Proživljavanje cijelog našeg života na društvenim mrežama pretvara nas u bezumne, samoopsjednute ambiciozne “influensere“, navodi nas na to da snimamo kontinuirane snimke, pravimo grimase pred kamerom, da zaboravimo na stvarni život koji prolazi pored nas.
Narcizam i taština su sve više u porastu. Dok su se u prošlosti to smatrali porocima, moramo priznati da se danas smatraju istinskim vrlinama. Ništa ne može stati na put “što impresivnijem selfie-u”.
Lažni zubi, lažni osmjesi, pačje lice, lažni ten, bezbrojni osobni portreti snimljeni tijekom svakog zamislivog trenutka čak i osobnog života dio su onoga što nazivamo našom novom “Instagram kulturom”.

Ali ovi kadrovi, ovaj beskrajni niz crtića, nisu stvarni život. Dapače, oni su isprazno zrcalo željenog života, blještavi artefakti onih koji nemilosrdno “pokušavaju impresionirati”, bez obzira rade li zapravo nešto stvarno važno ili ne.

Čini se da su društvene mreže (osobito Instagram) provele iznimno utjecajan društveni eksperiment, utječući na modu, osobne odnose, spojeve, zaposlenje, politiku i način na koji razmišljamo o sebi.

Način na koji vidimo i živimo život mijenja prizma refleksije prema paradigmi zbog koje svi gledaju u svakoga. Međutim, unatoč porastu ovog javno prihvaćenog narcizma, taština zapravo ostaje porok – negativna, čak i opasna povlastica, kako društveno tako i individualno.

Ne postoji svijet, online ili ne, u kojem se na taštinu ne gleda razumno kao na destruktivnu osobinu, jer stvara prenapuhana mišljenja, hvalisanje, ljubomoru, nepoštenje, lažno predstavljanje i, u konačnici, nesvjesnu egomaniju tiranika.

Iako smo svi u određenoj mjeri tašti, umjerenost (ili, kako je Aristotel mogao reći) ravnoteža je neophodna u svemu. Za blagostanje, zdravlje i dobar život.

Ali danas se svaki svakodnevni aspekt osobnog života mora uhvatiti, klasificirati i učiniti fascinantnim. Opsesija dovodi do fantastičnih retuširanja fotografija, kao što je sklonost stvaranju smiješnih lica i holivudskih osmjeha.

Ova ispraznost potiče fenomen “Instagram mode”, koji se temelji na pretpostavci da je svaka pojedinačna osoba potencijalno slavna osoba (influencer), tako da svaka osoba također mora nositi dizajnerske brendove. Dok su prije dizajnerske marke bile umjetničke kuće ili skupine modnih stručnjaka koji su pružali haute couture, sada je influencer s najviše sljedbenika onaj koji odlučuje što će postati moderno.

… Život se više ne živi onoliko koliko se nastoji zabilježiti. Nije čak ni registriran kao dokument koji se ostavlja potomcima, nego u društvenoj simulaciji samog života koji u praksi ne postoji. Pojedinac je heroj koji igra ulogu u vlastitom “filmu života”. …

Ova čudna promjena pogleda na svijet samo se povećava s mlađim naraštajima. S očitim gubitkom sposobnosti roditelja da dopuste djeci da se “dosade”, mnoga djeca više ne odrastaju s narativnom strukturom. Umjesto da gledaju filmove, a zatim slijede zaplet, oni se zabavljaju tabletima koji im pružaju praktički neograničenu ponudu YouTube videa za raspakiranje u monotonom ispiranju mozga besmislenih senzacija.

Ima desetogodišnjaka koji idu u školu s umjetnim trepavicama, lažnim tenom, lažnim noktima, koji ne mogu pozirati za fotku, a da ne naprave “pačje usne”. Toliko je endemično da neke škole moraju usvojiti politiku izravne prevencije kako bi izbjegle određena ponašanja. Za mlade odrasle osobe, čini se da postoji pomama za video tutorialima o šminkanju – šminka je sama po sebi postala znanost koja zahtijeva intenzivnu raznolikost dodataka kao što su highlighter, primer, štapići za konturiranje i sve vrste povezanih predmeta. Osim toga, sve o čemu govorite više nije samo za žene.

Feminizacija zapadnog muškarca nije tajna, već se otvoreno hvali kao postignuće. Razlozi za ovaj pomak i prema muškom nakon tisuća godina patrijarhata imaju mnogo mogućih izvora: feministička politika, nedostatak muških uzora, pretjerana upotreba plastike i niži testosteron zbog pretjerane upotrebe soje u komercijalnoj hrani. Ali ono što je možda više uznemirujuće od narcisoidne sklonosti jest koliko ti influenceri (i još gore, horde potencijalnih influencera) počinju nalikovati sterilnom “zgodnom” eksperimentu s mišem utopijom Johna B. Calhouna.

Calhoun je stavio četiri para miševa u veliki ograđeni prostor sa svim pogodnostima koje se mogu zamisliti za miševe: dozatori za vodu, neograničeni spremnici za hranu, gnijezda i potpuna odsutnost grabežljivaca. S tim u vezi Calhoun je rekao: “Uglavnom ću pričati o štakorima, ali moje misli su s čovjekom.” Dok su miševi u početku napredovali i bili plodni, nakon 600 dana, s još dovoljno prostora da udvostruče svoj broj, počeli su opadati, što je dovelo do izumiranja cijele kolonije.

Činilo se da su bez grabežljivaca, ili nevoljko, pa čak i bez potrebe za stjecanjem vlastitih resursa, jednostavno izgubili volju da krenu naprijed. Mladi miševi koji su se rodili nikada nisu naučili vještine preživljavanja, a uz to su, čini se, zaboravili i kako živjeti. Među aberacijama i lomovima društvenih normi do kojih je došlo u tom procesu bio je i fenomen “grupnih ljepotica” koje su sve vrijeme provodile čisteći i spavajući. Bili su konačna personifikacija života bez poteškoća i borbe.

Iako su bile ljepše nego ikad, izgubile su svaki interes za reproduciju i izumrle. Uostalom, nije tako utopijski.

Koja je pouka za nas u ovoj mračnoj i poznatoj analogiji? To je ovo: kada obilan luksuz ukloni izazov i odgovornost… samoizumiranje nije daleko.

Pa ti napuči usne i uzmi mobitel … ljudi gledaju.

Izvor: rt,com