Krsno ime Majke Tereze je Agnes, što bi u prijevodu bilo Janja. Rođena je 26.8.1910. god. u Skoplju, (glavnom gradu Makedonije), a svojim rođendanom je uvijek smatrala svoj DAN KRŠTENJA koji je bio samo jedan dan nakon rođenja.

Agnes Gondža Bojadžiju (Agnes Gonxha Bojaxhiu) Porijeklom je Albanka, a rođena je u skromnoj i pobožnoj obitelji.

Njena majka je pobožna žena Drana, koja je svojih troje djece odgajala u katoličkoj vjeri.
Otac Nikola je radio u ljekarni u Beogradu, borio se za prava Albanaca, a onda je tamo iznenada umro, nakon obroka. Agnes je tada imala osam godina.

U Skoplju su išli u crkvu Srca Isusova gdje je Majka Tereza polako otkrivala svoj duhovni poziv da postane časna sestra tj. da svoj život potpuno posveti Isusu, u samostanu kao redovnica.

Imala je starijeg brata Lazara i stariju sestru Agu.
Odgajani su u kršćanskom duhu.

Njihova majka Drana učila ih je da se čuvaju lošeg društva jer ih može iskvariti kao što se od jedne gnjile jabuke sve druge mogu pokvariti.

Najprije je otišla u samostan sestara Loretanki u Irsku, gdje je naučila engleski jezik, a potom u Indiju. Uzela je redovničko ime Tereza po uzoru na svetu malu Tereziju. Sestre loretanke bile su misionarke koje su se bavile odgojem djece, a sestra Tereza nakon što je bila učiteljica postala je i ravnateljica.
1946, godine, nakon što je 18 godina bila sestra loretanka, Majka Tereza prima ono što naziva: poziv unutar poziva.
Čula je unutarnji glas (zvan lokucija), koji ju je zvao da ide iz sigurnosti samostana i pođe na ulice Kalkute, onima koji nikoga nisu imali i koji su pružali ruke prema njoj želeći da im bude svjetlo.
Doživjela je na putu vlakom iskustvo Isusa prisutnog u siromahu, Isusa koji s križa govori njoj: Žedan sam! Shvaćala je da je najgora vrsta siromaštva biti ostavljen i sam te da Isus u siromasima ne žeđa samo za vodom nego za ljubavlju.
Odluka nije bila jednostavna jer je voljela sve ono što je imala u samostanu, a odjednom mora opet napustiti sve i krenuti u nepoznato, k onima koji su živjeli i umirali na indijskim ulicama u mraku duhovne i materijalne bijede.

Obukla je siromašno indijsko odijelo – sari – te je uz dopuštenje poglavara otišla služiti Isusu u najsiromašnijima od siromašnih.
To je postao i četvrti zavjet Misionarki ljubavi koje osnovala
(od sveg srca služiti najsiromašnijima od siromašnih) uz uobičajena tri: poslušnost, čistoća i siromaštvo.
Malo po malo pridruživale su joj se i druge sestre, ponajprije njene bivše učenice, te je osnovala MISIONARKE LJUBAVI.
Misionarki ljubavi prepoznatljive su po bijelom sariju sa tri plave crte koje ih podsjećaju na Gospu i zavjete. Ima ih preko 5000 u raznim državama svijeta. I u Hrvatskoj imamo sestre Misionarke koje žive i djeluju u Zagrebu.

Budući da je Makedonija nekada bila dio Jugoslavije u kojoj se učio hrvatsko-srpski jezik, pa kad je zaboravila albanski s bratom je pričala na hrvatski jezik. U Albaniju se, nakon odlaska nije vraćala 50 godina.
I njene sestre, jednom kad odu od kuće, nemaju posjete svojoj obitelji sve do pred vječne zavjete, tj. gotovo deset godina.

Misionar koji je puno pomagao Majci Terezi i sestri u misijama je naš sunarodnjak o. Ante Gabrić.
Unatoč tomu što je u početku služenja na ulicama Kalkute imala duboko iskustvo Isusove prisutnosti kasnije je imala jako dugo razdoblje duhovne suhoće (čak 20 godina) tj. osjećaj kao da joj je Bog daleko.
Upravo to je razdoblje u kojem se vidi snaga njene vjere. Nitko tko bi je susretao ne bi pomislio da prolazi kroz duhovnu tamu.

Majka Tereza i papa Ivana Pavao II bili su u isto vrijeme dva velika svijetla u Katoličkoj Crkvi.

Često se spominje kako je Majka Tereza bila velika humanitarka, no njen poziv i poziv misionarki nije da budu socijalne radnice nego da služe Isusu služeći siromasima.
Često je znala govoriti: Sve za Isusa!
I papa Ivan Pavao II je poticao Majku Terezu da osigura sestrama vrijeme i za učenje svoje vjere (Katekizam Katoličke Crkve) kako bi mogle bolje ispunjati svoje misionarsko poslanje.
Među mnogim svećenicima koji su u duhovnoj formaciji pomagali sestrama osobito se ističe sluga Božji o. John Hardon.

Sestre su posjećivale siromahe posvuda: u siromašnim četvrtima, na kolodvorima, u kanalizacijama, u zatvorima, sirotištima, itd.… Otvarale su prihvatilišta za njih i kuće za umiruće u dubokoj svijesti da je prelazak iz ovog života u vječnost najvažniji trenutak našeg života.

Krivo bi bilo misliti da su sestre po cijeli dan samo u službi siromasima. One su pola dana bile u molitvi, a pola dana u poslu. Primjerice, svaki dan imaju razmatranje Svetog Pisma, svetu misu, klanjanje i krunicu. Iz molitve i zajedništva s Bogom dobivaju snagu za svoje djelovanje.
Osim aktivnih sestara Misonarki ljubavi postoje i one koje su konteplativne, tj. one koje su gotovo cijeli dan u molitvi. Postoje i braća misonari ljubavi, svećenici misionari ljubavi i drugi ogranci iste karizme.

Majka Tereza je živjela je 87. godina, tj. do 1997. a njen grob je u Kalkuti.
Svetom je proglašena 2013. Njen spomendan slavimo 5.9., na dan njenog preminuća.

Današnje evanđelje govori o onome što bi mi morali biti: sol zemlje i svjetlo svijeta.

ULOGA SOLI

Sol ima različitu primjenu. Koristi se kao začin jelu, koriste se za konzerviranje mesa, za posipanje cesta da bi se zaštitili u prometu.  Isto tako, koliko je količinski mala ona ima jednu veliku ulogu u onom što čini.

Isus na drugom mjestu kaže da smo mi stado malo. Dakle, pozvani smo da budemo – manjina. Ali da ta manjina bude osviještena i ponosna.

Jedino tada ona može imati funkciju soli, može čuvati od pokvarenosti i može čuvati duše da upadnu u vječnu propast.

ULOGA SVJETLA – kršćani u svijetu zabluda

Druga je slika svjetla svijeta. Mi znamo kako to izgleda kad nema svjetla i kad čovjek treba hodati u mraku. Riskira da jednostavno nastrada.

I zato je svjetlo nužno. Bez svijetla ovaj svijet jednostavno ne bi mogao postojat, zamrznuli bi se, jednostavno bi presušio život na zemlji.

Na duhovnom planu ovaj svijet živi u zabludama, krivim učenjima i krivovjerjima. Zato je Isus za sebe rekao da je on Istina. On je došao donijeti svjetlo na ovaj svijet i  nas je zadužio da mi budemo također nositelji svjetla, da pokažemo ljudima pravi put kako doći do Boga. Zato je važno da mi budemo u ispravnoj vjeru, da budemo poučeni u vjeri, da budemo ponosni na svoju vjeru.

Ne možemo imati komplekse u ovome svijetu – ako smo svjesni da smo sol i svjetlo.  Mnogi kršćani koji su izgubili tu svijest i kojima je oslabila vjera onda – biraju neki drugi put. Biraju put kompromisa onda se radi ustupke svijetu, onda se jednostavno prilagođavaju svijetu i gubi se sve više svoj identitet.

NEMA MJESTA KOMPROMISU

Što se više povlačimo, što smo više spremni na kompromise, što se više odričemo svoga identiteta. To više svijet od nas traži potpunu kapitulaciju.

Kako vidimo to sa homoseksualcima – vidimo da je ta njihova agenda stalno traži više.

Traže od Crkve, ne samo da prihvaća grešnike, nego traži od Crkve da prihvaća grijeh. (!)

Traže da blagoslivljamo njihove veze, a onda će nakon toga tražiti da mogu sklapati brakove u Crkvi,  a onda će tražiti druge stvari pa treće pa četvrte itd.

A onda će biti i drugi koji će tražiti ono što se njima sviđa: feministkinje, komunisti, desničari itd.

Što će onda ostati od baštine vjere i od crkve? Ništa.

Možemo tada jednostavno zatvoriti i zaključati sve crkve.

I to je u konačnici njihov cilj: jer svijet u kojemu vlada mrak želi UGASITI SVJETLO.

I zato mi ne možemo ulaziti u nikakve kompromise. Obavezuje nas objava koju nam je Krist ostavio.

Naši su preci i polagali svoje živote za tu cjelovitu objavu. Dakle, nema tolerancije grijeha, nema ustupaka, nema kompromisa.

Danas je više nego ikad prije u povijesti potrebna sveta nepopustljivost.

O tomu je na svoj način progovorio papa Benedikt XVI.

Kad je govorio o diktaturi relativizma i dao dijagnozu stanja u kojem se mi nalazimo onda je dao i lijek – kako se boriti protiv te diktature.

Progovorio je tada o principima o kojima se pregovara.

Dakle, to je prije svega poručio političarima koji predstavljaju katolike.

Rekao im je da postoje moralni principi oko kojih se ne može pregovarati, oko kojih ne može biti nikakvih kompromisa.

To su svega 3 principa.

1.Prvi je obrana života od začeća do smrti.

2.Drugo je obrana obitelji kao zajednice muškarca i žene.

3.Treće je pravo roditelja da odgajaju svoju djecu slobodno.

Dakle to je zadnja crta obrane koju jednostavno ne smijemo napustiti i po cijenu života.

Mi vidimo da smo napadnuti na sva ta 3 područja.

1.OBRANA ŽIVOTA – OD ZAČEĆA

Na planu života – nikad se prije nije ubijalo djece kao u naše vrijeme.

Mi se zgražamo kako su pogani prinosili idolima svoju djecu i žrtvovali svoju djecu, a mi to danas činimo daleko više.

POBAČAJI

Kako sam već spomenuo službene statistike kažu da imamo godišnje 73 milijuna pobačaja (!)

Smatra se da je rat koji je odnio najviše ljudskih žrtava, bio 2. Svjetski rat. U  4-5 god. trajanja je odnio oko 45 milijuna života, a mi dvostruko više djece pobijemo svake godine. No, izgleda da je to samo polovina od stvarnih ubojstava koja se čine, jer ima pobačaja koji nisu registrirani, oni koji se događa mimo zakona i van zakona.  Imamo pobačaje koji se događaju preko pilula, imamo sad i pilulu dan poslije,  imamo pobačaje koji su događaju preko spirale, koja nije samo kontraceptivna nego i abortivna.  Imamo pobačaje koji se događaju preko umjetne oplodnje, jer se sav onaj višak zametaka djece koja su začeta zaledi, roditelj u pravilu tu djecu ne žele uzeti i ta se djeca kasnije ubiju.

Mi prelazimo sigurno 100 milijuna godišnje – ubijanja nevine dječice. (!!!)

To je 1000 puta više nego što se to događalo u poganskim narodima.

Jedan protestant američki, je na to rekao: „Ako Bog ne kazni ovaj svijet onda ću se na Sudnjem danu morati ispričati Sodomi i Gomori!“

Mi smo daleko nadišli izopačenost Sodome i Gomore u našem vremenu, a Bog nije samo milosrdan nego je i pravedan. I ako ne kazni na ovome svijetu – kaznit će u onom drugom svijetu.

Zato mi i vjerujemo u čistilište. Jer ako čovjek ne da zadovoljštinu za svoje grijehe ovdje, za života na zemlji, a oprošteno mu je, da ne ide u pakao, onda će zadovoljštinu morati dati u čistilištu. Božja Pravda mora biti zadovoljena.

2.OBITELJ

Drugi princip je obitelj.

Gospa je u Fatimi rekla da će u ovome našem vremenu najviše biti napadnuta obitelj.

Obitelj se razara na razne načine. Jedan od načina je i pobačaj ali to nije jedini način.

BRAK

Vidimo da se obitelji sve više raspadaju, da se relativizira sama ustanova, institucija braka i da je pitanje  kad će brak kao takav biti – ukinut.

A bez obitelji nemamo društva, nemamo naroda, nemamo Crkve.

I Treće: sloboda odgoja.

3.SLOBODA ODGOJA

Kako vidimo danas zakazuju i takozvane katoličke škole.

Djeca uče krivo ili ih se pridobiva da uče suprotno od onoga što uči Crkva.

Na jednoj školi sam vidio grafit gdje pište: „Sve što znate krivo je!“ Ima puno istine u tome. Kad vidite koji svjetonazor dobiju naša djeca nakon toga školovanja onda vidite da je to jedan ateistički svjetonazor.

Umjesto da vjeruju da je Bog stvorio svijet, oni vjeruju da je svijet nastao slučajno, kao produkt materije.

Usvoje „dogmu“ evolucije za koju nema nikakav dokaz.

To je samo jedna hipoteza, koja se pokazala ispravnom samo u mikro-evoluciji ali nema nikakvog temelja za makro evoluciju.

Na moralnom planu ih nauče ta ih moral ne zanima da je sve dopušteno i zato uvode spolni odgoj

Naučio ih da je važna tolerancija kao nova dogma modernog društva, a ubiti tako preko tolerancija uče da je sve relativno da nema istine.

I tako redom. I gdje je tu onda sloboda izbora, da roditelji odgajaju djecu u svojoj vjeri?

A naš vjeronauk u školama potpuno zakazuje.

Mi gledamo kako ćemo djecu animirat, zabavit, pričat im pričice, a oni na kraju ne znaju ništa.

Koliko mladih koji se trebaju krizmati koliko njih znaju uopće napamet 10 zapovijedi Božjih? Koliko njih zna izmoliti Vjerovanje? Dakle, neke najosnovnije stvari mi zakazujemo.

To pokazuje da smo zakazali kao sol i kao svjetlo.

Učimo na svojim greškama i obratimo se.

Reorganizirajmo svoj život.

PRIMJER OZDRAVLJENJA – DUŠE I TIJELA

Završit ću sa jednom zgodom iz života.

Upoznao sam jednu mladu ženu kojoj su  dijagnosticirali zloćudni tumor. Živjela kao bezvjernica i vjera je nije zanimala u životu.

Kad je došla pred tu dijagnozu koja mi je davala nekoliko mjeseci života, onda je stala.

Liječnici su joj rekli da ja ne mogu pomoć i ona je bila otpisana.

Tada je ona učinila nešto neočekivano. Ušla je u jednu crkvu i tamo stajala pred Gospin kip i plakala.

Nakon nekog vremena, kaže da je to bilo više od sat vremena, ona je izašla iz crkve promijenjena. Vratila se Bogu i osjećala se drugačije.

 Kad je otišla liječnicima oni su ustanovili da više nema raka.

Ona kao da je svojim suzama, jer je cijelo to vrijeme plakala, kao da je svojim suzama jednostavno izbacila rak iz svoga tijela.

Kako vidimo, kad čovjek doista skruši srce, kad se istinski pokaje, onda Bog može učiniti čudo i na ovome zdravstvenom planu.

Neka Marija, zatornica hereza bude naša vodilja u ovom vremenu i naša snaga. Amen.

VIDEO na yt: VJERNI BOGU

Izvor: Crkva sv. Celemensa – Berlin