Živimo u uzbudljivim vremenima koja od nas traže stalno zauzimanje stavova pred novim izazovima. Mediji to olakšavaju, ali i otežavaju jer se većina ljudi jednostavno prepusti vladajućoj struji, a da se uopće ne trudi osobno prosuditi.

Ako u nekim stvarima to može proći – kao što je prognoza vremena ili prometa – u nekim životnim pitanjima ne može je dogodi da odgovornost za svoj svjetonazor delegiramo malom broju moćnika koji su vlasnici tih istih medija.

Mi im onda dopuštamo da oni određuju ne samo naše razmišljanje nego i naše odluke, odnosno izručujemo im svoj život u ruke. TO pasivno povinjavanje stvorilo je jedan pasivni konformizam, koji se održava i na vjernike koji su dio ovoga svijeta, a svjetovnu logiku preslikavaju na vjeru.

Konkretno, sve što dolazi od pape, a pogotovo ako je prihvaćeno i preporučeno od svjetovnih medija prihvaća se bez uključivanja vlastitog rasuđivanja pravdajući taj izostanak POSLUŠNOŠĆU, a neki i slijepo. No pri tome se zaboravlja da se od nas ne očekuje poslušnost neživih automata, robota ili životinjska poslušnost, koja nema razuma – nego ljudska koja uključuje razum i slobodnu volju po kojima smo drugačiji od drugih živih bića na zemlji.

Pred Bogom smo mi odgovorni za sebe i ne možemo tu odgovornost prebaciti na nikoga. Zato je izuzetno važno da katolici imaju ispravno izgrađen stav prema papi kako bi se znali suprotstaviti manipulacijama i prikladno se postaviti, pogotovo u prijepornim situacijama kojih ima sve više.

Prvo, treba razlikovati djelovanje.

NAMJESNIK KRISTOV

Papa je Rimski biskup i nasljednik svetog Petra kojeg je Isus učinio stijenom svoje Crkve, predao mu ključeve i postavio ga Pastirom svoga stada, kako kaže Katekizam. Kao takav „ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijek slobodno vršiti“ Zato mu pripada poštivanje, ljubav, od strane svih katolika. Slušajući njega u onome što ima pravo tražiti od vjernika sluša se samog Krista koji ga je postavio na čelo svoje Crkve. No, njegova vlast ima i svoja ograničenja.

ON JE, NAIME NAMJESNIK KRISTOV, A NE VLASNIK CRKVE I KRISTU ĆE KAO TAKAV POLAGATI RAČUN ZA OBAVLJANJE SLUŽBE KOJU OBNAŠA.

Svi, jasno imamo svoju odgovornost za koju ćemo polagati račun, ali papa u Crkvi ima najveću odgovornost i zato će se od njega i najviše tražiti.

To ujedno znači i da poslušnost vjernika prema papi ima svoje granice. KATOLICI SU GA DUŽNI SLIJEDITI DOK JE VJERAN KRISTU, A AKO U NEČEM ODSTUPI OD ONOGA ŠTO TRAŽI KRIST, DUŽNI SU TO PREPOZNATI I NE SLIJEDITI GA U TOME.

Krist je Glava Crkve, kaže sveti Pavao. Krist kao Bog može postojati  i postojao je i bez Crkve međutim, za nas na zemlji, Krist je htio da se mi ne možemo spasiti ni bez Njega – Glave, ni bez Crkve – tijela.

Jedan od naslova pape je i „sluga slugu Božjih“ što ukazuje da njegova vlast mora biti u znaku služenja, a ne smije se nikad izroditi u tiraniju. ON kao i svi biskupi i prezbiteri posvećuje Crkvu ne kao gospodari baštine, nego kao uzori stada, kako kaže Petar u svojoj poslanici.

CRKVENI POGLAVAR

Osim što je Kristov namjesnik papa je i CRKVENI POGLAVAR. Katekizam kaže: „Božji zakon povjeren Crkvi vjernicima se naviješta kao put Života i Istine. Stoga vjernici imaju pravo da budu poučeni o spasonosnim božanskim zapovijedima, koje pročišćuju prosudbu te po milosti ozdravljaju ranjeni ljudski um. Dužnost im je da opslužuju zakone i odredbe što ih izdaje zakonita Crkvena vlast. Takve odluke, pa makar bile disciplinarne, zahtijevaju poučljivost u ljubavi. (KKC 2037)

Očito je, dakle, Crkvi povjeren Božji zakon kako bi ga naviještala, a vjernici imaju pravo biti u njemu poučeni kako bi im to omogućilo snalaženje u svijetu i olakšalo spasenje. Crkvene odredbe, pa i kad su samo disciplinske naravi, ne mogu biti u protivnosti sa Božjim zakonom, nego su njegova izvedenica, vjernici su dužni obdržavati sa poučljivosti i u ljubavi.

Evo jedan primjer iz povijesti.

Papa Klement XIV, pod političkim pritiskom, i bez utemeljenih vjerskih i moralnih razloga, ukinuo je isusovački red koji je tada imao 23 000 članova. I oni su ga poslušali, jer iako su pobude bile loše to je spadalo na njegovu vlast i nije bilo grijeh. Nakon što su isusovačkog generalu Ricciu pročitali upitali su ga prihvaća li to, a on je odgovorio: „Što papa odredi mora svakome biti sveto. Njegove privole tu nipošto ne treba.“ Isusovcima bi zabranjeno obavljati bilo kakvu funkciju do daljnje naredbe. Odmah sutradan general Ricci biva odveden na engleski kolegij i tamo zatvoren. Osam dana nisu smjeli isusovci iz kuća dok im se ne naprave odjela svjetovnih svećenika. Biskupima crkvene države biva zabranjeno davati isusovcima dopuštenja za katehezu i druge crkvene funkcije. Tadašnji isusovci, ako su bili zaređeni za svećenike, mogli su prijeći u dijecezanski red ili u neki drugi red i tako obavljati svećeničku službu. No, oni isusovci, posebno stari i bolesni koji nisu uspjeli naći neko zaposlenje našli su se u nezavidnoj situaciji. Mnogi su doslovno umirali od gladi. Ivan Jager, isusovac koji piše o toj temi kaže: Nije moguće zamisliti koliku je štetu nanijela pasivnost 12 000 svećenika kojima nije manjkalo ni revnosti ni znanja. Koliku je štetu nanio katoličkom školstvu manjak od 15 000 učitelja koji su vodili preko 800 škola svih vrsta. A tek u misijama? Tu je zavladalo grozno rasulo i pustoš. U Aziji nije bilo nasljednika. Novicijati rastjerani, nisu više slali novih i svježih radnika. Na pitanje: „Kako je Gospodin dopustio toliku nepravdu i štetu?“ Ivan Jager kaže: „Gospodina Boga više slavi naše trpljenje nego sav naš rad. Krist je zapravo svojom mukom i smrću otkupio svijet. Družbi Isusovoj najveća je slava što smije biti dionicom imena nego i križa svojega kralja i vođe.“

Imamo i slučaj svetog Alfonsa Marije Liguorija:

Koji je već u poodmakloj dobi od 83 godine bio oklevetan od jednog svog redovnika. Papa ga je smijenio sa mjesta poglavara i istjerao ga iz družbe koju je on osnovao. Sveti starac je pred oltarom molio: „Papa ima pravo. Tako on hoće, tako hoće Bog. Pred smrt pape došao je u bilokaciji kod njegove samrtničke postelje i asistirao mu je u prijelazu u vječni život.

Ovo su primjeri prihvaćanja velikih žrtvi i nepravdi, ali koji ne uključuju nikakvo prihvaćanje grijeha.

Kad bi papa tražio od ovih istih DA SAGRIJEŠE PROTIV NEKIH OD DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI ne bi ga poslušali – jer bi znali da je to PROTIV BOŽJE BOLJE I DA TO NITKO OD NJIH NE MOŽE TRAŽITI.

Jedan teolog piše: „Kao zakonodavac papa je vezan božanskim pravom koje mu nameće da koristi papinsku moć samo u svrhu izgradnje Crkve. Prema misli sv. Pavla u Korinćanima u drugoj poslanici: Gospodin nam je dao moć za vašu izgradnju, a ne za vašu propast.

DRŽAVNIK

Uza sve papa je i državnik iako jedne od najmanjih država na svijetu i kao takav ima političku službu i odgovornost. U tome može i mora donositi političke odluke u kojima vjernici mogu imati svoja drugačija mišljenja.

Papa Pavao VI je 9. ožujka 1971. primio u službeni državni posjet komunističkog diktatora Josipa Broza Tita koji je izvršio genocid nad našim narodom i tom prigodom dao mu odlikovanje. To je politički čin koji se može razumjeti nastojanjem da se olakša život katolicima pod komunizmom u Jugoslaviji i drugdje, ali sa kojim se vjernici, a pogotovo žrtve komunizma, nisu dužni slagati. Štoviše, mogu biti i protiv. Drugi primjer je okončan proces za proglašenje svetim kardinala Stepinca, a papa ga ne proglašava svetim, iako samo to nedostaje – iz čisto političkih razloga, odnosno da se ne zamjeri Srpskoj pravoslavnoj Crkvi koja, kako znamo, ne podnosi Stepinca i koja sve Srbe u Jasenovcu proglašava mučenicima, pa i one koji nisu kršteni.

Treće, migranti su ne samo humanitarno nego i političko pitanje o kojemu stoga imamo pravo na svoje mišljenje koje može biti drugačije od papina bez ikakva osjećaja krivice.

 Sveta Katarina Sijenska je posebno voljela Svetog Oca i zvala ga Slatki Krist na zemlji. ali jednako tako ga je znala koriti, ispravljati i koriti posebno u njegovoj podložnosti francuskom kralju za vrijeme Avignonskog sužanjstva. I njenoj jakosti možemo zahvaliti to što se papa vratio u Rim i napustio Francusku.

ČOVJEK

Papa je i čovjek, a to kao da se zaboravlja. Aleksandar VI Borgia je papa poznat po nepotizmu te raskošnom i nemoralnom osobnom životu koji je bio na sablazan mnogima. Logično da su vjernici znali i tada i sada odvajati osobni život od službe, kao što to odvajaju i kod svojih svećenika.

Uostalom i Krist je na to upozorio kad je pozvao da se čini ono što farizeji ispravno naučavaju a ne nasljeduje njihov krivi život. Na taj način vjernici se nisu poveli za sablažnjivim primjerom i sačuvali su vjeru.

Stefano Maneli piše: Ni jedan papa i nijedan svetac nije nikad bio bezgrešan, odnosno imun na bilo koji grijeh. Naslovi: „Sveti Otac“ ili „Svetosti“- to ne opovrgavaju jer se odnose na posebnu Kristovu prisutnost u Kristovu namjesniku koja je uvijek sveta i bezgrešna unatoč papinih ljudskih slabosti.

Evo ovdje smo vidjeli kako možemo razlikovati papino djelovanje kao čovjeka, državnika, Kristova namjesnika i poglavara Crkve. Međutim možemo napraviti razliku i u njegovu naučavanju.

U prvom redu nezabludivost. (…)

Bog Otac daje za nas svog Sina Isusa, da trpi muku i smrt na križu. Isus time uništava moć grijeha, zla i smrti. Donosi nam Radosnu vijest da poslije smrti dolazi VJEČNI ŽIVOT gdje više trpljenja nema.
Isus u svom vlastitom životu pokazuje svoju blizinu onima koji trpe. Ne samo u riječima, nego primjerom.
I sam trpi. Uzima na se teret grijeha cijelog čovječanstva… iz Ljubavi.

…

U Iv 3,15 čitamo kako je Bog za nas „dao svog jedinorođenog Sina“. Da bi nas oslobodio od grijeha, zla i smrti Bog daje svoga Sina. Daje da On trpi. Iznad svakog oblika patnje stoji – LJUBAV. Isusova ljubav.

ISUS preko svog trpljenja UNIŠTAVA MOĆ GRIJEHA u ljudskoj povijesti. Također daje čovjeku mogućnost posvećujuće milosti, da živi u prijateljstvu s Njim.

Svojim uskrsnućem Isus počinje proces budućeg USKRSNUĆA TIJELA.

Bitna odrednica za VJEČNI ŽIVOT je upravo to – da je trpljenje potpuno izbrisano.

Čovjekov život na zemlji je prožet nadom u život vječni i svetost.

POBJEDA ISUSOVA KRIŽA – nad SMRĆU I NAD GRIJEHOM – ne ukida vremenito trpljenje. Ali, ipak ta pobjeda baca na trpljenje novo svjetlo SPASENJA.

RADOSNA VIJEST je da POSTOJI vječni život gdje smrti više nema, gdje zla više nema, gdje grijeha više nema..

ISUSOVO DJELOVANJE pokazuje  koliko je Isus blizak ljudskom trpljenju. Isusovo djelovanje bilo je usmjereno prije svega prema onima koji trpe, koji traže pomoć, prema bolesnima, gladnima, gluhima, slijepima, gubavima,… istjeruje zloduhe, a tri puta uskrisava i mrtvace… Osjetljiv je na svaku vrstu ljudskog trpljena tijela i duše.

ISUS UPUĆUJE 8 BLAŽENSTAVA – upravo ljudima sa raznim vrstama trpljenja.

U ISUSOVU VLASTITOM ŽIVOTU vidimo ISKUSTVO TRPLJENJA: fatigue, beskućništvo, nerazumjevanje čak i od strane onih koji su mu bili najbliži… Često govori o trpljenju koje će tek doći („Sin čovječji će trpjeti… „) a onda i podnosi muku: bičevanje, krunjenje trnovom krunom, izgrugivanje, nošenje teškog križa, agonija… Uzeo je na sebe grijehe sviju. To je dubina njegova trpljenja. Možemo li uopće zamisliti koliko je to zlo, ako se radi o grijesima cijeloga svijeta! To je otkupiteljsko trpljenje. On to prihvaća s ljubavlju Oca.

Isus je Sluga patnik, kojeg navješta već prorok Izaija, 800 godina ranije.

Najveći mogući odgovor na trpljenje je – ISUS. I to ne samo zbog Njegova naučavanja nego zbog Njegova primjera.  

Agonija u Maslinskom vrtu: Pokazuje ISTINU o trpljenju, a također istinu o Ljubavi koju Sin daje svom Ocu.

Tu vidimo istinu o Ljubavi – kroz istinu o ljudskom trpljenju. Istina o ljudskom trpljenju mogla bi se izraziti onim Isusovim riječima: „Neka me mimoiđe, …!“

U Getsemanskom vrtu – iskustvo zla je pred očima Isusove duše otkriveno onakvim kakvo jest.

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“ – Isus govori s križa. Njega, koji grijeha nie poznavao – bog grijehom učini.  Trpljenje je, vidimo, iskustvo odvajanja od Oca.

Vrhunac ljudskog trpljenja nalazimo – u Isusu Kristu.

No, Njegov križ je križ koji donosi spas. Njegov križ je Izvor vode žive.

(prepričan 4. odlomak iz Ap. pisma sv. pape Ivana Pavla II, o Kršćanskom smislu patnje)

M.G.

Je li trpljenje kazna za grijeh? Može biti, ali i ne mora biti. Teško je objasniti problem trpljenja. Upravo kako je teško objasniti problem zla u svijetu. Ali ne možemo taj problem promatrati ne gledajući u križ Isusov. Vidimo da i nedužni trpe. A opet trpljenje može biti i prilika za obraćenje, prilika da budemo bolji prema drugima…

:::::::

Pitanje koje se javlja: ZAŠTO postoji trpljenje? Zašto bol? Zašto ljudi moraju patiti?

Koji je uzrok? Koji je razlog? Koja je svrha? Koje je značenje trpljenja?

To je jako teško pitanje. Isto kao što je teško pitanje postojanja ZLA U SVIJETU.

Kad mi pitamo zašto ZLO postoji na svijetu mi zapravo pitamo ZAŠTO NA SVIJETU POSTOJI TRPLJENJE?

I čovjek postavlja to pitanje BOGU. Onom koji je svijet stvorio i čiji je on Gospodar.

Iz ovog pitanja izviru mnogi konflikti, frustracije, a neki čak  idu dotle da zaniječu i samog Boga. To pokazuje i koliko je ovo pitanje VAŽNO. I koliko je važno na to pitanje odgovoriti.

Čovjek može i smije pitati takvo pitanje, a Bog ga uvijek sluša.

Kad gledamo knjigu o Jobu vidimo kako su ga snašla sva razna zla da su na kraju i njegovi neprijatelji zaključili: „On mora da je učinio nešto jako loše!“

Neki trpljenje tumače samo kao kaznu za grijeh.

U moralnom redu čovjek za grijeh zaslužuje kaznu. Objavljena istina je da je Bog pravedni sudac koji dobro nagrađuje, a zlo kažnjava.

U redu pravde ljudi tu se može vidjeti i značenje trpljenja. Ipak trpljenja se ne može tumačiti samo u vezi s pravdom.

JOB je svjestan da on ne zaslužuje takvu kaznu i da je nedužan. Vidi da to da se trpljenje mora prihvatiti kao tajna. Otajstvo. Pojedinac je nesposoban da pronikne to otajstvo dublje svojom vlastitim razumom.

Istina može biti da je trpljenje ima značenje kazne kad je povezano s grijehom, ali to nije istina da svako trpljenje biva posljedica grijeha i da ima narav kazne.

Job je upravo osoba iz starog zavjeta koja nam to dokazuje. Bog je dopustio da bude kušan od strane Sotone. Ako se Gospodin slaže da kuša Joba sa kušnjama trpljenja on to čini da bi kasnije pokazao svoju pravednost.

Trpljenje ima narav testa. Kušnje.

Trpljenje je i kušnja.

Iz objave vidimo i Isusovo trpljenje. Vidimo da trpljenje pogađa i nedužne. Iako trpljenje često može biti kazna za grijeh ne biva to uvijek.

Ali to nam još ne objašnjava – zašto onda trpljenje?

U Svetom pismu vidimo i trpljenje Izabranog naroda. Čemu je ono služilo? Da se narod odgaja, da prihvati trpljenje kao kaznu, na ga Bog pozove na milosrđe, da ga pozove ka obraćenju… To trpljenje nije bilo da čovjeka uništi nego da ga dovede u red.

Trpljenje stvara mogućnost za obraćenje onog koji trpi. To je vrlo važan aspekt trpljenja. Ponovo se izgrađuje dobro u osobi koja prepoznaje Božje milosrđe i poziv na obraćenje. Trpljenje može služiti da čovjek u sebi nadvlada zlo koje u njem leži te da u njem ojača dobrota prema drugima.

Da bismo mogli odgovoriti na smisao patnje moramo vidjeti OBJAVU BOŽJE LJUBAVI – KAO KRAJNJI IZVOR SMISLA SVEGA ŠTO UOPĆE POSTOJI.

Taj izvor je najbogatiji, a ipak to ostaje za nas otajstvo. Neshvatljivo do kraja. Mi ne možemo na to dati dovoljno dobar odgovor.

Isus ulazi u to otajstvo trpljenja – da bismo mogli donekle vidjeti ZAŠTO. Onoliko koliko je čovjeku to moguće.

Da bismo odgovorili na pitanje smisla trpljenja moramo gledati Obajvu ne samo kao Objavu Božje Pravde nego i kao Obajavu Božje LJUBAVI.

Odgovor na pitanje trpljenja treba gledati – u križu našeg Gospodina Isusa Krista.

…

Prepričan 3. odlomak iz Apostolskog pisma pape Ivana Pavla II o Kršćanskom smislu trpljenja

Živimo u svijetu koji se pošto poto želi osloboditi trpljenja. Život bez boli, život bez poteškoća, život bez briga… No to je nemoguće dokle god živimo na ovoj zemlji. Upravo zato jer nas TRPLJENJE prati potrebno je otkriti njegovo dublje značenje.

Čovjek se uvijek nalazi NA PUTU TRPLJENJA. I to je put na kojem Crkva treba susresti čovjeka. Na putu trpljenja.

To je zadatak Crkve.

Ljudsko trpljenje izaziva sućut i poštovanje. Važno je imati POŠTOVANJA za ljudsku patnju. Poštovanje je duboka potreba ljudskog srca. Potreba srca je također da se NE BOJI… imati vjeru sličnu onoj u sv. Pavla.

Ništa ne zahjteva toliko potrebnu pažnju kao LJUDSKO TRPLJENJE. Potrebno je o trpljenju i meditiratii tražiti rješenja.

Trpljenje je daleko širi pojam nego što je to bolest. Postoji trpljenje tijela, ali postoji i trpljenje duše.

BIBLIJA O TRPLJENJU:

• Opasnost od smrti: Is 58, 1-3
• Smrt vlastite djece (strah Hagare: Post 15-16, Jakov u Post 37,33-35; David…)
• smrt provorođenaca …
• strah za dijete (Ana, majka od Tobije)
• nedostatak potomstva (Abraham, Rahela, Ana…)
• nostalgija za zemljom
• progonstvo (Ps 22; Jeremija 18,18)
• Izrugivanje onog koji pati (Job 19)
• Osamljenost i napuštenost (Ps 22, Jer 15, Is 53)
• Prekoravanje savjesti (Ps 51)
• poteškoća u razujevanjeu zašto zločesti naizgled uspjevaju a pravednici trpe (Sir 4,1-3 Ps 73)
• Nejvera i nezahvalnost prijatelja i bližnjih (ob 10,19; Ps 41; Jer 20,10; Sir 37,1-6
• nesreća vlastitog naroda
• Tuž; Ps 44, 89, Is 22, Jer 4. 13. 14 Dn 3,31-40 Dn 9,16-19  …

LJUDSKA POVIJEST – POVIJEST TRPLJENJA

Osim u Bibliji postoji i druga nenapisana knjiga – o trpljenju, a to je knjiga ljudske POVIJESTI. Ljudska povijest je zapravo knjiga ljudskog trpljenja. Čovjek trpi kad god iskusi neku vrstu zla. U starom zavjetu vidimo da je trpljenje uvijek povezano sa zlom.

Trpljenje je nešto subjektivtno i pasivno.  To je drugčije od objektivne stvarnosti. To može biti uzrokovano situacijom izvana, a onda i situacijom koja je unutar samog čovjeka. ( … bol, tuga, razočaranje, obeshrabrenje, očajavanje… )

Uvijek je po srijedi neko iskustvo zla. A što je ZLO?

Za kršćanstvo postojanje je DOBRO, Stvoritelj je dobar, stvorenja su dobra …

A zlo? Zlo je u određenom smislu nedostatak ili ograničenje tog dobra… Čovjek pati jer je odvojen od tog dobra. Ili zato jer je lišen tog dobra. Čovjek trpi kad očekuje sudjelovati u nekom dobru, a onda – tog dobra – nema. Kad je izvan tog dobra, kad je lišen tog dobra… dolazi trpljenje.

U trpljenju postoji zajedništvo i solidarnost. Ljudi koji trpe postaju slični jedni drugima.

U nekim trenucima trpljenje poprima goleme dimenzije. To su situacije u kojima svijet svjedoči velikim katastrofama, epidemijama, prijetnje (nuklearnim) ratovima…

Trpljenje je objašnjivo samo u odnosu na zlo. A zlo je uvijek zlo u odnosu na neko dobro.

Svijet nikada prije nije bio nije bio toliko transformiran preko čovjekova napretka, ali isto tako nikada prije nije bio u takvoj opasnosti.

Prepričavam uvod u Apostolsko pismo pape Ivana Pavla II – o kršćanskom smislu ljudskog trpljenja

(M.G.)