Svećenik, misionar u Kanadi, među indijancima i eskimima svjedoči o svom iskustvu kliničke smrti. Bio je na odmoru od misija da bi obnovio svoje snage. Šetao je obalom i molio krunicu. Onda je odlučio zaplivati. Bilo je mirno, nigdje vala. Dok je plivao nastala je plima i valovi su ga odnijeli u morske dubine. Namjeravao se vratiti na obalu, ali vidio je da se odmiče sve dalje i dalje. Bio je miran jer je nekako osjećao da će ga netko spasiti. Kao da je čuo glas: Ne boj se!

Nakon borbe s valom, našao se pod vodom, u potpunoj tami. Shvatio je da umire. Razmišljao je:
– “Smrt je došla i sad ću doći pred Boga.” Rekao je:

– “Bože, idem k Tebi! Budi milostiv, primi moju dušu!” Ugledao je svjetlo Božje prisutnosti. i začuo glas: Ne brini za tijelo. Ne treba ti.

Vidio je i dvije zrake svjetla, a znao je da su te zrake dva anđela, iako nisu bili nalik ljudima. Oni su nekamo odnijeli njegovo tijelo.

Njegova duša bila je oduševljena s onim što vidi nakon smrti. Iako bez tijela, bio je svjestan sebe, s rukama i nogama.

Bio je okupan svjetlošću koja je bila Ljubav Božja, koju je teško opisati ljudskim rječnikom jer na zemlji ne postoji takvo iskustvo.

Vidio je potom jednu prelijepu katedralu u koju je želio ući. Oko njega su se počeli okupljati ljudi. Kasnije je shvatio da su to sve ljudi kojima je pomogao da se spase i dođu u raj. 

Onda je došlo vrijeme da vidi svoj život na zemlji, kao na filmu. Vidio je cijeli život kao na filmu. Sve što je bilo dobro i sve što je bilo loše. Kao da je Bog pritisnuo neku tipku a onda je pred njim prolazio cijeli život, od rođenja na dalje, sve dobro i sve loše. 

Vidio je da kad povrijedi nekog ne vrijeđa samo tu osobu nego Isusa koji je u toj osobi. Isus mu je dao da vidi svaku bol koju je prouzrokovao, sav teret svojih grijeha, da vidi koliko ga bole grijesi za koje se ne pokajemo ili ih pravilno ne priznamo. Oni grijesi koje priznamo ne vrijeđaju ga.

To saznanje ne bi mogao podnijeti da nije bilo okupan svjetlom Božjim, Ljubavlju. A onda je vidio sve svoje dobre misli, riječi i djela i trpljenja koja je prinosio Bogu. To je bilo kao melem za dušu. 

Ništa nije bilo skriveno. Sve je bilo potpuno jasno. Sve dobro i sve loše.

Čuo je glas koji je rekao:

„Okruženi ste onima kojima ste pomogli da se spase. Došli su vam u susret da slave Boga pred kojim stojite s vama. Okruženi ste onima kojima ste pomogli da se spase – svojom molitvom, trpljenjem i ljubavlju”.

Shvatio je kako je Bog onaj koji spašava, a mi smo ODGOVORNI NE SAMO ZA SVOJE SPASENJE, VEĆ SMO ODGOVORNI I ZA SPASENJE DRUGIH. 

I mi smo oni koji na neki način sudjeluju u spašavanju. Trebamo spašavati druge. 

Ako to budemo činili onda ćemo susresti one kojima smo pomogli da se spase po našoj molitvi, po trpljenju ili na koji drugi način. Oni će nam doći u susret nakon naše smrti. Oni su također oni koji se mole za nas. Oni se žele odužiti jer su jako zahvalni.

Odjednom se pojavio oblak koji je jurio na njega. 

Isprva je bio bijel, ali je s vremenom postajao crn, poput zastrašujućeg tornada. Odjednom se našao kao u nekom kavezu, a oblak je odavao oblik zvijeri koja bjesni na njega. Ono što je bilo zastrašujuće nije toliko pojava zvijeri nego mržnja koja je sijevala iz zvijeri. Urlao je vikao strašne psovke.

Znao je da mu ta zvijer ne može ništa naškoditi. Znao je da ga sotona mrzi. Rekao mu je da ga proklinje i da će učiniti sve da ga baci u pakao. 

Mrzio ga je iz dva razloga: 

1. prije svega zato što je svećenik

2. želi mu se osvetiti za sve one duše kojima je bio okružen jer ih je spasio

Vidio je da sotona mrzi svećenike, ali i druge koji mole i prinose svoje trpljenje za obraćenje grešnika i spasenje ljudi, jer istrgava duše iz sotononih ruku i daje ih Bogu.

I zbog toga nas Sotona mrzi i progoni – čini sve da nas obeshrabri, udalji od molitve i odvoji od Boga, kako se ne bismo ispovijedali, ne bismo išli u crkvu i činili dobro. Njegova je želja da se zatvorimo u svoju sebičnost i konformizam.

Dok se sotona zalijetao na njega anđeo ga je učio što da moli.

“Po Njegovoj pregorkoj muci – smiluj mi se!”

To su bile riječi iz krunice božanskog milosrđa , ali malo promijenjene, jer sam već bio na “drugoj strani”. Moja duša bila je s Bogom i više nisam bio među ljudima. Ovu molitvu sa mnom je izgovorio moj Anđeo čuvar, koji je stajao pored mene.

Svećenik svjedoči kako je tada čuo riječi:

“Dao sam vam do znanja snagu Moje milosti. Kad duša prizove Moje milosrđe, Sotona postaje nemoćan. To je snaga Moga milosrđa. Ovo vam je dato u Krunici Božanskog milosrđa . Upoznao sam vas s ovom moći, i dovoljan je jedan poziv da se Sotona povuče .

Čistilište

Čistilište je samoća ili je tama – ovisno o stanju grijeha u kojem se ljudi u njemu nalaze. Čistilište je velika patnja.

Neki se slojevi Čistilišta ne razlikuju od Pakla. Jedina je razlika u tome što postoji nada da ćemo se na kraju vremena izvući iz čistilišta. Na posljednjem sudu, duša će izaći iz Čistilišta i biti spašena na nebu. Nema nade za izlazak iz pakla, jer je pakao vječan.

Svatko tko u trenutku smrti zaniječe Boga i odbaci Božju milost, otići će u pakao. Jer Bog do kraja, do posljednjeg trenutka, daje mogućnost spasenja.

Bez obzira koliko je velik grešnik i koliko su grozni grijesi koje je počinio, on može biti spašen do posljednjeg trenutka svog života. Tko god u ovom trenutku potpuno odbaci Boga, bit će proklet.

U čistilištu je susreo dvije osobe iz svoje obitelji od kojih mu je jedna rekla:

“Borite se za nebo, razgovarajte o čistilištu, govorite o tome u svojim propovijedima!”

Jedan od svećenika rekao mi je što da kažem. Poželio je da je i sam propovijedao o tome, rekao je kako je svoj život potratio donoseći loše odluke. Naglasio je kako su duše u Čistilištu zahvalne na svakoj molitvi. Međutim, također je skrenuo pozornost na činjenicu da su ove molitve i svete mise za njih prinošene. Pomažu im u mjeri u kojoj su ih cijenili za života .

To je nevjerojatno iskustvo – duše u Čistilištu znaju tko se moli za njih, ali nažalost ne mogu si pomoći. Sveta misa je najveća snaga!

Duša u Čistilištu, sve bliže i bliže nebu, osjeća sve više svjetlosti i sve više vidi – vidi perspektivu neba. U Čistilištu je užasna čežnja za Bogom. Ova čežnja uzrokuje prodornu bol.

Tamo stravično boli zbog svih propuštenih prilika kad smo mogli biti na misi, kad smo se mogli pričestiti, kad smo mogli izgovoriti molitvu ili učiniti nešto dobro. Ova bol je žaljenje zbog izgubljenih prilika za dobro …

Gospa svakodnevno posjećuje duše u Čistilištu – tamo nema osjećaja za vrijeme. Svaki posjet Gospe veliko je olakšanje za svaku dušu u Čistilištu. Te duše imaju najveće olakšanje od patnje na marijanske svetkovine.

Većina duša na Božić napušta čistilište i odlazi u nebo, jer je Isus sišao na zemlju spasiti ljude. Dan Svih Svetih ujedno je dan tako velikog oprosta.

Povratak na Zemlju

Osjećao je veliku čežnju za ulaskom u nebo! A onda je čuo riječi:

“Šaljem te natrag na zemlju.”

Ali započeo sam svojevrsni spor s Gospodinom Isusom, jer se nisam htio vratiti na zemlju – tamo mi je bilo tako dobro! Gospodin Isus je rekao:

“Da – znam da želiš biti ovdje, jer i ja želim da budete ovdje sa mnom što je prije moguće. Jer želim da svaka duša sa Mnom bude ovdje sretna i bude sa mnom što je prije moguće, ali tvoja misija na zemlji još nije ispunjena. Još uvijek moraš puno trpjeti, puno moliti i puno voljeti da bi mi priveo mnogo duša ”.

Gospodin Isus ima nevjerojatnu nježnost i delikatnost koja je neopisiva! Odgovorio sam na ovo:

“Ne!”.

Gospodin Isus je nastavio:

“Vrati se i razgovaraj o onome što si vidio. Reci svima koliko volim svaku dušu. Reci svima koliko mi nedostaje svaka duša kako bi bila sretna i bila uronjena u mene.

Reci svima da čekam sve. Recite svima da me mogu naći živog i stvarnog na zemlji. Baš kao što me vidiš ovdje, baš kao što me i na zemlji svi mogu susresti u svetoj pričesti. U svetoj misi čekam na sve vas.

Kad svećenik u posveti podigne Hostiju, ne sagnite glave, ne zatvarajte oči, već me pogledajte! Jer iz ove Hostije ja gledam vas, gledam vas s ljubavlju i dolazim s ljubavlju onima koji Me prihvaćaju s ljubavlju kako bi svoju dušu ispunili Mojom ljubavlju i snagom u borbi protiv zla. Govori o tome! “.

Ponovo na obali

Nakon ovog posljednjeg razgovora s Gospodinom Isusom, u kojem me poslao natrag na zemlju, čuo sam riječ:

“Ustani!”

U tom sam trenutku osjetio tlo pod nogama; Osjetio sam kako su mi se vratila osjetila, vratio se osjećaj tijela. Osjećao sam se kao da sam na dnu vode i pitao se kako ću doći do obale sada kad sam na dnu oceana! I čuo sam riječi:

“Ispravi se!

Tako sam se uspravio i glava mi je izašla iz vode. Bio sam uronjen do brade. Tada sam čuo:

“Iziđi iz vode!”

Tako sam krenuo prema obali i izašao na potpuno isto mjesto na kojem sam ušao u vodu. To je bilo fizički nemoguće jer je plima cijelo vrijeme trajala!

Vratio sam se u život jer je Bog to želio. Niti na trenutak nisam osjećao umor, a nisam se ni gušio ni hvatao zrak. Bilo je to kao da sam samo na trenutak potonuo i izašao iz vode – ništa drugo! Kad sam izašao na obalu, čuo sam:

“Sjedni!”

Sjeo sam na pijesak, pogledao prema vodi i počeo se pitati. Sjećanje mi se vratilo. I postavio sam si pitanje:

“Što je to bilo?”

Sve sam opet počeo viđati kao u filmu. …

Anđeo

I čuo sam u svom duhu:

“Gledaj – netko ti dolazi.”

Pogledao sam i vidio sredovječnog muškarca kako se udaljava od mene. Imao je svijetlu, prilično dugu, kovrčavu kosu, bio je odjeven u lijepu pastelnu majicu i nosio je knjigu. Krenuo je dalje, podigao ruku i pozdravio me:

-“Zdravo!”.

Pozdravila sam ga i započeli smo razgovor. Pitao me:

-“Kako si?”.

Odgovorio sam:

“Dobro”.

-“Jeste li sigurni da je u redu?”

Odgovorio sam:

“Dobro”.

-“Trebaš pomoć?”.

I rekao sam:

“Ne”.

Ovaj je razgovor bio nevjerojatan jer je hodao 30-ak metara od mene, a opet sam imao dobar kontakt s njim i dobro sam ga čuo! I polako mi je prišao i rekao mi:

“Ali samo ti je trebala pomoć.”

Nisam znao tko je on niti kako je znao što se dogodilo. Bilo me jako neugodno zbog ovoga. Rekao mi je:

“Zakoračili ste u vodu i niste vidjeli da postoji odvod.”

I rekao mi je sve što sam i sama iskusio! Pala mi je na pamet ova misao:

“Ako ste sve vidjeli, zašto me niste spasili?”

I u tom sam trenutku začuo unutarnji glas:

“Razgovaraš s anđelom. Moj anđeo je došao k tebi. “

Ovaj anđeo mi je sve opisao sve dok me val nije povukao pod vodu. I rekao mi je:

“Izvukao si se nekoliko puta, ali jednom ne. I nisam te dugo vidio “.

Htio sam ga pitati:

“Koliko dugo?”.

Bio sam znatiželjan zbog ovoga jer sam znao da na “drugoj strani” nema osjećaja za vrijeme. I odmah sam čuo riječi (ne od njega, već unutarnjeg glasa):

“Prošlo je 20 minuta na zemlji … Tamo gdje ste bili, nema vremena, ali na zemlji je prošlo 20 minuta vašeg izvan tijela.”

I anđeo mi je nastavio objašnjavati:

“Dugo ste bili odsutni, sve dok vas nisam vidio kraj obale kako izranjate ispod vode. A ja sam vam došao pomoći da se vratite u stvarnost.

Na kraju sastanka, anđeo je rekao:

“Vidimo se. Uvijek ću biti blizu kad zatrebate pomoć, samo nazovite. Priskočit ću vam u pomoć! ”.

***

Određeni preživjeli imaju iskustvo kliničke smrti bez ikakvih vizija. Treći pak imaju viziju zla. Takve se osobe sjećaju onoliko koliko Bog želi da ih pamte – onoliko koliko je potrebno ili onoliko koliko mogu i trebaju proslijediti drugima.

Čovjek se neće probuditi iz kliničke smrti samo zato što se želi probuditi, već zato što Bog to želi. Bog je taj koji vlada cijelim svijetom. Čovjek neće živjeti ni jedne sekunde duže nego što je Bog to planirao. Dakle, ako postoji iskustvo kliničke smrti, to je u Božjim planovima.

Ne ovisi o čovjeku što će vidjeti i kakve će vizije doživjeti tijekom kliničke smrti.

Preživio sam smrt. Sigurno je bilo vrijeme mog odlaska na onaj svijet. Određuje se vrijeme naše smrti. Ovako mi je priopćeno tijekom mog putovanja s “one strane”. Vrijeme naše smrti određuje se u vrijeme našeg rođenja.

Bog je već odredio vremensko ograničenje – koliko ćemo dugo živjeti i misiju koju moramo ispuniti. Hoćemo li to ispuniti, ovisi o nama, jer smo slobodni. Okolnosti smrti se mijenjaju. Mogu se mijenjati do posljednjeg trenutka, ali datum smrti je unaprijed određen.

„ljudima je jednom umrijeti, a onda na sud” (Heb 9,27).

O. Wiesław Nazaruk OMI, milujciesie.pl

]]> https://magnifikat.hr/svetost-razmatranje-2-dio/ Sat, 29 Sep 2018 17:55:34 +0000 http://magnifikat.hr/?p=6238 Kad razmišljamo o svetosti čini nam se da je to nama nedostupno i da je to vezano uz neke posebne darove, karizme. No to nije tako. Vidimo to na primjeru mučenika. Što je mučenik učinio da postane mučenik, da postane svetac? U jednom trenutku kad je trebalo posvjedočiti svoju vjeru on je dao svoj život svjedočeći vjernost Kristu. To mučeništvo možda je bilo kroz nekoliko sati, nekoliko dana, ali svakako to je bilo brzo. On je postao svet na temelju svog svjedočanstva koje je dao u zadnjem trenutku svog života. To ne bi bilo moguće da u vrijeme svog života nije imao vezu s Bogom. Većina drugih ljudi neće završit kao mučenici.

Svi se darovi sastoje u vršenju volje Božje. I kad se pitamo što je to volja Božja za nas, onda je to za većinu nas, (za većinu nije da postanu svećenici, redovnici, nego da imaju obitelj) za ogromnu većinu, možda 99% , volja Božja se sastoji u tomu da prihvate i savjesno vršenje svoje dužnosti, … da to nose vjerno, postojano i s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. To našu svakodnevnicu može učiniti drugačijom i to može biti naša prilika za posvećivanje, za bit malo bliži Bogu. U konačnici, Od toga se sastoji cijeli naš život, vjernosti i postojanosti. Mi često ne vidimo vrijednost u tomu, te vjernosti u malom. To čini naš život i to čini svetost dostupnu svakomu. To često nije jednostavno. Stvari možemo obavljati mehanički, grubo, napeto, bez ljubavi… ali ako je to činimo s ljubavlju onda će to naši najbliži osjetiti. Čovjek može preobraziti običan život u nešto izvanredno. Kao što vidimo u životu Majke Tereze koja je bez izvanrednih darova, živeći u jednom malom samostanu, Bog je učinio da preko ljubavi to postane jedna velika avantura s Bogom, da preko svakodnevnog života spašava duše pa i velike grešnike,… .

Poznati talijanski katolički novinar Vittorio Messori 2o godina je čekao poništenje braka, ali je u međuvremenu dok je to postigao živio u grijehu s djevojkom. I nakon 11 godina žena s kojom je živio ga je napustila govoreći da je njoj ipak na prvom mjestu Bog, i to je prije njega, a onda ne samo Bog nego i Gospa i mala Bernardica). I onda su se razišli. A kasnije su, nakon postignutog poništenja braka, ponovo bili zajedno, no ovaj put u sakramentalnom braku. I ona kaže da je biti u sakramentalnom braku nešto sasvim drugo nego živjeti u braku bez sakramenta.

To su kušnje koje Bog dopušta da ljudi vide svoje granice. Da nije bilo toga supruga od Vittoria M. ne bi bila praktična vjernica kakvu poznamo danas, a niti bi on bio onakav kakvog ga poznajemo danas.

Bez obzira što nama stvari mogu izgledati promašaj, neuspjeh, … očima vjere mi vidimo da sve to ima neku drugu dimenziju. To bolje vidimo kasnije. Mi znamo biti nestrpljivi i želimo stvari da se riješe preko noći. Što smo tvrđi orah, što smo ponosniji, oholiji, ogrezli u lošim stvarima to je više potrebno da Bog više radi na nama. Važno je imat povjerenje djetata, pustit Bogu da radi, znajuć da on zna, ne povlačit se pred zahtjevima života, to je nešto što čini razliku.

Sv. Benedikt je tražio od svojih redovnika da kad uđu u jedan samostan da cijeli svoj život ostanu i ne muču se i osuđivao je tzv lutalice koji su se stalno premještali iz jednog mjesta u drugo, iz jedne župe u drugu, a da nigdje nisu uspjeli pustiti korijenje. Ostati na svom mjestu, ne napuštati poziciju koju imaš, to može imati dalekosežne posljedice. To ne znači samo ostati u sakramentalnom braku, to znači ostati u svojoj Crkvi, ostati u svojoj Domovini, … To čini razliku. Preko toga postajemo sveti.

Sv. Pavao kaže: „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao…“ On je svoju vjeru sačuvao. Čak kaže na jednom drugom mjestu –  „Ako vam netko donosi neko drugo evanđelje – neka je proklet…“  Ne može bit neko drugo evanđelje. Evanđelje je samo jedno. I treba ostat vjeran tome. To može biti jako zahtjevno. Vidimo to na primjeru Ivana Krstitelja. Kad je on prekorio Heroda što živi sa ženom svoga brata, da je to preljub, i to su znali svi ali su se bojali reći, šutili ko zaliveni… Tako i sv. Thomas Moore, koji je bio premijer kod kralja, koji nije htio da Henrik VIII promijeni ženu. Tada su i svi biskupi izdali – osim Fishera. Kapitulirali su. Vjerovatno je bilo puno onih koji su razmišljali: ako budem ostao vjeran Crkvi, papi, izgubit ću mjesto, kuću, namještenje, možda ću postat izvan zakona… i sl. Svi smo slabi, ali ako znamo da nam Bog daje dovoljno milosti … pitanje je samo hoćemo li mi Njemu vjerovat ili nećemo, da će mi on dati snagu koju nemam i da to ne bude nikakva tragedija…

Posljednje godine svoga života Alojzije Stepinac provodio je običan život, u kućnom pritvoru, zabranjeno mu je primati goste, stalno je imao stražu, milicionere, udbaše, koji su činili da i cijeli Krašić bude pod opsadom. Nitko mu nije mogao prići da se ne pregledaju dokumenti, tablice i sl. ili pomagati mu, a bez da upadne u nevolje. I kad bi išao u šetnju bila je tu milicija koja je ometala. I u takvim okolnostima, ne popustiti nikada, … do zadnjeg časa je osuđivao komunizam, i pokušaj komunizma da odvoje Katoliču Crkvu od Rima, … da Hrvatsku Katoličku Crkvu preda u ruke partije…

On je u više navrata rekao da proklinje takvog svećenika koji je ušao u pakt sa državom. Nema tu kompromisa. Na njega su pokušali utjecati čak i svećenici. No, ostao je dosljedan. Zato se često spominje „Stepinčeva Crkva“. To je ona sveta radikalnost. U vjernosti prema Bogu ne popušta ni malo. I to je on platio životom. To čini razliku od drugih. Svaki dan je govorio: Ne bojte se! Ja sam svjedok koji pokazuje put i može se ostat vjeran Bogu.

Kad su komunisti došli na vlast onda se narod još nije snašao, što nas je sve snašlo, … kad je bila Velika Gospa u Sarajevu, na Stupu (predgrađe Sarajeva), katolici su išli Gospi, kao što se ide Gospi u Sinj tako su i oni išli tamo na Stup gdje su i karmelićanke, izvan grada, ljudi su se te 45.-e, odazvali na tisuće, … Nakon mise su spontano u procesiji otišli u grad Sarajevo i ušli u katedralu. Komunisti nisu ništa poduzeli, zatekli su ih, ušli su pjevajući: Hoćemo Boga!  Dočekao ih je svećenik isusovac koji je održao propovijed i rekao im da budu spremni na mučeništvo, i doista znali su da će to imati posljedice.  Znao to od svjedoka… jedan je tada imao 18 godina i rekao je – Ja sam tada bio spreman položiti život za Boga. Njega su zatvorili na šest mjeseci robije zato jer je bio u procesiji i jer je umnažao apostolsko pismo od Alojzija Stepinca i prokazivao zla komunizma. …Ljudi su platili veliku cjenu.

Tako se slično dogodilo i u Zagrebu. Kad je bilo zavjetno hodočašće ljudi su se vratili u grad i ušli u katedralu. Dočekali su ih komunisti… organizirali su javne manifestacije… pozivali su tada i Alojzija Stepinca… Tko bi pokazao otpor… završio bi na robiji. Zbog jedne izjave, zbog jedne pjesme moglo se dobiti 5-6 godina robije. Mi se čudimo pobjedi u Domovinskom ratu, slobodi vjeroispovijesti… Nije to naša zasluga! To je zasluga onih koji su polagali svoje živote zato da mi imamo ono što sada imamo.  …

Kad vidimo kako se ponašaju ljudi kad im je dobro, kad žive u bogatstvu i blagostanju.. vidimo da je to duhovna pustinja! Kad pogledamo naše obitelji koje su takve postali su potpuni bogalji. Postali su pogani. U teškoćama možemo izvući ono najbolje od sebe…

Nedavno sam susreo jedan par zaručnika …. Njegovi su izbjegli iz Banja Luke, on je rođen u Berlinu… pričao je o razredu u kojem je od 32 učenika 28 muslimana. Rekao je – „Mi sanjamo o tom da se vratimo u Hrvatsku!“. Ali tko o tome govori?

Ako imamo pouzdanja da Bog može sve okrenuti u dobro, onda se ne treba ničega bojati, ni bolesti ni smrti, ni progona. Sve je to za ljude. Sve to može poslužit onome cilju da budemo sveti. Ima ljudi koji vide kud to sve vodi, ima ih koji se vraćaju. Vide što ne funkcionira.

Jedan svećenik kojeg sam susreo u Međugorju mi je rekao da je njegova jedina dužnost da pomaže supružnicima u krizi, da se ne razvedu.

U Italiji postoji udruga za one koji su napušteni od strane muža ili žene a koji žele ostati vjerni. To je jako zahtjevno. Ali kad vide da drugi ustraju onda uspjevaju.

Kao da je našim precima bilo lako?! I oni su se borili za vjeru i izborili se. Koliko smo se mi spremni boriti sa unutarnjim neprijateljima i sa samim sobom? Preko straha nas neprijatelj drži u ropstvu. Sve treba staviti u Božje ruke! Može doći jedan potres.. i što onda? Jedna mističarka u Italiji je rekla kako će se Italija rascijepiti u dva dijela. Pa onda to može zahvatiti i nas. Ne znamo kad će to biti. Može se dogoditi i druga kataklizma, može doći rat, može svašta… No Bog zna kako i iz toga izvući neko dobro. On nije poštedio ni svoju Majku, a ni svetog Josipa. Ona je prošla opasnost da bude kamenovana, jer je ostala trudna, a nema objašnjenja… Bili su odbačeni. Nitko im nije dao smještaj pa se Sin Božji rađa u štali. Morali su bježati pred Herodom. Sve su proživljavali iznova. Anđeo obavještava Josipa da se sad može vratiti u Nazaret. .. na kraju Gospa ostaje postojana pod križem, vidi muku svoga sina… završava život u Efezu. To je puno za jedan život, ali ona se nije tužila. Preko prihvaćanja Božje volje postala je Majka Božja, suotkupiteljica. Marija je sa svojom nutarnjom patnjom bila suotkupiteljica. Sve su to stvari koje su se događale i drugima, ali Gospa je prihvaćala Božju volju. Nosila je to do kraja vjerna.

Biti vjeran do kraja života – to je naša zadaća. Svatko ima svoje poslanje: neka to posvijesti, što mu je Bog povjerio i dao, i preko toga će se događati da budemo sveti, da dođemo Bogu, … Neka nas u tome prati i zagovor Majke Božje.

(Izvor: bilješke s duhovne obnove, voditelj: don Josip Mužić, 23.9.2018.)