Da, naravno, jedan je Bog, ali tko je taj jedan Bog? Mi ga poznamo. Muslimani ga odbacuju – Oca, Sina i Duha Svetoga. Zato je islam – kriva religija. No budući da se propagira krivi ekumenizam mnogi biskupi će reći: “pa, sve religije vode do spasenja”.

Zašto da gnjavimo muslimane, oni vjeruju u jednoga Boga. I onda, ako se mi klanjamo jednom Bogu onda ja nemam šta obraćati muslimana. Logička posljedica je to što mnogi biskupi govore muslimanima: “O, ne brinite, vi ćete svi biti spašeni…” 

I to je, po meni, na posljetku izdaja Krista od strane takvog klera, takvih biskupa koji na tako neodgovaran način niječu Krista na neki način i odbijaju siromašnim dušama muslimana dati znanje o Kristu. To je za mene veliki čin ne-ljubavi prema bližnjem – muslimanu.

Trebaju mu dati radost poznavanja Krista. Zato svi i svećenici i biskupi i papa – trebaju činiti kao i apostoli – ponuditi vjeru u Krista. Nikada nikoga ne prisiljavajući. Crkva to nikada nije činila.

I to je po meni posljedica relativizma i krivog ekumenizma koji je u Crkvi već 50 godina.

Izvor: Confraternity of Our Lady of Fatima – youtube

Isusovo uzašašće na nebo je povezano s time… Tada jedanaestorica pođoše u Galileju – .. Nije brežuljak nego baš gora. Preko 300… 400 i više metara. I s te gore se ima bolji pogled na svakodnevnicu,  ono što mi u pravilu ne primjećujemo.

Pogled odozgo, iz druge perspektive –  Mi kad dolazimo iz Kaštela, Splita i Trogira ne vidimo stvari iz ptičje perspektive, nemamo dron da promatramo stvari odozgo, nego možemo vidjeti stvari odavde, sa vrha. Odavde vidimo da su naši stanovi, kuće, neboderi, to su na kraju vrlo male stvarnosti. Kad se malo odmaknemo one postaju male, neznatne i zanemarive. Što se više penjemo uvis to one postaju manje. To je također jedna slika: što čovjek više uzdiže duh Bogu, što je više upravljen na njega, to više zemaljske stvai postaju male i neznatne. Vidimo da stvarnost postaje drugačija. Ne možemo ih napustit, obezvrijedit i zanemarit, ali ih moramo stavit u jednu kategoriju relativnosti. Oni imaju privremenu vrijednost, za vrijeme našeg života i one su prolazne, dok je duhovni život ne prolazan i vječan. To je nešto što ono što ulažemo na tom području ostaje za vječnost. Možemo ovdje graditi vikendice i obrađivat polja, gradit kuće, ali  ništa od toga ne možemo ponijet.

I Gospodin kad dođe u slavi kod svog Drugog dolaska sve će to jednostavno uništiti i sve će napraviti novo. Jedino što možemo je ono što izgradimo na ovoj nadnaravnoj stvarnosti, u perspektivi vječnosti. I zato je važno da se svaki dan pokušamo uskaditi s tim našim konačnim ciljem. Da ne dopustimo da ovozemne stvarnosti odnesu prevagu.

Apostoli su poslušali, izvršili su točno ono što se od njih traži. Vrijeme je možda bilo sunčano kao i danas pa su se oznojili putem, ali došli su gore i onda su očekivali što će se dogoditi. I onda se susreću s njim. Taj susret više nije bio isti kao u dvorani posljednje večere, kad su bili u strahu, nisu bili sigurni imaju li pred sobom utvaru, privid… da to nije stvarno tijelo. Nego su svladali strah i čudili su se da im je Isus oprostio, tražio je od Petra ispovijed ljubavi, vidjeli su kad su opipali rane da je to stvarno tijelo, vidjeli su Isusa koji s njima blaguje kod onog čudesnog ribolova, da blaguje ribu skupa s njima koju im je pripravio za doručak, osvjedočili su se,… Duh ne može jesti, ne može piti, duh ne možemo opipat, … To je ono isto tijelo koje je bilo razapeto, mučeno, koje je bilo položeno u grob, ali je to tijelo koje sad ima nove potencijale, preobraženo tijelo, drugačije nego što je bilo, ali isto.

U tome tijelu se vidi Isusovo božanstvo. Ako su apostoli prije imali problema da u Isusu vide išta drugo osim čovještva onda ih je Isus pomalo morao vodit preko svih čuda, primjera života, da je on doista Mesija, prorok, pa onda tek nakon toga Sin Božji, pa su na kraju povjerovali. Bilo im je svejedno teško. Naučili su se gledati ga kao običnog čovjeka. Nakon uskrsnuća oni nešto vide u njegovu tijelu, u njegovoj osobi, što pokazuje da to više nije čovjek kojeg su poznavali, to nije više isti čovjek, imaju mogućnost svojim osjetilima ući u tu tajnu Isusova božanstva. I zato je sad njihov stav sada drugačiji prema Isusu, to je jedan stav strahopoštovanja i bogobojaznosti. Ne pričaju više puno, malo je riječi, oni su osvjedočeni. Padoše pred njim ničice jer su svjesni da imaju pred sobom Boga u ljudskom obličju. I tada neki posumnjaše.

Kako vidimo Boga se objavljuje na razne načine, ali uvijek ostavlja prostora našoj slobodi. Bog može činit razna čuda ali uvijek ostavi prostora da to čovjek prihvati s vjerom, a i da može zauzeti stav nevjere i odbacit. Može se za čuda reć: Čovjek je nesavršen pa to sad ne može objasnit, ali jednog dana se možda za nekoliko stotina, ii tisuća godina znanost će to objasnit što mi sad ne možemo,…  I tako bi mi mogli negirat sva Isusova čuda: kad je uskrsnuo Lazara, ozdravljao slijepe, gluhe, nijeme, sve je to nešto što je neobjašnjivo,… sad je to nama čudesno, ali za to će znanost za 100,… 200,… 300 godina dat jedan odgovor. Kao „moderni Babilonci“ mogu reći za evoluciju – evo prije 2… 3 milujuna godina… a tko će znat šta je bilo prije 2, 3 milijuna godina. Ajde ti dokaži!…  I ako znanost sve može objasnit, pa i čuda za nekoliko godina, – ispada da čuda – nema! I da ono što je Isus činio sve je to onda ljudski objašnjivo samo što još nismo na tom stupnju znanja…

Dakle, pitanje vjere i nevjere je pitanje čovjekove slobode. Ako on hoće nevjerovat Bog mu ostavlja prostora za nevjeru. Ako se on hoće upropastit, Bog mu ostavlja prostora da se može upropastit. Ako hoće završit u paklu jer vjeruje da je „tamo ekipa“ Bog mu daje … Bog se ne nameće silom. I ovdje pred preobraženim Isusom, u Njegovu preobraženom tijelu moglo se vidjet Njegovo božanstvo, ali neki su i tada posumnjali. Vidjeli su da je položen u grob, da je bio sahranjen, i kako sad mogu objasnit da ga imaju pred sobom, da je sad – živ. To je nemoguće.

Mogu kao X. Koji je napisao knjigu o ukazanjima Gospe gdje on tumači da to nisu bila ukazanja Gospe kao što mi katolici vjerujemo, nego da su to bili vanzemaljci koji su koristili svoje posebne sposobnosti i znanja i onda se nama prikažu i uvjere nas u razne stvari. Mogu tako izmiliti neku bajku da se to spustio neki poganski bog, ili da je to nešto drugo, ali ako ne žele vjerovat mogu se povodit bilo kojim pričama. Posumnjali su da je to pred njima Isus, da je to pravi Isus, mislili su da je to privid… ko zna što su složili u svojoj glavi.. Ali Bog im daje slobodu da to mogu činit.

No Isus ih ne tjera od sebe nego im pristupa svima…“Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! „ Tu očituje ono što mu je dano. Ako se prije postupno otkrivao sad im to izričito govori. Da ima svu vlast na nebu i na zemlji.

Mi kažemo da vjerujemo da je Boga svemoguć. Ako vjerujemo da je Isus – Bog onda automatski vjerujemo i da je – svemoguć. Ali evo posvjestimo to sebi, krenimo od te vjere. Vidmo da to ima neke izvedenice. To onda znači da se nemamo čega bojat. I onda sve ono što mi dopusti dogodit e se za moje dobro. Nemam se čega bojat. Ne moram živjet u strahu. Ne moram se dodvoravat, ulizivat, prodavat svoje dostojanstvo zbog obzira, okolnosti, političara i sl. nego mogu biti slobodno ljudsko biće. Ne treba strepiti od ničega. Mi vjerujemo da strukture grijeha idu za tim da koncentriraju vlast nad svijetom, pa kad evo ove agencije koje broje broj super-bogataša iz godine u godinu konstatiraju da se njihov broj iz godine u godinu smanjuje. Ako je prošle godine bilo 64 superbogataša koji su imali imovine kao pola čovječanstva ove gdoine ih je bio samo 32. Broj se prepolovio. Svake godine se smanjuje. Brzo onda možemo doć do toga da nekoliko ljudi ili jedan čovjek ima bogatstvo cijeloga svijeta. Ekonomsku, političku, vojnu moć, sve će imat u svojim rukama. Mogu nas onda natjerat u situaciju da bez čipa nećemo moći ništa kupovati ni prodavati . I onda što u toj situaciji? Ili umrijeti od gladi ili vjerovati – da je Bog svemoguć. Ako je Bog svemoguć onda će nam davat hranu dan za danom, kako je davao Izraelcima u pustinji. Ili ako pusti da umremo od gladi onda je prosudio da je to za nas najbolje. Ako Bog vidi da ćemo u nekoj novoj situaciji postati izdajnici i Jude, onda bolje da umremo od gladi. Umrijet ćemo onda kao Maksimilijan Kolbe ili neki drugi koji su umrli baš od gladi .. to je jedna svjedočka, mučenička smrt. Možemo biti ponosni. Ako je Isus dana sva vlas na nebu i na zemlji  onda se ništa ne događa mimo njegov volje .. sve ono što pogani čine protiv Boga a oni vode ljudsku povijest. Bog to dopušta i preko zlih nauma on čini jedno veće dobro. I u konačnici se svime time služi za naše spasenje.

Ako znamo da i mi postajemo sve bezbožnija sredina i da se sve više progoni naravni moral i kršćanski moral Bog i to dopušta da što više ljudi se osvjesti i progleda, da vide što se događa. Vidimo preko „Hoda za život“, preko prosvjeda protiv Istanbuske konvencije, da se ljudi bude… ali da nije bilo ovih situacija ne bi imali ni ovu manjinu. Dogodilo bi se ko sa Bosnom („Bosna šaptom pade“), nestalo bi nas a da nitko uopće nije registrirao da se to dogodilo i da smo preko noći postali potpuno bezbožan narod.

Ovako je ostalo jedno stado malo, stado izabrano, koji će sačuvat vjeru i prenositi na sljedeće naraštaje sve dok se Bogu ne svidi da dovrši sa poviješću ovoga svijeta, i da dođe u slavi, da se obračuna sa zlikovcima, i da sruši sve strukture grijeha, i  da sruši diktaturu relativizma i ne-relativizma, i da uvede Božji zakon koji će vrijediti u svakom segmentu života. Ono što nam je činiti u međuvremenu nije samo da se ne bojimo, da se držim ove vjere, da je naš Bog svemoguć, da je naš Bog pobjedio zlo, pobjedio svaki ljudski obzir, nego da i činimo što možemo i djelujemo na spas duša. Zato Isus kaže: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!“ i “učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio“. Znači, otići iz svoga okruženja, otići iz svoje zatvorenosti, iz okrenutosti samo na sebe, i primjetiti druge i prijetiti njihove potrebe.

To mogu biti ljudi iz naše sredini, ne moraju to biti misije preko granice, državne. „Učinite ih mojim učenicima!“ Što to znači? Kako ćemo ljude koji su bezbošci učiniti kršćanima? Tu se treba pokazati da je ljubav domišljata. Teba ih dovesti do toga da povjeruju da je Krist jedini Spasitelj. A onda kad to prihvate onda im možemo pomalo davati poduku, podučiti ih, da usvoje u potpunosti kršćanksi nauk i da postanu kršćani. I onda ako su usvojili kršćanski nauk onda ih možemo krstiti.

Možemo reć da je naša prva dužnost evangelizirati one koji su samo po imenu kršćani – da budu stvarni kršćani. To je ova nova evangelizacije o kojoj je govorio Ivan Pavao II, koja je danas nama potrebna. Obraćenje onih koji drže da su kršćani, a nisu. I tek onda dolazi krštenje, a u ovom slučaju osobno prihvaćanje toga krštenja kojeg du dobili preko drugih.

Zadnje što traži: „Učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ Nije dovoljno samo postati kršćanin nego je potrebno – ustrajati. Potrebno je na temelju svog iskustva da poučimo ljude „… čuvajući sve što sam vam zapovijedio“ – Nitko nam ne može oteti niti dio vjere. Polog vjere nam je dan u cjelovitosti i ne možemo dopustiti niti svećeniku, niti kateheti, niti biskupu, kardinalu, pa čak ni papi da nam oduzmu niti jedan dio vjere.

Evo sad bi neki  htjeli izbacit neki dio iz vjerovanja. I ako su pederi danas moćni, i ako vladaju u mnogim zemljama svijeta, do te mjere da se zabrani prodavanje Biblije, jer Biblija sadrži djelove koji su protiv homoseksualca – ne možemo mi zbog toga izdvati nove Biblije gdje takvih djelova neće biti. To je krivotvorenje svetog Pisma. Ako nam oni to zabrane izdavat ćemo u drugim državama. Ako nam zabrane i u drugim državama – onda ćemo izdavat ilegalno, ako nam i to zabrane onda ćemo učiti Bibiju napamet. I onda ćemo je prenositi napamet. Tu nema kompromisa. Ako mogu kapitulirati pojedinici i ako može kapitulirati većina, mi se ne možemo pokrivat s njima, pastirima, ne-pastirima i sl. Svatko će osobno odgovarati za svoju vjeru – koliko je ostao stamen i postojan u vjeri koja mu je dana. I tu je velika opasnot. Tu mi stojimo i padamo.

Zato učimo iz svoga iskustva kako ostati postojan, ne dopustit da nam tu vjeru rasprodaju na akcijama, da nam tu vjeru kompromitiraju sa kompromisima, ne možemo dopustiti da nam tu vjeru prostituiraju i da se dodovaravaju raznim političarima…    sačuvati cjeloviti polog vjere… ostati katolici…

Zato je potrebno da iskoristimo ovo vrijeme slobode koje još imamo, da usvojimo što više Svetoga Pisma, učiti ga na pamet, da usvojimo što više katekizma, da ne dopustimo da nas itko dovede u pitanje, o pologu vjere. To je ono što čini nas kao vjernike. I onda je potrebno to stavljat u život.

Isus ne govori kad su progonstva – ne mojte evagelizirat. Apostolat je put. To je kao da se netko odluči na brak i u tom braku odluči da neće imati djecu. Tada taj brak nije valjan. Ništavan je od početka. Tako ako je netko odlučio postati kršćanin, primiti sve sakramente, ali ne radit ništa na apostolatu, jer to sad nije popularno, nije politički korektno, jer se to zove prozelitizam, jer se na to gleda neugodno i slično onda ne mogu postati kršćani. I ne može se spasiti. Kratko i jasno. Njegovo je onda krštenje nevaljano. On je sam obezvrijedio svoje krštenje.

Zato je važno vidjeti da je sastavni dio našega poslanja, našega identiteta, da širimo vjeru. Bez obzira jesu li okolnosti dobre ili loše. Ako su loše bit će veće milosti i onda ćemo u tim okolnostima uz Božju pomoć moći činiti više. Ništa nas ne može u tome omest.

U konačnici on kaže: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“ On je svemoguć i On nam garantira da će ostat sa svakim od nas svaki dan. I to znači ako si u braku i imaš ženu muža i sl. onda se nemaš šta bojat sa svakim novim djetetom. Bog će biti s tobom u sve dane tvog života. Neće dopustiti da niti jedno dijete umre od gladi. Ja ne znam da je u zadnjih 50 ili 100 godina u Hrvatskoj neko dijete umrlo od gladi. Čega se onda bojiš? Čega se ja kao svećenik moram bojati kao svećenik ako govorim stvari koje nije ugodno čuti? Koje svijet ne želi čuti? Ako je Bog s nama mi smo s njime i i činimo ono što nam je povjereno…  Hoće li to nekom biti ugodno ili neugodno to je njegov problem. A mi činimo ono što nam je dano. A ako tu zakažemo može nam se dogoditi ne samo kao Petru  da dovede u pitanje svoje spasenje, nego nam se može dogoditi i kao Judi da sami sebi presudimo i osudimo se na propast.

Neka nas prati zagovor majke Božje da ostanemo postojani u vjeri i ponosni na svoju vjeru. Amen

(propovijed, 27.5., don Josip Mužić)

Kako bi svi kršćani imali sažet uvid u to što vjerujemo Crkva je to izrazila u kratkim obrascima tzv. Simbolima vjere – vjerovanjima. Postoje dva osnovna obrasca: apostolsko vjerovanje i Nicejsko carigradsko. Ovo drugo je vjerovanje koje je prošireno na dvama crkvenim koncilima. (Niceja – 325., Carigrad – 381.)

Ovo vjerovanje nastalo je prije odjeljivanja pravoslavaca te vrijedi i za jedne i za druge. U svom vjerovanju ispovjedamo vjeru u jednoga Boga, jer se takav u povijesti objavio („Bog Abrahamov, Bog Izralov, Bog Jakovljev“… „Ja jesam koji jesam“…) Naš Bog je postojanje, On je onaj koji ne može ne biti. Za razliku od nas npr. koji smo potpuno ovisni o Njemu i bez Njegove volje ne bi nas bilo. On je oduvijek i zauvijek. Mi nismo oduvijek, iako smo zauvijek. Mi smo od trenutka začeća. Prije toga nije bilo niti mrvica od nas. Ništa.

Naš Bog je Istina. Isus je poslan na svijet da posvjedoči za Istinu. On kaže Ja sam Put Istina i Život. Vjerovati u Njega ne znači samo ispovjedati riječima svvoje vjerovanje nego i živjeti svoju vjeru, pokoravati se Božjoj volji, moliti ga, služiti mu…

U središtu naše vjere u Boga je vjera u Presveto Trojstvo. To je veliko otajstvo. Vjerujemo da je Bog Trojstvo jer nam je Isus to objavio. Do toga ne bismo mogli doći svojim razumom. Iz Isusova govora zaključujemo o Trojstvu kao jednom Bogu, a tri različite osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Vjeru u Presveto Trojstvo ispovijedamo i svaki put kad se prekrstimo. Vjeru u presveto Trojstvo odmah pronose i apostoli nakon Isusa po njegovoj zapovijedi: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ²⁰i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! (Mt 28,19)

Naš Bog je svemoguć. Ništa mu nije nemoguće. On stvara iz ljubavi, u mudrosti i od ničega. Vjerujemo da je Bog sve stvorio i to stoji na početku Njegove Objave. Tu otkrivamo svoj početak i svoju svrhu. Od Boga dolazimo i k Njemu idemo. Bog je stvorio svijet u želji da izrazi svoju dobrotu, ljubav, istinu i da nas pridruži svom blaženstvu tj. vječnoj sreći.

Bog nije samo stvorio svijet nego ga podržava u postojanju svojom Providnošću. On želi da se svi ljudi spase. Prati nas svojom Providnošću, brigom za sve stvoreno. Mi mo pozvani surađivati s Božjom Providnošću i njegovim planom na način da molimo, da činimo dobra djela, da mu prikazujemo svoja trpljenja.

Naš je Bog dobar iako u svijetu postoje mnoga zla. Problem zla nije moguće ispravno tumačiti bez pogleda na Isusov križ, koji je zbog zla došao na ovaj svijet da „oduzme grijehe svijeta“. Bog nije uzrok zala. Ljudski grijeh je u korjenu svih zala. „Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi nikada dopustio zlo kada iz samog zla ne bi izvukao dobro.“

***

SIMBOLI VJERE

33. Što su Simboli vjere?
To su oblikovani obrasci vjere koji se još nazivaju »Vjeroispovijesti« ili »Vjerovanje«, a kojima je Crkva od svojih početaka sažeto izražavala i predavala svoju vjeru obrascima koji su bili mjerodavni za sve vjernike.

34. Koji su najstariji Simboli vjere?
To su ponajprije krsni Simboli. Budući da se krštenje podjeljuje »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga« (Mt 28,19), vjerske istine na krštenju ispovjeđene, raščlanjene su na temelju njihova odnosa prema trima Osobama Presvetoga Trojstva.

35. Koji su najvažniji Simboli vjere?
To su Apostolsko vjerovanje, koje je zapravo drevni krsni Simbol Rimske Crkve, i Nicejsko-carigradsko vjerovanje, plod prvih dvaju općih sabora, tj. Nicejskoga (325. g.) i Carigradskoga (381. g.), koje je i danas zajedničko svim velikim Crkvama Istoka i Zapada.

»VJERUJEM U BOGA, OCA SVEMOGUĆEGA, STVORITELJA NEBA I ZEMLJE«

36. Zašto ispovijest vjere započinje s »Vjerujem u Boga«?
Jer je izjava »Vjerujem u Boga« najvažnija, ona je izvor sviju ostalih istina o čovjeku i svijetu, o čitavu životu svakoga tko vjeruje u njega.

37. Zašto ispovijedamo jednoga Boga?
Jer se on židovskome narodu objavio kao Jedini rekavši: »Čuj, Izraele! (Gospodin je jedan« (Pnz 6,4) »i nema drugoga« (Iz 45,22). Sam Isus to potvrđuje: Bog je »jedini Gospodin« (Mk 12,29). Ispovijedati da su Isus i Duh Sveti također Bog i Gospodin ne unosi nikakvu diobu u jedinome Bogu.

38. Pod kojim se imenom Bog objavljuje?
Mojsiju se Bog objavljuje kao Bog živi, »Bog Abrahamov, Bog Izakov, I tog Jakovljev« (Izl 3,6). Tom istom Mojsiju objavio je i svoje tajanstveno ime: »Ja sam koji jesam (JHWH).« Neizrecivo Božje ime još se u Starome zavjetu zamjenjivalo riječju Gospodin. Tako se u Novome zavjetu Isusa kao pravoga Boga naziva Gospodinom.

39. Zar samo Bog »jest«?
Dok su sva stvorenja, sve što jesu i što imaju, to primila od Boga, jedino je Bog u sebi punina bitka i svakoga savršenstva. On, »Onaj koji jest«, bez početka je i bez kraja. Isus otkriva da i on nosi božansko Ime: »Ja jesam« (Iv 8,28).

40. Zašto je važna objava Božjega imena?
U objavi svoga imena Bog daje spoznati bogatstvo sadržano u svome neizrecivu otajstvu: on jedini jest, oduvijek i zauvijek, on nadilazi svijet i povijest. On je Stvoritelj neba i zemlje. On je vjeran Bog, uvijek blizak svome narodu da ga spasi. On je nadasve svet, »bogat milosrđem« (Ef 2,4), uvijek spreman napraštanje. On je duhovno, nadnaravno, svemoguće, vječno, osobno i savršeno Biće. On je istina i ljubav.

»Bog je neizmjerno savršeno biće koje je Presveto Trojstvo«
(sveti Toribio iz Mogroveja)

41. U kojemu je smislu Bog istina?
Bog je sama Istina i kao takav ne može prevariti ni prevaren biti. On je »svjetlost, i tame u njemu nema nikakve« (1 Iv 1,5). Vječni Božji Sin, utjelovljena Mudrost, poslanje na svijet »da posvjedoči za Istinu« (Iv 18,37).

42. Kako Bog objavljuje da je ljubav?
Bog se objavljuje Izraelu kao onaj čija je ljubav jača od ljubavi oca ili majke prema vlastitoj djeci ili ljubavi među supružnicima. U sebi »Bog je ljubav« (I Iv 4,8.16) koja se potpuno i nezasluženo dariva i koja »je tako ljubila svijet daje dala svoga Sina Jedinorođenca, da se svijet po njemu spasi« (Iv 3,16). Slanjem svoga Sina i Duha Svetoga Bog objavljuje daje i sam vječna razmjena ljubavi.

43. Što znači vjerovati u jedinoga Boga?
Vjerovati u jedinoga Boga znači: spoznati mu veličinu i uzvišenost, živjeli u zahvaljivanju, uzdati se u njega u svakoj prilici, pa i u nesreći; upoznali jedinstvo i pravo dostojanstvo svih ljudi stvorenih na njegovu sliku, znači pravilno se služiti onim što je stvorio.

44. Što je središnje otajstvo kršćanske vjere i života?
Središnje otajstvo kršćanske vjere i života jest otajstvo Presvetoga Trojstva. Kršćani se krste u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

45. Može li se otajstvo Presvetoga Trojstva spoznati samim razumom?
Bog je, istina, ostavio neke tragove svoga trojstvenog Bića u stvoriteljskom djelu i u starozavjetnoj objavi. No, nutrina njegova Bića kao Presveto Trojstvo tvori tajnu nedostupnu samu razumu, pa i vjeri Izraelovoj, prije Utjelovljenja Sina Božjega i poslanja Duha Svetoga. To je otajstvo objavio Isus Krist i ono je izvor sviju drugih otajstava.

46. Što nam Isus Krist objavljuje o otajstvu Oca?
Isus Krist nam objavljuje daje Bog »Otac« ne samo kao Stvoritelj svijeta i čovjeka, nego poglavito jer u svome krilu vječno rađa Sina, svoju Riječ, »odsjaj Slave i otisak Bića njegova« (Heb 1,3).

47. Tko je Duh Sveti kojega nam je Isus Krist objavio?
Duh Sveti je treća Osoba Presvetoga Trojstva. On je Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu. On »izlazi od Oca« (Iv 15,26) i kao počelo bez počela izvor je čitava trojstvenoga života. On izlazi i od Sina (Filioque) vječnim darom što ga Otac daje Sinu. Poslan od Oca i od utjelovljenoga Sina Duh Sveti uvodi Crkvu »u svu Istinu« (Iv 16,13).

48. Kako Crkva izražava svoju trojstvenu vjeru?
Svoju trojstvenu vjeru Crkva izražava ispovijedajući jedinoga Boga u tri Osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga. Tri Božanske Osobe samo su jedan Bog jer svaka od njih je istovjetna punini jedincate i nedjeljive božanske naravi. One su zbiljski među sobom različite po odnosu jedne prema drugoj: Otac rađa Sina, Sin biva rođen od Oca, a Duh Sveti izlazi od Oca i Sina.

49. Kako djeluju Tri Božanske Osobe?
Nerazdvojive u svojoj biti, Božanske su Osobe nerazdvojive i u svome djelovanju: Trojstvo ima samo jedno i isto djelovanje. No, u jednome božanskome djelovanju svaka je Osoba prisutna na način koji joj je u Trojstvu vlastit.

»Bože moj, Trojstvo kojemu se klanjam… smiri moju dušu; učini od nje svoje nebo, svoje milo boravište i mjesto svoga počinka. Ne daj da te kada ostavim sama, nego da svim svojim bićem budem tamo, posve budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana tvome stvarateljškom djelovanju«
(blažena Elizabeta od Trojstva)

50. Što znači da je Bog svemoćan?
Bog se objavio kao »Silan i Junačan« (Ps 24,8), onaj kome »ništa nije nemoguće« (Lk 1,37). Njegova je svemoć sveopća, otajstvena i očituje se u stvaranju svijeta ni iz čega i čovjeka zbog ljubavi, a poglavito u Utjelovljenju i Uskrsnuću njegova Sina, u daru posinaštva i u praštanju grijeha. Zbog toga Crkva svoje molitve započinje riječima: »Svemogući vječni Bože« (»Omnipotens sempiterne Deus…«).

51. Zašto je važno ispovjediti: »U početku stvori Bog nebo i zemlju« (Post 1,1)?
Jer je stvaranje temelj svih spasenjskih nauma Božjih, očituje Božju svemoguću i mudru ljubav, prvi je korak prema savezu jedinoga Boga s njegovim narodom, početak je povijesti spasenja koja dosiže vrhunac u Kristu, prvi je odgovor na čovjekova temeljna pitanja glede vlastita podrijetla i vlastite svrhe.
52. Tko je stvorio svijet?
Otac, Sin i Duh Sveti jedinstveno su i nedjeljivo počelo svijeta, makar se djelo stvaranja svijeta posebno pripisuje Bogu Ocu.53. Zašto je svijet stvoren?
Svijet je stvoren na slavu Božju, koji je htio očitovati i priopćiti svoju dobrotu, istinu i ljepotu. Konačna je svrha stvaranja da Bog u Kristu bude »sve u svima« (1 Kor 15,28) na svoju slavu i za naše blaženstvo.

»Jer slava je Božja živi čovjek, a čovjekov je život gledanje Boga« (sveti Irenej).«

54. Kako je Bog stvorio svijet?
Bog je svijet stvorio slobodno po svojoj mudrosti i ljubavi. Svijet nije proizvod nikakve nužnosti, slijepe sudbine ili slučaja. Bog je »ni iz čega« (ex nihilo: 2 Mak 7,28) stvorio uređen i dobar svijet, kojega on neizmjerno nadilazi. Bog svoje stvorenje uzdržava u postojanju dajući mu sposobnost djelovanja i vodeći ga prema njegovu cilju, po svome Sinu i Duhu Svetome.

55. Što je Božja Providnost?
To je rasporedba kojom Bog svoja stvorenja privodi konačnome savršenstvu na koje ih je On pozvao. Bog je vrhovni Gospodar svoga nauma. Ali da ga ostvari, služi se suradnjom svojih stvorenja. Istodobno stvorenjima dariva dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i počelo jedni drugima.

56. Kako čovjek surađuje s Božjom Providnošću?
Ljudima Bog daje i od njih traži, poštujući njihovu slobodu, da surađuju svojim činima, svojim molitvama, pa i svojim patnjama izvodeći u njima »htjeti i djelovati po svojim dobrohotnim naumima« (Fil 2,13).

57. Ako je Bog svemoguć i providonosan, otkuda onda zlo?
Na to pitanje, koliko bolno toliko i tajnovito, odgovor može dati samo cjelina kršćanske vjere. Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok zla. On tajnu zla osvjetljuje u svome Sinu Isusu Kristu, koji je umro i uskrsnuo da pobijedi veliko ćudoredno zlo, tj. ljudski grijeh koji je korijen svih ostalih zala.

58. Zašto Bog dopušta zlo?
Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi nikada dopustio zlo kada iz samoga zla ne bi izvukao dobro. Bog je to već čudesno ostvario u Kristovoj smrti i uskrsnuću: doista, iz najvećega ćudorednog zla, ubojstva njegova Sina, on je izveo najveće dobro, Kristovu proslavu i naše otkupljenje.