Premda sam, moja Margarito, sasvim svjestan
da je moj prijašnji život bio razlogom da potpuno zasluženo budem napušten od Boga,
ipak ne prestajem pouzdavati se uvijek u njegovu beskonačnu dobrotu.
Stalno se i potpuno uzdam u njegovu milost
koja mi je pružila snagu da sve u duhu prezrem:
bogatstvo, prihode pa i sam život,
radije nego da prisižem protiv savjesti.

On je dobrostivim naukom ponukao i samoga kralja da me zasad samo liši slobode.
(Time mi je Njegovo Veličanstvo u jednu ruku zacijelo iskazalo veliko dobročinstvo
zbog duhovnog napretka moje duše:
nadam se, naime, da ću u ovim prilikama taj napredak bolje postići
nego u svim onim častima i dobrima što su mi se prije tako nagomilala.)

Bog će istom milošću ili tako ublažiti kraljev duh
da za me ne odredi ništa teže
ili će mi trajno pružiti snagu da bih strpljivo podnio sve ono teže što bi moglo doći.

Moja će strpljivost, povezana sa zaslugama pregorke Gospodnje muke
(koja i zaslugom i načinom u beskrajnoj mjeri nadilazi svaku moju podnošljivost),
blažiti kazne što sam ih zaslužio u čistilištu te,
po dopuštenju božanske dobrote, ponešto uvećati i nagradu.

Ne želim, moja Margarito, sumnjati u Božju dobrotu,
iako jasno razabirem da sam slab i krhak.
Čak ako bih i naslutio u tom strahu i nemiru da bih negda mogao posrnuti,
sjetit ću se da je sveti Petar zbog male vjere počeo tonuti i na sam dašak vjetra
pa ću učiniti što je i on učinio.
Zazvat ću Krista: ‘Gospodine, spasi me.’
Nadam se da će ispružiti svoju ruku, dohvatiti me i neće dopustiti da potonem.

Ako pak pripusti da i dalje oponašam Petra
te mi je naglo pasti, kleti se i preklinjati

(neka to Bog po svome milosrđu što dalje odvrati i neka mi iz tog pada radije pripusti štetu nego korist);
uza sve to nadam se da će se obazrijeti na me okom prepunim milosrđa kao što je pogledao i Petra te će me opet pridići da bih iznova mogao ispovijedati istinu i rasteretiti savjest. Snažno ću podnositi kaznu i stid za ranije odreknuće.

Napokon, moja Margarito,
sasvim pouzdano znam da me Bog bez moje krivnje neće ostaviti.

Stoga ću se u svoj svojoj nadi i pouzdanju sav njemu povjeriti.
Ako dopusti da propadnem zbog svojih grijeha,
bar će se na meni proslaviti njegova pravednost.
Ipak se nadam da će preblaga njegova dobrota vjerno čuvati moju dušu
i dati da se na meni radije proslavi njegovo milosrđe nego pravednost.

Budi stoga, kćeri moja, dobrog raspoloženja.
Ne budi zabrinuta za me pa ma što mi se dogodilo u ovome svijetu.
Uostalom, ništa se i ne može dogoditi što Bog ne bi htio.
A što Bog hoće, doista je najbolje,
pa makar se nama činilo ne znam kako zlo.

***

Kralj Henrik VIII je kancelara Thomasa More-a osudio na smrt.
Thomas ga nije priznavao poglavarom Crkve u Engleskoj,
a je Henrik je to zahtijevao i učinio nakon što mu nije dopušteno da se razvede od zakonite žene i oženi drugom, bludnicom.
Thomas je mirno prihvatio presudu, slijedeći hrabro svoju savjest. Iz istog razloga pogubljen je i biskup Ivan Fisher.
Bili su vjerni nasljedovatelji svetog Ivana Krstitelja koji je glavom platio obranu braka, protiveći se kralju Herodu.

U studenom 1534. godine parlament je primio zakon, po kojemu je kralj jedini poglavar Crkve u Engleskoj. Odmah su tražili i od Thomasa More-a da prizna taj zakon.

On je to odlučno odbio s motivacijom da se više neće baviti političkim stvarima  i da ne može raditi protiv svoje savjesti i time upropastiti svoju dušu.

Nagovarali su ga sa svih strana da bi popustio. Njegovi prijatelji nastojali su ga skloniti dokazujući mu “da on ne mora biti drugačijeg mišljenja nego engleski parlament”.

– “Kad bih ja bio sam protiv cijelog parlamenta – reče – tada bih se čuvao, ali ja imam za sobom cijelu katoličku Crkvu, taj golemi parlament kršćana”

Žena i kći su ga molile i prigovarale mu, zato što hoće biti izuzetak, kad su drugi pa i sami neki biskupi priznali taj zakon. Kad ga je žena preklinjala da posluša kralja i da sačuva život poradi djece on je upita:

– “Koliko godina ti misliš da bih ja mogao živjeti?”

– “Više od dvadeset”, reče ona!

– “Ah, draga ženo. Ti bi, dakle, htjela da ja za dvadeset godina pustim vječnost”

A na sve druge prigovore More je uvijek ponavljao:

– “Ja ne mogu drugačije raditi nego kako mi nalaže savjest.”