Iz Poljskog Niepokalanówa (grada koji je posvećen Bezgrešnoj, a započeo ga je sveti Maximilijan Kolbe)  zaputila se grupa hodočasnika, njih osam, na dalek i iscrpljujući put. Nose svoje molitve Gospi u Međugorje, a tamo se nadaju stići 15.8., na samu svetkovinu. Među njima je i gospođa za koju nitko ne bi rekao da ima 72 godine, a i gospodin kojem je već 77, no ne predaje se nego i mlađima može biti primjer ustrajnosti.

Tu su i Marijini ratnici, njih dvojica, koji ponosno nose Gospin barjak na kojem piše (poljskim jezikom): Molite se. Molite se. Molite se.

Tu su i drugi članovi koji se međusobno nisu poznavali, (osim njih troje), ali ih je povezao internet i ljubav prema Majci Mariji i Međugorju.

Dnevno prijeđu oko 30 kilometara, a kroz dan imaju vrijeme zajedničke i obilje vremena za osobnu molitvu. Prava duhovna obnova. Osim što zajedno mole Anđeo Gospodnji u podne, zajedno mole Gospinu krunicu i krunicu Božjega milosrđa u tri sata. U molitvi im se preko mobitela pridruži i svećenik koji je iz Poljske njihova duhovna pratnja.

Na putu pronalaze crkve u kojima sudjeluju na svetoj misi, a nekad budu i na dvije. Često im ljudi iziđu u susret te im ponude okrepu i smještaj, a imaju i šator u slučaju potrebe. Nisu zahtjevni, vojničkoga kova, jedni i kad imaju izbora biraju radije pod nego mekani madrac.

Fotografije s putovanja mogu se pogledati i na njihovoj facebook stranici: Idę Z Wami Razemzmaryją (Idem s vama, Zajedno s Marijom)

Neki od njih su već bili u Lurdu i Fatimi, pa žele posjetiti i Međugorje. Međugorje, za razliku od spomenutih nije od Crkve još priznato kao mjesto Gospinih ukazanja, no Gospa i tamo udjeljuje svoje milosti, kako se da vidjeti u župnim arhivima gdje su zabilježena i čudesna ozdravljenja.

Bila mi je velika radost Božjom providnošću 6.8., nakon svete mise u Maljkovu, susresti se s njima (Gospin barjak otkrio mi je da su s nama Poljaci) i nakon dugo vremena s braćom i sestrama u vjeri, razgovarati na mom lošem, ali razumljivom poljskom. Nakon ovog susreta jedni su okrijepljeni hranom i snom, a drugi su ojačanom vjerom. Hvala im!

Na slici: Naša braća i sestre u vjeri, Poljaci kod kipa Gospe Fatimske kod nas, u selu Potravlju.
Kip je postavio moj brat Ivica Gašpar prigodom 100.-e obljetnice Gospe Fatimske. 

Draga braćo i sestre želimo vam sretan i blagoslovljen put.

Neka vam naša Majka nebeska daruje sve ono što je dobro za vas i za vaše drage za koje se molite.

(M.G.)

Liječnik piše autoru stranice “Duc in altum” Aldu M. Valliju – da će biti suspendiran s posla i sankcioniran jer se odbija podvrgnuti obvezi cijepljenja. Ističe da ne spada u anti-vaxere, ali da su ovdje ne radi o cjepivu nego o eksperimentalnoj terapiji. Razlozi njegove odluke da se ne podvrgne cijepljenju su sljedeći:

– terapija je tek nedavno započela posljednju eksperimentalnu fazu…

– U eksperimentiranju su sudjelovali zdravi ispitanici, pa reakcije koje bi se mogle dogoditi kod ispitanika koji pate od različitih bolesti još nisu poznate. Vjerojatno će trebati još 2-3 godine.

– Sigurnost i stvarna djelotvornost stoga nije poznata.

– Učinci na trudnoću i dojenje nisu poznati

– Postoje jasni dokazi da se u nekim slučajevima imunitet ne može razviti, i postoje jasni dokazi da cijepljena osoba može prenijeti zarazu i može i sama oboljeti. Dokaz tomu je i to što je još uvijek potrebno održavati mjere zaštite…

Budući da je liječnik vjernik, govori također da ne može prihvatiti upotrebu stanica od pobačenih živih plodova (jer moraju biti takvi i u petom mjesecu trudnoće)

Osim toga, postoje utemeljeni razlozi za smatranje da je odredba o cijepljenju povređuje slobode i prava osobe, i jako se protivi različitim člancima našeg Ustava, koji se smatraju svetima i nepovredivima samo kad je to prikladno. …

Izvor: AMV

SIMONIN ŽIVOT UKRATKO: SADA I NEKADA

Simona u razgovoru za Laudato TV priča o svom obraćenju i novom životu, sa mužom i troje djece. Za svoju obitelj kaže da je to jedna mala obiteljska molitvena zajednica koja se radosno i zahvalno utječe Gospodinu. Ističe, također da je za njihov molitveni obiteljski život imaju zahvaliti i svakodnevnoj misi i pričesti.

A kakav je bio Simonin život „prije Krista“? Bio je to život, kako ona sama kaže, život bluda, nemorala, droge, prostitucije, bulimije… Život u kojem su joj bili zarobljeni duh i tijelo. „Bogu hvala  – kaže ona – što je ušao u taj ponor pakla i potražio svoju izgubljenu ovčicu koja ga sada drži čvrsto i ne pušta Ga.“

DIJETE RASTAVLJENIH RODITELJA KOJE JE LJUBAV TRAŽILO NA KRIVIM MJESTIMA

Ona je dijete rastavljenih roditelja, što je danas velika problematika, kad roditelji ne žive svoj brak kao sakramenat, sa Gospodinom – govori Simona – i onda se tu druga strana uplete i raspadne se nešto što je trebalo biti sveto – obitelj. Tako se dogodilo i njoj. Otišla je s mamom u Sloveniju. I vrlo rano počela ići krivim putem. Sa 12 godina počela je pušiti, probati drogu, ići u disko, griješiti bludno, ušla je u svijet mode u koji ju je uvela mama, bulimija… Mama ju je prijavila u taj svijet mode, ali to je, svjedoči ona, svijet u kojem nema Boga, tu vlada lažna slava, oholost, taština, laž, a znamo tko je Otac laži. Gdje nema istine, kad te laž vodi ideš prema ponoru. Ideš širom cestom, ali na rubu te ceste je ponor. Netko misli: Blago Simoni, ali ne – blago onima koji slušaju Božju Riječ i vrše je. Mi se trudimo svaki dan oko toga naravno da je teško. Uvijek dođu i razmirice. Isus je rekao: Ljubite jedni druge kao sami sebe. To je sav zakon. Ljubav je nad svim zakonima. Ljubav koju sam tražila na krivim mjestima, s krivim ljudima, mislila sam da sam je pronašla. Padala sam u svijet droge, mislila možda ću naći čovjeka mog života, možda će moda biti moja ljubav, možda dečko s kojim hodam, možda će to društvo biti prava ljubav, … no Isus je ljubav koja me spasila, oprostio moje grijehe, dao mi život pun ljubavi, ljubav muža i djece, i danas radosno svjedočim tu ljubav unatoč svoj mojoj bijedi, pokušajima da nešto učinim, nisam ništa mogla sama… tek kad sam rekla: Da, Gospodine, želim te slušat, želim biti tvoja mala olovčica, Gospodin je rekao: Idemo Simona u avanturu života! I to je put obraćenja… Ima onih koji komentiraju kako se to ona obratila sad… Put obraćenja je da Gospodine, trudit ću se, ako padnem dolazim ti reći molim te oprosti mi, čvrsto ga držat za ruku, gledat ga u oči, gledat istini u oči, ljubavi u oči…

TABOR, ISPOVIJED, MISA

Na pitanje kako se našla kao Božja olovčica u njegovoj ruci – Simona govori o svom bivšem mužu Anti od kojeg je dobila poništenje braka i kako joj je on rekao za Tabor i pater zvjezdana Linića. U to vrijeme nije o Isusu znala ništa. On je bio samo neki lik iz filma. Bilo joj je čudno da je on živ, da postoji Duh Sveti, da je Bog Trojedini Otac, Sin i Duh Sveti…  Nije znala da je i ona ljubljeno dijete Božje, nije znala apsolutno ništa, bila je “spužvica koja sve upija, kao cvijet koji je žedan i koji se zalijeva”, prepoznala je svog Spasitelja u sakramentu ispovijedi koji joj je oprostio i pozvao da više ne griješi.

Moje srce svjedoči – idite na misu svaki dan jer tu je sva snaga, milost, mir I živi Isus. Kad primaš Isusa svaki dan ti si njegovo svetohranište, ti njega nosiš svuda sa sobom, siromasima, bolesnicima, zarobljenima, neprijateljima, makar ne volim reći da su to neprijatelji, nego dušice koje nisu upoznale Božje milosrđe, duboko su ranjeni … (…)

Poslušajte i nastavak Simonina svjedočnastva na videu!

Obitelj Vukašinović osnovala je i tamburaški sastav koji predvodi otac Josip, Ružica pjeva, a njihovih petero djece sviraju.

Kada je prije 32 godina sklopio brak s Ružicom, Josip Vukašinović iz Velike pokraj Požege je mislio kako će imati svega dvoje djece. Međutim, iza drugog djeteta došlo je treće, pa četvrto, peto… I tako sve do 16-og.

Sve je Božje djelo!

Na odluku da ima ovoliko djece na Josipa je najviše utjecala njegova supruga koja je, kao osmo i posljednje dijete svojih roditelja uvijek ‘gnjavila’ majku da rodi još djece kako bi se ona imala s kim igrati. Ružica tada nije shvaćala da je njezina majka već u poodmaklim godinama te nije više mogla rađati, pa je sebi obećala da će ona, kada se jednog dana sretno uda, imati puno djece.

Ova odluka još se više učvrstila kada je pročitala životopis sv. Katarine Sijenske koja je dvadeset i četvrto dijete u svojih roditelja.

“Da je njezina majka rekla životu ‘ne’, ne bi bilo ove naučiteljice Crkve. Posebno me je inspirirala jedna rečenica iz knjige o sv. Katarini: Svake godine je moja majka obradovala svoga muža jednim ili s dvoje djece. I onako sam se zamislila: ‘Pa kad je ona mogla imati u to doba kada nije bilo ni perilice rublja, ni pelene ni ničega, zašto ja ne bih mogla?!’ Zaista bi bilo dobro da svaka žena pročita ovu knjigu, vjerujem da bi im se potpuno promijenilo shvaćanje o djeci”, kaže Ružica Vukašinović te nastavlja svoju priču o tome kako Josip nije želio u početku djecu.

Odlazak u Međugorje za koje je smatrao da je obična izmišljotina predstavlja prekretnicu u njegovom životu. Tamo je dobio obraćenje, u njemu se snažno probudila vjera. “Bog mi je dao hrabrost da se ne bojim života. Nije me strah što će djeca biti i kakva će biti jer znam da je sve u Božjoj ruci”, ističe 62-godišnji Josip, dok se 10 godina mlađa Ružica kroz smijeh nadovezuje: “Sve je Božje djelo. Kod nas djeca nisu dolazila u pijanom stanju i neznanju.”

11 dječaka i 5 djevojčica

Obitelj Vukašinović ima 11 dječaka i 5 djevojčica. To su: Branko, Željko, Karolina, Jakov, Marija, Mihael, Ivan, Petar, Katarina, Ana, Luka, Marko, Matej, Marta, Samuel i Emanuel koji je sa 6 godina najmlađe njihovo dijete.

Najstariji Branko se oženio, a Ružica i Josip postali su baka i djed dvoje unučića.

Ružica kaže kako je tijekom godina bilo „svega i svačega“, i lijepih, manje lijepih, ali i teških trenutaka, neprospavanih noći, jer Ružica i Josip sami su odgajali djecu. Treba svaki dan ustati, pripremiti obrok, pospremiti 18 kreveta, oprati rublje, očistiti… Posla u kući uvijek ima i svi su uvijek na nogama.

“Uz Božju pomoć uvijek smo sve prebrodili. Najmanji su problem neprospavane noći. Smatram da je to posve normalo dok je beba još mala. Majka jednim uhom spava, a jednim sluša. Kad sam rađala stariju djecu, onda još nije bilo modernih pelena, samo platnene, a ja rađala svake godine. Možete misliti koliko sam pelena imala na štriku. Uživala sam vješajući ih i priželjkivala još. Ni danas, kada su djeca većinom odrasla, neki su na fakultetima, u školama, kod nas nema dosade. Međutim, nema ni gledanja televizije, jer za to nemamo vremena”, kaže Ružica.

Žive od dječjeg dodatka i rodiljskog, i od, kako ističu oboje, Božje providnosti. Imaju i svoju hranu jer drže domaće životinje. “Kada nešto dodatno ustreba, Bog se već pobrine da i to nekako dobijemo”, ističe Ružica.

Glazbena nadarenost

Obitelj Vukašinović osnovala je i tamburaški sastav koji predvodi otac Josip, Ružica pjeva, a njihovih petero djece sviraju. Putuju po župama i izvode poznate duhovne šansone. Njihov je sastav prvi put zasvirao u njihovoj župi prije osam godina na misi i krštenju petnaestog djeteta. Drugi nastup je bio godinu dana nakon toga kad su 2009. krstili svoje šesnaesto dijete Emanuela. Svirali su i u Ciboni 2010. za Božić, pa u Osijeku, Zagrebu, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Našicama, te brojnim drugim gradovima i župama, a od 2012. krenuli su i izvan Hrvatske. Pa su zasvirali i u Međugorju na Festivalu mladih, Bosanskoj Posavini, Austriji… U svim ovim gradovima, Ružica i Josip, osim svirke, svjedoče o daru života, pri tom hrabreći prisutne majke da se ne boje prihvaćanja života.

“Života se ne treba bojati. Evo, ja sam zadnje dijete rodila s 46. Liječnici obično svaku trudnicu iznad 30 šalje u Zagreb na preglede, jer joj je, kao, rizičnija trudnoća. Ja sam svom liječniku rekla da ja svoje dijete želim roditi, imalo ono ili ne i ruke i noge. Nikad me više nije slao”, kaže Ružica te dodaje: “Mi smo samo u prolazu na putu za onaj svijet. Ako budemo ovdje ljubili Gospodina i vršili Njegovu volju, čeka nas neopisiva radost u vječnosti. Isplati se za to žrtvovati.”

Paul Darrow je mislio da ima sve, da živi glamurozan život u New Yorku kao super model. Uživao je u životu i uzimao sve što mu je život pružao. “Putovao sam preko Europe i SAD. Bio sam sa filmskim zvijezdama i modelima, … Bio je to lijep život. Nisam bio nesretan, barem se nisam tako osjećao. …” 

Paul opisiva svoje stanje ovisnosti koja mu ipak nije davala zadovoljstvo jer je želio uvijek veće zadovoljstvo.

Njegova promjena počela se događati  preko jedne TV emisije gdje je gledao show u kojem je govorila Majka Angelika (na EWTN). Način na koji je govorila bio je uvjerljiv i iskren, kakav do tad nije susreo.

Paul je otišao na ispovijed i pomirio se s Bogom.

Sada ima 50 godina i putuje kako bi pomogao ljudima koji se bore sa svojim homoseksualnim sklonostima. 

On kaže kako je homoseksualni stil života vezan uz popuštanje sebi i potpuno fokusiranje samo na sebe, a ne na druge ljude. To je sve u stvari u vezi sebičnosti. U vezi želje da se zadovolji. “Sada želim nadoknaditi za sve godine u kojima sam udovoljavao sebi i častiti onog koji je spasio moj život tako puno puta na tako puno načina.” – govori Paul.

(Više na videu od minute 11.00)https://www.youtube.com/watch?time_continue=690&v=L7D3VLGbHkU

Izvor: lifesite.news

***

“Kao što se pakao može učiniti privlačnim, 
tako sotona može i puteve koji tamo vode – učiniti privlačnim” 
(sv. Bazilije Veliki)

Želje iz djetinjstva –

U djetinjstvu je odgajan kršćanski, a osobit primjer davala mu je majka s kojom su oni, djeca, svake nedjelje išla u ckrvu. Ona bi ljubila vrata i svete ikone, a oni su ponavljali sve što majka čini. Kao dječak sanjao je da postane netko, da ima svog konja, i da se pokaže u selu.

U njemu je rasla želja da se makne iz svog sela, da postane možda svećenik ili državni službenik, da postane obrazovan čovjek. Otac ga poslao na školovanje u grad, gdje se s vlasnikom stana dogovorio da mu pomaže oko svinja i drugih poslova. Sam otac mu je govorio da uči -ako ne želi raditi na mlinu, biti prašnjav i umoran. Na njemu je da bira. Odlučio je da će učiti, ali je dobro zapamtio i konobaricu uz koju pamti mladenački grijeh. Ono što mu se u gradu nije sviđalo bili su sumnjičavi pogledi stranaca, bez ljubavi. Težak mu je bio taj život, a najdraže bi mu bilo kad bi se vratio na selo gdje mu je sve bilo poznato.

Molitva za Božju volju i neobično viđenje

Dobrivoje  je volio romane, a i živote svetaca. Odlučio se moliti da otkrije što je volja Božja za njega. Kad bi svi otišli na spavanje on bi ustajao i klečao pred ikonom. Ujutro bi opet na koljenima molio: da li da ide u vojsku ili da čeka bolju priliku da ode od kuće? Jedne noć kad je zaspao čuo je glas koji mu je rekao: “Dobrivoje, izađi i vidi!” Glas je bio skoro zapovjednički. U prvi mah je pomisio da se netko s njim šali pa je ostao u krevetu još na kratko a onda je ustao i pogledao okolo. Odjednom je ugledao nešto, širine pola metra, što mu je izgledalo kao podcinčan lim, što se iz dvorišta uzdiže prema nebu, vertikalno, sve do oblaka. Onda je taj lik od vertikalnog poprimio horizontalan oblik i izgubilo se u daljini. Bio je zbunjen i preplašen. Opet je začuo glas: „Vidiš li Dobrivoje?“ „ Vidim“ – rekao je. A znaš li što znači to što vidiš? „Kako bi mogao znati? Odakle mi to znanje?“ Glas je potom rekao: „Bit ćeš poslan u daljine, prijeći ćeš mnoge države, a vratit ćeš se kad budeš iscjeljen od rana, potpuno zdrav“. Ništa mu nije bilo jasno. Viđenje je nestalo, a on je ostao zbunjen: kako je moguće čuti glas a ne vidjeti tko govori?

Propale zaruke

Na selu je zavolio djevojku kojoj je obećao svoju ljubav i s njom se zaručio uz dogovor da nikom ništa ne govore do punoljetnosti. Kad je Dobrivoje otkrio majci svoje namjere shvatio je da se to nije uklapalo u planove roditelja. Naime, njegovi su roditelji namjeravali njega dati kao posinka stricu koji nije imao djece kako bi dobio nasljedstvo. I tako je žalostan shvatio da mu ne preostaje ništa drugo nego prekinuti vezu s djevojkom koju je volio. I kad se toga prisjeća, u dubokoj starosti, bude mu pri srcu teško.

Odlazak u vojsku – za oslobođenje od Turaka

Nakon ove tužne epizode imao je jaku želju otići iz sela i to u vojsku. Pitao se smije li to napraviti bez roditeljskog blagoslova, no ipak se odlučio. Znao je da se traže mladići za obranu Srbije od Turaka, kod majora Tankosića. Njega opisiva riječima: „zmija nad zmijama. Za njega je neprijatelj bio isto što i prašina. Uvijek ga je gledao samo bez glave! Nas, svoje ljude, volio je i bio dobra prema nama. Ali za neprijatelje je bio gori i od najljuće otrovnice, gori od sotone!“ U toj službi Tankosića naučio je mnoge ratne vještine. Major je bio svjestan da mu za to trebaju mladi ljudi koji će imati hrabrost i slijepu poslušnost, na što su stariji teže bili spremni. Između ostalih vojnika bio je tu i Gavrilo Princip, ali nije bio dovoljno dobar za Tankosića, pa je otpušten. Gavrilo je, prema ovom svjedočanstvu Dobrivoja, da bi se dokazao, prihvatio zadatak da izvrši atentat na cara.

U srpsko-turskom ratu

„Dobro uvježbani neprimjetno smo se približavali turskim logorima, a u točno određeno vrijeme svi smo, nas dvadset i petorica, bacali po pet šest bombi u gomilu nepripremljenih vojnika. Za kratko vrijeme sve je bilo gotovo. Zatim smo vješto i brzo nestajali, sastajali se na određenim mjestima, ponovo se približavali nekom drugom logoru… osam mjeseci smo među Turcima sijali strah i užas; za njih smo bili nevidljivi, kao sablasti, a opasniji od zvijeri. Za nama je išla regularna srpska vojska, koja se potiskujući Turke, kretala prema Kumanovu i Makedoniji. Znao sam skoro o svakom zlu koje su Turci nanijeli mome narodu; to mi je bilo opravdanje, i pred sobom i pred drugima, za nemilosrdnu borbu. Nisam nalazio opravdanje ni za poturčene Srbe, koji su nam, u većini, bili neprijatelji kao i Turci.“

„Slušao sam Tankosićeva uputstva… ali me obuzimao nemir dok sam slušao jauke ljudi poslije bačenih bombi; tada je u meni zamiralo oduševljenje. Kada samo ostajao sam, uglavnom noću, drhturilo mi je srce i u meni se budilo nešto što me prisiljavalo da grčevito razmišljam o sebi i ipravnosti svojih djela.“

„Čim bih se probudi skakao sam s ležaja i padao na koljena, dizao ruke k nebu i drhteći, ispunjen stravom i užasom, molio sam Gospoda Isusa Krista da me spasi.“

U suzama je nalazio olakšanje, sanjao je da treba odustati od borbe, ali mu je razum govorio da mora nastaviti. Čudio se kako to da se u njemu javlja otpor prema borbi kad on nije kukavica. Onda je zaključio da je to stoga što nije dobio blagoslov od roditelja. Jedan susret s majkom ga je još više utvrdio u tom uvjerenju. Ona mu je rekla: „Sine, ti ne braniš sebe i nas, već napadaš na ljudi kao vuk na ovce. Sa tobom  i oko tebe nije sav tvoj narod, vi ste pojedinci. Vjeruj mi: nije dobro to što radiš! Nosite otrov, da ga popijete u slučaju da vas neprijatelj uhvati. To je, sinko, smrtni grijeh, ne smiješ ti sebi oduzeti život, nisi ga sam sebi ni dao!“  Tada mu je postalo jasno otkud u njemu toliki strah i nemir.

Kad se vratio kući plakao je od radosti i sve redom grlio i ljubio. Neprekidno je pjevušio.

Turska vojska je oslabila srpski narod, osim u vjeri i moralu, kaže Dobrivoje. Narod je doživio ropstvo pod Turcima petsto godina kao Božju kaznu za svoje grijehe, za nepoštivanje Božjih zapovijedi. Otada su se čuvali grijeha. Za namjeran prekid trudnoće, na primjer, išlo se u zatvor. Žene bi rađale puno djece. Najstariji sinovi bili su oslobođeni vojne obaveze, oni su pomagali majci oko čuvanja mlađih braće i sestara.  Škole su bile pri manastirima i crkvama. Ljudi su jako držali do kumstva, a do kuma se držalo kao do sveca. Tražilo se onog tko je radišan, uvažen, poštovan od većine. Ljudi su na zvonjavu crkvenih zvona ostavljali sve što rade i molili. Držva nije pljačkala svoj narod. Osamdeset posto stanovništva bili su seljaci. Nije bilo velike razlike između bogatih i siromašnih.

Moja je obitelj bila bogata, priča Dobrivoje. Imali su mlin. Sjeća se majčine dobrote prema onima koji nisu imali dovoljno i očeve grižnje savjesti što nije pomogao jednom čovjeku.

U Prvom svjetskom ratu

I tek što se oporavio od srpslko-turskog rata počeo je Prvi svjetski rat. Uslijedio je „nakon što je Gavrilo Princip, na Vidovdan 1914. Godine, ubio cara Ferdinanda i caricu Sofiju…“.  Dva starija brata su bila mobilizirana no on je bio još maloljetan no smatrao se spremnim za rat,  ovaj put u obrani protiv Švaba, gdje mu je savjest bila čista, a i otac je bio uz njega. Kupio je i njemu konja kojim je otišao u rat, a u čemu je već imao iskustva. No, jednom je jedva izvukao živu glavu. Zaspao je u slami dok su ostali vojnici otišli. Našao se oči u oči sa njemcima i bio siguran da mu je kraj. No opazio je jarugu u koju se otkotrljao dok su padale mine, čas ispred čas iza njega. Uspio se izvući i dostignuti svoju vojsku. Na pitanje što ga nisu probudili kad su pošli odgovor je bio: „Jesi li ti ratnik, a? Zar treba netko da te budi?“

Sjeća se strašnog pokolja u Ohridu, gde su Bugari zaklali četiristotine pedest učenika koje su sakrivali. U Ohridu i danas postoji groblje gdje su sahranjeni.

Sjeća se umiranja od gladi i tihih riječi na usnama s kojima su mnogi umirali: „kruha, kruha, kruha…“

Tek kada smo se oporavili, priča on, oni koji su vjerovali u Boga počeli su moliti i nadati se spasenju. Govorili su nam da nema spasenja bez iskušenja ni uskrsnuća bez smrti. …

Počeo je i sam govoriti vojnicima o pobjedi i povratku kući, a svećenik ga je upitao – je li on baš siguran da će se vratiti!? Da, odgovorio je. A njegova sigurnost bila je i zbog viđenja, koje je jednom imao i nikad ga nije zaboravio.

Sjeća se, kad je jednom prilikom bio u Africi, da je vidio užasne prizore koji su bili posljedica sifilisa. Tada je zapamtio pukovnike riječi: „Ovoga u Srbiji skoro da i nema,… a ako se Boga ne bojite, bojte se sifilisa“. Sjeća se i pukovnikove lijepe žene, a zbog samog gledanja na nju zaboravljali bi na ono loše i vraćala im se želja za životom, a ljubav prema domovini uspoređuje sa ljubavlju prema lijepoj ženi.

Susret sa monasima, tim neobičnim ljudima

Dobrivoje je vjerovao da je uiteno svako dobro u čovjeku početkom rata. A onda je susreo dvojicu monaha sa Svete Gore. Tada se začudio da postoje takvi ljudi, sa dobrotom i toplinom u očima. U njihovoj prisutnost bilo bi mu toplo oko srca i prisjećao se svoje vizije od prije rata. U tom trenutku je vidio cijeli svoj prošli život i osjećao je kako je Bog stvaran. Kad su odlazili monasi su mu ostavili knjige koje je čitao od jutra do mraka, uz svijetlo svijeće.

Ratovanje s bugarima i zadobivene rane

Dok je jednom bio na straži, dobro se sjeća, bilo je oko jedanast navečer čuo je glas koji mu je rekao: „Bježi Dobrivoje, poginut ćeš!“ Poslušao je glas, istrčao van i upravo zavaljujući tomu glasu – spasio je život. Začula se strašna detonacija od koje je pao i zadobio jak udarac u glavu iako je na glavi imao šljem.

Sjeća se borbi prsa u prsa od koje bi osjećao strah prije nego se krene, ali kad nastane borba nestajao bi u njemu svaki strah. Ginuli su mu prijatelji, poznati, susjedi. I smrt je postala nešto na što se navikavao.

Sve je više uviđao besmisao rata. Shvaćao je da su ti ljudi pslani u rat od strane nekog višeg, ali razloge mu je bilo teško shvatiti.

Priča i kako je jednom, jer je bio dobar strijelac, lako mogao ubiti trojicu Bugara koji su veselo čavrljali. Ali ih je pustio da se napiju vode pa onda gađao puškom u kamen iznad njih. Oni su se brzo uvukli u rov, a on je potom osjetio neku blagost i mir. Bio je danima radostan zbog toga što ih je pustio da žive makar je prekršio vojničko pravilo.

Bugari su ubijali sve više srba. Tražio se dobrovaljac za akciju. Kolebali su se. U tom kolebanju bomba je pala u bunker i petero ih usmrtila. Svi su bili u iščekivanju da Dobrivoje pođe u akciju bacanja bombi na neprijatelja jer je imao ratnog iskustva. Prisjetio se rečenice iz viđenja: „Vratit ćeš se kući izliječen od rana!“ i odvažio se na akciju. Šest bombi koje je ponio bacio je u bugarske rovove, čuo jauke i kuknjavu, ali su ga pri povlačenju neki bugari ipak opazili te je zadobio dosta rana. Eksplozija ga je bacila iza kamena, i tako ga bugari nisu mogli ubiti. Tamo je ostao satima bez svijesti sa mnogim ozljedama. Imao je slomljenu nogu, imao je ranu iznad uha, od eksplozije mu je puknuo bubnjić, imao je ranu od mitraljeza u kuku i geler u plućnom krilu. Gađali su ruku, kad nisu mogli ništa drugo, ali su uspjeli samo jednom, iznad lakta.

Uvečer su po njega došli bolničari i odnijeli. Saznao je kasnije da je uspio uništiti minobacač. U bolnici je čitao svoje knjige koje su mu ponijeli, znajući da mu puno znače. U bolnici je primio tužne vijesti da su mu brata objesili bugari, a oca i sestru tako istukli da im nema nade u ozdravljenje. U njemu se rodio takav bjes i želja da osveti brata pa da juriša na bugare. Zaboravio je na evanđeoske riječi i ljubav prema neprijateljima. Htio je odmah na put, ali ga je vojna bolnica proglasila nesposobnim za borbu. Bilo je to u bolnici u Alžiru.

Kad je dobio dopuštenje da ode, ali u lakše akcije, odmah je tražio bombe. No sjeća se tadašnjeg straha od granata koje su padale posvuda i nije se znalo koje je mjesto sigurno. Svaki tren mogao bi postati krvava prašina. Kad više ne bi znao što bi kleknuo bi i molio svetog Nikolu: “Sveti Nikola, slavo moja, spasi me odavde, molim te. Ako preživim upalit ću ti svijeću, od čistog voska, deset kilograma tešku. Molim te i kunem ti se“. Slagao je, kaže. Upalio je kasnije svijeću, ali manju, jer veću nije našao, a nije imao ni para.

Prepričava i zgodu kada mu je život spasio njegov zapovjednik. Bilo je to u borbi prsa o prsa s jednim bugarinom. Taman kad je mislio da će ga bugarin oboriti na pod i dokrajčiti nožem, pištolj je neki opalio u bugarina… Opis te borbe je daleko strašniji, nego što se to ovdje čini.

Povratak kući iz rata

Kad god je imao priliku čitao je svoje knjige. Jednom je čuo glas: „E sad je došlo vrijeme da ideš kući, Dobrivoje!“ I on je taj glas prihvatio kao nešto najnormalnije. Kako je glas rekao tako je i bilo. Uskoro je otpušten iz vojske i vratio se kući.

Posjetio je oca i sestru u bolnici koji su uskoro umrli. Pokopao je i bratove kosti.

O RATU kaže potom: „Ima nečeg prokletog i nezasitnog u nama ljudima, u onima koji su pobjesnili od bogatstva, nerada, vlasti i slave, a koji zavađaju narode i započinju ratove. Da bi odjednom, brzo riješio probleme i zadovoljio želje za slavom i bogatstvom, čovjek ne misli na svoju ili tuđu muku, ni o mogućnosti osobne propasti i pogiblje. A razlog za rat je lako naći pri ovakvom, ondašnjem i današnjem ustrojstvu države…. „

Pitao se zar će mržnje u bugarima ili nijemcima nestati nakon rata? Sumnjao je u to. Mislio je da zbog te mržnje opet mora doći do rata.

Djevojke

Na povratku u selo imao je 24 godine. Vidio je lijepu ženu, koja ga podsjećala na onu pukovnikovu, ali koja je bila jako ohola. A dosta mu je bilo oholosti. Cijelo njegovo biće, kako piše, težilo je čistoći, iskrenosti i toplini nesebične ljubavi. Ježio se pri susretima s nadmenim pogledima i gadio se njihovih računica koje su bezobzirno isticali iznad ljubavi. Zavolio je jednu takvu. No dogodilo se da se razboljela od tuberkuloze. Pozvala ga je na smrtnom času da mu kaže kako je voljela samo njega i da zna kako će biti svećenik ilii monah. Govorio joj je da i on nju voli te da će se njome oženiti. Jedva se suzdržavao od plača. Takvu bol nije osjećao niti zbog gubitka svojih najbližih. Ona ga je molila da moli za nju i za njenu dušu. Tog dana je umrla.

Mala nećakinja i njeno viđenje

Nakon pokojnog brata ostala je njegova malena kćerkica. Majka joj je umrla pri porođaju. Ona je bila jako bistro dijete, ali i jako tužna. Pitala je često gdje je njena mama. Govorili su joj da je na nebu, ali da će jednom doći. I jednog dana dogodilo se nešto neobjašnjivo. Djevojčica je otišla moliti ispod kruške u vrt. Molila je Isusa i Bogorodicu da joj pošalju mamu. A onda je dotrčala govoreći da je vidjela mamu. Točno je opisala kako izgleda (!). Iako su to drugi brzo zaboravili Dobrivoje je to stalno pamtio.

Poziv

Razmišljao je Dobrivoje o svom pozivu. Što da bude? Seljak, vojnik, neki službenik, svećenik ili monah? Jednom je za plast poklonjenog sijena dobio ključeve od crkve pa je mogao tamo odlaziti na molitvu. Molio je tamo danima i noćima da razazna volju Božju. Molio je svetog Ivana Damaščanskog i sv Atanazija Aleksandrijskog. I molio je da ga prime u jedan samostan.

Jedne noći je tako otišao opet na molitvu. Majka ga je slijedila jer se pitala s kim se on to potajno sastaje. A onda je vidjela kako ulazi u crkvu. On se taman spremao na molitvu kad je začuo lupanje na vratima. Mislio je da remeta koji mu je dao ključeve da se moli. No bila je to majka. Majka je tu vidjela razlog svoje tuge. Obratila se Bogoridici riječima: „… kuku meni ostadoh bez još jednog sina. Ja sam se nadala da će mi on oči zaklopiti kad umrem, a ti mi ga uze!“ On se na to samo našalio.

(…) nastavit će se

Izvor: svetoslavlje.org  – Monah Kalist, 1. dio

Nastavak na: Monah Kalist, 2. dio

Kad su židovi u gradu Jeruzalemu
svećenike i levite poslali k njemu
da im odgovor o sebi da
on ne zanijeka nego prizna.

Na pitanje: “Tko si ti?”  (20)
Ja nisam Krist” – Ivan neće kriti.
Jesi li Ilija? – opet ga upitaju,  (21)
a kad kaza: “Nisam” – pitanja ne prestaju.

“Jesi li Prorok?” – novo je pitanje
“Ne!” – Ivan opet daje im na znanje.
Pa tko si ti – da odgovor damo  (22)
onima što su nas poslali ovamo.

Bez odgovora se vraćali ne bi
pa još upitaju:
“Što ti kažeš sam o sebi?”

“Ja sam glas
koji u pustinji viče:  (23)
“Poravnite Put Gospodnji!”
– ko što Izaija prorok proriče.

A neki izaslanici što farizeji su bili (24)
Riječ su njegovu sa upitom prihvatili: (25)
“Zašto onda krstiš?” – upitaše ga
Kad nisi ni Krist, ni Ilija,
ni Prorok Svevišnjega?”

Ivan će im “Ja vas krstim vodom,  (26)
ljudi moji,
a koga vi ne poznate među vama stoji.

Onom koji za mnom dolazi krstiti (27)
ja nisam dostojan
ni remenja na obući odriješiti.”

U Betaniji ovaj događaj se zbio  (28)
s onu stranu Jordana
gdje je Ivan krstio.

Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu   (29)
pa reče tom puku svemu:

(i do danas na misi slušamo ta slova sveta)
“Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta!”  (29)

“To je Onaj o kom sam vam govorio:  (30)
Za mnom dolazi onaj što je prije mene bio!

Ja ga nisam poznavao  (31)
al Onaj koji me krstiti posla  (33)
riječi mi je davao:

“Na koga vidiš da Duh silazi i na njem ostaje  (33)
To je Onaj koji Duhom Svetim krsti.”
(Tako nam Ivan o Isusu riječ daje)

“I ja sam vido taj čin –  (32)
promatrao sam Duha  (34)
gdje s neba silazi kao golub
i ostaje na njemu. I svjedočim:
On je Božji Sin.”

(Prema Iv 1,19-34)

(Usp. Biblija na internetu)

Čovjek koji je odrastao u pustari

pojavio se pred svijetom
da im velike najavi stvari.

Tamo je rastao od djetinjstva svoga
u molitvi, daleko od ljudi
stalno s mišlju na Boga.

Zna da je došao njegov čas
da iziđe međ ljude
i pozove ih na obraćenje i spas.

Obučen u devinu dlaku dolazi k njima
i priprema ih na dolazak Isusov
koji se tek dogoditi ima.

Oko njega se okupljahu razni ljudi,
jedni istinu tražeć i krštenje obraćenja,
a kod nekih samo radoznalost budi.

Dugo je nardo Spasitelja čekao.
I o Ivanu se pitaju: Nije li On…?
al on nije Krist, jasno im je rekao.

Ivanova uloga, prorečena davno
jest da glas bude
i Isusovo ime navjesti slavno.

Isus je taj koji za njim stiže
da ispuni obećanja jednom dana
i pokaže nam kako Bogu doći bliže.

Isus je taj u kog Ivan želi da gledamo,
u Sina Božjeg, u Spasitelja svog,
i njemu grijehe svoje predamo.

Isus je taj na kog Ivan nam pači
da ga nikad ne izgubimo iz vida,
da nam on više od života znači.
…
I ti Isuse želiš od grijeha nas oteti
da budemo što bliže Bogu
da budemo što više sveti.

I ti želiš da ti ostanemo blizu,
jer znaš da dani bez tebe
nespokojem duše grizu.

Jaganjče Božji,
koji oduzimaš grijehe svijeta,
uzmi od nas grijehe naše,
uzmi sve ono
što nam na putu do Tebe smeta.

Od Tebe dolazi sve što čovjek dobra ima
O dtebe se i prvi otkucaji srca
od Tebe svaki novi dah koji prima.

Ipak čovjek tako malo za dušu mari,
a grčevito se drži za tijelo, zazdravlje,
i za ove prolazne, zemaljske stvari.

Život vječan, život sretan,
ti nam želiš dati
Samo treba zla se klonit
i uz Tvoje riječi stati.

Čuvaj nas od grijeha
koji na čas dušu slade
Nek nam zagovor i Majke Tvoje
čistu dušu dade.

Čini se malo duša koje se grijeha plaše
a ti si došao k nama,
Jaganjče Božji,
umrijeti za grijehe naše.

Hvala Tebi dobri Bože,
što nas otimaš od Zloga,
Nek te svatko od nas prizna
za Spasitelja svog i Boga.

…

Nizozemce je prije nekog vremena šokiralo svjedočanstvo bankara po imenu Ronald Bernard koji je javno svjedočio strahote elite o kojima se mnogi trude pisati ali ih masovni mediji uvijek nekako diskreditiraju govoreći čovječanstvu da je u pitanju ‘teorija zavjere’.

Naravno, masovni mediji neće prenijeti ovo svjedočanstvo jer cilj nije otkriti sotonizam koji se krije u pozadini najmoćnijih ljudi svijeta nego naprotiv uvući ljude u sotonizam na način da se ljude uvjeri kako sotonizam uopće ne postoji ili kako nije stvaran! A ako pak masovni mediji moraju priznati da postoje okultne skupine poput Iluminata predstavit će ih javnosti kao zabavne i neopasne skupine koje se zalažu za mir u svijetu.

Na tu je priču nasjeo i ovaj bankar koji se doista zabavljao s  drugim kolegama

sve do jednog dana kad od njega nisu tražili da se u sklopu iluminatske ‘zabave’ pridruži ubijanju, odnosno žrtvovanju djece na Luciferovom oltaru!

‘Bio sam upozoren kada sam ušao u to – da to ne činim ako ne mogu zamrznuti svoju savjest 100 posto’, svjedoči bankar i dodaje kako se na to samo nasmijao jer je mislio da je riječ o šali!

Uskoro je doznao da ga treniraju u psihopata. ‘Bio sam treniran da postanem psihopat i nisam uspio, svjedoči. Opisujući razdoblje kada je počeo shvaćati da njegova savjest radi unatoč tome što ju je morao ugasiti, Ronald priča o padu talijanskog gospodarstva i stečaju tvrtki koje su vodile do samoubojstva i razaranja brojnih ljudi što je za njegove kolege bio uspjeh. Oni su uživali u smrti.

‘Jedan od mojih kolega je rekao: ‘Ronald, sjećaš se onog slučaja s talijanskom lirom? Sjećaš li se onog posla u kojem smo masovno odbacivali liru, što je smanjilo vrijednost valute, što je izazvalo situaciju da mnogo tvrtki u Italiji ode u stečaj?’ I onda kaže: ‘Znate li da je vlasnik te i te  tvrtke počinio samoubojstvo i ostavio obitelj iza sebe? I tada smo se grohotom smijali tome. Svi zajedno. Gledali smo ljude odozgor i rugali im se. Ljudi su bili samo proizvod, otpad, svi su ljudi bili bezvrijedno smeće.’

‘Priroda, planet, sve je moglo goriti i slomiti se. Svi su za nas bili samo beskorisni paraziti. Dokle god smo postizali naše ciljeve, sve dok smo rasli ništa nam nije važno bilo„.

Ronald je zatim opisao početak svog  kraja. Svjedoči kako je bio duboko u krugovima Iluminata  i da je čak i  potpisao ugovor o životu s njima,  ali njegova savjest ga je počela izdavati.

‘Da se izrazim pažljivo, većina ljudi nije slijedila baš mainstream religiju. Ti ljudi, većina njih, bili su Luciferijanci. I onda možete reći, vjera je bajka, Bog ne postoji, ništa od toga nije istina. To govore ljudima.  No za te ljude je religija itekako istina i stvarnost, služili su nečemu nematerijalnom što su nazvali Lucifer’, svjedoči bivši bankar i objašnjava.

‘I ja sam također bio u tim krugovima, i samo sam se smijao na sve to, jer meni su to bili samo klijenti. Pa sam otišao do mjesta kojeg nazivaju Crkvom Sotone. Tako sam posjetio ta mjesta i oni su radili svoju svetu misu s golim ženama i alkoholom i ostalim stvarima. I to me baš zabavljalo. Ja ne vjerujem u bilo koje od ovih stvari i bio sam daleko od toga da sam uvjeren da je išta od toga stvarno. Po mom mišljenju tada, tama i zlo je postojalo unutar samih ljudi.’

‘Tada sam bio gost u tim krugovima i to me uvelike zabavljalo, sve te gole žene i druge stvari. Bio je to dobar život. Ali onda u nekom trenutku, što je razlog zašto vam sve to govorim, bio sam pozvan da sudjelujem u žrtvovanju djece u inozemstvu.’

Kad je Ronald svjedočio o tome da su mu predložili da se pridruži ritualu žrtvovanja djece, Ronald je zastao i postao vidno emocionalan. Izgledalo je da će imati problema nastaviti s njegovom pričom. Ali on nastavlja dalje…

‘To je bila prijelomna točka. Djeca„.’

‘Vi ste upitani da to učinite?’, upitao je novinar.

‘Da, i nisam mogao to učiniti’, odgovara.

Bivši bankar se u jednom trenutku se počeo boriti sa suzama. Novinar ga je upitao  bi li želio zaustaviti intervju na trenutak.

„’Ne’, kaže on, i govori dalje: Tada se sve počelo polako raspadati. Sve se promijenilo. Počeo sam odbijati zadatke u mom poslu. Nisam više mogao to činiti. Nakon što sam odbio žrtvovati djecu i povukao se, počeli su mi prijetiti’, svjedoči Ronald.

„Ja nisam više mogao sudjelovati u tome kao prije, moj posao počeli su degradiriati, ja sa odbijao zadatke, nisam sudjelovao. Svrha svega u tom svijetu je da su svi u njihovim rukama. Svi su ucijenjeni, morate biti osjetljivi na ucjene, i to ucjenjivanje me pogodilo jako.  Oni su snagu i moć dobivali  kroz tu djecu, i to me je slomilo.’

Ronald također dodaje da ove sotonističke skupine, odnosno iluminati  ucjenjuju političare širom svijeta i kao i da su svi u njihovim rukama. To ,nije bajka, to nije teorija, to je istina, govori dalje i dodaje : Danas postoji čitav nevidljiv svijet o kojem vi ne znate ništa. Oni te rituale čine već 2 tisuće godina. O tome se piše i u Bibliji. Taj svijet je doista stvaran, zlo je doista stvarno, upozorava danas Ronald.

Njegov savijet za čovječanstvo je jednostavan. Moramo se probuditi i vidjeti što se stvarno događa oko nas. Ako se ujedinimo u odbacivanju tame, čovječanstvo dobrim može uništiti Iluminate prije nego što oni unište nas.

Ovdje možete pogledati cijeli intervju s prijevodom na engleski jezik:

Širite istinu, ne zatvarajte oči na ovu tamu, nego raskrinkavajte zlo!

Izvor: Sotonizam je stvaran – Nizozemci šokirani svjedočanstvom bivšeg bankara

Takva osoba je veliki američki biskup, pokojni nadbiskup Fulton Sheen, koji je sada na putu da postane svetica Katoličke crkve. Ni jedan dan u šezdeset godina svoga svećeništva, nadbiskup Sheen nije preskočio posvetiti se molitvi sat vremena, pred Isusom, u Presvetom Sakramentu. Njegov život, a naročito njegova emisija “Život je vrijedan življenja”, koja se prikazuje na američkoj televiziji svaki tjedan, dotaknula je živote više od trideset milijuna Amerikanaca – katolika, protestanata, pa čak i mnoge koji su tvrdili da su bez ikakve vjere.

Nadbiskup je bio duboko inspiriran pričom koja je vezana za dvije mlade herojske djevojčice, koje su imale duboku ljubav prema Isusu u Euharistiji. Jedna od tih mladih djevojčica je Sveta mala Tereza iz Lisieuxa, poznata kao „Mali Cvijetak“, čija je priča ispričana na internetskim stranicama `Young Saints of the Eucharist` (Mladi Sveci Euharistije). Biskup Sheen s ljubavlju je pisao o Terezi u knjizi pod nazivom “Dragocjena ljubavna priča”, u kojoj govori i o maloj kineskoj djevojčici – mučenici.

Kada je nadbiskup bio intervjuiran na nacionalnoj televiziji, nekoliko mjeseci prije svoje smrti, pitali su ga: “Biskupe Sheen, Vi ste nadahnuli milijune ljudi diljem svijeta. Tko je Vas inspirirao? Je li to bio Papa? “

Odgovor je mnoge iznenadio. Biskup Sheen je odgovorio da to nije bio Papa, kardinal, drugi biskup, svećenik niti redovnica. “Ona koja me inspirirala je bila mala kineska djevojčica.”

Zamislite, djevojčica čija je ljubav prema Isusu u Euharistiji, nadbiskupa Sheen-a tako impresionirala da je on, dok je još bio u sjemeništu (gdje se provodi osposobljavanje za svećenike), Bogu obećao moliti sat vremena pred Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu, svaki dan svog života.

Priča o ovoj hrabroj djevojčici Li vraća nas u rane 1950-e, u komunističku Kinu gdje se Bog nije smio spominjati, a ljudi koji su prakticirali vjeru u Njega bili su zatvoreni, mučeni ili ubijeni od strane vladajuće političke klase u kojoj su svi bili komunisti. Sestra Emmanuel prekrasno je pisala o njoj u ulomku “Nevjerojatna priča o maloj Li” u svojoj knjizi “Skriveno dijete“, a ovdje, neznatno prilagođeno je njeno svjedočenje onoga što se dogodilo. Također uključene su neke informacije iz drugih prijevoda, umetnute s ciljem lakšeg razumijevanja pozadine mučeništva malene Li.

Maleni koraci djeteta

U župnoj školi, djeca su marljivo recitirala molitve. Njihova učiteljica, sestra Eufrazija bila je sretna jer su prije dva mjeseca mnoga djeca primila svoju Prvu Svetu Pričest. Doživjeli su to jako svečano i važno; iz dubine svojih srdašca. Djeca su naviknuta jesti rižu ujutro, u podne i navečer, tako je mala 10-godišnja Li upitala – Zašto Isus nije rekao: “Rižu nam svagdanju daj nam danas?” Sestra se nasmiješila, ali je bilo jasno zašto je to njima bilo teško za razmijeti.

” Pa, taj ‘kruh’ znači ‘euharistija‘ “, odgovorila je sestra Eufrazija. Objasnila je da rižu trebamo za tijelo, ali da u molitvi tražeći kruh svagdanji mi zapravo tražimo Svetu Pričesti. To je hrana za dušu i taj kruh je Kruh Života.

U svibnju 1953. godine, kada je Li primila svoju Prvu Pričest, zamolila je Isusa u svom srcu: “Uvijek mi daj taj Kruh svagdanji, tako da moja duša može živjeti i biti zdrava!” Od tada je Li primala Svetu Pričest svaki dan, ali ona je bila svjesna da bi komunisti, koji nisu vjerovali u Boga, mogli zaustaviti Misu u bilo kojem trenutku jer im to nije po volji. Ona je molila Isusa kako bi bila sigurna da se to nikada neće dogoditi.

Međutim, ipak se dogodilo !

Ona nikada neće zaboraviti dan kada su ti ljudi ušli u učionicu i vrišteći na djecu tražili da im predaju sve svete predmete koje su imali. Prestravljena djeca predala su svoje pažljivo, ručno oslikane slike Isusa, Marije i svetaca. Tada je u napadu bijesa, njihov inspektor skinuo Raspelo sa zida, bacio ga na zemlju i gazio po njemu urlajući: “Nova Kina neće tolerirati ova nastrana praznovjerja”

Mala Li jako je voljela svoju sliku Dobroga Pastira te ju je pokušala sakriti ispod košulje. Bila je to posebna slika koju je dobila kao poklon za Prvu Pričest. Jaki šamar srušio ju je na pod. Inspektor je pozvao Li-inog oca i ponizio ga pred djecom.

Istog dana policija je napravila `čišćenje` sela, i strpala sve stanovnike u sićušnu Crkvu. Inspektor se izrugao njihovim uvjerenjima, te im je rekao da su prevareni ako zbilja vjeruju da je Bog prisutan u Svetohraništu. Ljudi su gledali s nevjericom. Gromoglasno je naredio vojnicima da spale Svetohranište. Ljudi su, svi zajedno počeli silno moliti jer je njihov Isus bio u tom Svetohraništu.

Ispred svih njih zgrabio je ciborij i bacio sve Svete Hostije na pod. Zaprepašteni vjernici skrenuli su pogled s tog groznog čovjeka i svetogrdnog čina kojeg je upravo provodio, cijelo vrijeme pokušavajući zadržati suze. Malena Li zaledila se od užasa.

Njeno nevino i pravedno malo srce krvarilo je od žalosti za Svetim Hostijama rasutim po cijelom tlu. “Zar nitko neće pomoći Isusu?” Pitala se u čudu. Inspektor je nastavio sa svojim uvredama, prekidajući svoje bogohuljenje samo kako bi se jezivo ismijao. U isto vrijeme malena je Li plakala tiho.

“Sada izlazite!” Viknuo je inspektor. “A jao onome tko se vrati u ovu jazbinu praznovjerja! Taj će odgovariti meni!” Prije nego su otišli, komunisti su zaključali svećenika u veliki ugljeni bunker u Crkvi, gdje mu je mali otvor pružao pogled sve do Svetišta gdje su Hostije ležale posute po podu.

Crkva se brzo ispraznila. Komunisti su otišli, međutim, nisu obratili pažnju na malu djevojčicu koja je ostala moliti u Crkvi. Bila je to malena Li. Osim Li, tu su anđeli koji su uvijek prisutni oko Isusa u Presvetom Sakramentu da ga slave, a također tu je Otac Luke koji je primijetio, kroz otvor u svom bunkeru, lijepu dobro odjevenu ženu kako ulazi u Crkvu. Prišla je djevojčici i tješila ju, te upitala želi li odmah otići s njom. Iako je Li to željela, strahovito se rasplakala  prije nego su obje napustile Crkvu.

Mjesec dana ranije, predviđajući preuzimanje vlasti sela, župljani su upozorili oca Luku, njihovog svećenika iz stranih misija, da bude oprezan. Vojnici su izgleda zaboravili na njega kad su odlazili.

Malo je toga što je svećenik mogao učiniti. Međutim, osjećajući se vrlo uzrujanim zbog svega što se dogodilo, bila je ipak još jedna stvar koju je mogao učiniti. Počeo je moliti kao naknadu za svetogrđe počinjeno protiv Isusa. Žalio je zato što nije bio u mogućnosti stati u Isusovu obranu.

U muci se molio. “Zaustavi ovo svetogrđe! Gospodine Isuse!” Otac je jedva primijetio duljinu vremena koje je proveo pritvoren.

Sljedećeg dana primijetio je dolazak djevojčice koja je vrlo tiho ušla u Crkvu. Polako je krenula do Svetišta, tada ju je otac Luke vidio. Protrnuo je od straha: ona bi mogla biti ubijena u bilo kojem trenutku! Kako nije mogao komunicirati s njom, mogao je samo gledati i moliti sve svece na nebu da zaštite ovo dijete. Promatrao ju je dok se ona poklonila na trenutak, te počela sa skrušenim klanjanjem, u tišini, baš kao što su učili u školi.

Malena je Li ostala s Isusom u klanjanju i molitvi cijeli sat, znajući da treba pripremiti svoje srce prije nego Ga primi. Sklopila je ruke, prošaptala molitvu Isusu, koji je bio toliko izmučen i napušten. Otac Luke nije mogao skrenuti pogled s malene djevojčice, promatrao ju je kako  se sama spušta na koljena, pognuta, te kako svojim jezikom uzima jednu od Hostija. Ona je tada ostala klečući na koljenima, zatvorenih očiju i u dubokoj radosti s Nebeskim Prijateljem u sebi.

Ocu Luki se svaka sekunda činila kao vječnost. Da je samo mogao razgovarati s njom! Međutim njegov je strah nestao kada je malena djevojčica, poletnim korakom, ali tiho i nezapaženo, napustila Crkvu.

U međuvremenu, komunisti su pretraživali cijelo selo kako bi ga `oslobodili` od bilo čega svetog, a ova vrsta `čišćenja` se događala upravo za vrijeme “Nove Kine.” Prestrašeni mještani su ostali tiho u svojim bambusovim kućicama i nisu se usuđivali izlaziti. Ipak, malena se je Li svako jutro uspjela neopaženo izvući kako bi pronašla svoj Kruh Života u Crkvi. Kao i prvog dana, ponovila je istu rutinu – provela je jedan sveti sat u klanjanju svom Prijatelju Isusu. Zatim je uzela jednu Hostiju sa svojim jezikom i nestala u tišini. Otac Luke, zabrinut za njenu sigurnost, nije mogao shvatiti zašto nije uzela više od jedne Hostije. Znao je koliko se točno Hostija nalazi u ciboriju: bile su ondje trideset dvije Hostije, i sigurno će ju vidjeti ako nastavi dolaziti toliko dana koliko ima Hostija? No Li to nije učinila jer ih je sestra u školi učila da mogu primiti samo jednu Hostiju dnevno te da se Ona ne dira, osim s jezikom. Djevojčica se je prodržavala svega što je učila, jer je znala koliko je dragocjena Hostija: to je sam Isus, doista i istinski prisutan u Njoj.

Ocu Luki je laknulo kada je došao zadnji dan.

Danas će malena Li primiti posljednju Hostiju – svog posebnog Prijatelja. Kao i obično, u zoru, ušla je u Crkvu i približila se Oltaru. Kleknula je vrlo blizu Isusu u Presvetoj Hostiji kako bi molila. Otac Luka je morao prigušiti svoj plač kada se vojnik iznenada pojavio na Crkvenim vratima i uperio pištolj u djevojčicu. Čuo se jedan metak, nakon čega je uslijedilo smijanje. Djevojčica se odmah srušila. Otac Luke je mislio da je mrtva, ali ne! Žalostan od boli, promatrao je njenu borbu kako bi dopuzala do mjesta gdje je bila Hostija, i jedva vjerujući svojim očima, gledao je kako djevojčica u očitoj boli, stavlja jezik iznad Svete Hostije kako bi primila svog Isusa po posljednji put. Ona je tada posljednji put udahnula i umrla: smrću istinske mučenice.

Vojnik je na trenutak izgledao kao da pokušava dati smisao ovom strašnom činu koji je upravo počinio. Zatim se okrenuo i istrčao iz crkve. Svećenika je to ostavilo u stanju potpunog šoka, ali je znao što mora učiniti. Vojnik se potom vratio i oslobodio oca Luku i rekao mu da je slobodan ići. Bez oklijevanja, požurio je u Svetište da vidi beživotno tijelo djevojčice. Dok je klečao pokraj nje, prišao mu je vojnik, sada ražalošćen, vidjevši što je učinio malenom djetetu, te rekao: “Gospodine, kada bi u svakom mjestu postojala takva djevojčica, nikada se ni jedan vojnik ne bi borio za komuniste! “

Srećom, otac Luka imao je dovoljno vremena da maloj Li omogući dostojan pokop. Nakon što je napustio groblje i krenuo hodajući putem, prišao mu je čovjek i pozvao ga u auto. Ostavio ga je na granici. Svećenik je izbjegao smrt i postao je slobodan. Zahvaljujući tome mi danas znamo priču o mučeništvu ove prekrasne male kineskinje.

Malena Li je umrla, ali ne prije nego što je osigurala da Isus ne bude dalje obeščašćen. Iako je otišla s ovoga svijeta, uspomena na nju i dalje živi, ne samo u osobi nadbiskupa Sheen-a, već i u bezbrojnim milijunima ljudi širom svijeta koje je on, kroz njenu životnu priču, potaknuo na molitvu i klanjane sat vremena pred Presvetim Sakramentom što je moguće češće.

Nadbiskup Fulton Sheen bio je uvjeren da malena Li savršeno shvaća da je Presveti Sakrament sam Isus, Svjetlo svijeta i Radost svih srdaca. O kako On žudi da se ljudi odnose prema Njemu s uvažavanjem i da polažu dužno poštovanje Njemu, u Svetohraništu kad idemo našim Crkvama.

Izvor: Little Li

Prijevod: Mia R.

Carrel je otpušten sa sveučilišta. Nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju 1904., otišao je u Kanadu. 1906. godine preselio se u New York, gdje je u Rockefeller Institutu ubrzo postao član jednog od tih istraživačkih timova najistaknutijih znanstvenika. On je provodio pokuse na životinjama, razvijajući nove kirurške tehnike, koje su uživale veliki uspjeh. Operirao je cirkulacijski sustav jednog djeteta i na taj način, spasio djetetov život. 14. svibnja 1910. izdanje The Journal of American Medical Association pozdravio je postupak kao značajan događaj. Carrel je proveo eksperimentalnu transplantaciju svih životinjskih organa. Od životinjskih embrija, izdvojio je tvar koja je omogućila da zadrži tkiva i organe na životu izvan tijela. Na taj način pileće srce preživjelo je dvadeset godina. Ovi su se eksperimenti pokazali kao prekretnica u području medicine, jer su postavili temelje za transplantaciju ljudskih organa, kao i kirurške zahvate na srcu i sustavu krvotoka. Za ove uspjehe, 1912. godine Alexis Carrel je dobio Nobelovu nagradu na području medicine i psihologije.

Kad god je to bilo moguće, Carrel je hodočastio u Lurd. Tamo je putovao kako bi molio i zahvaljivao ​​za dar vjere; ali on je također otišao kao znanstvenik, da nastavi istraživati tajnu čudesnih ozdravljenja. Godine 1910., tijekom posjeta Lurdu Dr. Carrel svjedoči spektakularnom čudu kod djeteta, slijepog od rođenja, kojemu se vraća vid. Tog istog dana, u večernjim satima, dok je bio na putu do špilje ukazanja kako bi se pomolio, susreo je lijepu mladu ženu. Ispostavilo se da je to bila volonterka u službi tog djeteta čiji je vid bio čudesno vraćen. 35-godišnja Madame de la Meyrie došla je iz plemićke obitelji. Nakon smrti svoga muža, posvetila se karitativnom radu i podizanju svog sina. Ona i Carrel postali su bliski prijatelji, nakon čega je prijateljstvo preraslo u međusobnu ljubav, a potom su ljubav zapečatili ulaskom u sveti brak.

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, Carrel i njegova supruga vratili su se u Francusku. Bili su dodijeljeni Hitnoj službi. Carrel je bio šokiran divljaštvom koje je ondje vidio. U jednom od svojih pisama, zaključio je: “Neutralne zemlje trebaju znati kakvu kulturu Nijemci donose u svijet. Njemačka vojska čini neoprostive zločine. Ja sam jednostavno zapanjen videći kako ova zemlja, za čije znanstvenike imam najdublje poštovanje, ujedinjuju svoj ogroman intelektualni razvoj s moralom dostojnim primitivnih barbara “(6. lipanj 1915).

Tijekom rata Carrel je svjedočio velikom broju smrtnih slučajeva uzrokovanih gangrenama i raznim zaraznim bolestima. Tražeći rješenje ovog problema, on je, u suradnji s engleskom kemičarem dr. Henry Dakin, razvio novi antiseptik kao rješenje u borbi protiv infekcija i pospješivanju zacjeljivanja rana. Ovo otkriće, koje je uvelike pridonijelo smanjenju broja amputacija, vrlo brzo je bilo usvojeno u cijelom svijetu.

Nakon rata, Carrel se vratio u Rockefeller Institut, gdje je 1935. godine, nakon pet godina suradnje s Charles Lindbergh (poznatim graditeljem i pilotom, koji je napravio prvi solo prekooceanski let) konstruirao prvo umjetno srce sposobno održati organe živima, dok oni bivaju odvojeni izvan organizma tijekom operacije. Iste godine Carrel objavio svoju knjigu L’homme cet inconnu, koja je postala svjetski bestseller.

PRAG VJEČNOSTI

Carrel je bio uvjeren da je moderna civilizacija izgubila svoje duhovne vrijednosti, a time i donijela čovjeku nesreću. Da bi se zaštitili od samouništenja, čovječanstvo se mora otvoriti prema tom “Biću, koji je izvor svega, toj sili i središtu snage koju kršćanski mistici nazivaju Bogom.” Upozorio je: “Moralna zaostalost često ide ruku uz ruku s visokom inteligencijom; kao rezultat, moralno zaostali su naočito opasni članovi društva. (…) Moral je skup načela kojih bi se ljudi trebali pridržavati ako žele preživjeti i kao pojedinci i kao vrsta. (…) Vjernici bi trebali djelovati u skladu s kršćanskim moralnim normama. Nevjernici su također dužni poštivati ​​ta načela, jer su te norme  odgovornost svakog ljudskog bića obdarenog razumom i sposobnog za razmišljanje o načinu na koji je svijet organiziran.”

Carrelova posljednja knjiga, napisana prije smrti 1944. godine, bila je posvećena moći molitve. On je primijetio da molitvom čovjek ulazi u osobni odnos ljubavi s Bogom. Molitva “postaje (…) izvor najmoćnije životvorne energije. Oni koji su potaknuli u sebi naviku redovite, iskrene molitve osjećaju da je cijeli njihov život doživio veliku transformaciju. Navika molitve čini neizbrisiv trag u svim našim postupcima i ponašanju. Čovjek počinje vidjeti sebe i pogreške, počinje se smatrati osnaženim. On počinje osjećati zbunjujući rast vlastite ljubavi prema sebi, uzaludnost tog razumijevanja, bezvrijednost želja, beznačajanost svojih briga i strahova. Tu se u njemu razvija osjećaj moralne odgovornosti i intelektualne poniznosti. Tako započinje svoje hodočašće na Izvor milosti. ”

Carrelova potpuna predanost Bogu u svom životu najpotpunije se vidi u njegovoj dnevnoj, ustrajnoj molitvi kroz redovite ispovijedi, često primanje Euharistije i požrtvovne službe svom bližnjem. On se pripremao za susret s Bogom u trenutku smrti. Dobro je znao da će taj trenutak sa sobom donijeti presudu koja određuje vječnost u raju ili paklu. On je uzeo k srcu upozorenje Svetog pisma: “Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što god čovjek posije, ono će i požeti. Jer koji sije u tijelo svoje, od tijela će požeti propast; a koji sije u duh, od duha će požeti život vječni. “(Ga 6: 7-8). Evo kako je molio: “Gospodine, vodi moj život, inače ću se izgubiti u tami. Provoditi ću sve što Tvoja volja nadahnjuje u meni. (…) O Bože, prije nego što zatvoriš knjigu mog života, daj mi pristup toj milosti, da u njoj mogu otkriti sve to što još ne znam. Moj život je bio pustinja, jer te nisam znao. Udijeli da u ovoj pustinji mnogi cvijetovi procvaju dalje unatoč jeseni u mom životu. Mogu li ti ponuditi svaki trenutak dana koji mi preostaje. Ništa više ne tražim za sebe osim Tvoje milosti. Mogu li ja, u Tvojim rukama, postati poput dima nošenog vjetrom. Prosvijetli me, Gospodine, kako pomoći onima koje volim. U Tvoje ruke, Gospodine, predajem potpunu cjelinu mog ništavila. “

Carrel se pripremio za svoju smrt tako što se ispovjedio, primio Svetu Pričest i sakrament bolesničkog pomazanja . On je otišao u vječnost u Parizu 5. studenog 1944. On je razumio čudesna ozdravljenja u Lourdesu kojima je svjedočio, kao znakove koji su ga pozivali na obraćenje i upućivali na postojanje stvarnosti Boga koji se nalazi izvan osjetilnog iskustva. Nemilosrdna potraga za istinom i znanstvenim poštenjem potaknula je A. Carrela da odbaci ateizam i povjeruje u Isusa Krista.

Svakom od nas dani su jasni znakovi da se  možemo preobratiti i prihvatiti dar spasenja. No ti znakovi ne sile našu volju. Nailazeći na ove znakove, čuda i izvanredno objavljivanje Boga, i dalje smo slobodni, jer u tim otajstvenim događajima postoji dovoljno velik broj argumenata za osobe dobre volje da vjeruju, i dovoljno broj protuargumenata za one koji ne žele vjerovati. Čovjek je slobodan igrač i može reći “ne” Bogu. No na presudi nakon naše smrti, nećemo izbjeći osudu, ako svjesno i voljno odbacimo milost vjere i dar vječnog života (usp Rim 1: 20).

Izvor: Treasure of faith, časopis “Love one another”

Prijevod: Mia R.

Vidi također

1. dio: Išao u Lurd kao ateist, a vratio se kao vjernik … (bio svjedok čudesnog ozdravljenja…)
2. dio: Svjedoči – riskirajući karijeru…