramo napraviti važnu razliku, postoje neki vrlo, vrlo dobri ljudi koji se bore s homoseksualnom orijentacijom. Svi mi imamo problema s različitim stvarima, to ne znači da smo loša osoba samo zato što imamo određene slabosti. I Crkva priznaje da ta orijentacija nije zlo, ono što je zlo jest aktivnost (čini). I tako, za one ljude koji žele živjeti dobar život i koji se pokušavaju boriti protiv tih iskušenja i borbi, ovo je križ. I to je veliki križ koji moraju nositi. Zapravo, možete zamisliti koliko Bog voli ove ljude ako im dopušta da nose križ tako velik. velik je.

Sada nam je potrebno, kako se opet gledamo u sebe, možemo reći kako se, primjerice, neki se bore s alkoholom ili neki se bore s pornografijom, štogod. Ako se stvarno pokušavaju boriti protiv tih iskušenja, to su dobri ljudi s slabostima. To je drukčije od dilera droge, od tipova koji rade pornografiju, ili tipa koji se bave trgovinom ženama ili nečim takvim; ti ljudi su svinje. A onaj koji se bori i pokušava živjeti dobar život je dobra osoba s slabostima. A to je razlika koju moramo imati na umu.

I tako, Crkva je vrlo jasna da čak i za muškarce s dubokom homoseksualnom tendencijom, da ne idu u sjemenište. To nije zato što je Crkva diskriminira ili mrzi te ljude, nego zato što važi isti princip kao npr. – kad vidite da se netko bori sa ovisnošću o alkoholu hoćete i ga odvesti u bar? To je stvar napasti. Ne dopuštamo muškarce u ženski samostan jer neće proći puno vremena prije nego će netko imati problema. I to je ono zašto Crkva promatrajući to kaže: To nije dobro.

Vratit ću se na vrijeme kada sam bio u bogosloviji. Razgovarao sam s drugim bogoslovom, usred razgovora pogledao me i rekao: Bi li tebi ikad palo na pamet da se tuširaš u ženskoj svlačionici? Rekao sam: Sigurno da ne.  Dobro, rekao je, a  zašto ne? Zbog napasti i problema… Rekao je: Imaš pravo. Sad onda znaš što moram proći kad odem u mušku garderobu. Pomislio sam: O moj Bože…

Zato Crkva kaže čak i za ove dobre ljude koji se bore i pokušavaju prevladati ovo, ne želimo ih staviti u grešnu prigodu, u napast.

Dakle, to nisu ljudi s kojima imamo problema. Ljudi s kojima imamo problema dolaze iz dvije različite skupine i shvaćamo da postoji namjerna i zlobna infiltracija Crkve u svrhu uništavanja iznutra.

To je ono što treba shvatiti.

Kad sam bio u bogosloviji, bila je to jedno od najgorih bogoslovija u zemlji. 1983. kada je naša bogoslovija bila to u najvećoj mjeri; Ja sam počeo sam ’85. Kasnije je bilo malo bolje. Ali ti su ljudi bili tako arogantni. Trebao bih istaknuti kad sam ja bio u bogosloviji –  ako niste bili homoseksualac ili radikalna feministica . bili ste u velikoj nevolji. Jedan od profesora bio je dovoljno arogantan da ustane ispred svih i kaže: “Martin Luther je imao pravu ideju, ali je to učinio na pogrešan način – napustio je Crkvu. Ne možete mijenjati crkvu izvana, samo je možete mijenjati iznutra, tako da ne napuštamo.” Dakle, to su ljudi koji imaju plan. A koje su dvije grupe? Dvije su grupe: broj jedan, grupa GRABEŽLJIVIH HOMOSEKSUALCA. Oni su započeli svoju infiltraciju Crkve 1924. Želite li to potražiti? Postoji knjiga pod nazivom „Homoseksualna mreža“, napisana 1982. godine, tako da je ovo 20 godina prije nego što je sve ove stvari izišle. Čovjek po imenu Enrique Rueda promatrao je sve ovo, proučavao sve svoje vlastite publikacije (svake godine objavljuju broj sjemeništaraca, svećenika i biskupa koji su imali), vraća se natrag na početke, a poečlo je 1924.

A onda pet godina kasnije, 1929. godine, KOMUNISTI su počeli prodrijeti u svećeništvo. A ove dvije skupine su činile točno istu stvar. Želite li čitati o komunističkoj infiltraciji? Postoji žena s imenom Bella Dodd koja je bila duboko uvjerena komunistkinja koja je izašla iz komunizma i obratila se. Ona je svjedočila prije kongresa 1953. i u tom svjedočenju rekla je da “1929. godine dobili smo upute od Kremlja o tome što trebamo učiniti“, a ona je rekla “trebali smo uzeti najbolje i najsjajnije, dečke koji su bili pametni dovoljno da bi živjeli dvostruki život, naočite dečke koji su bili društveni kako bi ih primijetili njihov biskup, a oni bi bili promaknuti, postali bi promicatelji zvanja, postali bi biskupi, postali rektori sjemeništa, imali bi utjecajne pozicije “, a ona je rekla: „Bili smo tako uspješni da je to nadmašilo sva naša očekivanja.“ Rekla je:” Osobno sam odgovorna za više od 1.200 bogoslova, svećenika i biskupa.” I 1953. godine, ponovno, sada su počeli 1929. godine 1953, rekla je: “Već smo imali četiri kardinala u Vatikanu.” To je 1953., danas je situacija još gora.

Dakle, imamo ove dvije skupine. Ako želite čitati o njoj, napisala je knjigu zvanu „Škola tame“, koja je objavljena 1954. Želite li razumjeti zašto sve promocije, propaganda, plan? Možete se vratiti i pročitati još jednu knjigu koju je napisao 1932. godine čovjek po imenu William Foster. William Foster kandidirao se za predsjednika Sjedinjenih Država 1924., 1928. i 1932. godine za Komunističku partiju SAD. Godine 1932. napisao je knjigu pod naslovom „Prema Sovjetskoj Americi“. I u toj je knjizi rekao “Ne možemo prodrijeti do Amerikanaca zbog tri stvari:  njihovog morala, njihove obitelji i njihova patriotizma”. On je rekao: “Način na koji ćemo napasti ove tri stvari su – kroz homoseksualnost i radikalni feminizam.” I bili su izuzetno uspješni.

Onda, s čim imamo posla? Imamo posla s grupom grabežljivih homoseksualaca koji su postali svećenici da ne služe Crkvi nego da ga unište iznutra. U tome, oni su na svakoj razini. Bilo je – postoji članak koji je upravo izašao iz „Catholic register“ u kojem su intervjuirali šest svećenika iz biskupije New York i govorili o homoseksualnoj mreži u svojoj biskupiji. U svima je, ne samo u New Yorku. Oni prikrivaju jedni druge, dijele žrtve jedni s drugima, rade sve vrste strašnih stvari. Sada je tako prošireno da se na federalnoj razini zapravo govori o korištenju RICO zakona protiv Crkve zbog takvih gluposti koji se događaju.

I ljudi pitaju zašto dobri svećenici ne progovore? Danas sam razgovarao s nekim svojim prijateljem, on me pogledao i rekao: “O tome poznajem već 50 godina i ti si poznavao već 40 godina.” Da, vrijeme je da izađe , Pa zašto netko nije javio? Kao prvo: ako bih stajao ovdje čak i prije nekoliko godina, biste li mi vjerovali što vam govorim? Broj dva, kome bismo trebali ići? Bilo je toga na svakoj razini, sve do vrha. Ako si želio biti zaređen za svećenika, nisi smio napisati ni jednu riječ. I kao svećenik  -ne možete. A ovi svećenici koji su intervjuirani u „Catholic register“ intervjuirani su samo zbog anonimnosti. To je zahtijevalo anonimnost jer su se bojali onoga što će se dogoditi s njima ako biskupi i ljudi u kancelariji saznaju tko je to govorio. Ti ljudi imaju toliku moć. I  moramo to shvatiti.

Dakle, opet samo da vam kažem kratku priču o tome kako su stvari bile loše. Kad samo bio u bogosloviji oni bi stavljali komunističku propagandu, a ja bi to svaki put maknuo, i svaki put kad bih to učinio, bilo bi najava: “Tko uzima obavijesti s oglasne ploče …” Kad bih stavio obavijest da kažem da ćemo moliti krunicu – odmah bi se maknulo i ništa se nije reklo. Sada, govoreći to, dobro je da bogoslovija danas bolja nego što je bila.  Ti mladi momci se ne moraju nositi s tim smećem, ali to je bila klima u to doba.

Sada, ako samo gledamo situaciju sa (kardinalom) McCARRICKOM, budući da je to bilo u vijestima, svatko je s pravom užasnut zbog onoga što je ovaj čovjek učinio dječacima i mladićima. Ali usput, svatko tk omisli da je to sve super, da su oni krasni ljudi, oni nisu ništa različiti – pogledajte što je McCarrick učinio: to je ono kako izgleda predatorska homoseksualnost. To nisu „krasni ljudi“ – koji su baš kao i svi ostali. No, kako je odvratno kao i sve, razmišljajte o činjenici da je ovaj čovjek propovjedao 50 godina, sjedao je u ispovjedaonicu, bio je u biskupskom uredu donosio odluke o životima svećenika, o biskupijskim financijama, o smjeru biskupije i tako dalje. Služio je na vatikanskim povjerenstvima, bio je savjetnik u Vatikanu, on je zaredio mnogo biskupa. Kakav savjet misliš da bi netko tko se bori s nekim seksualnim problemom u ispovjedaonici mogao dobiti od nekoga ovakvog? Kakvi su ti ljudi koje je on zaredio za biskupe?

Sada razumijete zašto sve te brbljarije umjesto dobrih propovijedi? Razumijete zašto postoje problemi u svijetu koji se ne rješavaju? To je o čemu se radi. Gdje je doktrinarni integritet? Gdje je moralno poučavanje? Netko tko ga ne živi, ​​neće ga naučavati. Sada postoji, nakon što je ovaj izvještaj iz velikog suda izišao prije nekoliko dana iz Pennsylvanije, postoji još nekoliko država koje već pričaju o tome kako provode vlastitu istragu. Vjerojatno će ići posvuda, i tako će tih stvari sve više biti po vijestima. I iako je to tužno moramo priznati da je ovo zapravo i nešto jako dobro. To je čišćenje Crkve i to će na kraju dovesti do Njenog raspeća. Nažalost, mnogi neće ostati vjerni.

Ali kad to pogledamo i kažemo: “Pa, ako se to događa u Crkvi, što bismo trebali učiniti?” Trebali bismo pogledati Isusa i reći točno što je Sveti Petar rekao: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi vječnog života. “Isus je utemeljio jednu Crkvu i ta jedna Crkva jedina institucija na svijetu za spasenje duša. Osnovana je za tu svrhu i ona će ostati na kraju svijeta u tu svrhu.

Posljednjih tjedan ili dva razgovarao sam s brojnim ljudima o tome što se događa, ljudima koji mole, svetim ljudima i svi su se složili oko jedne stvari: Gospino djelo je napokon počelo.  Hvala Bogu! Ona je dala je biskupima 16 godina da očistite ovaj nered i nisu učinili ništa. Sada slušamo od biskupa istu stvar koju smo čuli 2002. godine: “O, trebamo više pravila,  više ovog više onog… …” Gluposti! Trebamo akciju, ne trebamo više pravila,… ali nitko ne sluša. Prekasno je.

Biskupi čak priznaju da su izgubili svu moralnu vlast. Nitko im više ne vjeruje, što je stvarno tužno jer imamo neke stvarno dobre biskupove i oni će završiti u istu grupu. No sjetite se da naša vjera nije u svećenicima, nije u biskupima ili kardinalima, nije čak ni u papi. Naša je vjera u Isusu Kristu. Točka. I trebamo se usredotočiti na Isusa, On je onaj koji je osnovao Crkvu, On je onaj koji je obećao da će joj vrata paklena neće nadvladati.

Dakle, ovo je vrijeme kušnje za Crkvu, a Crkva će izgledati uništena. Crkva je Isus Krist, pogledaj što se dogodilo Isusu. Njegovi su apostoli morali donijeti odluku: hoće li ostati vjerni sve do Kalvarije ili će oni pobjeći? I vi i ja morat ćemo donijeti istu odluku: hoćemo li ostati vjerni ili ćemo pobjeći?

Ono što prolazimo – ili tek početak – je kao mama s djetetom tinejdžerom. Mama kaže djeci: „očistite sobu, očistite sobu, očistite sobu, očistite sobu”… I oni to nisu učinili. Konačno, mama se umori, uhvati vreću za smeće i krene prema tinejdžerskoj sobi. U tom trenutku djeca paničare, ali je prekasno; nema zaustavljanja mamice kad se počne čistiti soba. A djeca počne očajavati, misleći da će mama sve baciti. Kad je sve to učinjeno, dijete je stvarno sretno, soba je besprijekorna. To je ono što će se dogoditi.

Već 20 godina govorim ljudima da je prije 2000 godina Isus očistio hram, ali on je to učinio poput čovjeka: Podigao je velike stvari usred prostorije. Ovaj put šalje mamu; ona će se očistiti poput žene: nećete ostati ništa ne počišćeno, ni prašine u kutovima. Ona će očistiti kuću i bit će lijepa. Ali, neće biti ugodno doći tamo. Uskrsnuće će se dogoditi tek nakon raspeća, i hoćemo li ostati vjerni?

Dakle, ono što se dogodilo i što se događa je: užasno, tragično, odvratno… staviti bilo koji drugi pridjev koji želite staviti tamo pokušavajući ga opisati,… ali zapravo u Crkvi to nije ni najgore. Ovisno o tome koju studiju pročitate, u javnim školama bilo gdje između 4 i 8 od 10ero djece zlostavlja se negdje u 13 godina u javnim školama od strane učitelja. I to je sve zataškano. Primjetit ćete da su mediji, političari, odgojitelji svi usredotočeni na Crkvu jer pokušavaju zadržati fokus dalje od sebe. To je u redu, jer znate što: pročitajte prvu poslanicu sv. Petra, kaže da čišćenje počinje u Božjoj kući i on je rekao, ako se to dogodi u Božjoj kući što će se dogoditi kad se izađe iz kuće Božje? Sve ide dolje. Samo počinje u Crkvi, …hvale Bogu, jer treba biti očišćena. Naša Majka će očistiti kuću i ona je počela raditi.

Ivan Pavao govorio je o novom proljeću, Gospa Fatimska govorila o trijumfu svog Bezgrješnog Srca, a nakon tog trijumfa rekla je da će dugo razdoblje mira i rasta za Crkvu. To je ono što dolazi. Nije to nešto za očajavnje, nije nešto od čega bismo trebali pobjeći, moramo ostati vjerni, moramo nastaviti moliti i moramo postiti, jer nam je Gospodin rekao se te vrste demona može riješiti samo postom i molitvom. Dakle, to je izbor kojeg svi moramo napraviti, proći ćemo kroz neka teška vremena, ali imamo to uskrsnuće, novo proljeće, trijumf Bezgrješnog Srca. Dakle, sve što vam mogu reći jest: bez obzira što se dogodilo, ostanite vjerni Isusu. To je tako jednostavno.

 Sveti Louis de Montfort nam je rekao da je u ovim vremenima, u posljednjim vremenima, rekao da će Bog podići najveće svece koje smo ikada vidjeli. Čak i do točke, rekao je on, da će ti sveci nadmašiti svece prošlosti kao što se cedar libanonskui nadvija nad grmom. Zamislite jednog od velikih svetaca i on će izgledati kao grmlje u usporedbi s onim što dolazi. A vi možete biti jedan od tih svetaca. Nema razloga zašto ne možete. Zato je to, kada smo ga ponovno stavili u kontekst onoga što je sv. Pavao rekao u drugom čitanju danas, to je ono – učiniti najbolje iz ove situacije.

Vrijemena su zla, stoga iskoristi tu šansu najbolje što možeš. Ostani vjeran Isusu sve do raspeća i postani veliki svetac.

www.romancatholicman.com

Čak i kad smo suočeni sa najozbiljnijom krizom braka moramo biti spremni na vjernost i opraštanje. Za Boga ljudski razvodi nemaju smisla jer On je taj koji sveto združuje muža i ženu jednom i zauvijek u sakramentalnom braku.

…

Bog ni na kakav način ne prihvaća razvod kao ni ženidbenu prevaru. Vjernost Bogu znači biti vjeran ženidbenim zavjetima. Sveto Pismo kaže: „Žena je vezana za svog muža dok on živi.“ (1 Kor 7,39; usp. također Rim 7,2). Nema druge mogućnosti i svaki čin spolnog jedinstva izvan braka jest preljub, kao što Isus Krist jasno kaže: „Tko god otpusti svoju ženu i oženi drugu, počinja preljub prema njoj; i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga čini preljub (Mk 10, 11-12). Razvodi nemaju smisla za Boga jer On je taj koji sveto združuje muža i ženu jednom i zauvijek u sakramentalnom braku. Čak i kad smo suočeni i s najtežim krizama u braku pozvani smo živjeti vjernost i opraštanje, a Bog preko milosti sakramenta podržava nas u svakoj pojedinoj odluci, samo ako želimo činiti Njegovu volju i poštujemo njegove odredbe.

Pokret Vjernih srdaca je zajednica sakramentalno vjenčanih supružnika koji žele svoje poteškoće u odnosima povjeriti Isusu Kristu da bi postali osnaženi Njegovom milošću koja dolazi iz Njegovih sakramenata, kroz prihvaćanje predanja čistoći i vjernosti a koja se uvijek nanovo može pronaći u posvećujućoj milosti. Kriteriji pokreta vjernih srdaca su jednostavni, ali je puno teže održati odluku vjernosti u bračnom savezu.

Da biste bili pripadnik pokreta Vjernih srdaca trebate ići na ispovijed, primati svetu pričest, vjerovati Isusu cijelim svojim srcem i ispovjediti svoju vjernost Njemu svojim ustima, čitajući molitvu predanja – Pokreta VS.

Ne bojte se otvoreno suprostaviti demoralizaciji i rušenju naših obitelji!

Nemojte prihvaćati mentalitet uobičajenosti razvoda!

Pridružite se ovom pokretu i ohrabrite druge da ustraju u vjernosti, čak i unatoč razvodu. Pomoći će vam to što ćete biti dio te zajednice i  što ćete biti vjerni svojim odlukama.

Pokret Vjernih srdaca uključuje:

– život u posvećujućoj milosti,

– često primanje svetih sakramenata te redovito čitanje Svetog Pisma;

– povjeravanje Bogu sebe i drugih koji pripadaju tom pokretu, tvog supružnika ili tvojih dragih osoba, u svakodnevnoj molitvi.

Molimo vas da našem timu javite o vašem pristupanju pokretu i mi ćemo vam poslati poseban blagoslov, mi ćemo staviti vaše ime u knjigu Pokreta vjernih srdaca i spomenuti vas se u našoj svakodnevnoj molitvi.

…

Molita predanja  (Pokreta Vjernih srdaca)

Gospodine Isuse, predajem ti naš brak.

Hvala Ti što si nas povezao, što si nam dao jedno drugo, što si nas povezao neraskidivim vezom kroz sakramenat braka, ali naš brak trenutno treba ozdravljujući dodir.

Predajem Ti Gospodine, sebe, svoje sjećanje, misli, dušu, tijelo i sva trpljenja koja su prouzrokovana životom mog bračnog druga. Da ne izgubimo nadu u pomirenje (u slučaju odvajanja ili razvoda).

Očisti moje misli da mogu ustrajati u vjernosti i ljubavi. Neka me u ovom pomogne svakodnevna molitva, molitva ružarija, krunica Božanskom milosrđu, sudjelovanje na svetoj misi i često primanje svete pričesti.

I neka svaki moj ozbiljniji pad bude odmah ispovijeđen u sakrametnu svete ispovijedi. Jačaj me bez prestanka svojom Prisutnošću u našem sakramentalnom braku.

Gospodine Isuse, budi jedini Gospodar moga života, pouči me da kontroliram svoje nagone i emocije tako da moja ljubav za supružnika ostane čvrsta i vjerna do smrti, kao što je to bila na dan našeg vjenčanja.

Očisti moje srce od svake sebičnosti, tako da mogu uvijek oprostiti, ne zadržavti loše osjećaje i da znam kako moliti za mog supružnika (za moju ženu/za moga muža)

Odlučujem da neću kupovati, čitati ili gledati časopise, programe ili filmove pornografskog sadržaja tako da očuvam čistoću svog srca. Molim te Gospodine, pomozi mi da izbjegavam sve što me zarobljuje, čini ovisnim i potiče na zlo.

Molim te nauči me da volim svog supružnika s ljubavlju koja od Tebe dolazi. Isuse Kriste, daruj nam  čista srca po srcu svome.

Marijo, Majko moja, vodi me na putu vjere k jedinom izvoru našeg bračne ljubavi ka Isusu tako da mu uvijek mogu vjerovati. S Ivanom Pavlom II želim sebe potpuno darovati tebi: „Totus tuus, Marijo!“ Tvom Bezgrešnom srcu predajem sebe potpuno, sve što jesam, svaki korak, svaki trenutak svoga života.

 Sveti Ivane Pavle II postigni za mene dar čistog i vjernog srca

Izvor: o. Mieczyslaw Piotrowski;  LOVE ONE ANOTHER