Ukazanje u Cotignacu jedno od rijetkih ukazanja sv. Josipa koje ima službenu potvrdu Crkve. Dogodilo se 7. lipnja 1660. godine

Dvadesetdvogodišnji pastir Gaspard Ricard tom je prilikom vodio stado na ispašu. Ubrzo, oko 1 sat poslijepodne, velika vrućina probudila je u njemu snažnu žeđ   te se naslonio na jednu stijenu kako bi odmorio.

Iznenada pred njega je stao visok čovjek, pokazao na obližnju stijenu i rekao:

“Ja sam Josip, podigni onu stijenu i pij.”

 Gaspard je međutim u nevjerici gledao veliki kamen znajući da bi ga teško pomaklo i više ljudi zajedno, no stranac je samo ponovio ono što je već rekao.

Mladić je poslušno pokušao podignuti stijenu te je, čudom, uspio. Pronašao je ispod stijene izvor vode. Iznemogao od žeđi počeo je piti. Kad se napio vode shvatio je kako je njegov dobročinitelj nestao bez traga. 

Pastir je otrčao u selo kako bi rekao svima što se dogodilo. Ne možemo ni zamisliti kako se osjećao. Poznavajući ga kao skromnog mladića, svi su mu vjerovali. Požurili su vidjeti novootkriveni izvor i iznenađujuću količinu vode, tamo gdje do tad vode nije bilo. Josipa više nisu vidjeli.

Ljudi su ubrzo odasvud počeli pristizati pa se ubrzo na tom mjestu počela graditi kapela u čast sv. Josipa. Svake godine mjesto posjećuje tisuće hodočasnika.

Vodu su pili, kupali se u njoj, a pokazalo se da je voda čudotvorna.

Među ozdravljenima je npr. i jedan hromi čovjek koji se s tog izvora vratio kući zdrav, bez štaka.

1662. godine otac Allard (iz Oratorija koji je sagrađen na ovom mjestu) napisao je: “Vode svetog Josipa donose čuda. Otkako sam se vratio, čovjek kojeg poznajemo iz Avignona, rođen hrom, otišao je do izvora i vratio se izliječen, ostavivši tamo štake. Svi piju i nose vodu.”

Iz svih mjesta u pokrajini i susjednih zemalja dolaze nemoćni, bolesnici svih vrsta, a većina njih se vrati izliječena od svojih bolesti i utješena.”  piše on.

Sam francuski kralj, Luj VIII., posjetio je to mjesto te je je odlučio da se dan na koji se ukazao sv. Josip obilježava u cijelom Kraljevstvu kao nacionalni praznik.

Što nas poučava sveti Josip?

Josip nas poučava šutnji, poslušnosti i nasljedovanju Isusa.

On nije govorio puno riječi. U evanđelju ne postoji ni jedan događaj gdje bi Josip nešto govorio.

I u ovom malom mjestu nije puno govorio. Samo jednu kratku rečenicu.

U naše vrijeme ljudi su obasuti lavinom riječi. Odasvuda. Navikli su živjeti u buci. Sveti Josip nas uči da volimo tišinu. Josipova tišina nije prazna! – govori svećenik iz tamošnjeg svetišta. To je samo nepostojanje nepotrebnih riječi.

Sveti Josip je bio poslušan. Što bi mu Bog naredio on bi odmah i izvršio.

U ovom slučaju i pastir Gaspard sluša Josipa. Nema puno riječi. Podiže ogromnu stijenu za koju je bio siguran da je ni pun ljudi zajedno ne bi podigli. Bog nagrađuje poslušnost.

Josip nasljeduje Isusa. Isus je činio čuda tamo gdje je bilo vjere.

I sveti Josip pokazuje čuda tamo gdje ga vjernici mole i s pouzdanjem ga traže za pomoć.

Neka sveti Josip i nama bude u pomoći.

Izvor teksta: ncregister.com

Ono što naš svijet jako treba a tako malo želi jest – tišina. Mnogi niti ne žele čuti taj uznemirujući zvuk tišine. A što će biti od našeg svijeta koji ne želi tišinu? Unutarnji mir i sklad može doći jedino iz tišine. Najveća otajstva svijeta rođena su u tišini. Pogled voljene osobe, rast biljaka, zvijezde… govore nam u tišni. Ništa nam neće bolje pomoći shvatiti Boga nego tišina u dubini našeg bića. Ako ne želimo tišini kako mislimo otkriti Boga?

Bez tišine Bog nestane u buci. Tišina je također prostor u kojem utišavamo ne samo zvukove nego i svoje sudove, požude, misli. Put izvanjske tišine može nam otkriti unutarnju buku u koju smo uvučeni zbog čega mi težimo izbjeći je. Buka je opasna i lijek koji zavarava, đavolska laž koja čovjeka udaljava od suočavanja sa samim sobom u njegovoj nutrini.

Josip nije ni riječi rekao u svetom Pismu. Malo je i riječi Marijinih, ako čovjek želi nasljedovati Isusa dovoljno je da promatra njegovu tišinu. Tišina štalice, tišina Nazareta, tišina križa, tišina praznog groba…

Kardinal Sarah je prefekt Kongregacije za bogoštvolje i disciplinu sakramentata – pa naglašava i važnost tišine u molitvi, u sakramentima i liturgiji. U njegovim nastojanjima vidimo goruću ljubav za Crkvu i za svetu tišinu. Glas ovog kardinala iz Afrike gdje se događa veliki porast kršćanstva, njegov glas o tišini je glas koji Zapad ite kako treba čuti. U tišini možemo pronaći radost jer je tamo naše veliko blago. …

https://aleteia.org/2017/05/05/cardinal-sarah-dares-the-world-to-be-silent/