Franjo je živio u vrijeme kad se Crkva bogatila, pa crkveni dostojanstvenici nisu vjerodostojno prenosili Božju poruku ljudima. Stoga je upravo bilo prikladno da Bog izabere jednog Franju da bude svijetlo svijetu u ono tamno doba srednjeg vijeka. U to isto vrijeme, a na način drugačiji od Franjinog, svijetlo svijetu donosio je i sv. Dominik, utemeljitelj reda propovjednika. Franjin prvi dar nije bio propovijedanje, makar je i propovijedao. Prije svega želio je u svom životu oživjeti život siromašnog Isusa. Želio je na svoj način, obučen u odijelo koje je više bilo nalik vreći nego odjelu, živjeti život evanđeoske Radosne vijesti. Potaknut riječima koje mu je progovorio Isus s križa: „Franjo, idi i obnovi moju Crkvu!“ Franjo je išao – živjeti evanđelje najbolje kako je znao. Odrekao se svega, na čuđenje svog oca i svojih Asižana, i postao Božji siromah. Vrlo brzo okupio je oko sebe desetak učenika koji su htjeli živjeti kao on. Franjo je bio živo evanđelje za sve koji su ga gledali i koji su u njegovu životu htjeli pročitati nešto o Isusu.  I zato su ga slijedili.

Ali, nije uvijek radost izvirala iz njegova glasa. „Ljubav nije ljubljena!“ – vikao bi Franjo, u žalosti što su ljudi izgubili ljubav prema Isusu koji je sama Ljubav. „Ljubav nije ljubljena“ – bio je bolan glas, koji kao da je i sam Bog govorio na Franjina usta. „Ljubav nije ljubljena“ – da može Franjo, ne bi li i danas viknuo svijetu, kao nekad, u želji da barem nekog potakne na čin ljubavi prema Bogu svom Spasitelju, Ljubavi, na Križu razapetoj, za nas…

Franjo je čuo Isusov bolan glas, s križa. Jedna Isusova rečenica odzvanjala je cijelim Franjinim bićem i tjerala ga da ide drugima – približiti Isusa. Nije ih želi impresionirati svojim nastupima i tako im približiti – sebe. Ne. I nije to bilo neko puko čovjekoljublje utemeljeno na prolaznim idealima, bez Isusa.  Shvatio je Franjo dobro, makar ne odmah, da je Crkva prije svega narod, a da se taj narod udaljio od svog Boga i da je on tom narodu poslan. I Franjo više nije bio „sav svoj“. Bio je lud, rekli su. A bio je, zapravo, sav Božji. Sav Isusov. Njemu je vjerovao, Njemu je živio, Njemu je umirao. Nije dugo živio, svega četrdeset četiri godine. Ali, više na zemlji nije trebalo. Toliko je bilo sasvim dovoljno da u svom tijelu dopusti Isusu da živi, da ponovo hoda zemljom, da pronosi vijest evanđelja i da na kraju, dopusti Isusu da u njemu umire. Nije mu bilo svejedno hoće li ljudi vjerovati u Isusa ili neće. Želio je zapaliti cijeli svijet vatrom ljubavi prema Isusu, a u toj svojoj želji je uvelike i uspio. Ne zovu ga bez razloga svecem cijeloga svijeta.  Franjo je otišao kući, Ocu nebeskom, ali je nama ostavio primjer kako se radikalno živi evanđelje.

No, kao što se ni evanđelje ne uzima u svojoj punini, već kako se kome sviđa, niti ne gledajući na nauk Crkve dug dva tisućljeća, tako se i Franjin primjer i primjeri svetaca ne gledaju u punini. Uzme se ono što se komu sviđa. I od Franje ostane samo Franjina karikatura. Jer ako Franju uzmemo samo kao nekakvog ekologa, ili mirotvorca koji je išao svijetom (pa i sultanu) propovjedati samo: „mir, mir, mir… „ učinili bismo od njega karikaturu. A on to nije bio. Franjo je toliko postao Isusu nalik da je dvije godine prije kraja života u svom tijelu nosio i njegove biljege, stigme.

Franjo je bio svjedok živog Boga, Trojstvenog. Nije njega očarao brat sunce ni mjesec koliko Stvoritelj tih svih stvorenja. (usp. Mudr 13). Nije on išao okolo govoriti o nekakvom jedinstvu sa kozmosom, sa samim sobom i sa prirodom, kao da je sve = jedno, i sve jednako važno (kako nam to pokušavaju prenijeti pripadnici New age pokreta) nego sa živim Bogom, koji je Osoba. Nije on išao okolo otvarajući azile za pse i mačke pokušavajući dokazati ljudima da moraju i ta bića (makar Božja) poštivati kao osobe (!), pa nerijetko čujemo po gradovima kako vlasnici životinja nazivaju svoje ljubimce: „curica“, „dečko“ i sl., oblače ih, kao da su bebe, u nekakve haljinice i kaputiće… Nemam ništa protiv pasa i mačaka, osim kad mi rade štetu, ali tek u perspektivi Božjeg stvaranja svega stvorenog radi čovjeka, a čovjeka, stvorena na sliku Božju – radi Boga, shvaćamo pravi poredak stvari. Bog je Prvi. Stvoritelj i Gospodar. A onda stvorenja: čovjek (osoba stvorena na sliku Božju i odgovorni gospodar nad ostalim stvorenjem), pa na kraju životinje i biljke (na službu čovjeku). I nismo mi pozvani na jedinstvo sa svemirom, nego na jedinstvo s Bogom. Ne činimo, stoga, karikaturu od Franje. Nije on dio New Age propagande. On je živio jedinstvo s Bogom, a priroda je za nj bila Božje stvorenje. A među stvorenjima samo čovjek je osoba, samo čovjek ima svijest o samom sebi, samo čovjek može upoznavati Boga i  samo čovjek, stoga, može ostvariti to zajedništvo s Bogom. I, čovjek, biće stvoreno na sliku Božju, stvoren je za uskrsnuće – i duše i tijela. Ne za  reinkarnaciju, pa da se pretvara u nekakav drugi oblik života, u galeba Jonathana ili neku biljku… Vjerujemo u uskrsnuće. Isus nam je to posvjedočio. Isus nam je to obećao. Franjo je živio tu vjeru. Sveci su živjeli tu vjeru. A mi?

Mi često živimo kao da je Isus pokopan i tu je kraj priče. On nevidljiv hoda pokraj nas, a mi živimo kao da je mrtav. Mrtav? On koji je Bog? Zamislite da proglase mrtvim nekog člana vaše obitelji, a da je u stvari – živ. Ne bi li to bila strašna nepravda?! Da ga se ne računa, da se na nj ne obraća pažnja, da je ostavljen negdje da se snalazi kako zna, da ga se okolo proglašava mrtvim, ne postojećim… Naravno da bi bilo nepravedno. A koliko li je onda nepravednije odnositi se prema Isusu kao da je mrtav, kao da nije među nama, a On živ? Ma ne samo da je živ nego je i Život, darovatelj Života. A ipak, mnogi bi i danas rado Isusu održali sprovodni govor. Pokopali ga – i gotovo. Kao onda kad su ga se židovi „riješili“. Ali nije čudno da to žele komunisti, ateisti, muslimani… nego, to čine i kršćani. To čine i Bogu posvećene osobe. Izdaju ga ostavljajući njegov nauk po strani. Izdaju ga držeći većim nauke ljudske od nauka Božjeg, držeći da se u i ime mira i tolerancije može dopustiti sve. O predbračnim odnosima se više ne priča, to je postala „normalna stvar“, i to se naziva lijepim imenom „ljubav“, („vole se, pa šta“) … a tako se sad govori za one u gay-paradama, sutra će i o pedofilima, … itd. Te „ljubavi“ imamo na sve strane, a Ljubavi o kojoj je sv. Franjo propovijedao, o Isusu koji je Bog – ljubav – sve manje. A sve da se ne bi zamjerili ovom ili onom, jer mi, tobože, „ne smijemo suditi“. Prema tome, o grijehu nema govora.

I kad Isusa ostavimo po strani, kad se držimo onoga „ne govori nikom što valja, što ne valja jer to je – suđenje drugoga“,  eto nas u New Age vjerovanju,  prema kojem „grijeh“ i ne postoji. Nema grijeha, nema pakla. Pa kako to ljudima neće izgledati primamljivo. Mogu činit što ih volja. Nema Božje Pravde, samo Milosrđe. Beskrajno. A je li to istina? Nije, jer Isus je govorio o paklu, a uključno i o čistilištu (govoreći o onima koji neće izići iz ‘zatvora’ dok ne plate do posljednjeg novčića). Onaj tko ima dužnost navještati istinu, a preskače ove bitne stvari – bit će odgovoran pred Bogom za duše koje je vodio u propast, svojim krivim naukom. A tko bi od nas želio odgovarati, uz svoje grijehe, još i za grijehe drugih, jednom kad jednom stanemo pred lice Božje?! Sveti Franjo je Bogu, osim sebe doveo i druge. A hoćemo li tako moći i mi? „Nitko ne ide u raj sam“, ali ne ide ni u pakao. Odgovorni smo jedni za druge. Za svoje riječi i svoja djela.

Ako poslušamo Isusa, ako prenosimo Njegove riječi, ne možemo proći bolje nego je i on prošao. Progonit će nas, klevetati, tražiti kako da nam naude. A progonili su i Isusa, pa kako neće one koji se trude biti njegovi. Ne moramo biti u Siriji da bi bili progonjeni. Ne moramo ići među muslimane, kao što je otišao naš franjevac Nikola Tavelić kojeg su mačevima iskomadali, zbog propovjedanja o Isusu. Dovoljno je biti svećenik koji se drži nauka crkve, koji je dovoljno lud i dovoljno hrabar da pliva protiv struje, protiv krivih teologa i lažnih učitelja – za Isusom, dovoljno je biti i laik koji nije potkupljiv i ne odstupa od apostolskog vjerovanja i to prenosi i drugima pa da se bude na meti modernih progonitelja, a koji se nalaze i u crkvenim redovima, koji čak i pobožno kleče i pričešćuju se, a u srcu smišljaju kako da bližnjem napakoste…

U filmu o padre Piu ima jedna rečenica: „Najveće čudo svetog Franje je to da i danas postoje oni koji ga žele nasljedovati.“

Mi, eto možemo biti to čudo svetog Franje, ako ga želimo nasljedovati. „Ljubav nije ljubljena!“ Ljubav – čitaj Isus… i reci da želiš nasljedovati takvog svetog Franju. Pravog, autentičnog, a ne karikaturu koja se od njega danas radi, niti kakvu bajku o Franji i životnjama, o Franji i kozmosu i sl.