José je imao 12 godina kada je počela “Kristiada” – pobuna kršćanskog naroda protiv bezbožne vlasti u Meksiku. 

https://www.catholic.org/

Svećenik o Roger Landry govorio o kreposti ustrajnosti kod sv. Ivana M. Vianneya. To je ujedno i krepost koja nam je svima potrebna, jer i Isus reče: “Tko ustraje do kraja taj će se spasiti!” Vianney je imao velikih poteškoća u učenju latinskog, a to mu je znanje bilo potrebno kako bi postao svećenik. Na bogosloviji nije mogao ostati jer se činilo da ne može biti svećenik, ako nema tog znanja. Izbacili su ga – njega koji je postao svetac, zaštitnik župnika (!) Ponovo je primljen, među mlađe kolege – i profesor svećenik je bio mlađi od njega – a onda ga je prekinuo rat. NO ni to ga nije zaustavilo u trudu. Žarko se molio svetom Franji Regisu da mu pomogne savladati prepreke.

Na molbu starog mudrog župnika Balleya koji ga je podučavao, biskup ga na posljetku pripušta na ređenje jer je čuo o njegovoj izvanrednoj pobožnosti. “Milost Božja će učiniti ostalo!” -rekao je. I tako je bilo.

To je samo jedna od prepreka u životu svetog župnika Arškog koja nam daje primjer ustrajnosti.

Ozana je zapravo na krštenju dobila ime Katarina. Prezivala se Kosić.
Rodila se 25.11.1493. god. u jednom malom crnogorskom selu u pravoslavnoj obitelji.
Kao djevojčica je bila pastirica. Jednom je čuvala ovce kad joj se ukazao mali Isus.
Drugi put je imala viđenje Raspetog Isusa.
To drugo viđenje je znažno utjecalo na nju.
Poslije ju se duboko dojmila i jedna propovijed o Isusovoj muci.
Htjela je više naučiti o Isusu i proučavati Katekizam, ali da bi to mogla morala je iz sela ići u grad Kotor. Otac i majka nisu htjeli za to ni čuti. Kad je otac umro Ozana je nagovarala majku da je pusti u grad. Majka joj konačno dopušta.
Ozana je kao četrnaestogodišnja djevojčica u Kotoru stanovala i služila kod jedne obitelji. Tu je bolje upoznavala vjeru a onda primila sakramente. U kuću gdina Aleksandra Buće, gdje je živjela, dolazili su i dominikanci pa je Ozana tako upoznala dominikansku duhovnost.
Odlučila je svoj život posvetiti Bogu tako da živi u jednoj maloj kućici blizu crkve, kao dominikanska trećoretkinja. Biskup joj je za to dao odobrenje.
Tu je, kao zazidana djevica, živjela pokornički, a njene pokore bile su mnoge: spavala bi na ljestvama koje su imale pet pregrada u spomen na pet Isusovih rana, pod glavom bi imala komad drveta, bičevala bi se, jela bi ono što su joj na prozorčić donosili prolaznici, a onda bi i od toga što je dobijala opet davala siromasima koji su na prozoru od nje nešto tražili.
Tu je Ozana živjela sedam godina, blizu crkve svetog Bartolomeja.
Kasnije se preselila blizu crkve sv. Pavla. Tu je ostala do kraja života u molitvi, pokori i ručnom radu. Živjela je 72 godine. Umrla je 27.4.1565. godine.
Od 1963. godine sarkofag s tijelom blaženice nalazi se na glavnom oltaru zborne crkve svete Marije. Od Ozanine smrti, pa do danas izvršeno je pet liječničkih pregleda tijela i zamjena redovničke odjeće. To je učinjeno 1815., 1856., 1907., 1930. i 2001. godine.

Pri posljednjem postupku ustvrđeno je, da je tijelo blaženice dobro i u cijelosti očuvano, te povezano i čini kompaktnu cjelinu koju je moguće nositi na rukama.
Ozana je za života činila čudesa, a i nakon smrti potvrđena su čudesna uslišanja. Tako je od samih početaka bila štovana kao svetica. Nakon njezine smrti dozvolom Svete Stolice pokrenut je proces za prikupljanje podataka o njenom svetačkom životu. Ovi su se spisi nažalost zagubili. Godine 1628. građanstvo Kotora zamolilo je dozvolu iz Rima, da se tijelo prenese na bolje mjesto. Rim se nije izričito usprotivio, ali je rečeno, da se bolje razmotri pitanje beatifikacije. Od 1665. godine Ozana je uvrštena među zaštitnike grada i biskupije. Proces za odobrenje i potvrdu javnog štovanja blažene Ozane započeo je 1905. godine najviše zaslugom hrvatskog dominikanca, izvrsnog propovjednika i misionara, Anđela Marije Miškova, koji je tada bio provincijal.

Konačno je papa Pio XI. 21. prosinca 1927. godine odobrio javno štovanje blaženice. Tako je Ozana postala PRVA BLAŽENICA CRKVE U HRVATA.

Nju zazivaju kao sveticu i katolici i pravoslavci. Njena sveta uspomena časti se u dominikanskom redu, osobito među hrvatskim dominikankama i dominikancima.

Na njezin spomendan 27. travnja 2013. godine pokrenut je proces za proglašenje svetom.

Ova dva mučenika potječu iz Rima. Propovijedali su vjeru Galima sredinom trećeg stoljeća. Smjestili su se u današnjem Soissonsu i tu su mnoge poučili o vjeri u Isusa. To su činili danju, a noću bi izrađivali cipele iako se o njima govori da su bili plemićkog porijekla i da su bili braća.

Ljudi su slušali njihove pouke i bili zapanjeni primjerom njihova života posebno njihovom ljubavlju, nebeskom pobožnosšću, preziranjem slave i zemaljskih stvari; a kao rezultat toga bila su mnoga obraćenja .

Braća su nastavila s radom nekoliko godina a onda je protiv njih podnešena tužba. Car je naredio da se satanu sa najokrutnijim neprijateljem kršćana. Oni su bili strpljivi pod najokrutnijim mučenjima i završili su svoj život mučeničkom smrću od mača, 287. god.

…

 Za razmišljanje: O kako puno njih može reći da su “radili uzalud” je Bog nije bio cilj i svrha koja nadahnjuje njihov posao?

ecatholic – butler – life of the saints

Rodio se g. 1386. u Capistranu, u talijanskoj gorovitoj pokrajini Abruzzo, u obitelji njemačkog podrijetla. Postao je franjevac. Na papin nalog, kao jedan od najvećih pučkih propovjednika, obišao je pola Europe.

Pobjeda kršćanske vojske nad turskom vojnom kod Beograda 1456. velikim se dijelom ima pripisati njegovoj hrabrosti, zalaganju i žaru. 
Umro je 23. listopada 1456. u Iloku, u Hrvatskoj, ali se njegovu grobu zameo trag.

Poznati profesor Franz Spirago zorno opisuje kako se mladi pravnik Giovanni da Capestrano odriče ovoga svijeta. To je možda i najveća pouka iz njegova vrlo bogatog života pa ćemo se nastojati u to uživjeti. Moto našeg razmišljanja nek budu riječi proroka Habakuka: »Ja ću se radovati u Bogu Jahvi i kliktat ću u Bogu svojem Spasitelju.

Bog Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih, i vodi me u visine« (Hab 3,18–l9). Spirago piše da je sv. Ivan Kapistran jedan od najglasovitijih propovjednika svih vremena; na Sveučilištu u Peruggiji studirao je pravo te postao doktor pravnih znanosti. Tadašnji napuljski kralj 1412. postavio je mladog doktora prava sucem u Peruggiji. Oženio je kćerku najbogatijeg građana Perugije i tako se domogao velikog bogatstva. To mu je otvorilo put do časti i blistave karijere. Ali Bog je odredio drugačije.

Građani se Peruggije pobuniše protiv kralja te zatražiše suca Ivana da u ime grada pregovara s kraljem. Kad su njegovi pregovori postali bezuspješni, građani Peruggije posumnjaše u Ivana da šuruje s kraljem te ga baciše u zatvor te mu davahu za hranu samo kruh i vodu. Bilo je to g. 1413. Ivan se u toj teškoj situaciji, punoj patnje, ponadao da će se kralj zauzeti za njega, ali od toga nije bilo ništa. Bio je ostavljen na cjedilu i duboko razočaran, predan u beznađe.

K tome je došao još jedan težak udarac: njegova je mlada žena, teško pogođena sudbinom svog muža, umrla od žalosti. Osim toga, oduzeli su mu svu njegovu imovinu. I tada je mladi, toliko iskušavani, čovjek brzo uvidio kako prolazi zemaljska sreća.

Zato je odlučio da više neće čeznuti za zemaljskim častima i dobrima, nego čim bude slobodan krenuti drugim putem: odreći se svijeta i samo Bogu služiti. Obećanje je ispunio te u 30.-oj godini ušao u franjevački red. Bilo je to g. 1416. Brzo je postao propovjednik pokore, propovijedajući po Italiji, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, a došao je i u naše krajeve. Mase su ga slušale često pod vedrim nebom jer i najveće crkve bijahu premalene da prime silna mnoštva željnih slušatelja.
U Beču se još i danas može vidjeti vani izgrađena propovjedaonica s koje veliki propovjednik propovijedaše Božjem narodu.

Pošavši u Češku, silni je propovjednik obratio mnoštvo husita, vrativši ih u krilo Katoličke crkve. Kapistran je revnovao i u borbi za oslobođenje kršćanskih krajeva od Turaka. Vrhunac tog nastojanja bijaše bitka koju je g. 1456. animirao kod tadašnjeg Grčkog Beograda (današnjeg Beograda), gdje je šačica junaka od 4.000 izvojevala pobjedu nad daleko nadmoćnijom vojskom sultana Mehmeda II. Osvajača, kod koje izginu 24.000 vojnika. Kapistran je prije bitke ugledao vatrenu strjelicu s neba uperenu prema neprijatelju križa, a što je ulilo hrabrost i u njega i u kršćansku vojsku. Dva mjeseca nakon pobjede kod Beograda Ivan Kapistran je umro od kuge u Iloku te bio pokopan po vlastitoj želji u u Iloku. Veoma je bio štovan kao čudotvorac. Nakon osvajanja Iloka od Turaka 1526. tjelo Svetog Ivana je odnešeno iz Iloka. U najnovije vrijeme je ustanovljeno da se nalazi u crkvi  pravoslavnog manastira monahinja u Vlaškoj Bistrici (Rumunjskoj).

sveci

Braćo svećenici, braćo i sestre!

Pripadamo generaciji koju je na putu vjere vodio sv. Ivan Pavao II. U našem susretu s ovim vodičem možemo razlikovati tri faze.

Starci se sjećaju pastoralne službe kardinala Karola Wojtyle u crkvi u Krakovu. Odrastao je u ovoj Crkvi da služi cijeloj zajednici Kristovih učenika, koji obuhvaća sve nacije, jezike i kulture. Ovdje u Krakovu je učio širem i dubljem pogledu na čovjeka. Učio je ne samo iz iskustva prošlih pokoljenja nego također suočavanjem sa ideologijama i sistemima u kojima nije bilo mjesta za Boga, a na koncu nije bilo mjesta za čovjeka. Bez Boga čovjek ne nelazi mjesto za sebe. Ne razumije tko je on, odakle je došao i kamo ide.

Druga etapa prisutnosti Karola Wojtile u našem životu vjere je njegovo papinsko služenje. Da bi poduzeo ovu službu morao je proširiti prostor svojega srca kako bi njime zaštitio svih, kao pastir Crkve univerzalne i duhovni vođa svijeta. Gotovo dvadeset sedam godina, od 16 listopada 1978. pratila nas je njegova živa riječ, njegovo naučavanje, njegove odluke i geste, koje su pomagale Crkvi da se suoči sa izazovima suvremenog svijeta.

Treća faza službe Ivana Pavla II započela je u trenutku njegove smrti, od koje nas dijeli deset (sada dvanaest!) godina. Došlo je vrijeme za njegovu duhovnu i još dublju prisutnost u Crkvi, u životu miliona učenika Isusa Krista. U ovom času svjesni smo da je s nama živio služio nam i predvodio nas sveti čovjek, sveti pastir. U njegovoj osobi, u njegovoj službi i svetosti ispunja se obećanje Božje dano preko proroka Jeremijee: “Dat ću vam pastire po svome srcu” (Jer 3,15). Ivan Pavao II bio je pastir po Božjem srcu. Njegovo služnje nije završilo u trenutku odlaska u dom Očev. Crkva je prepoznala vjeru naroda Božjega, uvjerenu u svetost Ivana Pavla II, te o njegovoj herojskoj ljubavi i životu u Bogu zauvijek. Ona potvrđuje vjeru nasljednika Ivana Pavla II na stolici Petrovoj, proglašavajući ga blaženim i svetim.

Duboko vjerujemo da nas Ivan Pavao II prati i posreduje za nas kod prijestolja Svevišnjega. zaslužio je naslov pape obitelji, što se nekoliko puta ponovilo tijekom biskupske sinode o obitelji koji je završio prije nekoliko dana. Neprestano je pridonosio razmišljanju Crkve o braku i obitelji kao i o temeljnim vrijednostima koje oblikuju to dvoje. Nije za podcjenjivanje taj doprinos u kontekstu opasnosti od suvremenih trendova sekularizma i hedonizma koji potkopavaju stabilnost obitelji i braka kao primarne zajednice muškarca i žene, zajednice ljubavi i života.

Ivan Pavao II je također zaradio i titulu pape mladih te pape Svjetskih dana mladih, jer zahvaljujući njemu to je postala jedna od najvažnijih pastoralnih inicijativa. Također mu dugujemo što će se i u Krakovu u Poljskoj održati Svjetski dan mladih. Uvjereni smo da je to zadatak obnove da se u nama probudi entuzijazam vjere i pokaže mlado lice Crkve u kojem se svaka osoba može susrest s Isusom kristom, s njegovim riječima vječnoga života i njegovim životvornim sakramentima.

Evanđelje nam govori o Isusovu razgovoru sa Šimunom Petrom kod Tiberijadskog jezera otkriva nam s jedne strane očekivanja da Usrkli živi s učenikom kojega je izabrao kao kamen na kojem je htio sagraditi svoju Crkvu. Uvjet za ovaj zadatak bio je – ljubav. Neočekivano ga tri puta pita: Šimune, Sine Jonin, voliš li me više nego ovi? Na sljedeća pitanja došao je nedvojben odgovor: “Gospodine, ti sv znaš, Ti znaš da te volim”: Tek što je to iskreno rekao učenik dobiva misiju: “Pasi janjce moje. Pasi ovce moje.” (Iv 21, 15-17)

Ivan Pavao II znao je napamet taj razgovor sa ribarem Galiljeskim. Bio je njegov nasljednik. Bio je Petar naših dana. Primio je sličnu misiju da jača svoju braću u vjeri. Sam je priznao da se svaki dan u njegovu srcu vodio sličan razgovor. Svakodnevno je davao Uskrslomu odgovor na pitanje o ljubavi, ne toliko u riječima koliko u molitvi, u neumornoj slubi navještanja evanđelja, dosežući najdudaljenije kutke svijeta.

Znamo da je na kraju života odgovor Ivana Pavla II na pitanje ljubavi bilo prihvaćanje križa i slabosti. Učenik ne može imati lakšega života nego Učitelj.

Čuli smo riječi apostola Pavla: “Potičem vas, dakle, sužanj u Gospodinu, da se ponašate dostojno svoga poziva na koji ste pozvani, s asvom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću podnosite jedni druge u ljubavi.” (Ef 4,1-2). Ovaj poziv je upućen svim kršćanima, ali danas posebno želimo pročitati kako je propisano za nas, svećenike, hodočasnike u svetište Ivana Pavla II. Živimo današnji dan razmišljajući o našem svećeničkom životu i službom.

Svjesni smo našeg poziva da služimo Kristu i njegovoj Crkvi, to jest našoj braći i sestrama. Uvjet za služenje je ljubav. Zapitajmo se: Koliko je ljubavi u nama? Koliko bezuvjetnosti? Koliko apostolske gorljivosti? Koliko imamo želje za služenjem, u kojoj ne gledamo na sat, jer puno radno vrijeme u Kraljevstvu Božjem je dvadeset četiri sata dnevno. Krist ima pravo na naše srce. I ljudi kojima smo poslani imaju pravo na naše srce. To je jednostavna posljedica izbora celibata, a time i izbora ljubavi.

Svjesni smo svojih slabosti i nevjernosti. Što više svjedoci smo da Bog djeluje u nama i preko nas. Nas podupire primjerom Šimuna Petra koji je prilikom čudesnog ribolova molio Učitelja: „Otiđi od mene Gospodine, grešan sam čovjek.” I baš tada, u momentu istine i pokore on čuje: “Ne boj se, od sada ćeš loviti ljude.” (Lk 5,8-10). Kako je napisao Luka evanđelist, Šimun i njegovi drugovi “ostaviše lađe na obali, ostave sve i pođoše za Njim (Lk 5,11). Neka nas ova scena prati u svakodnevnom radu, a također i u našem osobnom iskustvu skaramenta pomirenja, i kao pokajnicima i kao poslužiteljima sakramenta pomirenja. Doživljavajući milosrđe, budimo milosrdni prema našoj braći i sestrama. Krist računa na sve nas. Sve nas on treba.

U središtu svećeničke službe je slavljenje Euharistije. Pitajmo sami sebe često kako slavimo tu veliku tajnu naše vjere? kako se na to pripravljamo? Kako je živimo? Ivan Pavao II započeo je encikliku o Euharistiji riječima: “Crkva živi od euharistije”. I mi trebamo živjeti euharistiju jer je ona srce svijeta.

Pripadajući svećeništvu Crkve u Krakowu tvorimo svećeničku zajednicu. Ta zajednica se gradi kroz jedinstvo svećenika sa biskupom. Pripadanje svećeništvu zahtjeva uzajamnu odgovornost, osobito za one koji su otišli iz svećeništva ili su zalutali na putu.

Odgovornost se izražava u brizi za one koji su izgubljeni kako bi se mogli vratiti Kristu i svećeništvu da bi se služilo narodu Božjem. Moramo našoj braći dati ruku, pomoći im da obnove svećenički identitet. To je stvar koja mi je posebno na srcu.

Svećenička zajednica je zajednica koja se stvara pri oltaru, kada zajedno slavimo Svetu žrtvu i navješćujemo Riječ Božju. Zajednica je plod međusobnog pomaganja u pastoralnom radu – na primjer u župama i dekanatu, u katehezi i pri organizaciji hodočašća.

Svećenička zajednica je zajednica stola, kad se svećenici okupljaju na obrok u župi ili u nekim župnim slavljima. Svatko od nas je dužan preuzeti odgovornost za stvaranje ove zajednice na raznim razinama. Nitko ne može biti oslobođen ove obaveze.

Draga braćo i sestre, slavimo po prvi put hodočasnički blagdan svetoga Ivana Pavla II u njegovu svetištu, zahvaljujući Bogu za dar života, službe i svjedočanstva tog čovjeka. On ne samo da je napisao novo poglavlje u povijesti dvije tisućljetne Crkve, nego nas i dalje prati i služi cijeloj današnjoj Crkvi.

Svatko od nas nosi osobne uspomene njegova pontifikata, ali naravno ne ostajemo danas na uspomenama. Sveti Ivan Pavao II može i treba nas potaknuti na kreativnu službu u Crkvi, da se suočavamo s novim izazovima pred kojim stoji današnji svijet i pred kojim stoji Poljska. Sveti Ivan Pavao II osobit je primjer koji nas potiče na duboko duhovan život spojen sa apostolskim dinamizmom, da ne bismo samo čekali na one koji dolaze k nama, k našim crkvama, nego da bismo otišli do onih koji su izgubljeni i nevoljni. U Kristovoj Crkvi ima mjesta za sve.

Povjeravamo Bogu u toj Euharistiji sve poslove Krakowske i sveopće Crkve. Molimo za naše obitelji da bi bile jake u Bogu, da bi bile zajednice života i milosti te da bi bile škole učenja u ljubavi. Molimo za nova i dobra redovnička i svećenička zvanja, da ne bi Crkrvi manjkalo ljudi koji su spremni propovijedati Evanđelje, ljudi koji su spremni voljeti i služiti kao što je to činio sveti Ivan Pavao II. Amen.

Izvor: radiomaryja.pl

Danas sveta Crkva slavi blagdan svete Tereze Avilske, koja se rodila u Avili, u Španjolskoj 1515. God. Terezija potječe od vrlo uglednih bogatih roditelja, čestitih i ppbožnih kršćana. Otac se zvao Alonso, majka Beatriz, imali su dvanaestero djece, a Terezija je bila najmlađa. Roditelji su svu svoju djecu brižno odgajali u pobožnosti i strahu Božjem. Zato je Terezija već u sedmoj godini svoga života pokazivala znakove prave pobožnosti, pa je vrlo rado čitala životopise svetaca i svetica Božjih. Sve što bi joj došlo pod ruke ona je pročitala. Čitala je pustolovne priče i ljubavne romane. Dan i noć  bi bez prestanka čitala takve knjige. Mašta joj je već bila puna takvih praznih pričanja, zato je pri tome gubila  svaki smisao za molitvu i ozbiljan rad. Kako je Terezija po naravi bila dražesna, ugodna u društvu i u igri upravo čarobna, zato joj nikada nije uzmanjkalo mladoga društva i muškoga I ženskoga. Ona je bila pravi virtuoz u sposobnostii da svakoga razveseli i nasmije, što joj kao ljudska vrlina ostati kroz cijeli život. Terezija je na svaki način htjela da se sa svojim zgodnim stasom i ljepotom svidi drugima. Zato se lijepo oblačila i dotjeravala raznim nakitima. Tako bi oko svoga uređivanja potrošila puno vremena, a najviše oko uređivanja svoje kose. Kad je brižni otac opazio ospasnost, koja je prijetila njegovoj kćerki, odmah ju je poslao u daljnji odgoj u samostan sestara augustinki. U samostanu je Terezija opet postigla prijašnju pobožnost i počela je moliti i razmatrati. Krepostan život redovnica naveo je Tereziju na odluku da se sasvim posveti Bogu, te se ona odluči na redovnički stalež. Oduku nije donijela iz neke nužde već posve slobodno i promišljeno. Kad je Terezija odlučila stupiti u karmelićanski red od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje I za nju samu I za sve one koji su je poznavali. Svakako da iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razočaranje, a još manje neka naročita simpatija ili naravna sklonost. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu, jer se poznavajući svoju narav bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je za nju stupanje u samostan bio veoma bolan, težak i dramatičan doživljaj. Ona je zaista svoje znanje skupo platila, a upravo je to mnogo doprinijelo njezinoj veličini.

U dvadesetoj godini svoga života stupila je u karmelski red. Prvu godinu redovnitva nastojala je oko svoje savršenosti tako odlučno da se živčano i tjelesno posve iscrpila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svi su mislli da će umrijeti i već su sve spremali za sprovod. No ona se najedanput probudila iz svojega mrtvila i ukočenosti.

I nakon te krize, tog bolnog istustva Terezija se počela oporavljati, ali je opet popustila u svom duhovnom životu, što će kasnije teško okajati. Tako je Terezija punih osamnaest godina kao redovnica provela u duhovnoj osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili u kojem je ona živjela bio je bez klauzure i bez prave discipline, a imao je oko 180 sestara karmelićanki. Ali je u njemu bilo takvo ozračje, koje nije mnogo poticalo na savršenost I svetost. Tko se je tu želio ipak posvetiti, morao je to učiniti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan, šikaniran i onemogućavan. Lakše je bilo u samostanu provoditi jedan udobniji život u onoj osrednjosti bez prevelikog zalganja i naprezanja. Takav život u samostanu u onoj osrednjosti bez prevelikog zalaganja i naprezanja. Takav život u samostanu Tereziju je strahovito razočarao, te je u duši sve jasnije osjećala zov da se iznad svogea toga izdigne. I kad joj je bilo četrdeset godina, u jednom svom viđenju vidjela je mjesto u paklu koje je njoj priravljeno, ako ne krene drugim boljim i savršenijim putem. A u drugom svome viđenju vidjela je izbičevanog Isusa. Nakon tih viđenja Terezija je doživjela pravo obraćenje i od tada izlazi potpuno iz svoje mlakosti. Od toga časa jenda prosječna karmelićanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život živjeti u duhu Evanđelja. Zato se energično odlučila na temeljitu reformu karmela. Radi obnove Karmela Trezija je krstarila cijelom Španjolskom. Ona je svojom upornom voljom i jakošću duha, poniznošću i pokorom uspjela obnoviti karmelski red. Terezija je kod obnove nailazila na velike poteškoće I bezbrojne zareke, napadali su je sa svih strana.

Ustadoše protiv nje sestre karmelićanke is većenici karmelićani, te poglavari čitagovga karemlenskoga reda, ali nju više ništa nije moglo zaustaviti. Ona se branila molitvom i čvrstim pouzdanjem u Boga, te je tako uz posebnu Božju pomoć pobijedila. Rodio se novi i idealni Karmel, dakle bosonoge karmelićanke dostojne kćeri majke Tereziej Avilske. Tako je Terezija već 1563. godine preuzela sama vodstvo novoga samostana. Ona je nakon reforme karmelskoga reda živjela još dvadeset dvije godine. Terezija je znala I čvrsto vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva, jer iz nje I druga sredstva dobivaju svoju snagu. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojim će se njezine sestre moliti i na taj način se za Božje kraljevstvo boriti. Prije Terezijine smrti već je bila s Bogom stalno sjedinjena u molitvi i razmatranju. Bog je bio njena najveća radost, iz ljubavi prema njemu ona se odrekla svih stvorenih stvari, pa i svojih najbližih, pa i dopuštenih uživanja. Ona je u svome životu podonosila vrlo teške kušnje i bolesti na duši i na tijelu i to s najvećom strpljivošću. Resila ju je duboka poniznost, žarka pobožnost, anđeoska čistoća i druge kreposti. Taj visoki stupanj svetosti postigla je Terezija revnim upotrebljavanjem onih sredstava koja vode k savršenstvu, a to su molitva i sveti sakramenti.

Kako je Terezija bila sva iscrpljena od napornog rada, blago je preminula u Gospodinu u mjestu Alba Tormes, 1582 god u 67 oj godini svoga života. Papa Grgur XV Tereziju je progalasio svetom 1622, a papa Pavao VI proglasio ju je Crkvenom naučiteljiom 1970 god. Neka Gospodin proniče svojom milošću mnoge poput sv. Terezije Avilske.

O. Leopold Bogdan Mandić je zajedno sa Padre Piom iz Pietrelcine, jedan od najpoznatijih ispovjednika. Nakon ispovijedi kod fra Leopolda Mandića o. Luciani (kasnije papa) je nosio njegovu sličicu u džepu do kraja života. Često bi se zaustavio u crkvu u Padovi kako bi molio na njegovu grobu. Ovdje je propovijed pape Ivana Pavla I., a koju je održao u kapucinskoj crkvi (Mestre) 30.5.1976., onog istog mjeseca kad je Leopold Mandić bio proglašen blaženim.

VELIKI SVETAC

Prvi i jedini put sam susreo o. Leopolda u Bellunu. Bio sam mladi svećenik, na duhovnim vježbama kad je došao naš biskup i donio nam radosnu vijest: „O. Leopold je svetac, i on je ovdje u Bellunu. Složio se tim da će sutra doći ovdje ispovijedati vas, ako želite. Molim vas nemojte propustiti tu priliku, idite.“

Poslušao sam biskupa. Sljedećeg dana sam otišao na ispovijed. Ispovjedio me i dao mi neke savjete. Impresionrala me činjenica da je čitao o asketskoj teologiji koja je upravo objavljena. Moglo se vidjeti da ne želi gubiti niti minutu između jednog pokornika i drugog i da je sam nastojao stalno studirati. Također sam bio impresioniran ogromnim poštovanjem koje je moj biskup imao prema njemu, a i on je veliki svetac, biskup Catarossi. Svetac.

Nekoliko godina kasnije, o. Leopold je umro i svaki koji je sa mnom govorio o njemu rekao je: „On je svetac!“ Čak i u Rimu, kao biskup, našao sam nekog u kongregaciji za kauze svetaca tko mi je rekao: „Moram dati svoj glas za ovaj slučaj. Veliki svetac!“ Čitajući njegov život možete to vidjeti. Papa je to prepoznao proglašavajući ga blaženim.

Ovdje je ukratko njegov život od 76 godina. Prvih šesnaest godina je proveo u Dalmaciji (Kaštel Novi) sa obitelji. Obitelj je bila dobrostojeća. Njegovi preci su bili Venecijanski kapetani. Postao je fratar sa šesnaet i proveo 60 godina u redovništvu kao fratar. Sedam godina je bio u Veneciji gdje je zaređen za svećenika. Kao svećenik 52 godine: 9 dijelom u Basanu, dijelom u Capodistriji a dijelom u Thieni i 33 u Padovi. Bio je zapravo poslan na drugo mjesto (Fiume) ali biskup u Padovi, svetac, Elia Dalla Costa, naredio je da se vrati: ljudi u Padovi su željeli o. Leopolda tamo. Vratio se. Trideset tri godine, a gdje? Dođite i vidite! U maloj sobici, hladnoj zimi, a vrućoj ljeti. Tamo je on postao svetac. Bio je tu deset, dvanaest, a ponekad čak i osamnaest sati dnevno, nepomičan, slušajući pokornike. Tamo je on postao svetac.  Znate da mi ne možemo postati sveci osim ako nasljedujemo Isusa Krista na neki način, i u ovom je on nasljedovao Isusa.

KAO ISUS OTKUPITELJ

S jedne strane Isus se bori protiv grijeha kao „žrtva za otkupljenje grijeha“, a s druge strane on se ne bori sa grešnicima, nego ih susreće. Otvorite evanđelje – On se bori protiv grijeha, kaže sveti Ivan Krstitelj: „Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta.“ Čitajte sv. Pavla: „On je umro za naše grijehe.“ Poslušajte pažljivo i Isusove riječi na svetoj misi: „… Ovo je kalež moje krvi koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha.“ Ne grijehu! Naš Gospodin ne želi grijeh. A s druge strane, koja ljubaznost! Koliko milosrđa prema grešnicima! Ja sam ganut kad razmišljam da je papa Pavao VI proglasio o. Leopolda blaženim, ali prva osoba koja je bila proglašena svetom pred svim ljudima bio je razbojnik. Na križu Isus reče: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Razbojniku (je to rekao). Koja ljubaznost prema grešnicima! Kad su doveli k Njemu ženu zatečenu u preljubu. „Ženo, zar te nitko ne osudi? „Nitko, Gospodine.“ „Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više ne griješi.“ Dobri Pastir je jasno rekao.: Idi u potragu za izgubljenom ovcom. „Veća je radost na nebesima zbog jednog raskajana grešnika nego zbog devedeset devet pravednika kojima ne treba obraćenja“.

BORBA PROTIV GRIJEHA

Leopold je vjerno nasljedovao Isusa u tom: borio se protiv grijeha, a susretao je griješnike.

Jednom mu je netko rekao: „Oče Leopolde, slušali ste ispovijedi tako puno godina i sad ste čuli sve – grijeh više ne čini na vas nikakav dojam.“ Što to govorite, gospodine? Svakog trenutka, ja sam začuđen i ja strepim kad pomislim da se ljudsko biće ugrožava vječno spasenje za glupe stvari, za glupe stvari.“. On je strepio nad grijesima.

Neki drugi put jedan muž je rekao: „Oče, doktor mi kaže da ako moja žena zadrži trudnoću u opasnosti je i da je neophodan abortus.“ „Ne, ne. Bog je Gospodar i on to ne želi, imaj vjeru, Gospodin će ti pomoći, ima vjeru!“

Drugi puta došao netko govoreći da nije došao na ispovijed nego samo povjeriti svoju tugu što je spriječio svećenika da dođe prijatelju koji je umirao pa je umro bez sakramenata. „Što si to učinio, moj sine? Nisi mislio o vječnom životu; što si to učinio?“ I počeo je plakati. Suze su padale niz njegovu bradu. U tom trenutku i onaj nesretni čovjek je zaplakao i onda se ispovjedio.

MILOSRĐE PREMA GREŠNICIMA

Kao i Isus, o. Leopold se bojao grijeha: s druge strane, bio je drugačiji sa grešnicima. Negdje je napisano: „S njim, s o. Leopoldom, bilo je gotovo kao grijeh ne imati grijeh“ On je uistinu dočekao grešnika kao brata, kao prijatelja, i upravo zbog toga nije bilo teško ići na ispovijed kod njega. Jedan čovjek je otišao k njemu nakon što dvadeset godina nije išao na ispovijed. Kad je čovjek završio ispovijed o. Leopold je ustao, uzeo ga za ruku i zahvalio mu: „Hvala, hvala  što si došao k meni da primim tvoje obraćenje nakon nakon tako puno godina.“ On je bio onaj koji je zahvaljivao. Tako je ohrabrivao ljude. Osjećali su se radosno. On je usitinu bio ogledalo Božje ljubaznosti.

Znate, mi smo svi grešnici, on je to dobro znao. Moramo shvatiti tu našu stvarnost. Nitko ne može za dugo vremena izbjeći grijeh, mali ili veliki. Ali, rekao je Franjo Saleški, „Ako imaš magarca koji je dugo vremena hodao pa padne na putu što ćeš učiniti? Sigurno nećeš stati pa udarati magarca štapom, jer je ionako već jadan. Uzet ćeš ga za uže i reći: „Hajde, idemo opet… „ Pomoći ćem mu da se vrati na put kojim je pošao. I onda ubuduće bolje pazimo…“ To je način na koji je Leopold postupao. Jedan moj prijatelj svećenik koji je išao kod njega na ispovijed rekao je: „Oče, vi ste previše popustiljivi. Drago mi je da sam došao na ispovijed kod vas, ali čini mi se da ste previše popustljivi?“ A otac Leopold je rekao: „Ali tko je bio popustljiv, sine moj? To je Gospodin koje je popustljiv, nisam ja taj koji je umro za naše grijehe. Je li mogao više biti popustljiv sa razbojnikom, s drugima, nego tako…?“

DAVAO JE MILOST BOŽJU

Sv. Alfons je pisao: „Ne možete dobro ispovijedati čovjeka pred Bogom ako prije ne ispovijedite Boga pred čovjekom“ Tako je. Ako netko  nema nešto unutar sebe, ako ne Boga ne voli iskreno, on može ići u ispovijedaonicu, on može slušati, ali što može dati? Što on prenosi? Samo odriješenje. Kako bi netko dao puno više on mora imati, on mora posjedovati prijateljstvo s Gospodinom. O. Leopold je posvećivao druge u onoj mjeri u kojoj je sam bio posvećen. Uvijek bi rekao. „Gospodar je Bog, el paron benedeto.“ On je stvarno osjećao da je mali pred Bogom, ali je vjerovao da vrijedi nešto samo ako se ujedini s Njim u molitvi.

Čitao sam u njegovu životopisu da je spavao čestiri sata dnevno. To je uistinu herojska žrtva. Koliko je ovaj svetac dobra učinio! Koliko molitvi, koliko posjeta Presvetom oltarskom sakrametnu! On je stvarno razgovarao s Bogom. Razgovaro je malo s ljudima, ali tako puno je pričao s Gospodinom, osjećao je samoću, osjećao je da je ljubljen od Gospodina. Mi bi se svi trebali osjećati tako. On je potpuno prihvatio Isusov način života.

ZA ISTOČNU BRAĆU I SESTRE

Živeći u Jugoslaviji, (točnije u Crnoj Gori),  u Herceg Novom, vidio je otkako je bio dijete, i katolike i pravoslavce, u neslaganju u učenju i svakodnevnom životu. Onda, kad je bio mladi čovjek rekao je: „Žrtvovat ću sebe za jedinstvo između katolika i pravoslavaca.“

Studirao je razne slavenske jezike posebno kako bi mogao biti misionar.; u Veneciji je poučavao hrvatski svoju braću kapucine, uvijek imajući u vidu Istok. Želio je ići, tražio je da ide, ali nikad nije otišao. Nikad. Podvrgao se poslušnosti, kao što je jednom napisao. „Svaka osoba, svaka duša koja će biti u potrebi mog služenja, bit će moj mali Istok.“

Bio je više manje kao sv. Ante. Sv. Ante je ostavio Portugal kako bi otišao dolje u Afriku pod cijenu toga da postane mučenik.  Ante je otišao ali ga je oluja bacila na obale Sicilije. Tako je došao u Italiju i završio u Padovi. A tako i sv. Leopold. Želio je ići na Istok, ali završio je u Padovu također. Njegov istok bio je u ispovjedaonici. Gospodin je morao prihvatiti njegovu žrtvu za Istok, njegovo djelo posvećivanja koje je činio za grješnike. (…)

cijela propovijed na stranici: PopeJPI….org

MISIONARSKO POSLANJE CRKVE
…
“Pođite dakle i učitnite sve narode mojim učenicima, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga…” (Mt 28,19)
…
IZVAN CRKVE NEMA SPASENJA – Ta tvrdnja se ne odnosi na one koji bez svoje krivnje ne poznaju Krista i njegovu Crkvu. KKC 847
…
“CRKVA je onaj BROD koji u ovom svijetu dahom DUha Svetoga sigurno povi punim jedrima Gospodinova križa.” (Sv. Ambrozije) KKC 847
…
BOG HOĆE DA SE SVI LJUDI SPASE I DOĐU DO SPOZNANJA ISTINE” (1 Tim 2,41)
…

II. SV. NIKOLA TAVELIĆ – PRVI PROGLAŠENI HRVATSKI SVETAC
…
SLAVI SE 14.11.
…
RODOM JE IZ ŠIBENIKA.
POSTAO JE FRANJEVAC.
OTIŠAO JE PROPOVIJEDATI U BOSNU, TADAŠNJIM KRIVOVJERCIMA PATARENIMA.
…
Nakon misija u Bosni
odlazi u SVETU ZEMLJU
propovijedati među
MUSLIMANIMA.
Najprije ode u Imarovu džamiju, ali
kadija mu prijeti smrću ako nastavi
govoriti o Isusu.
…
NIKOLI I TROJICI MU BRAĆE FRANJEVACA
baciše u tamnicu a onda isjeku mačevima i
baciše u VATRU.
…

Uzoriti gospodine Kardinale, preuzvišena gospodo biskupi, prečasni Prvostolni kaptole, svećenici, redovnici i redovnice, cijenjeni predstavnici građanskih i vojnih vlasti, dragi vjernici. Zahvalni smo u poniznosti Božjoj Providnosti koja nas danas sjedinjuje u slavnome spomenu na blaženoga nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Dana 11. listopada 1946., nakon mjeseci orkestriranoga blaćenja od strane vladajućega komunističkog režima, završavao je proces protiv vjernoga i neustrašivoga Pastira ove mjesne Crkve. Poput Krista na koga je natovaren teški križ u Pilatovu pretoriju, bio je nepravedno osuđen na šesnaest godina prisilnoga rada i na dodatnih pet godina gubitka građanskih prava, da bi konačno – dvije godine prije izdržane nepravedne osude i nakon što je bio susljedno trovan – Gospodinu predao svoju napaćenu dušu.

Dvadeset i šest godina na čelu ove Crkve, nakon skoro petnaest godina prisilne odsutnosti, ova ga je katedrala, sa svim sprovodnim počastima, ponovno primila, tada kao kardinala, kao prokušanoga svjedoka vjere i promicatelja jedinstva Crkve; onoga istoga jedinstva Kristova Tijela koje danas, otajstveno predstavljeno u redu i izražaju vidljive crkve-građevine, slavimo u liturgijskome slavlju posvete Lateranske bazilike, rimske katedrale koja je caput omnium ecclesiarum (glava svih crkava).

Upravo odavde, s njegova groba, blaženi Alojzije snažno pred pravednim i milosrdnim Bogom zagovara svoj narod i jedinstvo Crkve. Optužba na toj sudbenoj predstavi, dok je bio sam i napušten od svih pred totalitarnom vladavinom (usp. 2 Tim 1, 15), bila je najpobjedonosnija postaja na njegovu zemaljskom Križnom putu.

Nije se brinuo što će reći, jer je znao da u njemu govori Duh Sveti (usp. Mk 13, 11). I baš iz riječi koje je Božji Duh stavio u njegova usta (usp. Ps 40, 4) želio bih izvući nekoliko poticaja za razmišljanje i nekoliko pouka za nas koji, udaljeni sedamdeset godina od tih događaja, u blaženome Alojziju razmatramo djelo Onoga čija je mudrost mudrija od ljudi i čija je slabost jača od ljudi (usp. 1Kor 1, 25).

 Krist Božji Sin

„Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni umirati.“

To je ispovijest vjere u Isusa Krista koji je isti jučer i danas – i uvijeke (usp. Heb 13, 8); ispovijest je to koju je posvjedočio blaženi Stepinac pred nepravednim sudom, uspostavljenim da bi se njega osudilo. Osim toga, pred tim je sudom i pred publikom koja je izabrana da bi ga izrugivala svečano izjavio i sljedeće: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas umrijeti.“

Tu se nalazi temelj života, djela, same osobe nadbiskupa Stepinca: Krist je Bog. Isus Krist, čije ime znači ‘Bog spasava’, je jedini Otkupitelj ljudskoga roda, jedini Spasitelj svijeta. (Usp. sv. Ivan Pavao II., Kateheza, 4. veljače 1998.) Božji Sin, utjelovljen od Djevice Marije po Duhu Svetome, rođen u krajnjemu siromaštvu u Betlehemu, koga su kao dijete neprijatelji Božjih planova prognali u Egipat, koji je živio u samoći Nazareta, bio Utemeljitelj novoga Božjeg naroda, Objavitelj ljubavi Očeve, dovođen pred židovske i rimske sudove, osuđen na smrt i raspet za nas, slavno uskrsnuo i uzašao zdesne Ocu. To je onaj čije je jelo vršiti volju Onoga koji ga je poslao i dovršiti Njegovo djelo (usp. Iv 4, 34), koji je želio podnijeti ne samo ismjehivanja i poniženje nego i smrt na križu moleći nebeskoga Oca oproštenje za svoje ubojice (usp. Lk 23, 34). Mitis iudex Dominus Iesus! Blagi sudac Gospodin Isus! Jezgra ispovijedi vjere apostolâ koja glasi: Krist je Bog, duboko je obilježila Nadbiskupov život, njegovo proučavanje i službu. Toj je ispovijedi vjere on podredio svoje intelektualne sposobnosti. Iz te su ispovijedi vjere provrele njegove karitativna i pastoralna nastojanja. Tom su ispovijeđu vjere odisali njegovi spisi i odjekivali njegovi govori. Konačno, na toj je ispovijedi vjere temeljio svoje djelovanje kao pastir i svoju žrtvu kao patnik. U svjetlu te istine on je prinio svoj život kao znak svoje vjere, odražavajući tako za sve vjernike svoga stada, uznemirenoga i uplašenoga nepravednim i nasilnim postupanjem vlastodržaca, Gospodinove moćne riječi: „Ja sam! Ne bojte se!“ (Mk 6, 50) Crkva, kao cijela zajednica i u svakome svom članu, živi i umire snagom te vjere u Isusa Krista, Boga od Boga, Svjetla od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Ceremonije i obredi bez te su vjere isprazni. Bez te vjere kršćanstvo postaje pukim 3 sustavom vrijednosti, sposobnim ponajviše sakriti, a ne navijestiti Onoga koji je pobijedio bol, grijeh i smrt! Zbog toga mi se čini da mogu reći, riječima Svetoga Oca Franje, da smo danas „potaknuti, naročito u vremenu kakvo je naše, tražiti svjetlo koje zrači s Kristova lica, punoga milosrđa i vjernosti, predstaviti mu svoje darove: svoju slobodu, svoju razumnost i svoju ljubav: tu se nalazi sažetak života Crkve“ (Homilija Svetoga Oca Franje, Bazilika sv. Petra u Vatikanu, srijeda, 6. siječnja 2016., svetkovina Bogojavljenja).

Mirna savjest

Biti siromašan u duhu znači korjenito se suobličiti Kristovim nakanama i njegovu životnom putu. Gospodin nije prihvatio ljudsku narav u nekome apstraktnom smislu, nego je to učinio u povijesnoj konkretnosti robovanja i iskrivljenosti te naravi, prouzročenih grijehom. Riječima koje nadilaze bilo koju kategoriju ljudskoga razmišljanja, sveti je Pavao taj ulazak grijeha, sa svom njegovom razornošću, formulirao u odnosu na Bogočovjeka Isusa: „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“ (2Kor 5, 21) Tako je sve što je: mržnja prema Bogu, obescjenjivanje ljudskih prava, dovođenje u ropstvo i iskorištavanje bližnjega, ne pružanje pomoći i izdaja ljubavi prema čovjeku, zahvaćeno otajstvom ljubavi i milosrđa, kako bismo postali Božjom djecom te Gospodinovom braćom i sestrama. Djelujući s puno umješnosti u četirima različitim političkim sustavima (1898.- 1918.; 1918..-1941.; 1941.-1945. i 1945.-1960.), unutar triju svjetova koji se nipošto ne mogu zvati prijateljima Crkve (nacizam, fašizam i komunizam), unutar dvaju svjetskih ratova: u prvome kao vojnik (1914.-1918.), a u drugome kao nadbiskup (1941.-1945.), blaženi je Alojzije kao nepromjenjivo i trajno uporište imao savjest. Savjest mu je bila svetište susreta duše s Kristom, kao vjerodostojni Božji glas koji mu je u svakome trenutku omogućavao razlučiti dobro od zla, istinito od lažnoga, lijepo od ružnoga, jedinstvo od razdora, mir od bilo kakvoga nereda. Takvom je svojom savješću služio Bogu, svojoj Crkvi i spasenju čovjeka. Gospodinov križ, simbol nade i sakrament pomirenja ljudi s Bogom i ljudi međusobno, postao je – po vjernosti savjesti – novo ‘biskupsko sjedište’ toga pastira i u njemu je susreo mir i čvrstoću. Tako se pred pogrdama tijekom sudskoga ‘procesa’ i u zatvorskome uzništvu, uspio po milosti hrabro oduprijeti zavodljivim pozivima koji su ga – u zamjenu za kratkotrajnu zemaljsku slobodu – pozivali da se odvoji od Apostolske Stolice, od Kristova zamjenika i Petrova nasljednika. U svakome je  trenutku mogao izići iz zatočeništva, samo da se odvojio od zajedništva s Rimom. On je odgovarao: „Prije umrijeti negoli izdati!“ Evo razloga zbog kojega je nadbiskup Stepinac za života na zemlji bio imenovan kardinalom i proglašen blaženikom i mučenikom jedinstva Crkve nakon njegova prjelaska s ovoga svijeta. Njegova je savjest bila nadvremenska, jer je bila ukorijenjena u Vječnome: jučer, danas i uvijek ista. O svim optužbama koje su podignute tijekom procesa, a od kojih mu nije bilo dopušteno braniti se na sudu: optužbe da je ‘prekrštavao’ pravoslavne, optužbe vezane uz vojni vikarijat, optužbe da se zauzimao za nezavisnost Hrvatske, da je bio neprijatelj ‘narodne vlasti’, optužbe za ‘terorističko djelovanje’, najprije mu je dala za pravo njegova savjest, a zatim i povijest. Dana 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, na obljetnicu hrabroga Govora koji je pred sudom u Zagrebu 3. listopada 1946. izgovorio nadbiskup Stepinac, sveti Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim i mučenikom.

Ovdje želim također naglasiti da navještaj suda i milosti grješnike oslobađa njihova ropstva. U vremenu u kojemu su prekomjerno narasla neprijateljstva i pohlepa i u kojemu se – kao nikad prije – osjećala potreba za živim Bogom koji nas je ljubio do smrti, blaženi se Alojzije, poput dobroga Samarijanca, svojom nemjerljivom ljubavlju i tjelesnošću svoga konkretnog života, prignuo nad patnike, nad potlačene svoga vremena i nad one koji su najviše trebali spasenje. Blaženi Alojzije nikada nije tako duboko bio zagrebački nadbiskup i kardinal kao tijekom zatočeništva u Krašiću, gdje je – zaogrnut otajstvom zla (mysterium iniquitatis) – vježbao opraštanje progoniteljima hrvatske Crkve. Kao što nas podsjeća papa Franjo, bez milosrđa se danas ne može puno učiniti da bi se uronilo u svijet ranjenih, koji trebaju razumijevanje, oproštenje i ljubav. (Homilija Svetoga Oca Franje, Rio de Janeiro, 27. srpnja 2013.)

Bogorodica

I na kraju: nadbiskup Stepinac, ukorivši izrugivanje i psovke svojih progonitelja upućene Blaženoj Djevici Mariji izjavljuje: „Znadete li da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?“ Od djetinjstva napojen u obitelji istinskom pobožnošću prema Presvetoj Djevici, blaženi je Alojzije uvijek u svojoj pastvi širio veliku marijansku pobožnost. Svojim propovijedima i svojim spisima, hodočašćima u predivno, danas nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, posvećivanjem mnogih crkava Bogorodici, neprestano je poticao svoj narod na ljubav prema Majci kojoj je Krist taj narod povjerio s križa: „Evo ti majke!“ (Iv 19, 27) Taj je narod, tako hranjen vjerodostojnom pobožnošću prema Majci Božjoj, bio sposoban oduprijeti se zlu i živjeti u dobru. U poučljivosti prema pouci koju je Majka uputila poslužiteljima u Kani Galilejskoj, kada im je rekla: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5), vi ste se, hrvatski katolici, bez obzira na teške kušnje pretrpljene zadnjih desetljeća, zauzeli u naviještanju evanđelja siromasima i potlačenima, sudjelujući u izgradnji mirnoga, slobodnoga, solidarnoga i pravednoga društva u poštivanju neotuđivoga dostojanstva svakoga pojedinog ljudskog stvorenja.

Ovaj vaš plemeniti narod, postojan u vjeri u Gospodina, časti Bogorodicu kao ‘Kraljicu Hrvata’. Neka ta Majka i Kraljica bude zagovornicom kod svoga Sina, da bi Hrvatska imala život, da bi ga imala u izobilju, da bi rasla i donijela puno roda, te „da rod vaš ostane“ (Iv 15, 16).  Amen.

Homilija

na blagdan Posvete Lateranske bazilike

Uzoriti gospodin Kardinal Gerhard L. Müller

pročelnik Kongregacije za nauk vjere

Zagrebačka prvostolnica, 9. studenoga 2016

Izvor: Kardinal Muller: Stepinčeva savjest bila je nadvremenska, stranica Zagrebačke nadbiskupije

Homilija, u pdf-u