… Pozvani smo biti djeca Božja, sinovi i kćeri Kraljevi, a to je nešto neusporedivo s onim što može ponuditi ovaj svijet.

Bog nikad ne zakazuje, On ispunja svoja obećanja, a mi smo oni koji postavljamo granice.

Kad gledamo pitanje svetosti – Svi imamo poziv na svetost i to ne da smo pozvani biti sveti u raju – nego već za života! Mi bi htjeli da je „to za neke druge, za zatvorene samostane i sl., a za mene je dovoljno da  da završim u čistilištu, pa ću preko čist doći do svetosti. Poštedi ti me ne svetosti!“

Postavljajući takve granice dovodimo u pitanje spasenje svoje duše, jer kad idemo s minimumom i stavljamo sve niže granice onog što je potrebno da živimo po Božjem,  onda naš život postane nikakav. Uvijek se možemo tješit da smo bolji nego pogani, nego oni koji žive u javnom grijehu. Sigurno da je, ali ako je tebi Bog više dao onda od tebe više i traži.

S tim dolazi i drugi problem – mi koji smo pozvani biti sveti to ne ispunjavamo  i tako onemogućavamo Božji plan koji on ima s nama

Ako je Bog svakog od nas pozvao da bude svet – to bi značilo jednu pravu revoluciju u svijetu. To ne bi moglo proći neopaženo, to bi mijenjalo ljude i svijet oko nas i spašavalo  tolike duše. A kad mi stavimo granice. Gospodine ja želim samo do čistilišta…

Prosječnost nikoga ne privlači, mlakost nikog ne može vodit do Boga. Tu nastaje problem.

Mi ćemo doć do Gospodina, On će nas pitat račun: Koliko se duša zbog tebe izgubilo – jer ti nisi htio … primio si milost na zemlji, da meni dovodiš duše…To je ogromna odgovornost koju imamo i možemo reći da strah od svetosti koji nam je strah od Boga tj. nepouzdanje u Boga – jer mi ne vjerujemo da nama Bog želi dobro, da On najbolje zna što je za me dobro. Bojimo se svetosti jer mislimo da će nam to zagorčati život, kao rak, da će to uništiti sva naša mala zadovoljstva, da možemo ić na internet, restoran, družit se ljudima… Ispada kao da sve to nećemo moć. Kao da je svetost za duhovne bogalje, koji su se odrekli svih ljudskih radosti. To je krivo, jer oni koji su bili sveci – donosili su drugima radost.

Jedna Majka Tereza koja je imala godine suhoće, sumnjala ima li vjeru, to je prikazivala Bogu ali je drugima donosila radost i ljudi su je prepoznavali kao nositelja radosti. U ovome svijetu toga nam najviše treba.

Ne one patvorene radosti koja je jedino moguća kad se čovjek  napije, uzme opojna sredstva, napuši, otkači se, ne sudjeluje u toj radosti sa svojim razumom, tu je bezuman, ne sudjeluje u toj radosti ni svojom voljom. A s čim tu sudjelujemo pitanje je. Koliko tu sudjeluje i osjećaj? Što može osjećat s onom tehno-glazbom (tum-tum-tum) Tako čovjek može dodatno otupit savjest – sve mu je ravno… Gdje je tu radost?

Bog nas ne vara, želi da stalno budemo uključeni u odnosu s njime.

Bog želi da mi stalno budem uključeni u odnos s Njim, svim silama, razumom, srcem i svim drugim na raspoloženjem, da živimo puninu života već ovdje na zemlji.

Svetost je poziv na sreću koliko je to moguće čovjeku na zemlji. Nije moguće potpuno, jer imamo posljedice istočnog grijeha, grijeha bližnjih, vlastitih grijeha, i moramo to ispaštat,  ali onoliko koliko je to moguće, a moguće je jedino po Bogu i preko Boga.

I zato vratimo kao prioritet svoga života i svoga svakoga dana: Jesam li se danas trudio biti svet? Jesam li se borio za svetost, što je odstupilo od tog cilja? Što sam dobrog učinio što me približava tom cilju? Svetost treba biti mjerilo svega što čovjek čini.

Pa i kad je teško – ako nosimo s povjerenjem u Boga Bog sve okreće ne dobro, bilo za naše bilo za duše koja nam je povjerena.

Ne treba čak ni znati svih 10 zapovijedi, ali ako znamo prve dvije tu je sadržan cijeli Zakon, tu je  sve što je čovjeku potrebno za život.

Još nešto u što Izabrani narod nije sumnjao iako je upadao u krize, a to je da je Bog jedan jedini. Jedini je Spasitelj Krist. To znači da se čovjek po nikom drugom ne može spasiti. Ni po Budi, ni po Muhamedu, ni po drugim religijama.  Mi to možemo kulturološki poštivat, poštivat ljude,  ali to moramo prepoznavat kao zablude, koje ne vode k Bogu nego odvode, djelomično ili višestruko. Jedan je pravi put jer je jedan pravi Bog.

I u današnje vrijeme ono što je papa Benedikt nazvao „diktatura relativizma“ prodire i u Crkvu. Papa Pavao VI je rekao prije 70 godina da je u Crkvu ušao Sotonin dim. A danas imamo u mnogim crkvama ne samo dim nego pravi požar. Ono što je puno opasnije – diktatura relativizma se polako uvlači i u Crkvu. I u Crkvi se počelo sve relativizirati, počevši od prve Božje zapovijedi da je jedan Spasitelj.

Dugo sam odlazio u Italiju, dva puta godišnje gdje sam i imao sam priliku vidjeti, i na to sam se već navikao, da u kućama za duhovne vježbe imate skupa i neke druge tehnike, kao što su joga i transcendentalna meditacija. Što je to? To je relativizam pred Presvetim. Mi u biti tu vodimo ljude drugim religijama, jer „sve je to dobro, sve je relativno“…

Koliko smo toga na moralnom planu relativizirali.

Jedino nije prihvatljivo da ne daj Bože rečeš da “ne postoji relativno nego – Apsolutna Istina od koje se ne može odstupit.”

Sablažnjivo je reći da je Krist jedini Spasitelj, sablažnjivo je reći da postoji pakao, da duše mogu propasti za vječnost, sablažnjivo je reći da su predbračni odnosi grijeh, da je preljub grijeh, da je masturbacija grijeh, da je preljub grijeh, sablažnjivo je reći za nekog da je djevac ili djevica,  počinju se sablažnjavati što nikad nisi probao drogu…

U takvom okruženju moramo biti spremni na etiketiranje – da nam prišiju razne negativne etikete: „netolerantni, radikalni, fundamentalisti, talibani…“ Ako nismo spremni primit to, onda nemamo šta tražit u Crkvi. Ona je bolje vratit se u Crkvu za deset godina kad budeš vjernik, jer se ne može sjediti na dvije stolice.

To je zavaravanje. Mi tako možemo sebe kuhati ko što kažu da se žaba može skuhati i pripremati sebi put za propast.

Nismo savršeni. Bog je savršen. Nismo svemogući. Bog je svemoguć. Imamo ograničene mogućnosti i te mogućnosti trebamo iskoristiti do kraja.

Imamo nesavršene sposobnosti, ali smo to pozvani iskoristiti do kraja. Bog preko toga radi.

Kao što mala Terezija spominje sliku male djevojčice na dnu skala, koja se želi popeti gore gdje je mama, ali ne može hodat, digne nožicu pa ne uspje; Mama to vidi, spusti se i odnese je gore. Mi smo dužni ne odustajat. Kao što mala djeca puzaju, pa hodaju, pa počnu trčat i postanu brži od nas. Tako u svetosti – najprije pužemo, pa se držimo na nogama, pa ćemo prohodat, pa onda i trčat. Bog nas neće napustiti.

Bog nam je namijenio više nego što mislimo. Važno je da se pouzdajemo i da milosti koje nam je namijenio – primimo. One će donijeti plod u naš životu i vidjet ćemo da će Bog daleko nadmašit naša očekivanja.

Poslušaj: audio-  propovijed

Obično kad govorimo o pozivu misli se na duhovni poziv. Ali to nije baš tako nego je puno složenije nego izgleda. Imamo višestruki poziv. Bog nas je stvorio. Iz ničega nas je pozvao u postojanje.

1. To je onaj prvi poziv – da budemo LJUDI. To je nešto o čemu ne sumnjamo, vidimo se na ogledalo. Ali kako vidimo ono što se od nas može tražit u životu, iskušenja u kojima se možemo naći mogu dovesti u pitanje i našu ljudskost i možemo postupati KAO NELJUDI. I zato mi imamo varijacije na temu pa se častimo raznim epitetima: „Kozo“; „Kravo“ itd… što pokazuje da se čovjek stvarno može spustit na razinu životinje. Može to biti zlonamjerna kritika, ali može imati i opravdanje, zna da nije dobro vrijeđat bližnjeg, ali se može čovjek spuštat na razinu životinje. Zato kažemo da se čovjek POŽIVINČI. Može živjeti samo kao životinja. Zanima ga samo zadovoljavanje onih elementarnih potreba: hrana, jelo, odmor, užici – i nema nikakvih osjećaja za moral, za duhovno nego živi na razini životinje.

A čovjek može živjeti i kao NE ČOVJEK, a to kažemo kad vidimo da ljudi čine jako loše stvari, nemoralne. Kao primjerice kad su Plotkinu koji je jedan od poznatih izumitelja cjepiva na procesu saslušavali – kad je rekao da je za izradu jednog cjepiva iskoristio 76 beba koje je ubio, onda su ga pitali je li kršćanin. On je rekao da zna što o tome misli Crkva, da je o tome izišao dokumenta 2005.-e, a „ako kršćani misle da ću ja zbog toga ići u pakao ja vrlo rado odlazim u pakao.“ Vidimo da su neki ljudi spremni postupati nečovječno pa i po cijenu toga da idu u pakao. To im jednostavno nije važno. Kad kažemo da netko gazi onaj naravni moral, gazi ljudskost, gazi i sliku Božju. Ide protiv onoga na što ga je Bog pozvao. Pozvao ga je da živi kao čovjek na Njegovu sliku. Varijaciju na temu koju imamo sada je transhumanizam. To bi mogli prevesti kao nadilaženje čovjeka, nešto iznad čovjeka. To je pokušao i Nietzsche kad je govorio o super čovjeku, o nad čovjeku, ne samo stvaranje samo jednog nadčovjeka nego nad ljudi  – globalno, da cijelo čovječanstvo izginemo na neku nadljudsku razinu, da nadiđemo ljudskost. Je li to moguće, a ne upasti u grijeh? Je li to moguće, a ne upasti u grijeh. Znači, da možemo uključiti zdravo razumsko   i vidjeti da je to dovođenje u pitanje onoga što je Bog učinio. Mi sebi uzimamo za pravo da prekrajamo sliku Božju, nego da budemo na sliku nečega novoga, drugoga. I to je jedan izazov koji je Bogu upućen danas. Tehnologija dozvoljava da se može zahvaćati u ljudske gene. To se primjenjuje kod male djece, da roditelji mogu birat koju će dijete imat boju očiju, koje karakteristike… zahvaćat u njegovu genetsku baštinu. A evo sad se želi primijeniti to i šire. Želi se, navodno, poboljšat ljudsku vrstu. Da budemo bolji – kao da je Bog učinio nešto loše. Kao da Bog može učiniti nešto loše. Sveto Pismo kaže: „I vidje Bog da je dobro!“ Nakon svega što bi činio imamo tu  potvrdu da je bilo dobro. To je rekao i nakon stvaranja čovjeka. Problem je što smo mi tu Božju sliku pokvarili svojim slobodnim izborom, krivim odlukama koje su protiv Boga. Tu je nastao problem. Umjesto da idemo u korijen problema – da se riješimo grijeha – mi mislimo da problem možemo riješiti na neki drugi način, zanemariti Boga i dapače čak biti protiv Boga. Neke stvar jednostavno Bog ne dozvoljava. Ako mi sebi uzimamo za pravo da činimo nešto drugo to Bog nije zamislio i mi u biti – izazivamo Boga. Oni koji su gradili kulu Babilonsku izazivali su ga na jednom političkom, društvenom polju, mi ga danas možemo izazivat na ovom polju. Postoje sad razne kombinacije, da će se čovjek pomoću raznih tehnologija spojiti na računalo, da će moći poboljšavat razne funkcije i sl. ali mi želimo krojit Božje stvari. Vjernost pozivu znači prije svega – ostati ČOVJEK. Shvatiti da je to osnovni poziv za kojeg se danas moramo boriti više nego prije. Ne samo protiv izazova da budemo ne-ljudi, ne samo protiv izazova da se poživinčimo, nego i protiv izazova da budemo tzv. Nad-ljudi. Ima slučaj jednog studenta koji je dobivao nagrade i zagrija se bio za Nietzschea  i njegovo razmišljanje o nad-ljudima i to ga je stvarno držalo par godina i onda je digao ruku na sebe. Vidio je da je to kratkoga daha. Čovjek se ne može tek tako igrati sa idejama. Ideje isto mogu biti ubojite i opasne i zato je važno pazit što od ideja prihvaćamo. Preko svog zdravog razuma uspoređivati s onim što na uči Sveto Pismo. To je nešto čega se ne možemo odreći ako ne želimo zakazat u onom prvom pozivu – da budemo vjerni Bogu, svom pozivu da budemo ljudi, da budemo na sliku Božju.

2. Drugi poziv je da budemo MUŠKO ILI ŽENSKO, kako nas je Bog stvorio. Danas se daje da moš birat spolnu orijentaciju, pa već postoje 72 mogućnosti koje čovjek može birat (“rodovi”). Tu se ni sami više ne mogu snać, ne stavljaš više m,ž (m,f) već možeš staviti „x“, tako da nitko ne zna šta si, ne znaš ni ti, moš bit što god hoćeš. Opet čovjek ide protiv onoga što je Bog zamislio. Ono što je Bog zamislio jest – da budemo spolna bića, sa svojim identitetom, muškim ili ženskim – Zato se kaže da ne može biti svećenik onaj tko nije muško. Svećenički red je pridržan za muškarce. Ako mi sutra prihvatimo da nema spola, onda nema više diskusije mogu li žene postati svećenici, ako nema više muško-žensko onda smo svi jednaki, onda svi mogu biti što god hoće. Ako ja želim biti žensko da mogu rađat, država će mi to omogućit, dade se maternica, stavi dijete u maternicu, i to mogu pratit kamere, možemo svašta i još uz to imat podršku političku, novčanu, medijsku, ali taj projekt je duboko protiv Boga. Mi idemo protiv temelja stvaranja, da budemo u svom identitetu što je Bog odredio da budemo. Vidimo da se to danas očituje ne samo po pitanju ideologije roda, nego ta nevjera svom pozivu da budemo muško ili žensko očituje u načinu življenja muškosti i ženskosti. Muškarci su postali ženskasti, žene postale muškarače, pa se tako psihološki gube razlike. Po pitanju karaktera, po pitanju djelovanja, razmišljanja, ispada da sve više nestaje razlika. Imamo krizu odnosa koja pospješuje to da sve više ljudi bira to da budu istospolci, muškoložnici, ženskoložnici. Oni makar glume – netko da je muško, netko da je žensko pa imaju tu različitost, a mi ispada da više ne znamo ni glumit da je netko muško, a da je netko žensko. Zato je važno prihvatiti svatko svoj poziv, da budemo ono što je. Spolno određeno biće. Kod prvog grijeha Adama i Eve Bog je pozvao Adama na odgovornost. Zašto je Adam zakazao i poslušao ženu? Ima jedno tumačenje koje bi djelom moglo biti istinito – vjerojatno zato jer je vidio kako to izgleda život bez žene. On je prvi stvoren, vidio je kako to izgleda kad je okružen drugim živim bićima, kad nema ženu, i sad kad je došao u priliku da izgubi to bogatstvo odnosa muško i žensko, zato jer je žena sagriješila, da onda ostane samo sa drugim živim bićima i Bogom, onda je on rekao: Ja to ne mogu, bolje da se ja s njom solidariziram, nego da riskiram da ostanem sam. Znači, imamo tu moć da jedno drugom možemo povuć u grijeh. U konačnici moramo se pitat tko nam je prvi. Je li mi prvi Bog ili je prvi moj bračni drug, moja žena, moj muž. To je nešto što ne smijemo dovest u pitanje. Mora postati jasno da Bogu pripada prvo mjesto. I svaki put pa makar čovjeka opravdano volimo od svih drugih živih ljudskih bića on/ona ne može doći na mjesto Boga.  To bi bilo idolopoklonstvo. Čovjek treba biti spreman i na to ako treba da će ostati sam, bez ikoga. No vidimo da po tom pitanju jakosti – zakazuju i muškarci i žene, svatko ima svoju slabu točku. Pa ako je muškarcu slaba točka da se da lako zavest i onda potpadne pod to, ako je ženi slaba točka da je povuče znatiželja ili nešto drugo, svatko ima svoje slabosti koje su povezane sa spolnošću. Ali s druge strane svi imamo jednaki poziv da prepoznamo slabosti, i koliko možemo pretvorimo ih u kreposti. Da nadasve budemo jaki, postojani. Znači, da od Boga molimo jakost odozgo, da činimo što je do nas, da se ne dovodimo u prigode gdje ćemo pasti, jer znamo da se nećemo moći nositi sa tim.

Na JAKOST su jednako pozvani i muškarci i žene. Kad gledate jednu sv. Terezu Avilsku onda nije ništa manje jaka nego sv. Ignacije, koji je bio vojnik, sudjelovao u ratu. Ona nije nikad sudjelovala u ratu, ali je već sa pet godina bila spremna otić i raditi na obraćenju pogana, izgubiti život za Krista. To pokazuje veću srčanost i veću jakost nego u muškaraca danas koji imaju 50 godina, ili koji su išli čak na vojne obuke i sl.

Jakost je jedna krepost koja je za sve ljude. Nije samo za muškarce ili samo za žene. Imamo primjere jakih žena i jakih muškaraca. To se nije događalo bez milosti Božje nego preko milosti Božje, oni su surađivali s tom milošću. Kad gledate život naših suvremenika – jednoga Ante Gabrića ili Majke Tereze u tome se vidi razlika. Ante Gabrić se trošio i u tome bio postojan i jak. Potrošili su se do kraja, nisu se pokolebali. Imamo takvih primjera oko nas, da je netko ostao vjeran svom pozivu i vrši ga do kraja.

Dakle, poziv je i taj da ostanemo vjerni svom spolnom identitetu. Kako ćemo koristit spolnost. Ako je dar Božji i vezan s prokreacijom onda kad isključujemo prokreaciju, kad se koristi protiv zamisli Božje – onda nismo vjerni tom pozivu.

3. Treći poziv je – da budemo KRŠĆANI.

Taj je poziv također u krizi, jer ako gledamo stanje u Hrvatskoj – oko 20% onih koji nedjeljom idu na misu – od onih koji se drže kršćanima znači da svaki peti prakticira kršćanstvo – makar u tom obliku – da nedjeljom ide na misu. To nam pokazuje da se poziv biti KRŠĆANIN – NE ŽIVI. Ima i raznih drugih pokazatelja. Koliko od onih praktičnih kršćana koji nedjeljom idu na misu koliko se njih trudi da žive u skladu s onim što nas vjera uči,  što od nas traži evanđelje, recimo 10 zapovijedi. To onda isto postaje upitno. Prema tome, to nam pokazuje koliko ljudi NEOZBILJNO SHVAĆAJU SVOJ POZIV. Koliko ljudi svaki dan odvoje vremena za molitvu? To je jedan pokazatelj da vjeruju u Boga. Kad su statistike pokazale da u Njemačkoj, prije 5-6 godina, da samo 20 posto svećenika redovito moli Boga, da mole časoslov, onda je pitanje da li oni koji ne mole – da li još vjeruju? Kad čovjek prestane molit Boga samo je pitanje vremena kad će past na moralnom području i na području vjere. On ostaje u Crkvi jer se tako naučio, jer tko će sad mijenjat posao, koristit će pogodnosti koje ima, i to je onda zaraznije od kuge jer pogađa duše i duše umiru u kontaktu sa takvima. To je nešto strašno.

Kršćanski poziv znači da vjerujem da je Krist mene otkupio svojim životom, svojom krvlju, svojom žrtvom na križu. Mi možemo imati raspelo, ali ugraditi u svoj život vjeru da vjerujem u otkupljenje, to znači da se ne mogu bilo kako postaviti prema Kristu. On je osoba koja me jedina i najviše zadužila u životu i za koju trebam biti spreman položit svoj život. Spremnost za mučeništvo mora biti sastavni dio plana života svakoga kršćanina. Da čovjek bude spreman po cijenu života ne izdati Krista, jer je on ono najveće i najvrijednije što imam u životu. On daje smisao našem životu. Biti kršćanin je poziv iza kojeg stoji Krv Kristova. Vidimo u pitanju Pričesti – kojeg smisla ima raspravljati o tome može li se pričešćivati netko tko javno živi u teškom grijehu. Nema se šta o tome raspravljat. Jasno je da se tada čini svetogrđe, da se to nadodaje na onaj teški grijeh koji imaš i onda tako guramo druge u propast. Postajem onda sudionik propasti tog čovjeka koji mi ko svećeniku dođe da ga pričestim.

S druge strane, gledano s motrišta istine u koju vjerujem, da mi vjerujemo da je tu Isus stvarno nazočan, svojim tijelom, svojim božanstvom, onda tko meni daje pravo da ja s njim raspolažem na način na koji on ne želi, koji je protivan njegovoj zamisli. Nitko mi to pravo ne može dat, nitko mi to ne može naredit, nitko to ne može tražiti od mene kao svećenika.

I tu je u konačnici pitanje vjere. U što mi onda vjerujemo. Da li smo mi svoju vjeru protestantizirali? Pretvorili pričest u jedan simbolički čin koji nas podsjeća da je Isus imao Posljednju večeru prije svoje muke i mi sad kao protestanti uzimamo komad kruha koji obnavlja to sjećanje na ono što se dogodilo prije 2000 godina. Jasno da je nekulturno, ako se netko druži s nama i dođe molit u istu Crkvu i da mu mi sad ne damo komad kruha. Ali ovo je pitanje na jednoj drugoj razini, to nije pitanje kulture, kulture, uviđavnosti, društvenosti i slično. Pitanje je što je za mene i tko je za mene Euharistija? U što ja vjerujem. Ako ne vjerujem – onda jasno da ću se svakako ponašat.

Kako vidimo i ovdje je potreban vjernost i to do kraja  i u tom pozivu da budemo kršćani. To nije uvijek jednostavno i lako ali to je jedini pravi put kojeg imamo. Drugačije se ne možemo spasit. Ako prestanemo bit kršćani, prestali smo bit Kristovi i onda smo zaslužili propast. Mi u tom stanju idemo u pakao. Ono što nije Krist je pakao. To je ono što čovjek može iskusiti ovdje za vrijeme svog zemaljskog života, kad misli da može bez Krista, sam svoj život isplanirat, organizirat, ispuniti materijalnim dobrima, zadovoljstvima, užicima i sl. i da će onda nešto postić, da će biti uspješan, vidi da je u sebi duboko nesretan i da to ničemu ne vodi.

Ova nova igra koju su sad napravili za djecu, na Netflixu, (Squid game) sve se svodi na to da se ljudi međusobno ubijaju kako bi mogli doći do kompenzacija novčanih koje im to donosi. I onda su vidjeli da to stvara devijacije kod djece, a ono što stoji u pozadini jest, kako su neki analizirali, prikazuje da je društvo podijeljeno na dva djela, postoji elita koja se potpuno odmetnula od Boga i koja nalazi jedino zadovoljstvo u – ubijanju, (nasilju) i razvratnosti. S druge strane je masa koja se nema čime hraniti, nema sredstava za život, masa se manipulira da bi se ovima priuštilo zadovoljstvo te vrsti i zato imamo ne samo tu seriju nego imamo igre gladi, knjige napisane na tu temu i sl. To je jedno Vrzino kolo, sotonska umreženost, jedan perverzni mehanizam, gdje se traži konačno ispunjenje u perverziji i nasilju. Kao što vidimo to uzima sve više maha. Mi jednostavno postajemo sve više stranci u ovome svijetu. Sve manje je prostora ostalo za normalan život. Zato je danas – biti kršćanin – nešto najnepopularnije što može bit, a s druge strane jedina moguća alternativa ovome crnilu oko nas.

Oni koji se trude živjeti kao kršćani su jedino što svijet spašava od propasti, da ne dođe kataklizma. Kad ne bi bilo takvih ne bi postojali. Zato je od presudne važnosti ostati vjeran svom kršćanskom pozivu. Iz toga izvire sve drugo. Ako se trudim da mi Bog bude prvi onda se sve drugo poslaže kako treba.

4. A onda dolazi: BRAČNI ILI DUHOVNI POZIV.

Nema puno mogućnosti. Onaj koji izabere da će biti neopredijeljen, to je pokazala povijest nesvrstanih, njega nestane. Tu se riskira da se provede jedan jalov život. I ako je Bog neke pozvao da žive u duhovnom, a neke u bračnom pozivu – ako ja vjerujem u Krista – onda iz te vjere prihvaćam taj poziv – jer vjerujem da me Krist poziva, i da on zna puno bolje od mene što je za mene dobro.

Odazivam se i jedan put kad sam se odazvao – nema više gledanja unazad. Treba ići naprijed i biti vjeran do kraja. Boriti se do smrti. I kako kaže Pavao: do krvi. On se na kraju pohvali: „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao!“ Nije to lako. To je najvažnija stvar u životu.

I kod onih koji imaju bračni poziv. Njihov je put posvećenja preko rađanja i odgoja djece, put posvećenja preko međusobne ljubavi. Jedno drugom neće biti samo radost, bit će i teret. Moraju podržavati jedno drugo. Stvar je zapravo vrlo jednostavna, ali mi zakompliciramo: „nemam više osjećaja zaljubljenosti, pa sad mogu potražit nekoga drugoga, neku drugu.“ A djeca, djeca će malo s jednim, malo s drugim, … Radi svoje sebičnosti zakaže se prema Bogu, prema djeci, prema suprugu, supruzi… Kad se jednom donese odluka, sad si odgovoran da to dovedeš do kraja. To nije jednostavno, svjesni smo da je to danas zahtjevno, i onda se za to treba pripremati. Danas pripreme koje imamo za brak nisu na visini izazova s kojim se supružnici moraju nosit. Bilo bi dobro da se one koji se pripremaju za brak pošalje da budu mjesec dana sa djecom koja imaju down-sindrom, ili drugim zdravstvenim problemima, psihičkim i sl., i kad tu volontiraju jedan mjesec dana, i sa djecom sa posebnim potrebama – da vide jesu li spremni, a onda da mjesec dana volontiraju u hospiciju za umiruće, da vidiš kako je to ako ti tvoj izabranik bude umirao prije tebe, kako će ti biti gledat njega – ili obrnuto kako će njemu biti gledat nju, njegovati itd. To je u biti sastavni dio života kojega trebamo prihvatiti. A ne reći: “Evo, on je dobio rak, ja sad idem dalje, ja sam još mlada (ili mlad, a ona je dobila rak, ja nisam tako zamišljao svoj život i to se ne uklapa u moje planove… i gotovo…)”

Jednako vrijedi i za duhovni poziv. Jedan mason kojeg sam poznavao u Italiji govorio kako bi svaki srednjoškolac kad završi srednju školu trebao otići i proboraviti u Torinu u ustanovi za teško retardiranu djecu, najmanje tri mjeseca, da ima cijelo ljeto kad maturira, pa da onda prije nego što upiše fakultet ima tri mjeseca da boravi s tom djecom i onda se će sigurno drugačije postaviti u životu. Ako netko tko je bio mason, živio daleko od Boga, ali koristi zdrav razum pa zaključi da nama u odrastanju fali ta jedna karika u sazrijevanju jer se bojimo ljudima davati zahtjevne izazove, i onda krivo izaberu fakultet, krivo rade svoj posao, s krivim pretpostavkama, krivo ulaze u život, ili u duhovni ili u bračni poziv – tu gledaju samo svoje pogodnosti, samo svoje zadovoljstvo, samo svoje uživanje, i ništa drugo. Onda jasno da to ne može funkcionirati.

I duhovni i bračni poziv imaju svoj izazov. Moraš se nosit sa celibatom, moraš se nositi sa ljudima koji će biti naporni, dosadni, … to je isto sastavni dio života. Ali opet – imamo Bogu na čemu zahvaljivat. Ne treba probleme uvećavat.

Tu nam fali odgoj za USTRAJNOST. I one specijalne postrojbe koje imamo u vojsci – vidimo da oni prolaze specijalnu obuku. A mi danas živimo u posebnim vremenima kad je posebno napadnuta vjera, posebno je napadnuta obitelj, posebno je napadnut spolni moral, posebno je napadnuta Božja slika u čovjeku, znači da nam je potrebna jedna jaka prethodna obuka prije nego što uđemo u jedan stvarni život, prije nego što preuzmemo odgovornost za svoj životni poziv, i ako toga nema imamo da je naš vjeronauk postao zabavište za pretškolsku djecu, i naše propovijedi su postale limunade koje služe da čovjeku dodatno uljuljaju savjest, i onda imamo ono što imamo. Imamo mlake kršćane – i prijeti opasnost da nam Gospodin reče da smo bljutavi i da nas jednostavno izbaci iz svoga mističnog tijela.

Da završimo  – vezano za prvo razmatranje: „vrata paklena neće je nadvladati“ – koliko god sebi možemo približiti ta vrata paklena sa slikom npr. vulkana kao što je Vezuv ili Etna, koji ključa, ali dok ne izbije neće uništiti sve živo oko sebe. Tako i pakao ključa, ali je još zaključan, ali je važno da ne dopustimo da bude otključan, da prekrije lavom naš život i onda napravi jednu pustoš.

Zato je važno da nam Gospa bude tu „Vrata nebeska“, zagovornica i zaštitnica u ovoj borbi i onda nemamo od čega strepit. Ona će nam izmoliti ustrajnost ako se Nje držimo. Amen.

                    Prof. dr. don Josip Mužić – Drugo predavanje sa duh. obnove,  31.10.2021.

Svećenik o Roger Landry govorio o kreposti ustrajnosti kod sv. Ivana M. Vianneya. To je ujedno i krepost koja nam je svima potrebna, jer i Isus reče: “Tko ustraje do kraja taj će se spasiti!” Vianney je imao velikih poteškoća u učenju latinskog, a to mu je znanje bilo potrebno kako bi postao svećenik. Na bogosloviji nije mogao ostati jer se činilo da ne može biti svećenik, ako nema tog znanja. Izbacili su ga – njega koji je postao svetac, zaštitnik župnika (!) Ponovo je primljen, među mlađe kolege – i profesor svećenik je bio mlađi od njega – a onda ga je prekinuo rat. NO ni to ga nije zaustavilo u trudu. Žarko se molio svetom Franji Regisu da mu pomogne savladati prepreke.

Na molbu starog mudrog župnika Balleya koji ga je podučavao, biskup ga na posljetku pripušta na ređenje jer je čuo o njegovoj izvanrednoj pobožnosti. “Milost Božja će učiniti ostalo!” -rekao je. I tako je bilo.

To je samo jedna od prepreka u životu svetog župnika Arškog koja nam daje primjer ustrajnosti.

“Imajte na umu da mi nismo katolici zbog moralnosti naših vođa. (Neka nam Bog pomogne!) Mi želimo da i očekujemo da oni to budu. Ali mi nismo katolici zbog njihova morala. Mi smo katolici zbog Isusa Krista, raspetog i uskrslog. Mi smo katolici zbog trojstvene ljubavi Božje. Mi smo katolici zbog mističnog Tijela Kristova. Mi smo katolici zbog sakramenata. Mi smo katolici ponajprije zbog euharistije. Mi smo katolici zbog Blažene (Djevice Marije, naše) Majke. Mi smo katolici zbog svetaca. Čak i kada vođe u Crkvi nisu moralni, Katolička Crkva ostaje mistično Tijelo Kristovo, Kristova zaručnica. A ona je vrijedna da se za nju bori.”

…

Potaknut pozivima  onih kojima je dosta crkvenih skandala i koji su počeli govoriti kako žele IZIĆI IZ CRKVE biskup Barron se osjećao pozvanim govoriti (opet) o toj temi. Kaže da potpuno razumije njihovu ljutnju i frustraciju. No ipak, govori, odlazak iz Crkve je KRIVA odluka. Ono za što se trebamo odlučiti je – BORBA. Uspoređuje to sa borbom Abrahama LINKOLNA koji je djelovao u vrijeme kad je ROPSTVO prijetilo demokraciji. On je vidio da se ropstvo ne uklapa u ideal demokracije. Znao je da je ropstvo kao vrsta raka koje prijeti američkom društvu.

U toj situaciji amerikanci su tada isto mogli reči: “Ovo je katastrofa! Ja želim otići iz ove zemlje. Odustajem! “ No Linkoln nije bio za tu opciju. Zapravo, on je zemlju vodio drugim putem. Borio se za svoje ideale.

Moglo bi se reći da je slična situacija sada u Crkvi. Katolička Crkva ima velika načela i ideale. Ona je utemeljena na Isusu Kristu, u kojem se  očituje ljubav Božja. Ta ista Katolička Crkva je sada ugrožena užasom zlostavljanja. To je doista štetno za Crkvu. Imamo situaciju ljutnje I frustracije. Jedna opcija može biti: Otići.  Ali, to nije ono što se traži. Linkolnova opcija bila je borba. To treba biti i naša opcija. Borba za Crkvu u koju tako snažno vjerujemo. Vidimo da tu postoji bolest i treba je nazvati jasnim imenom, nedovosmisleno. Ali onda se treba boriti da se stvari isprave. To nije trebutak za bijeg, nego za borbu.

E sad, možete se pitati: “A kako da se borim?” Pa borite se i putem svog pravednog gnjeva. Borite se pišući pismo svom biskupu, papi… Borite se samim time što ste nazočni na svetoj misi. … Borite se jer volite Crkvu. I shvatite da se unatoč strašnim stvarima – vrijedi boriti.

Imajte na umu da mi nismo katolici zbog moralnosti naših vođa. (Neka nam Bog pomogne!) Mi želimo da i očekujemo da oni to budu. Ali mi nismo katolici zbog njihova morala. Mi smo katolici zbog Isusa Krista, raspetog i uskrslog. Mi smo katolici zbog trojstvene ljubavi Božje. Mi smo katolici zbog mističnog Tijela Kristova. Mi smo katolici zbog sakramenata. Mi smo katolici ponajprije zbog euharistije. Mi smo katolici zbog Blažene (Djevice Marije, naše) Majke. Mi smo katolici zbog svetaca. Čak i kada vođe u Crkvi nisu moralni, Katolička Crkva ostaje mistično Tijelo Kristovo, Kristova zaručnica. A ona je vrijedna da se za nju bori.

Imajte na pameti da SVAKA OSOBA, svaka KRŠTENA osoba ima svećeničko, proročko i kraljevsko poslanje. O kraljevskom poslanju sam govorio prije nekoliko dana, a sada malo O PROROČKOM POSLANJU. Kada čitamo Stari zavjet vidimo kako je Božji narod Izrael često propadao sa svoji vođama koji su padali u grijeh. I što je Bog tada činio? Pozvao je PROROKE: ljude kao što je Jeremija, kao što je Izaija, kao što je Amos, Ezekiel, ljudi kao što je Zaharija. I oni su onda dizali svoj GLAS – ponekad i ljutito – zbog te pokvarenosti u Izraelu.

TI si prorok. Svatko tko upravo sada ovo sluša I TKO JE KRŠTEN U IME ISUSA KRISTA JE PROROK. Podignite svoj glas! Proroci su se podigli i progovorili kad je Izrael bio u nevolji. Svatko ima svoj dio odgovornosti, jer imamo proročki poziv.

A za koga se borimo? NE borimo se prije svega kako bi spasili naše INSTITUCIJE. Sjećam se što je govorio kardinal George u svom posljednjem govoru u Chikagu: “Zapamtite, na početku Crkve nije bilo župa. Nije bilo škola, bolnica, ustanova. Bilo je evanđelista – podsjetio nas je. Bili su navjestitelji Riječi.” Poanta je bila da Crkva u konačnici ne ovisi o institucijama. Mi se ne borimo prvenstveno za taj aspekt Crkve. Borimo se ZA ŽRTVE ovih strašnih zločina. Borimo se za one koji su bili seksualno zlostavljani. Ako mi pobjegnemo u ovom vremenu izazova – tko će biti proročki glas u ime tih žrtava.

Razumijem frustraciju ljudi, razumijem kako se osjećaju, jer dijelim to s njima, ali  – zaključuje biskup Barron, ovo nije trenutak za napuštanje Crkve. Ovo je trenutak borbe za Crkvu.

Izvor: Why remain Catholic?

Svi se darovi sastoje u vršenju volje Božje. I kad se pitamo što je to volja Božja za nas, onda je to za većinu nas, (za većinu nije da postanu svećenici, redovnici, nego da imaju obitelj) za ogromnu većinu, možda 99% , volja Božja se sastoji u tomu da prihvate i savjesno vršenje svoje dužnosti, … da to nose vjerno, postojano i s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. To našu svakodnevnicu može učiniti drugačijom i to može biti naša prilika za posvećivanje, za bit malo bliži Bogu. U konačnici, Od toga se sastoji cijeli naš život, vjernosti i postojanosti. Mi često ne vidimo vrijednost u tomu, te vjernosti u malom. To čini naš život i to čini svetost dostupnu svakomu. To često nije jednostavno. Stvari možemo obavljati mehanički, grubo, napeto, bez ljubavi… ali ako je to činimo s ljubavlju onda će to naši najbliži osjetiti. Čovjek može preobraziti običan život u nešto izvanredno. Kao što vidimo u životu Majke Tereze koja je bez izvanrednih darova, živeći u jednom malom samostanu, Bog je učinio da preko ljubavi to postane jedna velika avantura s Bogom, da preko svakodnevnog života spašava duše pa i velike grešnike,… .

Poznati talijanski katolički novinar Vittorio Messori 2o godina je čekao poništenje braka, ali je u međuvremenu dok je to postigao živio u grijehu s djevojkom. I nakon 11 godina žena s kojom je živio ga je napustila govoreći da je njoj ipak na prvom mjestu Bog, i to je prije njega, a onda ne samo Bog nego i Gospa i mala Bernardica). I onda su se razišli. A kasnije su, nakon postignutog poništenja braka, ponovo bili zajedno, no ovaj put u sakramentalnom braku. I ona kaže da je biti u sakramentalnom braku nešto sasvim drugo nego živjeti u braku bez sakramenta.

To su kušnje koje Bog dopušta da ljudi vide svoje granice. Da nije bilo toga supruga od Vittoria M. ne bi bila praktična vjernica kakvu poznamo danas, a niti bi on bio onakav kakvog ga poznajemo danas.

Bez obzira što nama stvari mogu izgledati promašaj, neuspjeh, … očima vjere mi vidimo da sve to ima neku drugu dimenziju. To bolje vidimo kasnije. Mi znamo biti nestrpljivi i želimo stvari da se riješe preko noći. Što smo tvrđi orah, što smo ponosniji, oholiji, ogrezli u lošim stvarima to je više potrebno da Bog više radi na nama. Važno je imat povjerenje djetata, pustit Bogu da radi, znajuć da on zna, ne povlačit se pred zahtjevima života, to je nešto što čini razliku.

Sv. Benedikt je tražio od svojih redovnika da kad uđu u jedan samostan da cijeli svoj život ostanu i ne muču se i osuđivao je tzv lutalice koji su se stalno premještali iz jednog mjesta u drugo, iz jedne župe u drugu, a da nigdje nisu uspjeli pustiti korijenje. Ostati na svom mjestu, ne napuštati poziciju koju imaš, to može imati dalekosežne posljedice. To ne znači samo ostati u sakramentalnom braku, to znači ostati u svojoj Crkvi, ostati u svojoj Domovini, … To čini razliku. Preko toga postajemo sveti.

Sv. Pavao kaže: „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao…“ On je svoju vjeru sačuvao. Čak kaže na jednom drugom mjestu –  „Ako vam netko donosi neko drugo evanđelje – neka je proklet…“  Ne može bit neko drugo evanđelje. Evanđelje je samo jedno. I treba ostat vjeran tome. To može biti jako zahtjevno. Vidimo to na primjeru Ivana Krstitelja. Kad je on prekorio Heroda što živi sa ženom svoga brata, da je to preljub, i to su znali svi ali su se bojali reći, šutili ko zaliveni… Tako i sv. Thomas Moore, koji je bio premijer kod kralja, koji nije htio da Henrik VIII promijeni ženu. Tada su i svi biskupi izdali – osim Fishera. Kapitulirali su. Vjerovatno je bilo puno onih koji su razmišljali: ako budem ostao vjeran Crkvi, papi, izgubit ću mjesto, kuću, namještenje, možda ću postat izvan zakona… i sl. Svi smo slabi, ali ako znamo da nam Bog daje dovoljno milosti … pitanje je samo hoćemo li mi Njemu vjerovat ili nećemo, da će mi on dati snagu koju nemam i da to ne bude nikakva tragedija…

Posljednje godine svoga života Alojzije Stepinac provodio je običan život, u kućnom pritvoru, zabranjeno mu je primati goste, stalno je imao stražu, milicionere, udbaše, koji su činili da i cijeli Krašić bude pod opsadom. Nitko mu nije mogao prići da se ne pregledaju dokumenti, tablice i sl. ili pomagati mu, a bez da upadne u nevolje. I kad bi išao u šetnju bila je tu milicija koja je ometala. I u takvim okolnostima, ne popustiti nikada, … do zadnjeg časa je osuđivao komunizam, i pokušaj komunizma da odvoje Katoliču Crkvu od Rima, … da Hrvatsku Katoličku Crkvu preda u ruke partije…

On je u više navrata rekao da proklinje takvog svećenika koji je ušao u pakt sa državom. Nema tu kompromisa. Na njega su pokušali utjecati čak i svećenici. No, ostao je dosljedan. Zato se često spominje „Stepinčeva Crkva“. To je ona sveta radikalnost. U vjernosti prema Bogu ne popušta ni malo. I to je on platio životom. To čini razliku od drugih. Svaki dan je govorio: Ne bojte se! Ja sam svjedok koji pokazuje put i može se ostat vjeran Bogu.

Kad su komunisti došli na vlast onda se narod još nije snašao, što nas je sve snašlo, … kad je bila Velika Gospa u Sarajevu, na Stupu (predgrađe Sarajeva), katolici su išli Gospi, kao što se ide Gospi u Sinj tako su i oni išli tamo na Stup gdje su i karmelićanke, izvan grada, ljudi su se te 45.-e, odazvali na tisuće, … Nakon mise su spontano u procesiji otišli u grad Sarajevo i ušli u katedralu. Komunisti nisu ništa poduzeli, zatekli su ih, ušli su pjevajući: Hoćemo Boga!  Dočekao ih je svećenik isusovac koji je održao propovijed i rekao im da budu spremni na mučeništvo, i doista znali su da će to imati posljedice.  Znao to od svjedoka… jedan je tada imao 18 godina i rekao je – Ja sam tada bio spreman položiti život za Boga. Njega su zatvorili na šest mjeseci robije zato jer je bio u procesiji i jer je umnažao apostolsko pismo od Alojzija Stepinca i prokazivao zla komunizma. …Ljudi su platili veliku cjenu.

Tako se slično dogodilo i u Zagrebu. Kad je bilo zavjetno hodočašće ljudi su se vratili u grad i ušli u katedralu. Dočekali su ih komunisti… organizirali su javne manifestacije… pozivali su tada i Alojzija Stepinca… Tko bi pokazao otpor… završio bi na robiji. Zbog jedne izjave, zbog jedne pjesme moglo se dobiti 5-6 godina robije. Mi se čudimo pobjedi u Domovinskom ratu, slobodi vjeroispovijesti… Nije to naša zasluga! To je zasluga onih koji su polagali svoje živote zato da mi imamo ono što sada imamo.  …

Kad vidimo kako se ponašaju ljudi kad im je dobro, kad žive u bogatstvu i blagostanju.. vidimo da je to duhovna pustinja! Kad pogledamo naše obitelji koje su takve postali su potpuni bogalji. Postali su pogani. U teškoćama možemo izvući ono najbolje od sebe…

Nedavno sam susreo jedan par zaručnika …. Njegovi su izbjegli iz Banja Luke, on je rođen u Berlinu… pričao je o razredu u kojem je od 32 učenika 28 muslimana. Rekao je – „Mi sanjamo o tom da se vratimo u Hrvatsku!“. Ali tko o tome govori?

Ako imamo pouzdanja da Bog može sve okrenuti u dobro, onda se ne treba ničega bojati, ni bolesti ni smrti, ni progona. Sve je to za ljude. Sve to može poslužit onome cilju da budemo sveti. Ima ljudi koji vide kud to sve vodi, ima ih koji se vraćaju. Vide što ne funkcionira.

Jedan svećenik kojeg sam susreo u Međugorju mi je rekao da je njegova jedina dužnost da pomaže supružnicima u krizi, da se ne razvedu.

U Italiji postoji udruga za one koji su napušteni od strane muža ili žene a koji žele ostati vjerni. To je jako zahtjevno. Ali kad vide da drugi ustraju onda uspjevaju.

Kao da je našim precima bilo lako?! I oni su se borili za vjeru i izborili se. Koliko smo se mi spremni boriti sa unutarnjim neprijateljima i sa samim sobom? Preko straha nas neprijatelj drži u ropstvu. Sve treba staviti u Božje ruke! Može doći jedan potres.. i što onda? Jedna mističarka u Italiji je rekla kako će se Italija rascijepiti u dva dijela. Pa onda to može zahvatiti i nas. Ne znamo kad će to biti. Može se dogoditi i druga kataklizma, može doći rat, može svašta… No Bog zna kako i iz toga izvući neko dobro. On nije poštedio ni svoju Majku, a ni svetog Josipa. Ona je prošla opasnost da bude kamenovana, jer je ostala trudna, a nema objašnjenja… Bili su odbačeni. Nitko im nije dao smještaj pa se Sin Božji rađa u štali. Morali su bježati pred Herodom. Sve su proživljavali iznova. Anđeo obavještava Josipa da se sad može vratiti u Nazaret. .. na kraju Gospa ostaje postojana pod križem, vidi muku svoga sina… završava život u Efezu. To je puno za jedan život, ali ona se nije tužila. Preko prihvaćanja Božje volje postala je Majka Božja, suotkupiteljica. Marija je sa svojom nutarnjom patnjom bila suotkupiteljica. Sve su to stvari koje su se događale i drugima, ali Gospa je prihvaćala Božju volju. Nosila je to do kraja vjerna.

Biti vjeran do kraja života – to je naša zadaća. Svatko ima svoje poslanje: neka to posvijesti, što mu je Bog povjerio i dao, i preko toga će se događati da budemo sveti, da dođemo Bogu, … Neka nas u tome prati i zagovor Majke Božje.

(Izvor: bilješke s duhovne obnove, voditelj: don Josip Mužić, 23.9.2018.)