“Znak osporavan”

Josip i Marija su Isusa, malo nakon rođenja, u skladu s Mojsijevim zakonom, obredno prikazali Bogu u hramu. Tom prigodom starac Šimun je blagoslovio Svetu obitelj i kazao Gospi: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” (Lk 2,34-35). Ako ovo proroštvo sagledamo izvan židovskoga naroda, to znači da se svatko treba odlučiti prihvatiti ili od baciti Isusa i time određuje svoju vječnu sudbinu: raj ili pakao. Sam Isus u obraćanju svojim protivnicima razlaže istu tvrdnju predstavljajući sebe kao kamen koji su oni odbacili i koji je postao kamen zaglavni (Mt 21,42). I još dodaje “I tko padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga” (Mt 21,44). Zato apostol Petar poručuje svima: Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen oda brani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete čast! A onima koji ne vjeruju kamen koji odbacile graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni” (1 Pt 2,4-8). Dakle, onima koji ga prihvate vjerom Krist je „kamen zaglavni” i preko njega primaju svaku milost, a onima koji ga odbace nevjerom Krist je kamen spoticanja koji će ih „satrti” odnosno donijeti im propast. To vrijedi za svakoga čovjeka, bez iznimke, kao što je i logično jer je Krist jedini spasitelj čovjeka. U biti, sam Krist je na blagoslov ili prokletstvo zavisno kako se prema njemu postavimo. Sukladno tome Pavao poručuje: „Ako tko ne ljubi Gospodina, neka bude proklet. Maranatha!” (1 Kor 16,22). Drugom zgodom još dodaje: „Ali, kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet!” (Gal 1,8-9).

Potreba obraćenja

Isus se susretao s grešnicima i mnogi su se obraćali dok se danas kršćani ustručavaju naviještati nužnost obraćenja za spasenje. Takozvane neredovite situacije parova, a posebno istospolnih, jesu ništa drugo nego život u teškom grijehu. Nikada do sada Crkva nije predviđala mogućnost blagoslova. takvih parova već štoviše izrijekom ih je zabranjivala jer kao što stoji u izjavi istoga Dikasterija iz 2021: Crkva ne raspolaže, niti može raspolagati, vlašću da blagoslivlje zajednice osoba istoga spola. Sam Isus se suočio s neredovitom situacijom u slučaju Samarijanke koja je imala pet muževa i živjela sa šestim u suložništvu (Iv 4.18). Nju je Isus obratio i ukazao joj na njezino stanje, a ona je odmah privela vjeri mnoge svoje sumještane. U Crkvi se štuje kao svetica i to je potvrda njezina potpunoga raskida s grijehom i kreposnog života iz ljubavi prema Kristu.

U “neredovitim” situacijama je ne- prihvatljivo bilo podilaženje alu kao što vidimo u susretu Isusa s Herodom Antipom koji živi u braku protivnom židovskom zakonu. Ova veza je bila incestuozna jer je Herodijada bila Herodova nećakinja. Herodijada je uz to bila žena kraljeva polubrata radi koje je on otjerao ženu. Ivan Krstitelj je ukazao na nedopuštenost ovakvoga braka” i bio zbog toga pogubljen. Da je Isus blagoslovio ovu vezu, odmah bi bio pušten na slobodu i obasut svim mogu čim častima. No time bi posve diskreditirao sve svoje djelovanje i nauk, išao protiv jasnoga Božjeg nauma o braku te proturječio Ivanu Krstitelju i izazvao sablazan u narodu. Zato je Isus sa svo jom šutnjom pokazao da s grijehom ne može biti nikakva kompromisa. Zato ni Crkva nije mogla ni htjela blagosloviti bludništvo Henrika VIII. plativši zato veliku cijenu progonstva i mučeništva.

Apostol Petar ukazuje da blagoslov koji donosi Krist traži obraćenje svako ga od njegovih opačina (Dj 3,26). Tamo gdje nema raspoloživosti za promjenu, već štoviše tvrdokornost u zlu, imamo u pozadini oholost koja se izravno protivi Bogu na tragu palih anđela. Tada se blagoslov ne prima jer Bog poštuje slobodnu volju čovjeka. Štoviše, u nekim slučajevima blagoslov se može premetnuti u svoju suprotnost ako bi ga dotični par tražio i primio kao ohrabrenje da nastave živjeti u grijehu. Kardinal R. Sarah objašnjava: „Da izbjegnem isprazna naklapanja o značenju riječi blagoslov. Jasno je da možemo moliti za grešni ka, očito je da možemo od Boga tražiti njegovo obraćenje. Jasno je da možemo blagosloviti čovjeka koji se polako obraća Bogu kako bi ponizno isprosio milost istinske i korjenite promjene u svom životu. Molitva Crkve nikome se ne odbija. Ali nikada se ne može zloupotrijebiti da ona postane legitimizacija grijeha, strukture grijeha ili čak bliže prigode za grijeh. Srce skrušeno i raskajano, čak i ako je još daleko od svetosti, mora biti blagoslovljeno. Ali sjetimo se da, nasuprot odbijanja obraćenja i tvrdoći, iz usta svetog Pavla ne izlazi nikakva riječ blagoslova, nego pak ovo upozorenje: “Tvrdokornošću svojom i srcem koje neće obraćenja zgrćeš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravedna sada Boga koji će uzvratiti sva kom po djelima (Rim 2,5-6)

Anatema

Osim blagoslova Crkva raspolaže i drugim sredstvom koje može biti učinkovito u slučaju okorjelih grešnika a to je anatema. U Starom zavjetu izraz se odnosi na potpuno uništenje ratnih neprijatelja. U Novom zavjetu označava prokleta čovjeka. Kod svetoga Pavla je prokletstvo koje izražava sud Božji o nevjernicima (Gal 1.8-9, 1 Kor 16,22) i odvajanje od Krista (Rim 9,3). Crkva je koristila anatemu kako bi proglasila da formalni heretik više ne pripada Crkvi. U dvadesetom stoljeću ova mjera se prestala primjenjivati.

Naime, Ivan XXIII. je na početku Drugoga vatikanskog sabora rekao da se u sadašnje vrijeme u borbi protiv za bluda više voli koristiti lijek milosrda, mjesto oružja strogosti”. No blagost se nije pokazala dostatnom jer su se od tada hereze, skupa sa sablaznima, opasno umnožile i uzrokovale masovnu apostaziju. Stoga je potrebno ponovno posvijestiti da je i osuda nužna kao i izricanje kazni kako bi se tvrdokorni grešnik mogao pokajati i spasiti dušu. Ova dužnost je ujedno i istinsko djelo milosrđa i to posebno zaslužno jer jasno razdvaja istinu od laži. To je od presudne važnosti u današnje vrijeme kada diktatura relativizma sve više prodire i u samu Crkvu. Uporište za anatemu pružaju i riječi Gospodina: Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan. Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život uči nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni” (Mt 18,7-9).

U prilog korištenja anateme izjasnila se i Medunarodna teološka komisija 1990. Apostolska funkcija udaranja anatemom čini dio, i danas, prava Učiteljstva Crkve, i upotrijebiti je može postati i dužnost za nju. Shodno tome sveti Pavao kad se susreo s neredovitom situacijom odlučno nalaže da se osobu koja živi u vezi s očevom ženom isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5),

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smije mo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje govori. Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2). Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo bor be protiv grijeha krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5).

***

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia Supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smijemo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije: „A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje – govori Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2).

Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo borbe protiv grijeha i krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno za spasenje duša.

1 Dikasterij za nauk vjere, ‘Fidacia supplicans-Molitveno povjerenje o pastoralnom značenja blagoslova, IKA, 19. prosinca 2023, na https://ika.hkm.hr/novosti/deldaracija-fidacia supplicams-molitelji povjerenja-o-pastoralnom znacenju-blagoslova, (9. siječnja 2024.).

2 Kongregacija za nauk vjere, Responnen, Boletina, 15. ožujka 2021, па:

https://press vatican.va/content/salastampa/it/rollettino/pubblico/2021/03/15/0157/00330.html#ita, (11. siječnja 2004.). (9. siječnja 2024)

3 Sandro Magister, “Fiducia supplicans. Icardinale Sarah: Ciopponiamos a unieresiache mina gravemente la la Chiesa, Diakoneche, 8. siječnja 2024, na: https://www.diakonox.be/fiducia-supplicam-il-cardinale sarah-ci-opponiamo a aneresia-che-mina-gravemente-la-chieu/,

4 Ivan XXIII, Discorso, 11. listopada 1962, br. 7.2, n

https://www.vatican.va/content/john-xxiii/it/speeches/1962/documents/hfj-xxsi spe 19621011 opening-council.html, (9. siječnja 2024).

5 Medunarodna tenkoika komisija. L’asterpretazione dei dogmi, 1940, br 6, na https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/claith/cti_documents/rc, cti 1989 interpretazione dugni ithul, (9. siječnja 2024).

6 Dikasterij za nauk vjere, Fidacia supplicans”, br. 38.

Izvor: Svjetlo riječi

NAZARET – TRSAT – LORETO

Loreto je malo mjesto u Italiji gdje je poznato Gospino svetište. Poznato je da je 1253. godine sveti francuski kralj Luj, bio na svetoj misi u Nazaretu u kući za koju se vjeruje da je kuća u kojoj se dogodilo anđelovo navještenje Mariji.

Prema tradiciji, 38 godina kasnije, dalmatinski pastiri su jedne noći primjetili da se na njihovim poljima našla jedna neobična kuća.

Tamošnje vlasti su poslale izaslanike u Nazaret da bi provjerili točnost priče i utvrdili da je tamo Nazaretska kuća nestala. Otkriveno je da je kuća u Dalmaciji izrađena od vapnenca, žbuke i cedra, a to su bili materijali koji su bili svojstveni Nazaretu, a strani za Dalmaciju.

Kućica se pojavljivala na raznim mjestima, a onda se zaustavila u zaseoku Racanati, u zaseoku Loreta. Papa Bonifacije VII je izjavio da je tradicija o svetoj kući vrijedna povjerenja.

10.12. ustanovljen je spomendan prenešenja Kuće.

Od 1294 godine hodočasnici iz cijelog svijeta su dolazili u Loreto i mnogi pape su tamo klečali u molitvi. Francuzi su tijekom revolucije uklonili sliku iz svete kuće i odnijeli je u Pariz, ali je sliku Napoleon vratio, a papa Pio VII ju je vratio u Loreto nakon što je za kratko bila u papinskoj palači u Quirinalu.

Izvorni kip slučajno je uništen 1921 a novi je izrađen od cedrovine koja je rasla u Vatikanskim vrtovima. papa Pio Xi je 1924. god. u Sikstinskoj kapeli podigao kup Majke Božje Loretske, svečanno ju je okrunio, a velikom svetkovinom ju je izložio jedan dan u bazilici svete Marije Velike, a onda ju je vratio Loretu.

Loretska kuća počiva na terenu koji nema nikakvog temelja, ali nikada nije doživjela neko oštećenje. I ostali izvanredni događaju svjedoče o njezinu očuvanju. Selo Loreto teško je bombardirano u Drugom svjetskom ratu, ali velika crkva u kojoj je bila Nazaretska kuća, s jednim vratima, prozorom i kaminom, stajala je neoštećena.

usp. therealpresence.org

O prenošenju kućice iz Trsata u Loreto postoje razna nagađanja, ali tradicija je jasna – kuću se prenijeli anđeli. U vrijeme kad je kućica bila u Trsatu, tamošnji biskup je bio teško bolestan i čudesno je ozdravio.  Prema tradiciji njemu je Gospa objavila da je kuća prenešena iz Nazareta jer je Njen Sin želio sačuvati od onih koji su u to vrijeme obeščašćivali sveta mjesta u Svetoj Zemlji. …

usp sanctoral.com

Gospino svetište u Loretu. Gospina kućica je unutar ovog svetišta.

Oko kućice su dva traga urezana u mramor, a udubljeni tragovi su svjedoci vjere hodočasnika, koji na koljenima u molitvi obilaze kućicu.

…. Kad je kućica došla u Loreto tamo je nastao spor oko zemlje, pa se kućica otud opet prenijela na drugo mjesto. Hrvati su dolazili u Loreto na hodočašća i plakali su pred Gospom u molitvi: “Gospe, vrati se na Trsat!” 

Kad je za to čuo papa onda je vjernicima za utjehu da sliku Gospinu koja se sad štuje na Trsatu. Tu sliku je, prema predaji, naslikao sv. evanđelist Luka.

U Trsatu se na Gospin zagovor događala i mnoga čuda. I onda je zbog tih čuda – biskup odredio da se Gospina slika okruni. (vidi link )

Tako je i dvije godine kasnije okrunjena i Gospa Chzestohowska, u velikom Poljskom svetištu. …

Naše duhovne vježbe od sedam dana su samo mali dio onog kako je sv. Ignacije Loyolski zamislio duhovne vježbe – od 40 dana.

Ova tema o Isusovu kraljevstvu je kod Ignacija negdje na sredini. Ignacijevo životno iskustvo: Bio je vojnik koji je ranjen u bitci pa se u vrijeme oporavka susreo sa knjigom o svecima. Kad je uspoređivao svece i viteške romane uočavao je razliku. Viteški romani davali su mu samo kratko zadovoljstvo. A ovi drugi (o svecima) ispočetka mu nisu bili privlačni, ali su ostavljali na njega duboki trag. To je bilo prvo razlikovanje duhova.

Ignacije je znao što to znači riskirati život za zemljaskog vladara. A onda iz te slike vidljivije je značenje služenja Vječnom kralju.

Kako u ovom razmatranju o kraljevstvu – o Isusovu propovjedanju zamisliti mjesta? Sveta zemlja je slična našim krajevima – uz obalu, zagora, krš, jezero… pa to nije teško zamilsiti. Da Isus danas ide propovijeati išao bi u crkve, propovijeao bi ispred kuća, na trgovima, … u gradovima… Isus je nogom stupio u skoro svako mjesto. Jedno je kad čovjek hoda, a drugo je promatrati iz aviona. Kad hoda može doživjeti zemlju bolje a to dopušta i da upozna stanje ljudi. Stjepan Radić je vidio kako ljudi žive i želio se suočiti sa tom stvarnošću. Njegova seljačka stranka je tada bila najjača pa se proširila i izvan Hrvatske.

Kad smo u razmatranju sebi približili mjseta gdje je Isus propovjedao onda molimo za milost koju želimo.   Kad se govori o pozivu – (na što me Bog pozvao) – ne govori se samo o duhovom pozivu. Govori se i o braku mada mi ne čujemo baš da se o brau govori kao o pozivu. Duhovni poziv je za manji broj vjernika. Temeljni poziv biva zanemaraen, a taj temeljni poziv je da – budemo Kristovi. Ako nam to nije jasno onda gradimo kulu na pjesku. Za Isusom su išli mnogi – i žene i oženjeni i svi koji su mogli. Oni koji su ostajali kao npr. onaj kojeg je Isus izliječio od opsjednuća – slijedili su Isusa svojim srcem. Ljudi su se odazivali spremno i brzo. Naš pravi problem je da ljudi nisu svjesno izabrali da budu kršćani da da se to samo po sebi podrazumjeva. Ta vjera je tradicionalna. Nije osobna. A ako vjera nije osobna tu se ne radi o pravoj vjeri nego o životarenju i pitanje je samo vremena kad će se takva vjera pretvoriti u nevjeru.

Svatko je pozvan da bude Kristov, a manje je važno da li u duhovnom pozivu ili u braku čovjek mora živjeti radikalno. Ništa manje nije zahtjevno živjeti radikalno u braku nego u duhovnom pozivu, ako je čovjek u braku otvoren životu.

Koliko danas ima obitelji u Hrvatskoj sa više od deset djece? Možda 20 ili 30… Ti su ljudi znak u ovom vremenu. Danas je cijela organizacija života zamišljena tako da obitelji nemaju više djece: da je potrebna plaća obaju roditelja, da se rade nacrti za stanove prilagođeni da mali broj djece, da se psima osvećuje više pažnje nego djeci i td… Roditelji se susreću sa izazovima na svakom koraku. Ako bi netko išao u brak zato jer je to lakši put onda je to krivi put. Isto tako ako netko izabere duhovni poziv zato da se uhljebi opet je na krivom putu.

Kako zamisliti jednog zemaljskog kralja? Teško jer su danas te funkcije više kao neki ukras. Kao npr. u španjolskoj. Kao fikus. Nemaju stvarnu vlast. Oni samo čuvaju uspomenu na vremena kad su vladali kraljevi. No možemo sebi predočiti vladara koji je odabran od Boga i kojem je stalo do Božjih interesa. Ne možemo ga zamisliti kao nekog zapadnog državnika, također ni kao nekog zapadnog državnika, također ni kao nekog na Istoku kao kineza. Najbliže tomu je Putin koji vodi kršćansku politiku, objektivno najbolja politika na Zapadu. Tamo imamo 28000 crkava (svaka tri dana – nova crkva)… Takav duhovni preporod nismo imali još od Konstantina. Bog se može služiti tim čovjekom danas. Možemo reći da patnje donose svoj plod. On je na čelu jedne svjetske sile koja pod sobom ima druge vladare. U savezu je s drugi državama koje su im podložne.
Taj kralj govori: „Moja je odluka da podvrgnem zemlju nevjernika…. „ Tu se dakle radi o jednom osvajačkom ratu. Kršćanska moralka je došla do toga da nam je dopušten obrambeni rat ali ne spominje osvajačke ratove. Ovdje je drugačije. Čovjek nema puno izbora: ili će se povlačiti, ili će osvajati. Borba se događa u miru i u ratu. Ako se u miru nisi pripremao za rat nećeš imati nekog tko će braniti te prostore.

Krist je došao otkupiti sve ljude, ali se svi ne spašavaju. A zašto? To je zato jer kršćani nisu apostoli, misonari, a manjim dijelom zato jer nisu prihvatili poruku.

Odgovornost je prije svega propustom. Za to ćemo odgovarati poslije smrti pred Isusom Sucem, ali i prije smrti, na zemlji.

Ako mi druge ne evangeliziramo onda će oni „evangelizirati“ nas. Sve više ljudi relazi na islam ili više ne vjeruju. Sjeverna Evropa je postala duhovna pustinja. Da bi se tu nekog evangeliziralo treba 1000 puta veći napor nago u Africi.

„Tko hoće sa mnom mora sa mnom dijeliti hranu, piće…“ Svaki vojni pohod sastoji se od praktičnih stvari. Napoleon je npr. sa svojim vojnicima spavao pod šatorom, jeo s njima. Rastom je bio malen, ali je pokazao predanost i hrabrost koja je vezala ljude za njega. Ivana Orleanska imala je kralja slabića, kukavicu, koji nije vjerovao da on išta može promijeniti. On je bila ta koja je organizirala rat protiv Engleza. Da je kralj nije zaustavljao učinila bi puno više.

Danas u Evropi imamo dobrih vođa, biskupa, ali nikakvih vojnika. Biti bisku u Evropi znači biti general bez vojske. Možeš imati sve kavalifikacije, a da u svećeničkim redovima sve bude rastrojeno i mora se baviti krpanjem svećeničkih zvanja. To je kao da moraš krpati brod koji tone. Ne može se ići u rat ako nemaš vojsku. Potrebno je imati vojskovođu, ali i vojnike.

„Ista hrana, piće, odjeća… „ U našem Domovinskom ratu mnogi su vrijeme proveli u uredu ili baveći se umjetnošću i sl., a dobivali su činove kao da su bili na prvoj liniji. Čovjek sebi umiri time savjest da je sudjelovao, a najčešće od sudjelovanja nije bilo – ništa.

„Danju, noću… napor…“

Logično da se dijeli ista sudbina. To traži odricanje. Loši uvjeti, nespavanja, trud, muke… Čovjek vidi da je taj rat opravdan. U nas su dolazili i stranci jer su bili sigurni da je to pravedan rat i došli su do pobjede – unatoč tome što nisu imali uvjete. To su dobili preko svoga srca. I danas postoje ljudi stranci u Siriji koji se bore protiv Isila. Ostavljaju svoju sigurnost, riskiraju život, prepoznali su ispravnost i išli su za tim. Čovjek je spreman riskirati sve. Čovjek ima u sebi sposobnost  da bude velikodušan ali mora imati ispravan cilj. Danas vidimo da ljudi to pokušavaju postići u nekim ekstremenim sportovima samo zato da bi snimili neki kratki film za youtube, samo zato da bi došli do nekog priznanja. To je isprazno.

„Tada… udio u pobjedi..:“

Ako je kralj neupitan – što bi trebali učiniti podanici? Ako kralj čini sve sa svoje strane onda oni kojima je poziv upućen, a ne odazovu se – jesu kukavice. Kao što smo i mi  u ratu imali one koji su išli na front, tako smo imali i one koji su bježali u inozemstvo. Jedni su heroji, a drugi kukavice. Heroje nismo nagradili, a kukavice nismo kaznili.

To je isto kao kad se čovjek ne odazove na Božji poziv. Ne može reći da je sve isto. On je zakazao. Kukavica je. Može ispravljati stvari, ali mora krenuti od toga gdje je pao da bi se mogao dignuti. Servantes… je bio ponosan na svoju ruku koja je postala neupotrebljiva. Ona ga podsjeća da je sudjelovao u borbi za ispravnu stvar.

U drugom djelu razmatranja je Krist Kralj. Mi slavimo Krista Kralja. Nismo ga se odrekli. On je jedini kralj. To je ono što može pomoći da stvari ispravnije shvatimo.

Sad ono o kralju primjenjujemo na Isusa. Kako je On izgledao dok je hodao Palestinom? Ako smo dužni ići u rat za državnog poglavara daleko je veća obaveza ići u rat ako nas Krist zove. Onda je to nešto sasvim drugo od zemaljskog poziva. Tu se spaja ono zemaljsko i vječno. To je upućeno svakom.

„…“

Cilj je obratiti svijet. To je cilj koji proizlazi iz evanđelja. To treba biti i naš cilj. Prozelitizam je neodvojiv od – biti apostol. Činiti da drugi postanu Kristovi. Danas po tom pitanju vlada indiferentnost.

Jedan pravoslavac u Beogradu je htio biti svećenik. No, razuvjeravali su ga pa je postao monah. Barem nije izgubio poziv. No, tu se pokazuje da je nešto trulo. Politika dobrih odnosa…

To vidimo i po tomu što je većina pastira postala alergična na govor o misijama. Ako ne vjerujemo da je Krist jedini Spasitelj – to je razvodnjeno kršćanstvo i nema stvarnog efekta.

Mi imamo problem nevjere. Vlada anemija. Slaba volja. Sve je postalo ravno, jednako… I tu je često uključen kompleks manje vrijednosti. A onda stalno dodvoravanje onima koji su moćniji ekonomski, politički… Tu se radi o klanjanju moći, uspjehu, novu… To je jedno IDOLOPOKLONSTVO. Ako Krista ne pratimo putu ne možemo imati udio u Njegovoj slavi jer smo živjeli drugačiji život nego što je živio On…

„promislit ću…“

Čovjek vidi da je to smisleno i tu ulaže cijelu svoju osobu, zdravlje, život – u taj pothvat. Ali i u odazivu se može učiniti više. Oni koji žele pokazati veu privrženost bit će spremni i na veće žrtve.

Molitva…

Jedno je želja, drugo je htjenje. Htijenje treba postati odluka. Nakon želje imamo odluku. Čovjek je spreman podnijeti poruge ako je doista na slavu Božju, a ako nije ne vrijedi. Naša narav se opire prema nepravdama, porugama, siromaštvu… Ali ako imamo pred sobom viši cilj da to bude za Boga i ako vidimo da to Bog želi trebali bi i to podnijeti s uvjerenjem da će donijeti veći plod.

Sveti Franjo je na taj način proslavljao Boga.

Da li ja živim za to da proslavim Boga ili da proslavim sebe?

………………………………..

Izvor: bilješke s duhovnih vježbi, 27.12.2017., voditelj: don Josip Mužić

Današnji protivnici štovanja kanoniziranih svetaca ne napadaju svece kao protestanti ranijih stoljeća, nego imaju druge metode kako bi ih omalovažavali. Obrana svetaca od strane sv. Roberta Bellarmina zaslužuje biti bolje poznata, a značajan dio te apologije jesu “Kontraverze protiv reformatora” koje je papa Pio XI proglasio glavnim razlogom, nakon njegove osobne svetosti što je sv. Belarmin proglašen doktorom Crkve.

Sv. Robert nije polemičar po prirodi nego silom okolnosti. A kako bi mogao šutjeti kad su otpadnici kao Marthin Luther otvoreno pisali da su “jedine kanonizirane osobe papistički sveci, a ne i kršćanski.” Temelji koji su napravljeni u njihovu čast služe samo za tovljenje lijenih proždrljivaca.” Priča se kako je Luther bio izuzetno ljut kad je kanoniziran njegov sugrađanin, njemački Adrian VI. Objavio je djelo “Protiv novog idola i starog đavla koji će biti postavljen u Meissenu“.

Bellarmin je otišao u srce protestantskog protivljenja kanoniziranim svecima. Heretici su tvrdili da nema svetaca u nebu, što je Bellarmin branio navodeći i poslanicu svetog Pavla gdje Pavao piše o svojoj želji da sve ostavi i bude s Kristom. Duše svetih nisu zatočene na nekom drugom mjestu, a želja svetog Pavla bila bi samo pusta želja da Isus već nije tamo. Postoji li ikoji razlog zašto bi sveci bili kanonizirani? Ako je tako tko ima moć i pravo da ih kanonizira? I je li njihov sud nepogrešiv kad proglašavaju njihovu svetost?

Prije nego što odgovori na ova pitanja Belarmin najprije objašnjava što je to proces kannonizacije. KANONIZACIJA nije ništa drugo nego javno svjedočanstvo Crkve koja svjedoči o istinskoj svetosti i određenom posjedu nebeske slave neke osobe koja je umrla. To je istodobno izrečen sud o samom svecu i sud o slavi koju ima s Bogom.

Postoji sedam osobitosti i osebujnih počasti koje Crkva propisuje u prilog onih koje podiže na dostojanstvo svetosti.

• Osobe koje su kanonizirane su upisane u katalog svetaca što znači da su ih vjernici dužni zvati svetima i javno im štovati kao svece.
• Oni se stoga mogu kao sveci zazivati u javnom štovanju.
• Crkve i oltari mogu biti podizani u njihovu čast.
• U njihovu čast mogu biti molitve brevijara i prikazane svete mise.
• Njima je pripisan poseban blagdan u crkvenom kalendaru.
• Slike i kipovi mogu biti posvećeni njima uključujući prepoznatljiv znak kojim se prikazuje njihova slava koju sada uživaju u nebu.
• Njihove relikvije mogu biti čuvane u relikvijarima i javno štovane.

  John Calvin (utemeljitelj jednog ogranka protestantizam) tvrdi: “Idolopoklonstvo je da se u bilo kojem stupnju štuju anđeli ili neki takozvani sveci koji su umrli“.

Da štovanje svetaca nije idolatrija pokazuje najstarija tradicija Crkve. Ono što Bellarmina posebno zanima je da pokaže kako knonizacija određenih ljudi u povijesti nije bio hir nego u skladu s Božjom voljom.

Uzmemo li Sveto pismo vidjete ćemo kako povijesne knjige opisuju slavu i smrt nekog velikog čovjeka, prema Božjem nadahnuću. U jednom malom dijelu knjige Sirahove  (od poglavlja 44 do 50)  autor je kanonizirao dvadeset svetih ljudi koji su živjeli prije njegova vremena: Henok, Noa, Abraham, Izak, Jakov, Mojsije, Aron, Pinhas, Jošua, Kaleb, Samuel, David, Ilija, Elizej i drugi.

U Novom zavjetu imamo istu stvar. Sveti Luka u Djelima apostolskim kanonizira sv. Stjepana, starog Jakova, uz Petra, Pavla, Silu i Barnabu. Najmanje što možemo zaključiti iz svete tradicije jest da Bog najvjerojatnije nije prekinuo praksu koju je On nadahnuo i ohrabrivao godinama, sve do apostolskih vremena.

Štoviše, autoritetom svetog pisanja mi smo dužni častiti svece. “Neka ljudi pokažu svoju mudrost i Crkva objavi pohvalu njima” (Prop 45,15)

Osim Božje objave, sam razum nam kaže da baš kao što zlo i grijeh zaslužuju mržnju i osudu, tako se vrlina i svetost moraju nagraditi s dužim poštovanjem i priznanjem.

Osim toga, čast koju iskazujemo svecima na kraju će se okrenuti u našu prednost jer će nam uzvratiti na našu pažnju tako što će oni za nas postići kod Boga mnoge milosti preko njihova moćnog zagovora.

Ali, kako možemo slaviti svece kao što bismo trebali ako ne možemo razlikovati prave svece od onih koji to nisu?

Treći element u vezi čašćenja svetaca jest dužnost da ih nasljedujemo. U svecima imamo tako puno modela nasljedovanja, toliko vrlina koje nam Bog daje da nas vode kroz život. No, opet sasvim je nemoguće slijediti primjer druge osobe ako ne znamo tko je on ili koje vrline prakticira i kojim kušnjama je podvrngut.

Ne možemo imitirati neku apstrakcije, općenitosti. Parafrazirajući Isusovu rečenicu – svetost svetaca je SVIJEĆA koja ne smije biti stavljena pod varićak nego na svijećnjak da svijetli svima – Crkva to doslovno ispunja svaki put kad kanonizira nekog od odabranika Božjih. iako su sveti, oni nisu daleko od nas i oni ne prestaju biti naša braća u Kristu.

Svi smo mi članovi jednog Tijela i zbog toga dijele iste radosti i tuge. U Božjem planu je da su nam sveci namjenjeni da nam pokažu svoju susojećanost i učine što mogu da priteknu našim potrebama. Nema sumnje da oni svoju ulogu ispunjavju vjerno i to ne samo općenito nego i pojedini svetac pomaže pojedincu na zemlji.

Mi s naše strane trebali smo se pridružiti njihovoj sreći i zahvaliti Bogu za slavu koju im je dao. To je opet teško, ili bolje reći NEMOGUĆE – AKO NE ZNAMO TKO SU SVECI, KAKAV SU HEROJSKA DJELA OSTVARILI I U ČEMU SE SASTOJI NJIHOVO DOSTOJANSTVO.

Sveti Belarmin piše:

Pretpostavimo da Crkva nije eksplicitno ukazala na određene ljude koji su vrijedni našeg štovanja. Rezultat bi bio ZBUNJENOST na kvadrat. Stvarni sveci bi možda mogli biti prepoznati ali u isto vrijeme nemali broj osuđenih bi također bili čašćeni kao sveci.

Dogodio se tako jedan slučaj u vrijeme svetog Martina, a što je zabilježio kroničar Sulpicus. Iz nekog neobjašnjivog razloga lokalni stanovnici su počeli štovati nekog nedavno preminulog pojedinca kao mučenika. Istina, čovjek je bio ubijen, ali zašto? Martin je sumnjao u cijelu tu stvar pa je proveo opsežnu istragu no nije mogao donijeti nikakav konkretan zaključak sve dok mu se kao odgovor na njegove molitve nije ukazao taj “mučenik” i identificirao se. Nije bio mučenik nego kradljivac koji je postao žrtva vlastitih nedjela i osuđen je na pakao za svu vječnost.

Heretik Martin Luther je pisao: “Svaki čovjek je slobodan kanonizirati koga god hoće!” Postavlja se pitanje – ako to nije tako – tko onda ima moć kanoniziranja svetaca?

Bellarmin razlikuje dvije vrste dvije vrste kanonizacije ovisno o tome treba li se osoba smatrati svetom !. samo u svojoj provinciji ili je 2. svetost te osobe treba biti proglašena za cijeli kršćanski svijet. Ako je svetost neke osobe posvjedočena za sve vjernike onda im je zabranjeno dovoditi u pitanje svetost te osobe, što nije slučaj za nekog sveca koji se štuje na lokalnoj razini. Belarmin je također oprezan u ukazivanju na razliku između povijesne prakse i objektivnog privilegija u “kanonirziranju” nekog od “teritorijalnih” svetaca. Prema drevnim autoritetima, običnom biskupu je dopušteno da kanonizira sveca radi štovanja na njegovu biskupskom teritoriju.

Čitamo u jednom od pisama sv. Ciprijana, npr. gdje on naređuje svojim svećenicima da ga obavijeste kad je netko umro radi vjere tako da može odmah slaviti svetu misu u njegovu čast i dodijeliti datum njegove smrti kao datum blagdana biskupije. Mi također znamo da je u starim danima bilo stotine svetih osoba čije štovanje je postojalo u jednoj ili drugoj provinciji ali su bili savim nepoznati izvan mjesta gdje su živjeli. Evo jedan primjer. U Djelima Koncila Firence Grci su počeli častiti jednog Šimuna Metafrasta kao sveca dok su Latini bili iznenađeni da taj uopće postoji. Kako bilo – bio je to običaj koji je od tada zabranjen zbog mnogih zloupotreba koje su nastale.

Od vremena Aleksandra III i Inocenta III nitko se ne može ni lokalno štovati kao svetac osim ako njegovo čašćenje nije formalno odobreno od strane rimskog Pape. Ali kad je riječ o kanoniziranju osoba za cijelu Crkvu svi autoriteti su suglasni da ta moć ne pripada nikom ispod vlasti pape. Kao što spada na papu da proglasi nekog heretikom i da ga kao heretika vjernici trebaju držati – tako ima moć proglasiti sveca i zahtjevati od vjernika da ga kao takvog časte.

“Reformatori” iz vremena sv. Belarmina su se protivili moći pape da kanonizira svece jer su, kako kažu, u rimskoj liturgiji mnogi sveci koji nikada nisu kanonizirani od strane papa. Ako Crkva priznaje kao svece i one koji nikada nisu bili kanonizirani zašto je potrebno da ih papa kanonizira uopće?

Belarmin prizaje povijesnu činjenicu ali odbacuje zaključke koje protestanti izvlače. Prema njegovu izračunu prva papinska kanonizacija je bila za vrijeme pape Lea III oko 816 god. kad je upisao sv. Suiberta u kanon svetaca i odredio 4.9. kao njegov blagdan. On citira rukopis povjesničara Surija kako bi potkrijepio svoju tvrdnju.

I sad kao problem: Sv. Toma Becket, sv. Franjo, sv. Dominik bili su propisno kanonizirani od strane pape. No što je sa svetima prije ovoga vremena?

Univerzalna Crkva počela je štovati ove drevne svece ali ne na temelju pozitivnog zakonodavstva, već kroz neumorni običaj. I legitiman običaj, kako znamo od sv. Tome, ima moralnu snagu zakona kada vladar danog društva daje barem prešutnu suglasnost na dotični običaj.

Slijedom toga, štovanje svakog sveca koji je možda započeo kao mjesni običaj, nakon što ga Crkva u cjelini prihvati, a Vrhovni Pastir prešutno ili eksplicitno odobri takvu praksu postaje obvezujući u savjesti za sve kršćanske vjernike.

John Wyclif, protestant, kaže da “papa nije više nepogrešiv nego li sultan Turske ili kralj Etiopije kad kani kanonizirati sveca.” Lutherova glavna poteškoća protiv kanoniziranja ljudi bila je da je to proturječno Svetom Pismu pa kaže da “nikoga ne možemo proglasiti svetim prije Posljednjeg Suda“.

Premda je Luther morao ublažiti svoje stajalište priznajući barem neupitnu svetost ljudi kao što su Augustin, Jeronim, Ambrozije, Bernarda, Franje i dr. svejedno on ne bi bio toliko siguran, budući da o njima nema ništa u Svetom Pismu. Prema tome “papa niti svi anđeli na nebu nemaju moć postavljanja novog članka vjere koji nije sadržan u Svetom Pismu.”

Nepotrebno je reći da nas Katolička Crkva uči upravo suprotno. A ovako to izražava sv. Belarmin.: Smatramo da Crkva ne griješi u kanonizaciji svetaca. Dokaze za to nije teško naći. Ako bismo sebi dopustili da možemo sumnjati u to da li je kanonizirani svetac zaista svetac ili nije onda bi to (koristeći izraz sv. Augustina) bilo dogmatsko samoubojstvo, jer bi nam tada bilo dopušteno da dovodimo u pitanje bilo što što radi cijela Katolička Crkva.

Ako bi Crkva mogla pogriješiti u njezinim kanonizacijama razultirao bi sa barem dva ozbiljna zla.

Kad bi Crkva u kanoniziranju mogla pogriješiti tada bi: oni koje slavimo kao svece A NISU U NEBU bili lišeni naših molitava za ispokoj duše; zazivali bi na se zlo umjesto blagoslova pitajući Boga da nas obdari milostima koje oni imaju; zazivali bi pomoć i onih koji su u paklu; 2. A što se tiče onih koji su VEĆ U NEBU mi bismo molili i za njih – a njima ne trebaju naše molitve, uskratili bi sebi zagovor mnogih svetaca u nebu…

Cijela optužba na Crkvu je da na čast oltara podiže ljude, muškarce i žene a bez ikakve predhodne istrage. Ako ništa, Crkva bi mogla biti optužena za strogost u tom pogledu. Naime, Crkva zahtjeva određeni broj autentičnih i izvandrednih čuda koja redovit i neophodan uvjet za kanonizaciju.

Niti jedna razumna osoba ne bi dovodila u pitanje posvijesno postojanje Julija Cezara ili Pomeja, jednostavno zato jer je posvjesničari obično slažu da su Cezar i Pompej stvarno živjeli.

Povjesničari su ljudi koji su zbog toga podložni i greškama i obmanama, a mi im ipak vjerujemo. Moramo li manje vjerovati Svemogućem Bogu, Njegovoj beskonačnoj mudrosti i istini, kada svjedoči o svetosti jednog od Njegovih izabranika i potvrđuje Njegovo svjedočanstvo s neupitnim čudima – pogotovo kad nema razloga zašto sumnjati u svetost te osobe.

Zanimljivo je zapamtiti kolika je ogromna razlika između Belarminova stava prema svetima i stava Luthera i njegovih sljedbenika kojima se Belarmin suprostavio. Hartman Grisar piše o Lutheru:

Njegova suprostavljanja kanonizaciji svetaca bilo je diktirano njegovom mržnjom prema svakom štovanju svetaca i njegovom averzijom prema ideji kršćanskog samoodricanja, poslušnog podlaganja rkvi i katoličkoj aktivnosti kojoj su ideali bili kanonizirani sveci. Nigdje drugdje nije tako pokušao srušiti idal kršćanskog života kao ovdje.  Prema njemu, nastojanje oko velike svetosti od strane pojedinaca nije ništa drugo nego odstupanje od Kristova djela, a evanđeoski savjeti potiču samo pogrešno napuštanje svijeta. Pravi sveci moraju biti “dobri jaki (lusty) grešnici koji se ne crvene kad mole ‘otpusti nama duge naše…’…

Belarmin je mislio drugačije. Njegova pobožnost svecima bila je poznata.

Iako svatko prirodno ima želju da ga se sjete nakon smrti i nemali broj njih pokušava  ostvariti neku vrstu besmrtnosti gradeći spomenike, slikajući slike, obajavljujući knjige… U Božjoj providnosti samo će sveci postići časno sjećanje u srcima onih koji ih budu slijedili. Osim toga što čašćenje svetaca donosi slavu Bogu, čiju slavu odražavaju, također i mi imamo koristi. Sveci nam, više nego itko drugi, pokazuju da život savršene kreposti i nije tako nemoguć. Oni su živi svjedoci Isusovih riječi da oni koji su voljni surađivati s Božjom milošću, njihov jaram ne samo da nije gorak i težak nego sladak i lagan za nošenje.

Izvor: therealpresence.org

Koliko smo promislli o tome što stoji iza naše pobožnosti Gospi? To nam je često prenešeno od naših starih. Rođeni smo u sredini koja odiše Marijanskom pobožnošću ali svatko treba i osobno posvijestiti i prihvatiti tu povezanost s Gospom.

Tu imamo za primjer Ivana Pavla II koji je volio i štovao Majku Božju. Imao je prirođenu pobožnost prema Gospi. To je bila pobožnost njegove obitelji. No on je tek kasnije kao momak od nekih 15 godina učinio osobni prijelaz do povezanosti s Gopom. Na njega je osobito utjecao jedan laik koji je bio krojač i koji je vodio pokret žive krunice. Tako je on počeo živjeti svoju povezanost s Gospom što je na njega ostavilo neizbrisivi trag. Nije slučajno izabrao geslo: „Sav tvoj“ i u grbu slovo „M“ pod križem. Ta ga je pobožnost pratila cijeli život. On je pišući svaku stranicu počinjao sa zazivom Gospi. Također je tri godine neprekidno imao kratke pouke o Gospi, uveo je pet ostajstava krunice (svjetla), napisao je encikliku o Majci Božjoj… Učinio je puno da se ta ta pobožnost posvijesti i živi. Podržavao je molitvu krunice, na putovanju je molio, djelio je krunice vjernicima i nevjernicima. Papa Ivan Pavao II je učinio puno toga u odnosu prema Gospi, a sve je počelo od njegove pobožnosti u mladim danima i mladog laika, krojača.

Kad je Isus bio na križu rekao je: „Ženo, evo ti sina!“, a Ivanu: „Evo ti majke!“ On je tu prepoznao Majku svih nas i to je možemo reći čin kad je Isus svoju Crkvu povjerio Mariji. Ivan je predstavnik svih nas, a Marija je dobila zadatak da bude Majka Crkve tj. svih nas. To nije samo neka afektivna povezanost bez nekog utemeljenja. Vidimo da i djeca imaju od malena privrženost prema majci no kad narastu to dobije jednu zreliju dimenziju. To je važno danas kad se pod utjecajem protestantskog svijeta i onih koji ne vjeruju kao da se povlačimo u diskreciju po pitanju pobožnosti prema Gospi a to nam ne čini dobro nego nam šteti. To je nešto slično kad se dijete stidi svoje majke, svojih roditelja sa sela koji nisu išli na fakultet. Kad to sebi malo posvjestimo vidimo da to nije u redu. Moramo se boritii za ono što nam je najsvetije. Ako se mi povlačimo u svojoj ljubavi prema njoj onda izdajemo ne samo nju nego i Isusa. Zato to ima jednu dimenziju grijeha. Od trenutka Isusove smrti Ivan prima Gospu u svoju kuću. Od tada ju je učenik primio među svoja vlastita dobra. Gospa pripada dobrima milosti, vlastitim dobrima Isusa Krista. II Vatikanski sabor zato i kaže da je Marija Majka u redu milosti. Dakle, ne biološki jer imamo svoju biološku majku, nego majku na nadnaravnom planu. To je nešto što je čovjeku čak i potrebnije od fizičkog života. Duhovna stvarnost je neopipljiva, nematerijalna i zato čovjek može omalovažavati ali to je ipak – stvarnost. Ljubav je nešto što je svima nama važno. Kod ljudi koji stupaju u brak postavlja se pitanje što je to ljubav i na temelju čega oni to sklapaju brak? Oni imaju duhovnu sigurnost da se vole. Tako je i u odnosu s Bogom, na nadnaravnom planu. Mi od toga živimo. Ljubav pokreće svijet. Pokreće cijeli svemir. Od tog trenutka kad smo povjereni Gospi ona nije prestala sa poslanjem spasavanja. Radi na tom da mi dobijemo potrebne darove da bi se spasili. I to je učenje Crkve Bez obzira na okolnosti Gospa nas ne ostavlja i ona je do kraja života Majka koja bdije nad svojom djecom. Crkva je produbila to otajstvo gledajući momente njenog života s Isusom. Kad je postala Majka Božja Isus je u utrobi Djevice uzeo svoje smrtno tijelo ali je stekao jedo duhovno tijelo – mistično tijelo –  to smo svi mi koji u Njega vjerujemo. Crkva je mistično tijelo Kristovo. Isus je Glava tog tijela. A to tijelo ima i svoju majku – Gospu. To već ističe i sv. Augustin koji govori da je ona majka svih udova tog mističnog tijela. To otajstvo Kristova tijela veže Isusa sa Gospom.

Gospa pod križem nas rađa u trudničkim bolima. Ako i nije imala te boli kad je rodila Isusa, kad je rađala nas je, jer smo mi opterećeni grijehom. Gospa je sudjelovala u djelu otkupljenja. Ona je u otkupljenju imala svoju ulogu. Ona je ujedinila i sve radosne trenutke i boli Majke sa Isusovim otkupljenjem i tako pridonijela našem otkupljenju. U trenutku Duhova vidimo u Djelima apostolskim „apostoli su ustrajali jednodušno u molitvi sa ženama, majkom Isusovom i nekim drugima. Tu vidimo Marijinu nenametljivu prisutnost. Ona je srce prve Crkve. Apostoli su dolazili k njoj nakon apostolskih putovanja. Odnos prema njoj nije bio kao odnos prema običnoj ženi nego kao prema Majci. Zato je ona tu imala ključnu ulogu. Marija je u nebu ali u nebu nije nezaposlena. Ona otamo skrbi za sve nas. Ona ima svoju zadaću prema udovima Kristovim i doprinosi da u njima raste božanski život. Mi često o tom ne mislimo. Milosti nisu došle tek tako. Iza toga stoji netko. Oni koji su nas voljeli, naši pokojni, pa sveci, zaštitnici od krštenja, pa zaštitnici župe, ali prije svega tu su Isus i Gospa. Oni koji u Boga ne vjeruju Bog ih pušta da idu svojim putem ako žele živjeti život bez Boga. Za one koji Boga traže on je aktivan u njihovim životima i vodi njihov svakodnevni život. „Onima koji Boga ljube Bog sve okreće na dobro“ Mi to vidimo teek sa odmakom. Koliku je ulogu imala Gospu u životu svakog od nas? Svatko može pronaći trenutke njene intervencije i zagovora, ali puno toga će nam ostati nepoznato.

Od davnine su crkveni oci dali Mariji ime “nova Eva”… „Majka svih živih“, ona je ta koja je krenula drugim putem – putem milosti. I ona je majka svih koji se spašavaju. Oni koji imaju Boga za Oca imaju i Mariju za Majku.

Kad je bio završen treći dio Vatikanskog koncila papa Pavao VI je proglasio Mariju Majkom Crkve. Marija je Majka cijelog Božjeg naroda, vjernika i pastira. Tu nema razlike. Ako se neki vjernici ili neki pastiri ustručavaju pokazati ljubav prema Gospi onda je tu nešto nepotpuno i nezrelo. Duhovno majčinstvo uključuje da je ona djeliteljica Božanskog milosrđa. Sigurno da je Isus jedini posrednik ali Gospa je tu prisutna i Crkva je zaziva raznim imenima: „Odvjetnica“, „Pomoćnica“, „Posrednica“. Tu je duboko uvjerenje da je ona djeliteeljica Božjih milosti. Ovo njeno posredovanjee ne isključuje posredovanje drugih, jer je to sve nešto što dolazi od istog Izvora.

I ovaj nauk da je Gospa djeliteljica milosti ima duboku tradiciju u Crkvi. Benedikt XIV kaže da je ona kao rijeka odakle dolaze svi darovi u srca smrtnika, iz te rijeke se izlijevaju darovi milosti u naše srce. Pio VII govori da je Marija „djeliteljica svih milosti“ Ništa od svih milosti koje je stekao Gospodin, ništa se ne daje nego po Mariji jer je tako htio Bog i kao što je htio da se rodi po Gospi tako je htio da i milosti dijeli po Gospi. Pio X kaže da je Marija pod križem zaslužila da bude djeliteljica svih milosti. Sv. Bernard je naziva građevinom koja do nas dovodi vodu. Pio XI, Pio XII i Pavao VI nazivaju je velikodušnom djeliteljicom svih blaga milosrđa. Kad Crkva toliko puta ponavlja tu nauku znači da tu možemo prihvatiti sa sigurnošću kao nauku vjere. Treba imati povjerenja da Gospa jest djeliteljica milosti. Ivan Pavao II ističe Gospinu brigu za ljude i njen trud da idu u susret svim mogućim potrebama ljudi. U čemu je intervenirala? U ljudskoj potrebi. Na vjenčanju gdje je nestalo vina ona posreduje da Isus čini čudo. To je bila potreba gdje Isus ne bi bio učinio čudo da nije bilo njenog zagovora. Kako će ona tek zagovarati za druge stvari koje su nam potrebnije. Gospa je posrednica kad smo lišeni onog potrebnog za život. Ona je tu nazočna između nas i Isusa. Ona tu nije sporedna nego kao majka svojoj djeci i ona kao takva ima pravo pred svojim sinom uprisutniti potrebe ljudi, prikazati ono što im je potrebno. Zato se mi utječemo njenom zagovoru. Ivan Pavao II govori o Marijinom zagovoru za sve ljude. Tom Marijinom zagovoru kršćani su se uvijek utjecali. U Zdravo Mariji molimo: „…sveta Marijo, Majko Božja moli za nas…“ to znači zagovaraj za nas, posreduj za nas. Sve je uključeno u tom. Kad molimo krunicu možda i ne razmišljamo o riječima nego o otajstvima ali možemo moliti i na ovaj drugi način – da razmišljamo o svakoj riječi. Gospa je uzor i model Crkve, kako nas uči sv. Ambrozije. Ona je sve tri bogoštvone kreposti (vjera, ufanje i ljubav) živjela na savršen način. Marija je također Djevica i Majka. Kad je trebala postati Majkom Božjom trebala je vjerovati i poslušati. Ni Josipu nije o tom govorila. U dubokoj poslušnosti i vjeri rađa Krista ljudima. Začela je Isusa prihvaćajući Riječ. Crkva postaje majka preko riječi. Postaje plodna ne preko planova, pedagoških, psiholoških, socioloških će preko volje Božje koju prihvaća vjerom i vjernošću… Crkva je vjerna djevica koja čuva vjeru čistom i cjelovitom – onakvom kakvu je donio zaručnik. Kao Majka našeg Gospodina čuva cjelovitu vjeru, nadu i iskrenu ljubav. Cjelovitu vjeru  – jer vjernici su uvijek u napasti odreći se nekih djelova. Kad su mladi onda se odreknu šeste i devete Božje zapovijedi, kad počnu raditi onda sedme da mogu ukrasti i obogatiti se, a vjera ne funkcionira tako. Mora biti cjelovita. Kao što moramo u cjelosti prihvatiti 10 Božjih zapovijedi jer su sve od Boga objavljene, nije ih donio neki čovjek i ne može ih se izbacivati tako i istine vjere. Ne može ih izbacivati ni svećenik, ni biskup, ni kardinal ni papa. I kad bi netko od pastira to činio, ako bi zakazao u nekoj istini vjere, tu bi prestala naša poslušnost. Moramo moliti za njih, ali ne smijemo ih slijediti. Od nas se traži da ulažemo u svoju formaciju da se možemo nositi sa izazovima Crkve. Inače, zbog pomutnje, zbog neznanja, ljudi se često odriču istina vjere.

Marija nije samo model Crkve nego svakog kršćanina. Svatko je pozvan da porodi Isusa u svom životu. Svi smo mi pozvani biti Majka Kristova jer je on rekao: „tko god vrši volju moga Oca na nebesima on mi je i brat i sestra i majka..:“ Marija je Riječ Božju stavljala u djelo. Onda ona donosi plod u životu. Kod duhovnih autora je ova tema bila razvijena. Toma Kempenac je napisao knjigu „Nasljeduj Krista“, ali također i drugu „Nasljeduj Mariju“ koja se također pripisuje njemu, a nije prevedena na hrvatski. U ta dva djela je izrazio svoju vjeru. Svaki kršćanin ima priliku biti i majka Kristova i dijete i brat i sestra. I kao što vidimo pred nama je velika i zadivljujuća zadaća.

Izvor: Bilješke sa duhovne obnove, Postira, brač, 24.9.; voditelj don Josip Mužić;

1. dio

Tradicija je često krivo shvaćena. Ljudi ne shvaćaju da bez tradicije ne bi imali ni Božje Objave. Riječ „tradicija“ dolazi od riječi „tradere“ što bi značilo „prenijeti na“ nekog ili na osobu ili na generaciju.

Postoje tri glavna značenja riječi – tradicija. Prije svega TRADICIJA je komunikacija Božje Objave ljudskoj rasi. Kad su naši prvi roditelji primili Božju objavu oni su to prenijeli na svoje potomstvo, a ovi su to prenijeli na one poslije. Inače bi ono što je prvo bilo objavljeno bilo –  izgubljeno.

Tradiciju uvijek treba shvatiti kao PRENOŠENJE NEČEG SVETOG – u ovom slučaju – BOŽJE OBJAVE.

U najširem smislu to uključuje sve što Bog želi objaviti od najranije povijesti do kraja apostolskog doba tj. do smrti Ivana apostola. Bog se pobrinuo da to bude prenešeno.

Je li bilo autentične objave nakon tog apostolskog doba? Što je s objavama svecima, Ivanu os Križa, sv. Tereziji Avilskoj i sl. Kad mi katolici govorimo o Objavi onda govorimo o „javnoj“ objavi tj. o onom što je BOG OBJAVIO ZA SVE LJUDE, ono što je univerzalno i što je neophodno. Drugo je „privatno“. Objava u Fatimi također, tehnički rečeno, spada u privatne objave.

TRADICIJA je ono što je Bog objavio određenim ljudima za sljedeće generacije. Tradicija u tom prvom smislu je tradicija – u jednini, ne u množini (što ćemo vidjeti u trećem pojmu o tradicijama).

1. Mi vjerujemo da postoje 2 forme tradicije: Prva je SVETO PISMO, a druga je koja nam nije prenešena u pisanom obliku kao Sveto Pismo nego je to svjedočanstvo Bogom nadahnutih ljudi…

Dakle, kao prvo vjerujemo da neke istine koje je Bog objavio Bog se pobrinuo kroz djelovanje Duha Svetoga da će nadahnuti pisci NAPISATI ONO ŠTO JE BOG ŽELIO DA BUDE PROSLIJEĐENO SLJEDEĆIM GENERACIJAMA –  a to je SVETO PISMO. To je prvi nivo tradicije. Ono što je zapisano u Svetom Pismu.

2. Postoji i drugi nivo tradicije. Također je od Boga nadahnuta. Nije zapisana kao Sveto Pismo. Bog je u povijesti nadahnuo neke ljude i oni su svojim životom, onim što su rekli ili nisu rekli, postali zapamćeni i sjećanje na njihov život i na njihovo djelo je proslijeđeno sljedećim generacijama. Mi to zovemo SVETA TRADICIJA. Što je sveta tradicija? Sveta tradicija je objava mudrsti koju Bog želi za cijelu ljudsku rasu – da to zna i da to stavi u praksu. Ne nešto nešto što imaju zapisano u svojim knjigama nego nešto što su nadahnuti ljudi prenijeli generacijama kao nešto što je vrijedno znanja, a pogotovo nasljedovanja. Tko su dvije osobe koje su najsvetije od svih ljudi koji su ikada hodali ovom zemljom? To su Isus i Gospa. Ni Isus ni Gospa nisu nam ostavili ništa napisano. Možemo li stoga reći da je jedino što znamo o Isusu i Gospi ono što imamo zapisano u Novom zavjetu? Ne. Sjetimo se riječi sv. Ivana apostola: „Ako bi netko htio zapisati sve što je Isus govorio i činio mislim da sve knjige svijeta to ne bi obuhvatile“ Stoga, ono što mi imamo u Novom zavjetu je samo srž, bit… bit od svega što je Isus objavio ljudskoj rasi i važno nam je kao što je bilo važno apostolima i prvoj Crkvi. Zašto je tradicija važna? Važna je da shvatimo da IMAMO NEPOGREŠIVU CRKVU kojoj je Isus predao ukupnost Objave. Znači i ono što je zapisano i ono što je prenešeno. Mi stoga, kao katolici nismo šokirani (kao protestanti), nismo skandalizirani ako nas Crkva uči stvari koje ne nalazimo u Biliji. To nas ne brine. Kad je papa Pio XII htio proglasiti dogmu o uznesenju Blažene Djevice Marije onda je naišao nna žestoku opoziciju kdo nekatolika, protestanata – jer „kako se usuđuje tvrditi da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo kad u Bibliji nema nema niti riječi o tom“ (o. Hardon S.J. je bio pozvan u Rim da radio Vatikanu 9 tjedana prije proglašenja dogme brani nauk Crkve o Gospinu uznesenju na nebo, dakle nešto što uopće nije u Svetom Pismu. Imao je tada 35 godina.) Jednostavno, Bog je objavio i stvari koje nisu u Svetom Pismu. A tko ima pravo odlučivati što spada na Božju Objavu? Nitko – osim rimske Katoličke Crkve. I što bi npr. bilo korist da Bog objavi nešto preko sv. Tereze a da ne postoji jedan autoritet preko kojeg se može doznati što je Bog objavio. Ako Crkva kaže da je Marijino tijelo na nebo uzneseno BOŽJA OBJAVA onda je to BOŽJA OBJAVA.
3. Treći nivo, kad govorimo o tradiciji jesu TRADICIJE – u množini. Tradicije su PROMJENJIVE prakse u Crkvi. Npr. uzdržavanje od mesa u petak. Petak je obavezan dan za pokori. I mi smo dužni prakticirati pokoru u petak kao što smo dužni nedjeljom ići na misu. Iako nam se daje na IZBOR – KOJU ĆEMO POKORU PRAKTICIRATI nije nam ostavljena opcija da NE prakticiramo pokori. Prakticiranje POKORE je OD BOGA OBJAVLJENO. Crkva ima pravo specificirati, kako ćemo to prakticirati – u spomen na Isusovu muku. Dakle, imamo pokoru u petak, spomen na muku, kao što nedjeljom imamo misu, spomen na Isusovo uskrsnuće.

Naša Crkva ima dvije oznake: 1. Nepromjenjivi kontinuitet 2. Promjenjivo prilagođavanje. Da nije ovog prvog – nepromjenjivog kontinuiteta – onda bi nestalo i Katoličke Crkve. NO Crkva je u drugim stvarima i prilagodljiva, ovisno o vremenima i mjestima.

Tajna dobrog katolika je – znati što je nepromjenjivo i radije umrijeti nego li to mijenajti, a što je promjenjivo – i biti prilagodljiv onako kako Isus to želi, pod djelovanjem Duha Svetoga.

Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

(Izvor: video u prilogu)

Uloga žene u Crkvi je važna. Upravo zato važno je i pitanje jesu li žene u crkvi dolično obučene. 

Vrijedna je i lijepa tradicija da su žene nekada u crkvu ulazile sa velom na glavi. Veo je znak poštovanja prema Bogu a također je i znak poštovanja prema ženi.

Uloga žene u Crkvi jest u stvari – Marijina uloga, a Marijina uloga u Crkvi je – ljubav. Ljubav to je – molitva, jednostavnost, poniznost, čistoća,… kreposti koje su svojstvene našoj Svetoj Majci.

Žena je pozvana biti u Crkvi slika Marijina. Kao takva ona je potpora i snaga svim članovima Crkve, a osobito svećenicima.

No, ta vrijedna i lijepa tradicija je zaboravljena. Odbačena.

Nakon Drugog vatikanskog sabora mnoge stvari u Crkvi, po pitanju liturgijskih stvari su se promijenile. O ovom se pak ne govori.

A župnici crkava dopuštaju da ti običaju nestanu i da to bude stvar o kojima će vjernici sami odlučivati, kao da Crkva, koja je Učiteljica i Majka, nema ništa na to reći, a pogotovo ne zahtjevati.

No ne samo da je tradicija nošenja vela nestala, nego žene koje veo još nose su diskriminirane. Prihvaća se ono što je svjetovno.

Ipak, ono što je dobro i sveto prije – dobro je i sveto i danas.

Živimo u vrijeme naglašenog feminizma, vrijeme natjecanja u atraktinosti i modi. Poniznost, čistoća i čednost postaju strani pojmovi. Žena svojim načinom oblačenja postaje objekt želja.

A kad čitamo Sveto Pismo vidimo da i sveti Petar i Pavao govore da je ljepota žena o onom unutra, a ne u nakitu niti vanjskom izgledu. Godinama je nošenje vela na glavi žena bila vrijedna i lijepa tradicija.

Na žalost ta stara tradicija je zaboravljena i odbačena,

a u crkve je ušao svijet i grijeh.

(A da je u crve ušao svijet i grijeh, na žalost, svjedoci smo i kod primanja sakramenata “kršćanske zrelosti” Usp. npr članak: “Modna revija u sklopu koje je podijeljen sakrament svete krizme”