…

Bizantski car Heraklije kooji je pozvao Hrvate 626-e godine da ratuju na njegovoj strani redovito se borio u svojim vojnim pohodima pod Gospinom ikonom i možemo reć da e to ostavilo traga i kod nas, da smo to na neki način naslijedili.

Vojujuća Crkva tijekom cijele patničke hrvatske povijesti, a u novije vrijeme za vladavine komunizma bila je iskustvena stvarnost i njoj je Marija bila predvodnicom, tako da možemo reć da je ona bila naša predvodnica u ovom zemaljskom boju koji je neizbježan za nas kao vojujuću Crkvu.

Samo opstojnost hrvatskog naroda, poglavito pod osmanlijskim jarmom bila bi nezamisliva bez Gospe. Stari Hrvati, kako piše povijesničar Smičiklas, idući u boj protiv Turaka običavali su nositi zastavu na kojoj je bila slika Blažene Djevice Marije s Isusom u naručju. U boju pak zazivali su u pomoć Isusa i Mariju.

Niko Luković piše: Peraški bi pomorci za vrijeme rata s turskim gusarima izvijesili sliku Gospe od Škrpjela na prednji jarbol lađe da ih ona štiti u borbi. Zato su plaćali visok danas u krvi i mučeništvu. Primjerice, u  presudnoj bitci kod Lepanta 1571. Hrvati iz Boke bili su zaduženi za čuvanje barjaka svete Lige. Od njih dvanaest poginulo ih je osam, a ostala su četvorica ranjena.

Da je Gospa bila glavna uzdanica našeg naroda svijedoči primjer iz 1664.-e godine, kada su je uoči osmanlijskog napadi Kotorani jednoglasno u oba svoja vijeća izabrali za zaštitnicu grada. Ratovi s osmanlijama su, podsjeća Nikola Pavičić, su tužna i crna vremena, kad je naš narod bio ostavljen gotovo od cijeloga svijeta i izložen neposrednim nasrtajima neprijatelja evropske uljudbe . Tada su nam ostala svetišta Majke Božje kao jaka moralna snaga, da ustrajemo u vjeri i borbi do kraja.

Književnik Pavao Riter Vitezović bio je svjedok osmanlijskog pustošenja Hrvatske i u svom epskom spjevu Dva stoljeća uplakane Hrvatske objavljenu pred tri stoljeća piše: „To stradanje je vrijedno da ga zapamte i oplakuju ne samo njezini žitelji i susjedi nego čitav kršćanski svijet.“

Kardinal Stepinac s pravom zaključuje: Provala Turaka i ogromna njihova nadmoć bila je po sebi sasvim dovoljna da nas potpuno istrijebi s lica zemlje, a ipak vidimo tu 300.-o godišnji otpor kakvih jedva imamo primjera u svijetu. Tko će pak reći da je to samo naše djelo. Nije li tu u prvom redu pomoć i zagovor kod Boga one koju sveta Crkva nazivlje: „strašna kao uređeni bojni red“, u psalmu 6. Za tu bi se borbu moglo reći ono što danas pjevamo u pjesmi: „Hrvat za križ boj je bio sveti, vodio ga ljiljan, barjak tvoj.“

Za Matoša vjera i borba za Domovinu su neodvojive. On poručuje: „Mir vama Hrvati koji stradate, koji patite i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni njegovog žuljevitog, krvavog križa. Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera! A pošto je vjera i hrvatska sloboda vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apostola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, Majke Božje sa sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi.“

Krčki biskup Mahnić poručuje „Tko nije sin Marijin, neće biti ni vojnik Kristov“.

Marko Križevčanin bio je jedno i drugo, što je posvjedočio na koncu svojega života izgovarajući ime Marije i Isusa umirući kao mučenik.

Sveti Leopold Mandić kao 17.-o godišnjak piše svojemu zemljaku Andriji Korneru, 1883.-e godine: „No zbog velikog i svetog prijateljstva što vlada među nama ostavljam ti dvije uspomene. Prvo, gaji nježnu ljubav prema Prevetom Isusovu i Marijinu srcu i svom revnošću promiči njihovu slavu i čast. Drugo, koliko god možeš bori se protiv neprijatelja Kristovih i neprijatelja njegove Crkve.“

Znači, nije mu stavio na dušu samo da njeguje ljubav prema Presvetom srcu Isusa i Marije i da pronosi njihovu slavu, nego i da se bori protiv neprijatelja Kristovih i neprijatelja Crkve. Ova dimenzija borbe kao da nam danas bježi iz vida i kao da mi sebi utvaramo da će se stvari riješavat same po sebi, bez našeg aktivnog sudjelovanja, bez borbe. Tako stvari ne mogu ići  naprijed.

I tako se ne može ni Kraljevstvo Božje širiti na zemlji. Dapače, u takvom stavu postoji opasnost da se mi sami pogubimo u vjeri i da otpadnemo od Krista.

Blaženi Stepinac u jeku rata odvažno razotkriva u jeku rata tadašnje glavne neprijatelje kršćanstva. Evo što on piše:

Izbrojiv sve teške događaje prošlosti možemo odmah nadovezati punu nade molbu za pomoć u budućnosti. Nova neman križu časnom prijeti. Silna Djevo na braniku stoj. Ta se neman krije pod raznim formama, no isti im je cilj, da u našem narodu zatru vjeru u živoga, osobnog Boga, i onemoguće svako djelovanje Kristove Crkve. Tu je prava neman slobodnog zidarstva koje perfidnim podzemnim radom uspijelo da nekoliko desetljeća truje hrvatski narodni život i da najveće prljavštine zaodjene velikom krepošću napretka i koje nakon što je tolike narode i države u Evropi i drugdje već gurnulo u bijedu i propast ne prestaje rovariti ni danas u našoj Domovini.

Tu je neman krvave kominterne koja nam hoće silom na mjesto kulta pravoga i živoga Boga narinuti kult običnih zločinaca, kojima su usta puna hvale o velikim djelima komunizma a ruke krvave i zaprljane od krvi nevinih žrtava, muževa i žena, mladića i staraca. Kojima su usta puna pričanja o socijalnim reformama, a u isto doba pucaju radnicima i seljacima kosti pod .. bezobzirnog novog birokratizma koji omogućuje razuzdan život nekolicini silnika na grbači ispaćenog puka, kojima su usta puna pričanja o komunističkom raju, ali kojeg raja  pod smrtnom kaznom nitko ne smije ostaviti ni prekoračiti, kad bi htio, da ne oda možda koliko se laži krije u sistemu koje nema veze s Bogom.“

Ovo je Stepinac govorio 1940.-e na zavjetnom hodočašću grada Zagreba u Mariji Bistrici.

Kad su Turci najavili napad na Sinj, Sinjani su se zatvorili u sinjsku tvrđavu. Bilo je u tvrđavi oko 700 vojnika, žene , djeca i sedam fratara koji su sa sobom ponijeli Gospinu sliku. Stavili su sliku u tvrđavnu ckrvu sv. Mihovila i tu su joj se usrdno molili da ih spasi od neprijatelja. Turci nisu odmah napali Sinj, nego su se razišli okolo, po Zagori, kako bi palili, rušili i ubijali. Došli su i do Drniša i Vrlike. Svi su se bojali da kad jednom Turci osvoje Sinj, otud će osvajati malo po malo cijelu Dalmaciju. Svi oni koji nisu bili za borbu u večer, 14.8. ostali su u molitvi, u suzama moleći Gospu za pomoć.

No, događa se čudo: Branitelji su očekivali novi napad, ali ujutro neprijatelja nije bilo. I posljednje čete Turske vojske su se povukle. Sinjani su uvjereni da se ovo čudo dogodilo po zagovoru Majke Božje.

Čak je zapisano da su i Turci svjedočili kako su u vrijeme opsjedanja grada, svaku noć gledali kako zidinama grada hoda Žena zaogrnuta svjetlošću. Ne podsjeća li nas to na Knjigu Otkrivenja gdje se govori o „Ženi odjevenoj u Sunce“, „mjesec joj pod nogama“?
Turci su otišli. Sinjani ostali i u zahvalnosti Gospi uskoro se skupiše zlatnici od kojih je iskovana kruna Gospi Sinjskoj. U dnu krune urezan je natpis: „Zauvijek okrunjena slavi slavlje“. 

(Ukoliko želite pročitati današnje nadbiskupove riječi – kliknite na:  propovijed: o milosrđu, opraštanju, izborima – lustraciji, Gospi – Majci milosrđa…)

Tako, pred likom Čudotvorne Gospe Sinjske Sinjani mogu u dubokoj zahvalnosti za ovaj veliki povijesni događaj razmatrati zadnja dva otajstva slavne krunice: Gospino slavno uznesenje na nebo (Veliku Gospu) i Gospino krunjenje na nebu, za Kraljicu neba i zemlje. Da Gospa tada nije čudesno zaštitila Sinj, pitamo se što bi danas i od Dalmacije bilo…

No, ne treba zatvarati oči pred činjenicom da su neprijatelji Crkve, oni koji bi htjeli da se odrečemo svoje vjere, i danas tu. A mi smo pred izborima svaki dan. I možemo birati – ostati vjerni Isusu i Gospi, a možemo biti i mlakonje za koje je pisano da će biti „izbljuvani iz usta“ Božjih.  Možemo hraniti dušu sakramentima i Biblijom ili se možemo hraniti turskim serijama, ispraznim političkim obećanjima, od jutra do mraka nekim polu-vijestima,… Ovih danas u Sinju, možemo otići i do oltara na misu, možemo do Gospine slike, a možemo samo bauljati okolo, kao… mjesečari.

Večer prije Gospe Sinjske ulicama grada slijeva se rijeka ljudi, a među njima mnoštvo mladih. Jedni idu do Gospe, kao do svoje nebeske Majke, a drugi…? E, što sam jednom čula od zabrinute majke, da (ne samo muški nego i) cure znaju biti toliko pijane da ni ujutro dobro ne znaju za se, onako sređene, više svučene nego obučene, pojma nemaju s kim su provele noć. Zar i u našem Sinju? Nisu Sinjani ni Sinjanke pod nekim Gospinim staklenim zvonom. Evanđelje poziva na – budnost. Ali toliki radije biraju – bludnost. Svaka dobra majka morala bi biti zabrinuta kad vidi da joj je dijete u opasnosti da upropasti ljepotu svoje duše. Slika naše Gospe Sinjske pokazuje lice koje se blago crveni. Crvenilo na licu također je jedan od znakova čistoće duše, koju svijet i stona žele ukrasti. Tolika propaganda zla oko nas ide za tim da u dušama uništi sram i ono besramno proglasi – „normalnim“.

Gledajući sliku Gospe Sinjske vidimo Majku koja čeka svoju djecu. Danas je tu pod imenom „Majka Milosrđa“. Ali, kao što ni Otac ne može pokazati milosrđe rasipnom u sinu ako se ne vrati i ne pokaje, tako ni majka. Ona čeka svoju djecu. Ona nije Bog da nam može otpuštati grijehe, ali nam može pomagati samo onda ako joj to dopustimo. Ona ne želi da živimo kao mjesečari, u nekoj mlakosti, u nebrizi za duhovno, u nekoj bezvoljnosti, puštajući da nam dani prolaze u ispraznosti. Da lovimo zjake i pokemone. Ona nam želi pomoći da budemo prava djeca svog Oca nebeskog. Ako je njoj bilo povjereno da odgaja Sina Božjeg kako joj ne bi i mi dopustili da odgaja nas i da nas polako uči da ovim svijetom hodamo Isusovim stopama.

Neka nam svima Gospa bude uistinu Majka, a mi njena odana djeca. Nek nas odgaja tako da se i na našem ponašanju vidi, na riječi, na djelu i odjelu – da smo Njeni. Neka nam bude u pomoći da se u rijekama života ne izgubimo, kao mjesečari… već da odvažno slijedimo Isusa. 

M.G.