“Moja nesposobnost” može biti i jest “moja sposobnost”. Želim poručiti mladima da ništa nije nemoguće ako imaš vjeru. Mene moja vjera nosi i ulijeva mi snagu i nadu u teškim trenucima i životnim iskušenjima. …”

Tako govori Thomas Tom Lascelles, dvadesetogodišnji mladić iz Engleske, koji je rođen sa celebralnom paralizom, a o čemu piše “Glasnik mira”, lipanj, 2017.

Thomas je prvi put došao u Međugorje 2015. godine, a ima već godinu dana boravi tamo u želji nauči bolje hrvatski jezik. Raduje se vidjeti živu vjeru u ljudima koji dolaze u crkvu na misu i klanjanje, što je u Engleskoj rijetkost, osobito među mladima, koji u crkvu gotovo da i ne idu.

Svakog od nas raduje kad se susretne sa živom vjerom u ljudima oko nas. Snaga naše vjere najbolje se mjeri u teškim situacijama. Ljudi u teškim situacijama ovih dana bilo je u Međugorju na svakom kutku. U invalidskim kolicima, sa štakama, sa pratnjom, volonterima oko njih…

Sve te slike i bez riječi govore: Ti ljudi su važni. Važni su nam – jer su Bogu važni. Svaki život je vrijedan. Živimo u vrijeme u koje društvo olako neke ljude proglasi suvišnima, pa ih se želi riješiti – abortusom ili eutanazijom. Ali Bog je htio da su tu. 

Baš zato, da bi se ojačala svijest o važnosti svakog ljudskog bića, bez obzira je li slab ili jak, ovi susreti su važni. U vrijeme kad nam se nameće kao vrijednost – život uživanja, život bez boli, život bez trpljenja, život uspjeha… važno je shvatiti da je svaki život od Boga.

I sam Bog je uzeo ljudsko tijelo i postao jedan od nas. Isus je uzeo tu ljudsku krhkost kad je postao maleno dijete. O ljudskoj krhkosti i nama kao samo glinenim posudama govorio je ovih dana u predavanjima fra Ante Vučković.

Među mnoštvom prisutnih iz raznih zemalja: Poljske, Italije, Rusije, Ukrajine,  … (oko 2000 prijavljenih) došla je opet i naša splitska grupa, u organizaciji crkve sv. Filip Neri, sa tri autobusa. Don Jozo ovaj put nije propovijedao. Magda Kaliterna , glavni koordinator organizirala je veliki broj mladih volontera koji su nastojali ovih par dana biti u službi potrebnima. I njima samima ovo volontersko iskustvo može biti od velike pomoći da drugačije gledaju na svoju svakodnevnicu, da vide smisao trpljenja u svijetlu spasenja, u perspektivi vječnosti…

Ovaj put osobno nisam bila u funkciji volontera kao prošle godine. Tek kao hodočasnik, u osobnom angažmanu, nastojala sam (osim moliti) promatrati sve to – očima vjere, a onda evo i zabilježiti nešto.

Želite li i sami vidjeti živu vjeru u ljudima kojima u životu nije lako – eto prilike – pođite (dogodine) susresti invalide i njihove obitelji, one koji vjeruju  – da   trpljenje ima smisla.  

…

 M.G.